Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

OBRAZOVANJE I VASPITANJE: Škola kao teret

Objavljeno prije

na

Pri kraju avgusta, dok đaci koriste posljednje dane raspusta, roditelji vrijedno vježbaju matematiku. Svako dijete puta udžbenici, plus sveske, plus školski pribor, podijeljeno na toliko i toliko rata. Onda se uključi dio ekonomskih nauka: jedno ove godine ne mora da dobije patike, dugo može da prođe i sa lanjskom torbom, trenerka iz koje je neko izrastao izgleda kao nova. Kako se god okrene, u prosjeku je nemoguće pregurati početak školske godine bez najmanje stotinjak eura po glavi učenika.

Zavod za udžbenike i nastavna sredstva objavio je da su udžbenici počeli da se prodaju i da za prvi razred osnovne škole koštaju 34,60 , za drugi 41,90 , treći 38,70, a za četvrti razred 47,50 eura. Komplet udžbenika za peti razred je 55,60, za šesti 68,60, sedmi 84,20, osmi 73,90 i za deveti razred 78,30 eura.

Udžbenici za gimnaziju koštaju između 47 i 95 eura, ali srednja škola nije obavezna.

Opštinski odbor Sindikata prosvjete Podgorica organizovao je ovih dana tradicionalnu akciju „Pokloni, zamijeni ili prodaj korišteni udžbenik”. To, međutim, malo može da pomogne učenicima nižih razreda osnovne škole koji koriste puno radnih svesaka, a one, već ispisane, mogu samo da se bace.

Posebna su priča stalna nova izdanja Zavoda za udžbenike koja onemogućavaju ‘nasljeđivanje’ udžbenika. Vascijela crnogorska prosvjeta i svekolike njene reforme još nam nijesu donijele mogućnost da se jednom ustanovi koje to prve lekcije treba naučiti iz, recimo, poznavanja prirode. Nauka je to, možda jedne godine biljke rastu iz listova, dok se korijenje marljivo bavi fotosintezom; dogodine je sasvim drugačije.

Iako na prvi pogled izgleda samo kao budalaština, pitanje razlike između skakavaca i zrikavaca, tretirano u lanjskom udžbeniku prirode za peti razred, zapravo ni malo nije naivno. Ne zato što se tačan odgovor krije u dugačkim latinskim nazivima određenih organa kod skakavaca, odnosno zrikavaca, već zato što i za pisanje takvog pitanja i za njegovo odobravanje, pa zatim za ustanovljavanje njegove gluposti i za pisanje ispočetka, neko uzima pare.

Prošlog ljeta državni revizori su objavili da je Zavod za udžbenike i nastavna sredstva poslovao sa gubitkom od 669,8 hiljada eura, zahvaljujući otpisu zastarjelih udžbenika u iznosu od 465 hiljada eura i izdacima za zarade127 hiljada većim od planiranih. Problem je riješen promjenom direktora.

U specijalitete državne kuće za izdavanje školskih knjiga spada i to što ‘kompleti’ knjiga sadrže razne stvari, razne pjesmarice, koje roditelji u jesen plate i donesu i na kraju školske godine, netaknute – bace. Kvaka je u tome što ste, ako ne kupite ‘komplet’, izloženi traženju jednog po jednog udžbenika diljem gradskih knjižara, sa velikim izgledima da ih ne nađete.

Godinama je u Crnoj Gori potezana priča o besplatnim udžbenicima, svaki put bezuspješno. Prošle godine, voljom vlasti, i zakonom je onemogućeno da osnovci dobiju besplatne udžbenike. Iz nevladinih organizacija uzalud su upozoravali da su takvi propisi nezakoniti i protivustavni.

Ministar prosvjete Slavoljub Stijepović objašnjavao je da bi dodjela besplatnih udžbenika proizvela problem u sistemu: ,,Ko bi na kraju školske godine skladištio te knjige, da li sve škole imaju uslove i stručni kadar za to. Ko će procjenjivati stepen oštećenja knjiga i da li će moći da dobiju svjedočanstvo oni koji ne plate naknadu za oštećenje”. Zvuči baš komplikovano.

Besplatni udžbenici koštali bi oko pet miliona eura. Otprilike toliko građani ove zemlje izdvojiće za garancije koje je vlada davala za kredite Pobjede, kuće prepoznate po prosvjetiteljskim dometima od devedesetih do danas. Prioritet je prioritet.

Ako u prosječnoj porodici, sa dvoje odraslih i dvoje djece, radi samo jedan od roditelja, žive u siromaštvu koje im jedva omogućava da se prehrane. Prosječna plata, prema podacima Zavoda za statistiku, u junu je iznosila 478 eura. Ukupna vrijednost minimalne potrošačke korpe je blizu 800 eura. Ako više od pola plate date za hranu, koja prema Monstatovoj potrošačkoj korpi košta 253 eura, drugu polovinu za račune – nema dijela koji vam ostaje za knjige. Kao i obično, moglo bi se ozbiljno raspravljati o preciznosti domaće statistike i o tome koje mađioničarske sposobnosti treba da imaju Monstatove domaćice koje hrane četiri osobe za 8,4 eura dnevno.

Spasonosno rješenje za običan svijet u Crnoj Gori je plaćanje na rate. Pa se onda svakog mjeseca prištedi na hrani, odjeći, svemu i svačemu i tone u sve dublje siromaštvo.

Ako bi V‚lada sjela i razmislila u uštedama na sopstvenom stanovništvu zapravo bi mogla da ode i dalje. Možda da u okviru sljedećeg paketa mjera fiskalne konsolidacije predloži izmjene Ustava po kojima bi prestala da bude obavezna osmogodišnja škola. Za potrebe našeg tržišta rada dovoljna su i četiri razreda. Da čovjek zna da potpiše ugovor o radu koji mu garantuje status roblja.

Prema nedavno objavljenim podacima Zavoda za zapošljavanje u Crnoj Gori je najlakše naći posao ako imate završenu samo osnovnu školu, a najmanje šanse da nađu posao imaju oni koji su završili fakultet.

Za ljude bez zanimanja, odnosno sa završenom osnovnom školom, u prvih šest mjeseci ove godine bilo je 14.405 slobodnih radnih mjesta. Precizno: 49. 21 odsto. Istovremeno, od 1. januara do 17. jula ove godine, među ukupno oglašena 29.272 slobodna radna mjesta bilo je svega 2.227 ili oko deset odsto slobodnih radnih mjesta koja su zahtijevala visokoobrazovane radnike.

Trećinu od 31.377 nezaposlenih u Crnoj Gori čine visokoobrazovani građani, preko 45 procenata mladi.

Ko god živi u zemlji u kojoj djecu jedva može da pošalje i školu i zna da su vlastodršci zamislili da svu, osim svoje djece, u budućnosti koriste kao nekvalifikovanu radnu snagu ili, prosto, sluge, ne može ništa drugo željeti nego da se odavde ide. Kud god.

Prvacima besplatni udžbenici

Lokalna uprava u Beranama će svim đacima prvacima na teritoriji opštine koji u septembru kreću u školu obezbijediti besplatne udžbenike. Prvacima će, kako je najavljeno, kompleti knjiga biti uručeni 1. septembra, na dan kada prvi put budu sjeli u školske klupe. Predsjednik Opštine Dragoslav Šćekić istakao je da je to najbolji način da se najmlađim osnovcima čestita početak školovanja i olakša jedan od prvih važnijih koraka na životnom putu.

Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Delirijum svih sredstava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Otvoreno pitanje za vrh i vrhovnika DPS-a: Da li u vaša „sva sredstva“ spada i likvidacija Dritana Abazovića?

 

Najpre je 7. aprila 2021. Predsedništvo DPS-a saopštilo kako je spremno da „u odbrani države“ upotrebi „sva sredstva“, a odmah zatim, valjda da ne bi bilo ni najmanje sumnje, i sam predsednik te partije, u intervjuu za RTCG, 13. aprila ove godine, ponovio je i precizirao kako su „u odbrani države sva sredstva dozvoljena“.

Naravno da je pitanje iz podnaslova ovog teksta samo retoričko. Da je odgovor na to pitanje potvrdan, zna svak ko je u njihovoj latifundiji, koju oni lažno predstavljaju kao „državu“, proveo poslednjih trideset godina. Pa ipak, postavljeno pitanje mnogo je bogatije, nego što to izgleda na prvi pogled. U ovom pitanju, kriju se još tri, za izlaz Crne Gore iz aktuelnog i sve opasnijeg dvovlašća, najznačajnija pitanja.

Prvo je pitanje da li su članovi Predsedništva, a posebno sam predsednik DPS-a uopšte normalni? U elementarnom smislu ove reči. Svaki tek diplomirani pravnik, koji je položio Ustavno i Međunarodno javno pravo, zna da, čak i u ratu, sva sredstva nisu dozvoljena. Inače ne bi bilo genocida i drugih ratnih zločina. Nije moguće da naši vrhovnici ovo ne znaju. Ili da im na to pažnju nisu skrenuli njihovi brojni savetnici. Otuda sasvim opravdana sumnja u stanje njihovog psihičkog zdravlja. Bez likovanja. Bolest je svačija. Ali onda za ovakve situacije postoji ustavna procedura za smenu predsednika. Crne Gore, a ne DPS-a, o tome neka sami vide. Postoji i jedno skoro i sasvim relevantno uporedno iskustvo. Više od dvadeset najrenomiranijih neuropsihijatara u SAD-u je 2016. tražilo od Kongresa da poništi kandidaturu za predsednika te zemlje Donalda Trampa. Zbog sličnih razloga. A kako je, pored ostalog, i zbog oglušivanja o ovu inicijativu, u toj zemlji, 6. januara 2021, zamalo došlo do građanskog rata, dobro je poznato.

Drugo pitanje odnosi se na GSDT. Kako je moguće da je ovaj ostao nepokretan i nakon objave „svih sredstava“ od strane najmoćnijih aktera ove zemlje? Zar u „sva sredstva“ ne spada i nasilno rušenje ustavnog poretka? I zar same ove njihove objave ne predstavljaju nalog za izvršenje ovog najtežeg krivičnog dela? Naravno da su i ova pitanja samo retorička. Ako je doskora i moglo da bude dileme, nakon ovoga ne može biti sumnje. Apsolutno je neadekvatno i nedovoljno reći da GSDT ne radi svoj posao. Kada se i nakon ovoga pravi mrtav, to može biti samo zbog toga, što je i on sam deo, i to deo najužeg vrha, vrhovnikove organizovane kriminalne grupe, koja se toliko dugo krije iza države Crne Gore.

I treće pitanje je samo retoričko. Da li je nakon gore opisane i preteće eskalacije crnogorske mafiokratije, članovima Venecijanske komisije, makar malo neprijatno? Na stranu ovde ne mali propusti nove parlamentarne većine u vezi sa takozvanim tužilačkim zakonima, ali, svoj deo odgovornosti za ovu eskalaciju, ima i ova komisija. Treba li uopšte podsećati, odgovornost ozbiljnih aktera, postoji za loše konsekvence, posledice i zloupotrebe, a ne za dobre, nesporne i superiorne namere. A valjda nikog ozbiljnog ne treba uveravati, kako je crnogorska mafiokratija, u najnoviju eskalaciju krenula, upravo nakon ohrabrenja i zloupotreba potonjih stavova slavne komisije.

Ili, možda bi ovo poslednje trebalo malo dopuniti i precizirati. Naime, možda je najnovija eskalacija mafiokratije, njen očajnički odgovor, na sve veće odbijanje i pritiske takozvane međunarodne zajednice. Koji su možda veći čak i od onoga što vidimo mi, obični smrtnici. Ali koje dobro osećaju vrh i vrhovnici. Pa lude i eskaliraju. I prete. Ali, čak i ako je to posredi, valja biti do kraja ozbiljan i oprezan. Ona sportska o bokseru koji je najopasniji kada je sateran u ugao i grogiran, nije bez neke.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Između bankrota i stida

Objavljeno prije

na

Objavio:

I sudbina autoputa i dodjela stanova probranima, pričaju istu priču. O tome kako su bivše vlasti zemlju ostavile na rubu bankrota a društvo opterećeno njihovim moralnim posrnućem

 

Opet je Crna Gora u naslovima svjetske štampe. Sada kao potencijalno ﮼prva evropska žrtva kineske dužničke diplomatije”.

Brinu se u Evropi i Americi da bi Kina, po osnovu nevraćenih kredita, mogla postati vlasnik ili barem višedecenijski korisnik dijela naše teritorije. Luke Bar, na primjer. Baš kao što je od Grčke dobila luku Pirej, a od Šri Lanke luku Hambantota, na glavnom morskom putu između Azije i Evrope.

Mi kao da imamo preča posla od toga da glavoboljamo kako ćemo vraćati milijardu „kineskog“ duga. I još 3,3 milijarde koje su naše vlasti uzajmile u zemlji i inostranstvu. U toku je polemika da li su za dolazeće dužničke probleme krive bivše vlasti koje su novac pozajmljivale, ne vodeći puno računa o njegovom vraćanju, ili sadašnje – zbog poprilično paničnog obraćanja zapadnoevropskim saveznicima sa molbom da od nas preuzmu vraćanje prispjelog duga kineskoj Eskim banci. Ili nam olakšaju taj posao.

Na Zapadu su, čini se, zatečeni intenzitetom problema koji su nas zadesili. Mi nemamo pravo da se čudimo. Znali smo da će, i kada će stići nevolje.

Danas bi neki rado zaboravili redosljed poteza: prvo smo, u februaru 2014, sa kineskom CRBC potpisala Ugovor o projektovanju i izgradnji tzv. prioritetne dionice autoputa Smokovac – Uvač –Mateševo. Potom je Vlada sa kineskom Exim bankom potpisala ugovor o kreditu  vrijednom malo manje od 944 miliona dolara. Tek onda je Skupštini upućen prijedlog  Zakona o autoputu, kako bi se stekao pravni osnov za posao kojim se izvršna vlast bavila duže od godinu, kršeći propise.

Parlamentarna većina okupljena oko DPS podržala je posao iako su gotovo svi njegovi elementi bili nepoznanica. Neki su to ostali i do danas. Skupštinska većina nije se zabrinula ni kada smo saznali da u ugovoru sa Exim bankom piše da se Crna Gora ﮼odriče imuniteta po osnovu suverenosti za sebe ili svoju imovinu, osim imovine koja se odnosi na diplomatsko-konzularna predstavništva i vojne imovine, u vezi sa bilo kojim arbitražnim postupkom u skladu sa ugovorom”.

Milo Đukanović je tada predočio: ﮼Pod uslovom da ne uberemo ni jedan jedini cent od drumarine, godišnje treba da otplatimo 40–50 miliona, koje danas trošimo za servisiranje putne infrastrukture”. Bio je u pravu ono oko drumarine.  Od koje eto, do dospijeća prve rate kredita, nećemo prihodovati ni cent.

Da se zadržimo na onome što je u Monitoru zapisano u decembru 2014: ﮼Najavu gradnje crnogorskog autoputa treba posmatrati kroz prizmu svega što je pratilo prethodne ekonomske projekte DPS vlasti – od šverca duvana do privatizacije KAP-a i Elektroprivrede. Onda će i konačan ishod te avanture postati mnogo jasniji”.

Sve grane vlasti su, dakle, imale pametnijeg posla od toga da se bave gradnjom autoputa i posljedicama tog posla po državne finansije. Pažnju im je, uz ostalo,  okupirala podjela, skoro pa besplatnih, stanova i kredita za poboljšanje uslova stanovanja. Iako je dio dokumentacije uništen, Stručni tim Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije došao je do podatka da je, što stanom što parom, Vlada pomogla makar 175 državnih funkcionera (svakog trećeg) u iznosu ne manjem od 25 miliona eura. Ili, pola godišnje rate kredita za autoput.

Detaljima tog posla bave se svi mediji. Zato da pomenemo samo reagovanje nekadašnjeg ministra odbrane i predsjednika vladine Komisije za stambena pitanja Predraga Boškovića. On je demantovao Vanju Ćalović Marković i njene saradnike. ﮼Neistina je da je za mandata tehničke Vlade dodijeljeno 119 stanova. Posljednja stambena komisija je održana 25. decembra 2019… Tako da stambena komisija ne samo u mandatu tehničke Vlade već u cijeloj 2020. nije donijela nijednu odluku o dodjeli stana/kredita”, naveo je Bošković.

Onda su na vidjelo izašla dokumenta koja demantuju bivšeg ministra: Vlada Duška Markovića je bez sjednice, sredinom septembra prošle godine, ovlastila tadašnjeg direktora Uprave za imovinu da potpiše ugovore o kupoprodaji stanova po povoljnim uslovima sa 119 državnih službenika i namještenika. Prethodno je te stanove iz vojno-stambenog fonda Ministarstvo odbrane podijelilo u zakup sa pravom otkupa zaposlenima u Ministarstvu i Vojsci CG. Da bi ih, uoči primopredaje vlasti, brzopotezno otuđilo. Valjda da ne padnu u ruke neprijatelju? Bivši ministar sad ćuti.

I sudbina autoputa i dodjela stanova probranima, pričaju istu priču. O tome kako su bivše vlasti zemlju ostavile na rubu bankrota a društvo opterećeno njihovim moralnim posrnućem.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Gospodari haosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve dok bude bilo normalno da ministri i parlamentarci negiraju zločine, da predsjednik države poziva na nasilje, a institucije ostanu okovane politikom, dešavaće se i normalizacija nasilja na terenu. Živjećemo dorađene devedesete, podijeljeni na nas i njih, podobne državljane, i one druge. Svi skupa, žrtve gospodara haosa

 

Da doda ulje na vatru, oglasio se i predsjednik države. Ne na tviteru, nego, kako dolikuje, u studiju Tamare Nikčević, na njegovoj RTCG. Poslao  je opet opasne poruke, sve pričajući o evropskim vrijednostima i savremenoj Crnoj Gori, koju samo on može da nam obezbijedi. Tako što će je, ako treba, braniti svim sredstvima.

„Ako neko iz naše kuće, ili izvan nje želi da nam sruši kuću, nema toga što je nedozvoljeno“, kazao je Mirotvorac, koji je Crnoj Gori za tri decenije  donio ratove, pustoš i podjele. I dvije decenije nije uspio da je mrdne u evrointegracijskom procesu s mrtve tačke. Jer bi morao da oslobodi institucije, koje je zarobio kako ne bi reagovale na pljačku, zloupotrebe i organizovani kriminal. I možda stigle do njega i njegovih.  Zato zvuči tragikomično kad predsjednik, dok ga Tamara zadivljeno gleda, kaže da je „zagovornik toga da se pitanja rješavaju u institucijama sistema”.  Dok on da znak da može i nedozvoljeno. Kako je navikao, valjda.

Đukanović je, pride, demantovao da stoji iza podizanja tenzija i protesta oko legislative o državljanstvu. Pojasnio je da bi, da to rade on i njegovi, haos bio veći i da bi to „izgledalo mnogo moćnije”. Kao valjda Dubrovnik, deportacije BiH izbjeglica, policijske torture neistomišljenika i ostale „evropske” čarolije višedecenijskog vođe.

Nije za smijanje protekla sedmica u Montenegru, al nekad prosto moraš se nasmijati. Od muke. Na Đukanovićevu izjavu da ne prepoznaje budućeg koalicionog partnera u Demokratskom frontu, a „određene kapacitete vidi u URI i Demokratama“, Frontovci su javno iskazali zadovoljstvo i našli potvrdu tome da su oni „snažna brana njegovom povratku na vlast“. Valjda tako što su Đukanovićevo strašilo i domaćoj i međunarodnoj javnosti. I karta na koju uvijek računa. Oni koji negiraju Srebrenicu, koji mašu Aleksandrom Vučićem po terenu. Ili, možda su tako najjača brana bivšem režimu  što su  od 30. avgusta ljuća opozicija novoj vladi od samog Đukanovića. „Sinoć je i posljednjem laiku jasno da Milo Đukanović želi kroz partnerstvo sa dijelom parlamentarne većine da odbrani ključne interese jedne omanje grupe ljudi koja je pustošila i kriminalizovala Crnu Goru”, poručili su iz DF.  Tako su većinu svojh kolega iz nove većine osumnjičili kao skrivene Đukanovićeve igrače.

Da upotpune ugođaj, na sastanku u Vladi, organizovanom početkom  sedmice, kako bi se prevazišla kriza vlasti zbog slučaja Leposavić,  problematizovali su pitanje zvaničnih sastanaka Krivokapića i Đukanovića.  I sveli smjenu Leposavića na lične razmirice premijera i ministra. Kao da se Leposavićevo relativizovanje genocida u Srebrenici i negiranje haškog Tibunala tiče samo Krivokapića i Leposavića, zapijenih i posvađanih u kakvoj kafani. A ne cijelog društva i njegovog oporavka, suočavanja sa prošloću i puta u budućnost.

Ostali lideri parlamentarne većine nijesu se izjašnjavali na tu temu nakon sastanka, koji je okončan tako što ga je premijer napustio. Ne zna se ni kada će Inicijativa doći na red u Skupštinu. Ni hoće li je poltički preživjeti Vladimir Leposavić ili Vlada. Iako bi, u svakoj normalnoj zemlji, bilo posve normalno da ministar pravde koji negira zločine i međunarodne presude to ne može biti ni minut. A kamoli da predstavnici parlamentarne većine o njegovoj smjeni vagaju nedjeljama.

Jasno je  jedno:  sve dok bude bilo normalno da ministri i parlamentarci negiraju zločine, da predsjednik države odobrava sva sredstva, a institucije budu okovane politikom, dešavaće se i normalizacija nasilja na terenu. Novinari, ministarke, komšije, svi su meta. Živjećemo  dopunjene devedesete, podijeljeni na nas i njih, podobne državljane, i one druge. Svi skupa, žrtve gospodara haosa.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo