Povežite se sa nama

PERISKOP

Od Cima do Rima

Objavljeno prije

na

Nabrale se godine i sjedine sad brojimo. Samo su vina hercegovačka sve bolja, sve pitkija

 

U sretna vremena, prije agresije na Bosnu i Hercegovinu najbolje sam ručkove, a osobito večere, pojeo u gostionici Kod Ivane.

U mostarskom naselju Cim Ivana je bio ugostitelj kome se na spizu dolazilo i iz Sarajeva i iz Zagreba, a  potegli bi neki da gustiraju Ivanino zelje i vino crnjak, bogami i iz Pariza…

Svaku sjedeljku u Ivaninoj krčmi skupina mojih prijatelja završavala je zgodama i vicevima, glasovitim humorom, mostarskim liskalucima. I uvijek smo svoje sjedeljke znali protkati mislima velikana mostarske književnosti i duha, uopće.

Ipak, poslije svakog obilnog obroka Ivana nam je davao šlagvort pitajući: „Neće valaj sad udit (škoditi) malo crnjaka (crno vino)?“

Onda sam se i sam znao nadovezati na ponude Ivanine gastronomije.

Citirao sam velikog pripovjedača, pjesnika i dramatičara mostarskog Hamzu Humu, koji je napisao da „od Cima do Rima nema boljeg vina“ od ovog  cimskog.

A i sam Humo bio je iz Cima.

Uostalom, u ambijentu čudesnog Cima napisao je svoj lirski roman Grozdanin kikot i radnju situirao u njega.

Tako su u vremena sretna u bezbrižju mostarskom prolazili dani naših malih i velikih zadovoljstava.

Jednoga dana kada me pozvao Kažimir Jelčić, direktor tadašnjeg Agrokombinata – giganta Hepoka da režiram sadržaje proslave stote obljetnice organizirane proizvodnje vina u Hercegovini, jedino oko čega nisam imao dileme bio je naslov ove niske manifestacija rasute po cijeloj Hercegovini. Pomogao mi je, naravno, moj slavni zemljak Hamza Humo. Nisam scenaristu, slavnoga Fadila Hadžića, morao ubjeđivati.

Napravili smo dostojanstvenu i te obljetnice dostojnu manifestaciju. „Od Cima do Rima“, pamtiću tu sintagmu dok sam živ.

Jer, imao je Hamza Humo pravo, hercegovačka čuvena vina Žilavka i Blatina mogla su sama, da ne pominjem i druge sorte što pripadaju hercegovačkim vinarima, legitimirati istinitost te Humine sintagme.

Minula su draga vremena goleme ljudskosti i ljudovanja po hercegovačku u zorištima i svitanjima cimskim i mostarskim.

Živ je moj drug Hrva, ali nema Sene Efice, a bili smo tako skladan trio u sjedeljkama kod Ivane ili u Parizu, kod Ede Bajrama i Mirsade.

Sve se promijenilo.

I kavane i ljudi.

Nabrale se godine i sjedine sad brojimo.

Samo su vina hercegovačka sve bolja, sve pitkija.

Ne samo žilavka i blatina, nego i Herceg i vina manastira Tvrdoš i ona što proizvode braća Vasilj u Međugorju, sve to potvrđuje ipak Hamzinu lucidiju da od Cima do Rima nema boljeg vina, naravno od ovih hercegovačkih, za koje je jedan od mojih drugara iz mladosti primijetio: „Sa vinima hercegovačkim lako ti se, nevjerojatno lako, ukaže i gospa.“

Ona međugorska, naravno.

A, i koja bi druga.

Jer, i Međugorje je blizu Hamzinog čudesnog Cima!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Kontra dehumanizacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nisam bio iznenađen kada sam nakon nekoliko odličnih pjesama objavljenih u časopisnoj periodici dočekao trenutak velike potvrde Harisa Silajdžića kao pjesnika! Tiskajući knjigu Sarječja izdavačka kuća Tugra iz Sarajeva je otkrila ono što su mnogi od nas brižno čuvali kao vlastitu recepciju ovoga rijetko senzibilnog bosanskohercegovačkog intelektualca

 

Žvimo u svijetu bešćutnosti u kojem najgrublja vrsta dnevne politike, u prvom sloju, sotonizira, a u krajnjem ishodu potpuno uništava svaki treptaj osjećajnosti u savremenom čovjeku. Gola pragma političke prakse, isušenost političkog vokabulara, diktira ništavan nivo ljudske komunikacije. U takvom svijetu teško je pretpostaviti da bilo kakvo lirsko strunište „stanuje” u ganglijama ovodobnih političara…

Režirajući, svojedobno, adaptaciju Nijaza Alispahića odlične pripovjedne proze Hamdibeg Harisa Silajdžića, osjetio sam to lirsko strunište kod čovjeka koji je upravo u to doba, na prvi pogled, a za mnoge vjerojatno i do danas bio zaronjen i zarobljen u političkom diskursu. Bio sam sretnikom što sam još tada upoznao jednog drugog Harisa Silajdžića, svestrano obrazovanog, lirski tankoćutnog, sa širinama kozmopolitskih promišljanja koje su imponirale na svakom planu. Znao sam po nekim pasažima iz dramske verzije Hamdibega da u Silajdžiću gori ozbiljna poetska ognjica…

Zato nisam bio iznenađen kada sam nakon nekoliko odličnih pjesama objavljenih, zgodimice, u časopisnoj periodici dočekao trenutak velike potvrde Harisa Silajdžića kao pjesnika! Tiskajući knjigu Sarječja nakladnička kuća Tugra iz Sarajeva nesumnjivo je otkrila ono što su mnogi od nas brižno čuvali kao vlastitu recepciju ovoga rijetko senzibilnog bosanskohercegovačkog intelektualca. Svoj odnos prema ovoj zbirci namjerno počinjem progovorom o pjesmi Pisac i historia. Bilo bi logično očekivati da za vrhunskog političara, kakav je bio i ostao Haris Silajdžić, scena kada jedan ruski pisac sa agresorskih položaja iznad Sarajeva, kao i u Vukovaru, snajperom gađa nevine građane predstavlja značajan politički fakat. Za pjesnika Silajdžića nastao je pakao: Toga dana/U snajpersko oko/Pisca gosta/Kao lutke/Padaju ljudi/Bez glasa/Bez hropca.

Pjesničku gradaciju tragičkog sunovrata pomućenog uma i apokaliptičkih namjera Silajdžić lijepo i precizno dalje razvija, pokazujući kroz specifičan tragički ritam čudesnu tragičku krivicu stranog pjesnika koji je došao puniti naše mrtvačnice: Padaju/Ne vidjevši/Ne čuvši/Padaju zauvijek/Ne razumjevši/Ništa.

Silajdžić je od onih pjesnika koji uvijek u sebi imaju „antičkog goriva” u pjesništvu pa i asocijacija na antiku kao doba ljudskih nadmetanja, čak i onda kad se ratovi vode: S mrakom započinje vatromet/U brdima iznad grada/Dvobožni Olimp/U mitskom zanosu/Daleko od krika i metka.

Normalno je da čovjek koji prosuđuje antičkom logikom pokazuje da krik i metak stvaraju stanje opće agonije. Sarječja su pokazala jednog drugačijeg Silajdžića, suvremenog pjesnika, ali odmjerenog, nimalo euforičnog. Zbirka Sarječja zasigurno je obogatila modernitet pjesničkog iskaza u BiH danas!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Nestvarna stihovana fatamorgana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Događaj u Bobarama kod Tešnja za mene kao stvaraoca bila je nestvarna stihovana fatamorgana u kojoj su Talija i Melpomena dale onaj neophodni teatarski drhtaj poetskom projektu pjesnika i prozaika Bajruzina Hajre Planjca. Dok sam slušao poj mladih pjesnika i veterana poetske meštrije, učinilo mi se u jednom trenutku da cijeli ovaj pjesnički karusel poprima nestvarnu nebesnost

 

Jedna respektabilna bosankohercegovačka izdavačka kuća učinila ono što niti jedan nakladnik u BiH nije uradio do današnjeg dana. Napravila je Aleju pisaca, koji su bili najtiražniji u produkciji Planjax-a. U toj Aleji jedni pored drugih svoje spomen-drvo imaju klasici Nedžad Ibrišimović i Abdulah Sidran, zajedno sa najmlađim izdancima pjesničkih talenata Bosne i Hercegovine. Ulaz u Aleju čini stečkoviti slavoluk s pohvalom knjizi stigloj iz drevnog Egipta… Sve to  na neki način obavezuje i autora Periskopa da dostojno čitateljstvu progovori o ovom dogđjaju netipičnom za našu nekulturnu stvarnost, a u književnoj republici, izmaknutoj iz „glavnih književnih tokova”, posebno onih prestolničkih, sarajevskih…

Taj događaj u Bobarama kod Tešnja za mene kao stvaraoca bila je nestvarna stihovana fatamorgana u kojoj su Talija i Melpomena, te dobre božice teatra, dale onaj neophodni teatarski drhtaj poetskom projektu pjesnika i prozaika Bajruzina Hajre Planjca. Dok sam slušao poj mladih pjesnika i veterana poetske meštrije, učinilo mi se u jednom trenutku da cijeli ovaj pjesnički karusel, ničim izazvan, poprima neku nestvarnu nebesnost U Aleji pjesnika potekla je i strasno tekla bujica poezije iz stihozbirki Maide Ajan, Suvada Alaića, Devle Aliustić, Šahde Bošnjaka, Ilijaza Dudića, Milana Džide, Mehmeda Đedovića, Stjepana Đurčevića Stipe, Fajke Kadrića, Rezaka Hukaovića, Dževada Kučukalića, Amira Mašića, Jasmina Mehičića, Bajre Perve, Bajruzina Hajre Planjca,  Muabere Planjac, Ibrahima Spahića,  Nure Suljkanović, Muhidina Šarića, Amira Talića, Melide Travančić… Taj se dan iz Bobara kraj Tešnja, čudesnog književnog toponima koji su svojim blistavim djelima gradili i Musa Ćazim Ćatič i Amir Brka, ne zaboravlja već ostaje kao svojevrsni alem kamen moga sjećanja i stvaralačkog iskustva. Zato kad vas putevi nanesu, svakako posjetiti treba  književnu republiku u Planjčevoj Aleji pisaca!

Hajro se Planjac potrudio da Aleju pisaca i književni maraton održan u njoj ovjekovječi tiskajući knjigu Poezija iz Aleje, u koju je uz pjesnike sa svojevrsnog pjesničkog maratona uvrstio i Ismeta Bekrića, Ramiza Brkića, Šime Ešića, Hadžema Hajdarevića, Avde Halilovića, Idriza Hodžića, Nedžada Ibrišimovića, Jagode Iličić, Senade Kadribašić, Ibrahima Kajana, Kemala Ljevakovića,  Abdulaha Sidrana, Mile Stojića, Davorke Milutinović, Marka Vešovića i Sade Suljić Sokolović.

Okupljanje održano u Bobarama na Međunarodni dan knjige daje goleme šanse Bajruzinu Hajri Planjcu, korifeju književnog stvaralaštva za djecu i mlade, da pretvarajući Aleju pisaca u tradicionalno, svakogodišnje okupljanje književne reprezentacije, postane najznačajnija takva manifestacija ne samo u BiH nego i u regionu. Pogotovo što je za naredno književno saborište Planjac planirao otvaranje Muzeja Bosanske stare i rijetke knjige. U realizaciju ovoga zamašnog kulturnog projekta Planjac je „uvukao” i tamošnji centar za obrazovanje Eduka… Najinteresantnije je da cjelokupnu manifestaciju financijski „pokriva” sam Bajruzin Hajro Planjac. Pravi je to primjer ktitorstva u našem za knjigu indiferentnom i bezosjećajnom svijetu.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Bosna ga odlično razumije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moje večeri, noći, a sve češće i jutra ,,opsjeda” blistava esejistika Radomira Konstantinovića, mislioca koji je uz Miroslava Krležu obilježio naše doba, poetski gledajući ,,pro futuro”. Knjiga Duh umetnosti donijela mi je i donosi nevjerovatne doze radosti, pa i nekog samopouzdajna

 

Kako odmiče ovo naše vrijeme nečitanja, doba opšte tabloizacije i profanacije svega postojećeg, tako se sve češće, i to ciljano, vraćam jednoj knjizi koju je u ediciji Cvitas izdao Uversity press, kčao izdanje Magistrat. Knjiga je to otmjenoga naslova kako i priliči vitezu duha kakav je bio i ostao Radomir Konstantinović. Dakle, moje večeri, noći, a sve češće i jutra ,,opsjeda” blistava esejistika mislioca, koji je uz Miroslava Krležu obilježio naše doba, poetski gledajući pro futuro. Knjiga Duh umetnosti donijela mi je i donosi nevjerojatne doze radosti, pa i nekog samopouzdanja.

Zašto? U eseju O umnom i bezumnom,  u stvari pismu koji je Konstatinović pisao Marku Ristiću, krije se možda najeksplicitniji odgovor. Evo  tek jednog citata koji mi daje za pravo da tako mislim: ,,Ne prijatelju, ma koliko on znao šta Hegel hoće da  kaže, i ma koliko delio vaše oduševljenje Hegelom on nije um sposoban da apstrahuje egzistenciju, da uvereno deli suštinu od prividnog, već um krvavo zahvaćen zupcima jedne neposredno doživljene egzistencije toliko da ponekad nije u stanju da ostane veran svom znanju o umnom”.

Sušta je poezija tek nabrojati naslove genijalne eseistike autora kultne Filosofije palanke: Kome je umetnost namenjena, Aeroplan od hartije, Obračun sa sobom, Igra sa dokumentom,Ahasver danas, Da li je duh nepristojan, Ko je Barbarogenije, Još o Barbarogeniju, Osvajanje Evrope, Agonija genija, Tigrovi od porcelana, Genije diletantzma, Od kritike do zanosa, Božanstvo masovnog i antiumetnost, Neko treba da nosi đubre, O umnom i bezumnom, Smisa za vatru, Pas koji puši, Igra sa Rembrantom, Priča o čoveku koji je prvo morao sve da zaboravi, Čudovišta Dada Đurića, Povratak materiji, Ptice od šećera, Ruka Ede Murtića, Dete metafore kulture, Biti nepomiren sa svetom, Stvari oko nas pevaju, Jači od stila, Čovečansko prisutno i u svom odsustvu, Đavolje društvo, Ne još, pa ipak već, Maska kritičkog objektivizma, Paja kreveljator, Iskrivljeno ogledalo glume, Protiv psihološke drame, O indiferentnom žvakanju…

U tim naslovnim sintagmama krije se biserje značenja, nekada naznačeno lapidarno, a ponekad sa sjajnim dubinskim metafizičkim ozarenjima.

U Periskop ova knjiga mudraca, književnika i filozofa ulazi  prije svega po svojoj komponiranosti i unutarnjoj dramatici.  Čitati danas Konstantinovića je privilegija ljudi kojima glave ne koriste samo za rast kose i njeno češljanje. Duh u umetnosti je pojas za spasavanje  mislećih ljudi u ovom dobu intelektualne nedozrelosti en generale!

A Konstantinovića Bosna odlično razumije.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo