Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

OBRAZOVANJE I VASPITANJE: Škola kao teret

Objavljeno prije

na

Pri kraju avgusta, dok đaci koriste posljednje dane raspusta, roditelji vrijedno vježbaju matematiku. Svako dijete puta udžbenici, plus sveske, plus školski pribor, podijeljeno na toliko i toliko rata. Onda se uključi dio ekonomskih nauka: jedno ove godine ne mora da dobije patike, dugo može da prođe i sa lanjskom torbom, trenerka iz koje je neko izrastao izgleda kao nova. Kako se god okrene, u prosjeku je nemoguće pregurati početak školske godine bez najmanje stotinjak eura po glavi učenika.

Zavod za udžbenike i nastavna sredstva objavio je da su udžbenici počeli da se prodaju i da za prvi razred osnovne škole koštaju 34,60 , za drugi 41,90 , treći 38,70, a za četvrti razred 47,50 eura. Komplet udžbenika za peti razred je 55,60, za šesti 68,60, sedmi 84,20, osmi 73,90 i za deveti razred 78,30 eura.

Udžbenici za gimnaziju koštaju između 47 i 95 eura, ali srednja škola nije obavezna.

Opštinski odbor Sindikata prosvjete Podgorica organizovao je ovih dana tradicionalnu akciju „Pokloni, zamijeni ili prodaj korišteni udžbenik”. To, međutim, malo može da pomogne učenicima nižih razreda osnovne škole koji koriste puno radnih svesaka, a one, već ispisane, mogu samo da se bace.

Posebna su priča stalna nova izdanja Zavoda za udžbenike koja onemogućavaju ‘nasljeđivanje’ udžbenika. Vascijela crnogorska prosvjeta i svekolike njene reforme još nam nijesu donijele mogućnost da se jednom ustanovi koje to prve lekcije treba naučiti iz, recimo, poznavanja prirode. Nauka je to, možda jedne godine biljke rastu iz listova, dok se korijenje marljivo bavi fotosintezom; dogodine je sasvim drugačije.

Iako na prvi pogled izgleda samo kao budalaština, pitanje razlike između skakavaca i zrikavaca, tretirano u lanjskom udžbeniku prirode za peti razred, zapravo ni malo nije naivno. Ne zato što se tačan odgovor krije u dugačkim latinskim nazivima određenih organa kod skakavaca, odnosno zrikavaca, već zato što i za pisanje takvog pitanja i za njegovo odobravanje, pa zatim za ustanovljavanje njegove gluposti i za pisanje ispočetka, neko uzima pare.

Prošlog ljeta državni revizori su objavili da je Zavod za udžbenike i nastavna sredstva poslovao sa gubitkom od 669,8 hiljada eura, zahvaljujući otpisu zastarjelih udžbenika u iznosu od 465 hiljada eura i izdacima za zarade127 hiljada većim od planiranih. Problem je riješen promjenom direktora.

U specijalitete državne kuće za izdavanje školskih knjiga spada i to što ‘kompleti’ knjiga sadrže razne stvari, razne pjesmarice, koje roditelji u jesen plate i donesu i na kraju školske godine, netaknute – bace. Kvaka je u tome što ste, ako ne kupite ‘komplet’, izloženi traženju jednog po jednog udžbenika diljem gradskih knjižara, sa velikim izgledima da ih ne nađete.

Godinama je u Crnoj Gori potezana priča o besplatnim udžbenicima, svaki put bezuspješno. Prošle godine, voljom vlasti, i zakonom je onemogućeno da osnovci dobiju besplatne udžbenike. Iz nevladinih organizacija uzalud su upozoravali da su takvi propisi nezakoniti i protivustavni.

Ministar prosvjete Slavoljub Stijepović objašnjavao je da bi dodjela besplatnih udžbenika proizvela problem u sistemu: ,,Ko bi na kraju školske godine skladištio te knjige, da li sve škole imaju uslove i stručni kadar za to. Ko će procjenjivati stepen oštećenja knjiga i da li će moći da dobiju svjedočanstvo oni koji ne plate naknadu za oštećenje”. Zvuči baš komplikovano.

Besplatni udžbenici koštali bi oko pet miliona eura. Otprilike toliko građani ove zemlje izdvojiće za garancije koje je vlada davala za kredite Pobjede, kuće prepoznate po prosvjetiteljskim dometima od devedesetih do danas. Prioritet je prioritet.

Ako u prosječnoj porodici, sa dvoje odraslih i dvoje djece, radi samo jedan od roditelja, žive u siromaštvu koje im jedva omogućava da se prehrane. Prosječna plata, prema podacima Zavoda za statistiku, u junu je iznosila 478 eura. Ukupna vrijednost minimalne potrošačke korpe je blizu 800 eura. Ako više od pola plate date za hranu, koja prema Monstatovoj potrošačkoj korpi košta 253 eura, drugu polovinu za račune – nema dijela koji vam ostaje za knjige. Kao i obično, moglo bi se ozbiljno raspravljati o preciznosti domaće statistike i o tome koje mađioničarske sposobnosti treba da imaju Monstatove domaćice koje hrane četiri osobe za 8,4 eura dnevno.

Spasonosno rješenje za običan svijet u Crnoj Gori je plaćanje na rate. Pa se onda svakog mjeseca prištedi na hrani, odjeći, svemu i svačemu i tone u sve dublje siromaštvo.

Ako bi V‚lada sjela i razmislila u uštedama na sopstvenom stanovništvu zapravo bi mogla da ode i dalje. Možda da u okviru sljedećeg paketa mjera fiskalne konsolidacije predloži izmjene Ustava po kojima bi prestala da bude obavezna osmogodišnja škola. Za potrebe našeg tržišta rada dovoljna su i četiri razreda. Da čovjek zna da potpiše ugovor o radu koji mu garantuje status roblja.

Prema nedavno objavljenim podacima Zavoda za zapošljavanje u Crnoj Gori je najlakše naći posao ako imate završenu samo osnovnu školu, a najmanje šanse da nađu posao imaju oni koji su završili fakultet.

Za ljude bez zanimanja, odnosno sa završenom osnovnom školom, u prvih šest mjeseci ove godine bilo je 14.405 slobodnih radnih mjesta. Precizno: 49. 21 odsto. Istovremeno, od 1. januara do 17. jula ove godine, među ukupno oglašena 29.272 slobodna radna mjesta bilo je svega 2.227 ili oko deset odsto slobodnih radnih mjesta koja su zahtijevala visokoobrazovane radnike.

Trećinu od 31.377 nezaposlenih u Crnoj Gori čine visokoobrazovani građani, preko 45 procenata mladi.

Ko god živi u zemlji u kojoj djecu jedva može da pošalje i školu i zna da su vlastodršci zamislili da svu, osim svoje djece, u budućnosti koriste kao nekvalifikovanu radnu snagu ili, prosto, sluge, ne može ništa drugo željeti nego da se odavde ide. Kud god.

Prvacima besplatni udžbenici

Lokalna uprava u Beranama će svim đacima prvacima na teritoriji opštine koji u septembru kreću u školu obezbijediti besplatne udžbenike. Prvacima će, kako je najavljeno, kompleti knjiga biti uručeni 1. septembra, na dan kada prvi put budu sjeli u školske klupe. Predsjednik Opštine Dragoslav Šćekić istakao je da je to najbolji način da se najmlađim osnovcima čestita početak školovanja i olakša jedan od prvih važnijih koraka na životnom putu.

Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Antifašizam koji ne živimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možda bude i jedan 13. jul kad će se antifašizam proslavljati presudama za zločine i udžbenicima istorije u kojima se ne laže o Crnoj Gori iz devedesetih. Do tada, okolo će odjekivati praznina svečarskih govora. Crna Gora će se gušiti u laži. Nesposobna da zasluži najljepše tekovine 13. jula. I utka ih u svoju budućnost.

 

Proslavili smo još jedan 13. jul. Utvrđujući ko ga je, kad, kome i kako čestitao. Nakon prozivki bivšeg premijera Duška Markovića da aktuelni premijer Zdravko Krivokapić nije čestitao građanima ovaj praznik, utvrđeno je da je Krivokapić to ipak učinio, ali 9. jula, na proslavi povodom dodjele Trinaestojulske nagrade. Potom je Kabinet Krivokapića iskopao dokaz da je i bivši premijer Marković prošle godine čestitao građanima 13. jul na tviteru – 14. jula. Još da se utvrdi je li bolje zakasniti ili poraniti sa čestitkama. Za političke poene, naravno. Antifašizam svakako ne živimo.

Doduše, kad je već odabrao da porani, premijer Krivokapić je možda mogao  još krajem prošle godine,  kad je stupio na funkciju, da  trsi tu muku, i  čestita sve praznike koji slijede. A onda, u tačno vrijeme, ispoštuje njemu važne datume. Kao kad je recimo, na Vidovdan, posjetio spomenik u Podlastvi, gdje su sahranjeni i pripadnici Ravnogorskog pokreta. I sve ostale liturgije SPC.

Jeste čudo kako se bivšem premijeru Markoviću desilo da omaši s prošlogodišnjom  čestitkom s obzirom na njegov istančani filing „pripadnosti slobodarskoj i nezavisnoj Crnoj Gori“. Istina, filing  mu se javio  nakon decenije progona njegovog DPS-a „izdajnika i separatista“. Ali da ne sitničarimo. Gotovo pa su besprijekorni bivši odličnici u protokolu i trošenju velikih riječi kao što je antifašizam. Dok su institucije koje su zarobili u fiokama godinama držale slučajeve ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori  da ih nikad ne rasvijetle i ne kazne. I ućutkivani glasovi koji su podsjećali na odgovornost ovdašnih vrhova za zločine, počinjene dok su oni igrali u Miloševićevom timu.

Ovog 11. jula,   Đukanović je stajao u Potočarima,  sve sa cvijetom na reveru, simbolom stradanja Srebrenice,  kao da nikad nije ni vidio onog  Đukanovića, ratnog saveznika onih čiji je genocid djelo. I kao da nikad čuo nije za onog Đukanovića, tokom čije vladavine niko u Crnoj Gori nije odgovarao za zločine počinjene u njoj.

Ovdje kod kuće, s pravom je primijećeno, da pominjanje Srebrenice i hvaljenje Amfilohija, u istoj rečenici, kako to čini predsjednik parlamenta Aleksa Bečić, baš i ne ide. Dvorski intelektualci, međutim, uvijek, nepogrešivo, zaborave da pitaju ono čuveno – šta si u ratu radio, Predsjedniče?  Nekako su uspjeli da zaborave, ne samo da je devedesetih Đukanović učestvovao u kreiranju politike čija je završnica bila Srebrenica  nego i da je u njegovo doba mitropolit Amfilohije u Crnoj Gori napravio imperiju.

Bošnjačka stranka se nakon gubitka vlasti probudila i u Potočare stigla ovjenčana zaslugom za novu rezulciju o genocidu Srebrenici. Jednom će njeni vrhovi valjda  odgovoriti na pitanje – zašto su tokom svih silnih godina saučesništva u vlasti, ratni zločini ostali nekažnjeni?

Premijer Krivokapić je na Đukanovićevu izjavu da u „strukturama nove vlasti ima propagatora fašizma“, uzvratio podsjećanjem na Đukanovićevu vladavinu i njene rezultate. Ni jednom riječju ne osvrćući se na to da oni čiju je listu predvodio kad je došao na vlast otvoreno negiraju genocid u Srebrenici,  i prekrajaju trinaestojulsku istoriju. Ili da mitrpolit Jonakije, čiji oprost zna da zatraži za premijerske postupke,  jedini ne tapše na proslavi Trinaestog jula. I ne krije gorčinu zbog usvajanja rezolucije o genocidu u Srebrenici.

Ko negira sudskom presudama dokazani genocid, u normalnom svijetu se tretira kao ekstremni desničar. S kojim se pristojni svijet ne druži. Partije koje negiraju genocid i slave zločince  su  ekstremno desničarske,  sa njima i njihovim vođama se ne pravi vlada. To bi, dok se govori o rekonstrukciji ovdašnje vlade, a lideri DF-a ističu namjeru da zaposjednu pozicije u njoj,  morao imati u vidu Dritan Abazović i URA. Antifašistički nastupi nijesu dovoljni.

Možda jednom bude i neki 13. jul kad će se antifašizam, uz zahvalnost našim precima koji su ustali protiv zavojevača – fašista, ovjeravati  presudama za zločine i udžbenicima istorije u kojima se ne laže o Crnoj Gori iz devedesetih.

Do tada, okolo će odjekivati prijeteća praznina svečarskih govora političkih predvodnika, vladajućih i opozicionih, koji nijesu odgovarali za ratno-huškačku politiku koju su vodili. Niti se sučili sa njom. Crna Gora će se gušiti u laži. Nesposobna da zasluži najljepše tekovine 13. jula. I utka ih u svoju budućnost.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Poslije Rezolucije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Srebrenica nije samo simbol naših različitih gledanja na prošlost, već prije svega na budućnost

 

Još nema mjeseca kako je u Skupštini usvojena Rezolucija o genocidu u Srebrenici. Ili je možda bolje reći: već je prošlo skoro mjesec od usvajanja Rezolucije. A uzavrele strasti se ne smiruju. Negatori najstrašnijeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata nastavljaju veličanje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca, zaogrću ih plaštom nacionalnih heroja. Dok optužuju neistomišljenike da su plaćenici i izdajnici. Institucije ćute.

Skupština poziva nadležne institucije na primjenu pozitivnih propisa kada su u pitanju radnje i djela javnog negiranja postojanja ili umanjenja genocida u Srebrenici, piše u stavu četiri usvojenog dokumenta. Razumjeli smo kako to znači da one koji negiraju ili umanjuju težinu zločina u Srebrenici treba opomenuti, edukovati i zakonskim mjerama spriječit.

U prilog tom razmišljanju išla je činjenica da je Parlament, istina, neobično komponovanom većinom, razriješio Vladimira Leposavića, ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava zbog negiranja genocida.

Sada svjedočimo kako su zvaničnici onog dijela vladajuće većine koja insistira da njeni predstavnici uđu u (novu) vladu, negiranje genocida u Srebrenici stavili u fokus svog političkog djelovanja. I kako njihovi koalicioni partneri stojički trpe uvrede zbog glasanja za Rezoluciju ali i neprikriveno negiranje principa iz septembarskog Sporazuma na kojima, navodno, počiva ova vlast.

„Niko od građana koji su glasali za promjene u Crnoj Gori i protiv Mila Đukanovića nije mogao da pomisli da će veći dio parlamentarne većine proglasiti Srbiju i srpski narod za genocidan“, oglasio se predsjednik skupštinskog Odbora za bezbjednost Milan Knežević dan po usvajanju Rezolucije. „Osjećam izvjesnu dozu sramote, iako sam glasao protiv…“.

„Nije bilo genocida u Srebrenici“, zna i predsjednik opštine Nikšić Marko Kovačević. Saznao na parastosima Draži. „To je vrh mača koji treba zariti srpskom narodu. To su uradile naše kolege… sad su neki izdali, treba da odvojimo izdajnike od onih koji to nisu“.

Da pritvrdi priču o antisrpstvu koalicionih partnera potrudio se i predsjednik borda EPCG Milutin Đukanović. „Pazite naslov: Rezolucija o genocidu u Srebrenici. I onda nas ubjeđuju da ta Rezolucija nije usmjerena protiv srpskog naroda“. Pa opet o izdajnicima. „Očigledno je to (Rezolucija) neki test za Crnu Goru, za sadašnju vlast do kog nivoa je spremna da popušta i da služi kao bodež, sječivo, koplje u rukama stranih ambasadora“.

Neko ko nije odavde, pokušao bi objasniti kako u  Rezoluciji piše da „nijedan narod ne može biti označen kao genocidan ili zločinački“. I da ona „osuđuje pokušaje pripisivanja odgovornosti ili krivice srpskom, bošnjačkom, hrvatskom ili bilo kojem drugom narodu za genocid, zločine protiv čovječnosti ili druge zločine, jer odgovornost može biti isključivo individualna…“. Uzaludna je to rabota. Pošto podrazumijeva da oni koji osudu zločina doživljavaju kao izdaju, odnosno, napad na cio narod nijesu informisani o stvarnom sadržaju usvojenog dokumenta. A to bi, da parafraziramo Vučića, bilo iživljavanje nad zdravim razumom.

Milutin Đukanović, dok sudovi u Beogradu nastavljaju rehabilitaciju četničkih zlikovaca (posljednji na popisu je pukovnik Dragutin Keserović) predlaže da od pitanja zločina i zločinaca sa „naše strane“ rata – pobjegnemo. „Umjesto da bježi od tema koje dijele i region i samu Crnu Goru, aktuelna vlast ih uporno inicira, a za svoje katastrofalne poteze, kada javnost odreaguje, pokušava optužiti Srbiju da vrši destabilizaciju Crne Gore“.

Drugi su skinuli rukavice. „Mi smo srušili DPS misleći da rušimo i sve njihove vrijednosti, a juče smo vidjeli povampirenje tih vrijednosti, na žalost sa našim partnerima“, nedvosmislen je Marko Kovačević. Rezolucije o genocidu u Srebrenici njemu predstavlja povampirenje vrijednosti koje su on i njegovi, kaže, rušili.

Treba podvući crtu. Neki smo rušili DPS mahom zbog njihovog nepotizma, korupcije i kriminala. Drugima je izgleda smetala, makar i samo proklamovana, građanska Crna Gora, EU, osuda zločina počinjenih u naše ime. Pa da pojednostavimo pitanje. Ko je nama naš: Srđan Aleksić, mladić koji je dao život pokušavajući da drugoga zaštiti od vojnika u „njegovim“ uniformama. Ili Veselin Batica Vlahović, „monstrum sa Grbavice“ kome je svojevremeno omogućeno bjekstvo iz Crne Gore, kako se ne bi suočio sa optužbama za ratne zločine.

Izbor nije zagaratovan. Srebrenica nije samo simbol naših različitih gledanja na prošlost, već i na budućnost. Prije svega na budućnost.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Ćebovanje radnika, seljaka i poštene inteligencije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Niko iz vladajućih i opozicionih partijskih redova nije opomenuo predsjednike države i Vlade  zbog načina na koji se obraćaju građanima. Nemaju zamjerke? Ili čekaju da se ustoliče, pa da nam i oni  kažu to što nam misle

 

Neka su nam rekli.

Udarila vrućina u glavu, pa se i Milo Đukanović silno razljutio što ovoga ljeta on,  šira porodica i prijatelji neće na raspolaganju imati Kraljičinu plažu. Samo za sebe, k'o  nasljeđe. A tek, kad je vidio da se po zabranu, doskora i fizički odvojenom od običnog svijeta, izležava i brčka – sirotinja raja.

Na plaži „na kojoj nam je zavidio čitav svijet“, kaže Predsjednik svih nas,  prodaju se pivo i ćevapi za euro. Ni to nije ono najgore. „Svi su došli sa svojim ćebadima i suncobranima i pokušavaju da otuđe nešto što nije njihovo“, požalio se naš „najelitniji turista“. (Dubai, Monako, Majami, samo su neke od adresa sa kojih su,  umjesto razglednica, stizale njegove afere).

Za razliku od prozvanih, „sa svojim ćebadima i suncobranima“, Đukanović na Kraljičinu plažu nije donosio ništa svoje. A umislio je kako je sve njegovo.

Umislio, pa zaboravio  da već na drugoj stranici Ustava piše kako je svako  obavezan da poštuje prava i slobode drugih, dok je svaka diskriminacija zabranjena (članovi 6 i 8).

Isto štivo valjalo bi pozajmiti i predsjedniku Vlade. Iako djeluje mnogo blaže, kad zagusti ni  Zdravko Krivokapić ne bira riječi kada govori o onima koji od  Vlade, traže ono što misle da im pripada. Upitan o protestima poljoprivrednika u Podgorici nakon bezuspješnih, višemjesečnih, pokušaja da animiraju Vladu kako bi im pomogla da prebrode nedaće izazvane poskupljenjem stočne hrane, Krivokapić je umjesto rješenja ponudio (dis)kvalifikacije: „Zasigurno znam da ima vrlo časnih poljoprivrednika, a ima onih koji su dirigovano došli na okupljanje…“. Zvuči poznato?

Krivokapiću nije prvi put da se javno ljuti na one koji od njegove Vlade traže nešto što ovi nemaju, ne mogu ili ne umiju da pruže. „Vi štrajkujte – plate će vam biti smanjene trideset odsto“, prijetio je zimus prosvjetnim radnicima lupajući šakom o sto. I iščuđavajući se – nastavnici traže da im bude plaćen prekovremeni rad.

Tako se, eto, vlada u našem dijelu nekadašnje zajedničke države radnika, seljaka i poštene inteligencije. Sad smo tu gdje smo. Slovenija i Hrvatska obilježavaju trideset godina od proglašenja nezavisnosti. I prebrojavaju benefite i očekivanja od članstva u EU. U Srbiji, takođe, evociraju uspomene. Prije 20 godina Slobodan Milošević je izručen Tribunalu u Hagu. A njegovo nasljeđe živi. O tome svjedoče ovonedjeljne presude bivšim šefovima tajne policije Stanišiću i Simatoviću. I način na koji zvanični Beograd reaguje na njih. Uvrijeđeno. Okupljanja srpskih nacionalista na Kosovu (među uhapšenima je i jedan naš građanin). I rječnik ovdašnjih političara. Od izrečenih uvreda na račun građana do minimalizovanja zločina i negiranja međunarodnog pravnog poretka. A usta puna Evrope.

Treba li pominjati: niko iz vladajućih i opozcionih partijskih redova nije opomenuo predsjednike države i Vlade  zbog načina na koji se obraćaju građanima. Nemaju zamjerke? Ili čekaju da se ustoliče, pa da nam i oni  kažu to što nam misle.

U međuvremenu smo upoznati sa rezultatima dvaju istraživanja javnog mnjenja. Jedno se bavi nacionalnim izjašnjenjem anketiranih na eventualnom popisu. I rejtingom političara i njihovih partija. O rezultatima te ankete mediji detaljno izvještavaju. Drugo istraživanje, sudeći prema naslovnim stranicama, nije toliko atraktivno. Doista, manja je nevolja to  što više od polovine zaposlenih nema stalan posao, što dvoje od petoro zaposlenih ne dobija naknadu za prekovremeni rad, dok skoro trećina ima prijavljenu zaradu manju od stvarne. Tako  poslodavac zakida i njih i državu.

Zato, dvije trećine mlađih od 30 godina i skoro polovina zaposlenih obuhvaćenih anketom razmišljaju ili „ozbiljno razmišljaju“ da odu iz Crne Gore. Ode li i dio njih, uzalud će nam biti plaže „na kojima zavidi čitav svijet“. Sa praznim ležaljkama ili jeftinim peškirima (ćebadima) svejedno. A vlasti ih, i ova doskorašnja i ova nova  svesrdno podstiču da – odu.  Tu kohabitacija funkcioniše.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo