Crna Gora je jedna od zemalja regiona koja ne posjeduje dovoljno specijalizovanu i kvalitetnu njegu za mlade koji pate od različitih vrsta problema mentalnog zdravlja

Osamnaestogodišnja Ana priča kako njena borba sa zdravstvenim problemima traje godinama.

„Prve simptome primijetila sam kad mi je bilo osam ili devet godina. Stalno sam bila tužna i nervozna. Sa 13 godina stvari su postale ozbiljnije, počela sam da pokazujem jasne simptome depresije i anksioznosti, ali nisam pomišljala da zatražim pomoć“, prisjeća se naša sagovornica. „Depresija se samo pogoršavala. Sa 16 godina, počela sam da konzumiram alkohol, a nedugo zatim da se samopovređujem, a javljale su mi se  i vizuelne i zvučne halucinacije. Sa 18 godina odlučila sam da odem privatno kod psihijatra i dijagnostikovani su mi granični poremećaj ličnosti i šizofrenija“.

U strahu od stigme koja u Crnoj Gori okružuje probleme mentalnog zdravlja, Ana je pokušala da problem sakrije od okoline, pa i od svoje majke. Kako nije mogla da priušti lijekove i liječenje, na kraju joj je sve ispričala. Nakon što je shvatila da skromna alimentacija koju je plaćao Anin otac ne može da pokrije sve troškove, ova srednjoškolka našla je posao koji bi joj omogućio da plaća psihoterapeutske seanse i lijekove.

Nije željela da koristi usluge javne zdravstvene zaštite zbog nepovjerenja u sistem zaštite ličnih podataka. Plašila se, kaže, da će se vijest o njenoj dijagnozi proširiti i ugroziti joj šanse za zaposlenje u malom konzervativnom gradu u kojem živi.

Za dvadesetdvogodišnju Erisu iz Albanije slična borba otpočela je kada je bila na početku studija. Nije to bio fizički bol, prisjetila se, već osjećaj usamljenosti i izolovanosti. „Bila sam svjesna da ono kroz šta sam prolazila nije bilo normalno i zdravo, ali nisam bila u stanju da nađem rješenje. Prošle su tri godine do pojave ozbiljnih znakova depresije i anksioznosti”, kaže Erisa, koja je sada studentkinja pete godine medicine u Tirani.

Poput Ane, Erisa je odlučila da potraži pomoć privatnog psihologa, čije je usluge platila iz ograničenog studentskog budžeta. Njeni roditelji ne znaju da je na tretmanu. „Generalno, odlasci kod psihologa su veoma skupi, jer na seanse morate odlaziti najmanje 3–4  puta mjesečno“, napominje, dodajući da sve to krije od porodice zbog njihove nezavidne finansijske situacije, ali i zbog toga što je zabrinuta da oni ne bi na pravi način razumjeli njen problem.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), između tri i 12 procenata mladih pati od ozbiljnog mentalnog poremećaja. Činjenica da se gotovo polovina svih psihičkih bolesti javlja do četrnaeste godine života, a tri četvrtine do sredine dvadesetih godina, govori o važnosti pravovremenog liječenja.

Trenutno u Crnoj Gori ne postoje procjene o tome koliko mladih pati od mentalnih poremećaja. Nedostatak istraživanja u oblasti mentalnog zdravlja jedan je od problema na koji upozorava i Nacionalna strategija zaštite i unapređenja mentalnog zdravlja 2019–2023. Brojni pacijenti pate u tišini i tajno od najranijih godina života jer ne postoji specijalizovana ustanova koja se bavi liječenjem psihičkih poremećaja kod djece.

Dvadesetosmogodišnji Marko psihijatrijsku dijagnozu dobio je prije osam godina. Prepisani su mu lijekovi, ali je psihijatar preporučio i psihoterapiju.

„Međutim, psiholog iz centra za mentalno zdravlje u mom gradu objasnio mi je da mi ne može pomoći, jer zdravstvena zaštita ne pokriva psihoterapeutske usluge koje su meni potrebne. Od tada sav svoj novac trošim na psihoterapiju. Pravi tretman me je spasio, ali zbog visoke cijene seansi ne znam kada ću moći da priuštim samostalan život ili zadovoljavanje bilo čega što prevazilazi osnovne potrebe“, kaže mladić koji i dalje živi sa porodicom, u stanu u kojem je odrastao.

Sistem javne zdravstvene zaštite, osim farmakoterapije, ne nudi gotovo nikakve druge oblike liječenja. U Nacionalnoj strategiji stoji da farmakoterapiju ne prati „adekvatno unapređenje vještina zaposlenih u oblasti psihoterapije, socioterapije i radno-okupacione terapije”. Iz Kliničkog centra Crne Gore (KCCG) tvrde da se suportivni psihoterapijski oblik liječenja koristi u svakodnevnom radu sa pacijentima na Klinici za psihijatriju.

„Pokrenuli smo i liniju za psihološku podršku, još jednu uslugu koja je zaživjela isključivo na inicijativu pojedinaca i u potpunosti je volonterska. S obzirom na ograničene resurse i kapacitete, pružamo više nego što je predviđeno našim radnim angažmanom, kako bismo građanima pružili adekvatnu podršku i tretman”, poručuju iz Službe za odnose s javnošću KCCG.

Međutim, za razliku od drugih vrsta psihoterapije kao što su psihoanaliza ili transakciona analiza, suportivna tj. podržavajuća terapija naziva se i površnom i cilj joj je da utješi i ohrabri pacijenta odmah dostupnim sredstvima.

U Strategiji se navodi da u Crnoj Gori nema dovoljno osoblja specijalizovanog za oblast dječje psihijatrije. U centrima za mentalno zdravlje, usluge njege i liječenja problema mentalnog zdravlja dostupne su djeci starijoj od 15 godina, pri čemu takve usluge pružaju specijalisti psihijatrije za odrasle. U ovim službama nema specijalista dječje psihijatrije. Iz KCCG nam je saopšteno da od jula imaju dva psihijatra specijalizovana za rad sa djecom i adolescentima, te da planiraju da zaposle još jednog sljedeće godine.

U sklopu Instituta za dječje bolesti KCCG funkcioniše Razvojno savjetovalište u kojem mladima do 18 godina usluge pružaju psiholog, defektolog, socijalni radnik, kao i psihijatar koji ordinira samo jednom sedmično, i pritom nije specijalista dječje psihijatrije. Mladi stariji od 18 godina javljaju se u ambulantu Psihijatrijske klinike KCCG, u kojoj ordiniraju isključivo specijalisti psihijatrije za odrasle.

Tridesetogodišnja Marija, kojoj su u privatnoj psihijatrijskoj ordinaciji prepisani antidepresivi i anksiolitici, zbog nepovjerenja u javni sistem zdravstvene zaštite, uspjela je da ponovo postane funkcionalna samo uz pomoć psihoterapije koju je morala dodatno da plati.

„Bilo mi je zaista skupo da plaćam 30 eura sedmično. Odlučila sam da prestanem, ali mi je moja psihoterapeutkinja dozvolila da joj dugujem nešto novca samo da nastavim – smatrala je da je neredovnost seansi štetna. Nikada nije tražila da joj vratim dug koji je samo rastao, ali mene je bilo sram, pa neću ponovo ići dok ne budem u stanju da otplatim dug“, kaže ona.

Iako zdravstvena osiguranja u nekim evropskim zemljama pokrivaju besplatnu psihoterapiju u privatnim ordinacijama, ali i u javnim zdravstvenim ustanovama, ova opcija neće biti  moguća sve dok se ne donese Zakon o psihoterapiji i dok se ne osnuje Komora psihologa Crne Gore. Nepostojanje zakona o psihoterapiji doprinosi tome da se ne pravi razlika između profesija psihologa, psihoterapeuta i psihijatra.

„Mnogo je onih koji improvizuju psihoterapiju, a među njima su i psihijatri. To što je neko psihijatar ne daje mu za pravo da se bavi psihoterapijom, jer je za to potrebno da završe ne tako jednostavnu obuku iz određenih psihoterapijskih oblasti koja obično traje godinama”, upozorava Radoje Cerović, klinički psiholog i psihoterapeut, ističući da sve dok nema zakona ili komore, većina mjera neće imati efekta.

U potrazi za kvalitetnijom i privatnijom uslugom, mladi u Albaniji obično se okreću privatnim psihološkim uslugama. Jedan od razloga je i taj što ne žele da se pojave u bolnici ili domu zdravlja jer poznaju ljude oko sebe i u kontaktu su sa ljudima koje poznaju, a ne žele da podijele svoje probleme sa drugima. Pored toga, navode i da psiholozi koji rade u javnim ustanovama ne rade svoj posao predano. To mlade tjera da se obrate onima koji usluge nude privatno. Seansa kod psihologa košta između 2000 i 3000 albanskih leka (15–25 eura), a da bi se problem razumio i liječio potrebno je najmanje deset seansi.

U šesnaestoj godini, Elena iz Elbasana, koja sada ima 20 godina, suočila se sa  osjećanjem anksioznosti, praznine, tuge i depresije. Nakon osam seansi sa psihologom, shvatila je da pati od graničnog poremećaja ličnosti. Uprkos potrebi da nastavi sa seansama, bila je primorana da ih prekine jer nije mogla da pokrije troškove. Elena zna za besplatne alternativne opcije na internetu, ali kaže da za nju nisu učinkovite, jer joj je potreban „bliži kontakt“.

U Aninom slučaju, besplatna alternativa dobro funkcioniše. Ona je stupila u kontakt sa organizacijom koja pomaže mladima s mentalnim oboljenjima, NVO Prima iz Podgorice, koja joj omogućava da jednom sedmično koristi besplatne usluge psihologa.

Na poremećaje mentalnog zdravlja i rizik od bolesti dodatno su uticali siromaštvo, nezaposlenost, neadekvatni i loši uslovi stanovanja, rada i obrazovanja. Isto važi i za stres, genetiku, lošu ishranu, kao i izloženost štetnim uticajima okoline – a svega toga ima u izobilju u zemljama Zapadnog Balkana.

Iskustva iz okruženja

U Albaniji i na Kosovu, Niste sami (Nukjevetem) svakodnevno, putem interneta, pruža podršku mentalnom zdravlju mladih. Posredstvom onlajn platforme, desetine psihologa nude besplatne usluge svakoj mladoj osobi kojoj je to potrebno. Prvobitno pokrenuta na Kosovu 2010. godine, ova platforma u funkciji je i u Albaniji od 2016. godine.

Vera Remskar, šefica Fondacije Zajedno Albanija koja upravlja platformom Nukjevetem.al, kaže da ova platforma predstavlja vrata za mlade ljude koji pate od problema u vezi s mentalnim zdravljem.

„Riječ je o savjetovanju koje je, prvenstveno, profesionalno, a potom i besplatno, što je veoma važno za ove zemlje koje su u veoma teškom ekonomskom stanju. Pored toga, savjetovanje je i anonimno”, kaže Remskarova i dodaje da 37 stručnjaka nudi svoje usluge na ovoj platformi. Od početka ove godine ukupno 950 mladih dobilo je usluge putem odgovora na pitanja, dok je oko 1.400 mladih usluge dobilo putem četa sa stručnjakom.

I Arjeta Musliju pruža besplatne psihološke usluge na Kosovu. Kao klinički psiholog i medicinska sestra, osnovala je centar Re-Life u kosovskom gradu Ferizaj (Uroševac) i pruža pomoć svim zavisnicima od narkotika i njihovim porodicama. Musliju tvrdi kako je mentalno zdravlje i dalje tabu na Kosovu i dodaje da postoji potreba da se promoviše pružanje usluga po tom pitanju od strane mladih.

Prema riječima Bojane Obradović, osnivačice besplatne psihoterapijske mreže Hajde da pričamo o tome, u Srbiji se lijekovi često prepisuju i kada za tim nema potrebe, a kad postoji potreba za kombinacijom terapije i lijekova, dostupni budu samo lijekovi. Ona je došla na ideju da realizuje projekat Hajde da pričamo o tome, koji je volonterski, ali ima podršku lokalnih institucija koje obezbjeđuju besplatan prostor za predavanja.

Andrea JELIĆ
An Đurđa RADULOVIĆ
Erisa KREZIU

Ova priča je razvijena kroz program Media For all koji finansira Vlada Ujedinjenog Kraljevstva. Prikupljeni sadržaj i izraženi stavovi su isključiva odgovornost autora.