Povežite se sa nama

MONITORING

OD MILANA DO SPUŽA: STRATEŠKO PARTNERSTVO DOSPJELO U PRITVOR: Milioni posvađali A2A i Đukanovića

Objavljeno prije

na

Tek što je početkom prošle nedjelje – navodno na zahtjev matične kompanije A2A – Flavijo Bjanka razriješen dužnosti finansijskog direktora EPCG (na njegovo mjesto izabran je Milan Perović, nekadašnji direktor Telekoma i Prve banke) Italijan je uhapšen po nalogu Specijalnog tužilaštva, zbog sumnje u zloupotrebu službenog položaja. Istražni sudija Višeg suda Miroslav Bašović odredio mu je pritvor od 30 dana, ,,zbog opasnosti od bjekstva”.

Bjanku se spočitava da je jedan od makar šest, a moguće i svih dvanaest, funkcionera EPCG koji su od početka 2010, do oktobra 2013 – na račun do danas uglavnom nepoznatih konsultantskih usluga – a mimo znanja borda direktora EPCG i odredbi Zakona o javnim nabavkama ka Italiji transferisali između sedam i 15 miliona eura. Većina tog novca zvanično je završila na računima ćerki firmi iz sistema A2A, ali su makar dva miliona otišla i kompanijama koje, barem formalno, sa A2A i njenim akcionarima nemaju nikakve veze (BAIN-Milano).

O ovim neobičnim transakcijama javnost je obaviještena zahvaljujući Udruženju manjinskih akcionara EPCG, još 2013. Prema njihovoj dokumentaciji, ugovore o konsultantskim uslugama EPCG je potpisala sa A2A, A2A Reti Eletrika i BAIN-Milano. A2A je po tom osnovu fakturisala 7,75, a naplatila 4,34 miliona, uz dodatno rezervisanje od 2,3 miliona eura. A2A Reti Eletrika je fakturisala i naplatila 1,17 miliona, a BAIN-Milano 2,08 miliona. Do istih podatka došla je, naredne godine, i Skupština Crne Gore.

Krajem iste 2013. godine, predsjednik Udruženja Vasilije Miličković je i preko Monitora pozvao Vrhovnog državnog tužioca da reaguje, ako ga ima.

,,Želimo objašnjenje o tome o kakvim se zapravo savjetodavnim i pravnim uslugama radi. Tražimo vrlo precizan odgovor kakvi su efekti u EPCG tih usluga”, poručio je Miličković naglašavajući da je ,,za EPCG vrijeme stalo u septembru 2009. godine. Od tada apsolutno ništa nije uloženo, ni u šta se nije investiralo – osim u Prvu banku. Zato je i tržišna cijena EPCG pala sa 1,2 milijarde eura na 200 miliona eura, sa tendencijom daljeg pada”.

Menadžeri A2A su na ove optužbe odgovorili tvrdnjom da im je tadašnja Komisija za kontrolu postupka javnih nabavki 2010, izdala pismeno mišljenje po kome se crnogorski Zakon o javnim nabavkama ne odnosi na poslovanje A2A i EPCG sa takozvanim ćerkama firmama italijanskog konzorcijuma.

Zaista, mediji su dobili faksimil odluke te Komisije, sa potpisom njenog predsjednika Marka Lazarevića. Tamo piše da se ,,u cilju realizacije zadatih indikatora” iz Ugovora o djelimičnoj privatizaciji i dokapitalizaciji EPCG bilo kakvo poslovanje A2A sa njenim ćerkama firmama neće tretirati kao kršenje Zakona o javnim nabavkama.

Valja, međutim, obratiti pažnju makar na dio predočenog obrazloženja ove odluke: ,,Imajući u vidu da je A2A uložila 436 miliona eura u EPCG i stekla 43,7 odsto akcija te firme, te zbog njenog visokog učešća u strukturi akcijskog kapitala, ugovorne strane su odlučile da će A2A upravljati društvom na način koji bi omogućio postizanje investicionih i operativnih indikatora…”. Dakle, odluku da se A2A izuzme iz zakona nijesu donijeli Lazarević i njegovi saradnici već – Vlada Crne Gore.

Ispostavilo se, ubrzo, da sa tim benefitima nijesu upoznati ni članovi borda EPCG. Makar ne oni koje je tamo imenovala Vlada CG kao vlasnik više od 50 odsto akcija Elektroprivrede.

Tako je na kontrolnom saslušanju koje je 2014. godine u parlamentu inicirao poslanik Mladen Bojanić, tadašnji ministar ekonomije Vladimir Kavarić pokazao dopis kojima ga predsjednik borda EPCG Srđan Kovačević obavještava da je menadžment angažovan od strane A2A u svom poslovanju prekršio privatizacioni Ugovor, kompanijski statut i zakone o privrednim društvima i javnim nabavkama. „Prema do sada sagledanom stanju konsultantskih usluga od A2A i A2A Reti Elettricha i kompanije BAIN-Milano je menadžment sproveo bez sprovođenja postupka javnih nabavki i obaveznih odluka Odbora direktora”, naveo je Kovačević i dodao da je A2Apo tom osnovu fakturisala 7,75 miliona i naplatila 4,34 miliona, uz dodatno rezervisanje od 2,3 miliona eura. A2A Reti Elettricha je fakturisala i naplatila 1,17 miliona, a Bain-Milano 2,08 miliona.

Dakle, nije problematično samo to što su menadžeri A2A (uz Bjanka Specijalno tužilaštvo sumnjiči i bivšeg izvršnog direktora EPCG Enrika Malerbu, i Masima Salu, koga je Bjanko naslijedio 2010, na funckiji finansijskog direktora EPCG) ugovore o konsultantskim uslugama sklapali bez javnog oglašavanja, već i priroda tih poslova (šta je učinjeno) i vrijednost fakturisanih usluga (stvarna vrijednost obavljenog posla). Svaka sličnost između ovih ugovora i onih koji su nam poznati kroz aferu Telekom za sada se mora tretirati kao slučajnost. Mada je broj aktera jedne i druge priče neuobičajeno visok.

Čudi naivnost i neupućenost Kovačevića i njegovih saradnika iz EPCG. Opet, kod predsjednika borda EPCG nije bilo ni traga one odlučnosti sa kojom je, prije nekoliko godina, novcem Elektroprivrede pokrivao zjapeće rupe u bilansima Prve banke braće Đukanović.

Kada je Srđan Kovačević ušao u bord Prve banke, zastupajući interese EPCG koja je u njoj imala 10 odsto akcijskog kapitala, to je bila mala lokalna banka čiji je vlasnik – mimo znanja i saglasnosti CBCG – praktično preko noći postao Aco Đukanović. Potom je, pod Kovačevićevom komandom, EPCG svoje učešće u akcijskom kapitalu jedne od (danas) najproblematičnijih banaka na Balkanu podigla na preko 20 odsto, sipajući u banku više od 20 miliona eura (ne računajući novac koji godinama drži na svojim računima u banci). Iako te investicije odavno ne vrijede ni trećinu uloženog.

Istovremeno, čelnici EPCG su nekažnjeno preživjeli informaciju da su u završnom računu za 2009. godinu od akcionara i poreznika prikrio profit od 10,81 milion (to smo saznali naredne godine, iz izvještaja njihovih revizora). Što je, ako ćemo da poredimo, tek nešto manje od onoga što se danas spočitava Italijanima.

Možda će svima skupa kao olakšavajuća okolnost biti uzeto to što su, braneći poslovnu čast i kapital braće Aca i Mila Đukanovića, u Prvu banku lagerovali – prema nekim navodima – blizu 70 miliona eura. To je bio samo nastavak krajnje neobične poslovne politike koja prati kompletno partnerstvo Vlade i A2A.

Italijani su u ovaj aranžman ušli sa skoro 500 miliona eura, iako prethodno nijesu razriješili dvije velike nepoznanice – odnose sa Kombinatom aluminijuma i cjenovnu politiku prema potrošačima iz kategorija domaćinstva i mala i srednja preduzeća. Samo KAP ih je koštao skoro 100 miliona eura gubitaka. Vasilije Miličković ne propušta priliku da podsjeti kako se Malerba, svojevremeno, pohvalio da KAP-u prodaju struju po cijeni duplo manjoj od one po kojoj su je uvezli, te da samo po tom osnovu EPCG mjesečno gubi dva miliona eura!? Zašto to nije smetalo ni Vladi CG ni akcionarima A2A?

Ni Vladina pozicija nije bila mnogo bolja. Skoro pola godine nakon potpisivanja ugovora tadašnji ministar ekonomije Branko Vujović najavio da će ,,uskoro” biti dogovoreno kako će Vlada provjeravati da li A2A ispunjava svoje obaveze ,,da ne bi bilo dilema i nejasnoća u vezi utvrđivanja postignutog nivoa ispunjenosti parametara”.

Tri godine kasnije, u maju 2012. godine, potpredsjednik Vlade Vujica Lazović obavještava kako je ,,nedavno pisao upravi A2A tražeći izvještaj o ispunjenju indikatora”. Zahtjev je ponovio i početkom naredne godine. Ne zna se da li je ikad dobio tražene podatke. Ali se zna da Lazović i njegov poslodavac Đukanović insistiraju na nastavku saradnje sa A2A. Iako pri tome nemaju ni jedan jedini argumenta kojim bi mogli obrazložiti svoju upornost.

Možda se nije zgorega prisjetiti kako je, prema onome što je Vlada obznanila nakon raspisivanja tendera za dokapitalizaciju i djelimičnu privatizaciju EPCG, strateški partner imao obavezu da do kraja petogodišnjeg aranžmana ostvari profit od 240 do 300 miliona eura, da poveća proizvodne kapacitete HE Perućica i TE Pljevlja za 90 megavata, smanji gubitke na prenosnoj i distributivnoj mreži sa 22 na 11 odsto.

Umjesto toga, EPCG je 2010. godinu završila sa gubitkom od 16,5 miliona. Naredne godine Elektroprivreda bilježi rekordan gubitak od 66,5 miliona (plan je bio profit od 40 miliona). Potom je Vlada Igora Lukšića, ,,zbog izmijenjenih uslova poslovanja”, Italijane oslobodila obaveze da Elektroprivredi obezbijede profit. Uglavnom, iz perspektive većinskog vlasnika (države Crne Gore), petogodišnji ugovor sa A2A donio je trošak umjesto očekivane dobiti i naplate dividende veće od 150 miliona.

Koliko su na sve to uticali konsultantski ugovori A2A sa ćerkama firmama ali i oni sa kompanijama – poput Bain-Milano iza kojih stoje neki drugi vlasnici. I na koje se, zbog toga, morao primjenjivati Zakon o javnim nabavkama?

,,A2A izražava čuđenje i žaljenje u pogledu zadržavanja Flavija Bjanka i nade se brzom zaključenju ovog događaja”, saopšteno je iz italijanske kompanije.

Crnogorske vlasti se nijesu oglašavale. Iskustvo nas uči da bi se ova priča mogla završiti na isti način na koji je okončan postupak protiv strateških partnera koji su državu i manjinske akcionare nakon privatizacije varali u Željezari, KAP-u, Boksitima, ili su – jednostavno – nekažnjeno krali struju iz evropskog prenosnog sistema. Većina aktera ovih radnji danas od Crne Gore traži – odštetu.

Bude li tako, nema druge nego da u Ustav Crne Gore ugradimo dio sporazuma koji su svojevremeno potpisali Branko Vujović i G.H.J. de Haas, u ime tadašnjih vlasnika Željezare, holandskog MNSS: ,,Svaka strana je saglasna i garantuje da neće preduzeti bilo kakve pravne radnje protiv druge Strane i druga Strana neće biti ugrožena u vezi prethodnih kršenja ugovora, incidenata prevare, nemara ili bilo kakvih drugih pogrešnih radnji…”. Pa ko koga prevari. Narod sve plaća.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

POLJOPRIVREDNICI I DALJE BEZ AGROBUDŽETA: Na goloj ledini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stočna hrana je sve skuplja, poljoprivrednicima i stočarima država naplaćuje punu akcizu na gorivo za mehanizaciju dok uvoznički lobi nastavlja dominaciju. Kasni, uveliko, i agrobudžet. Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu dok Vlada usvoji taj dokument. A to je tek prvi korak

 

„Poljoprivreda ne može da čeka“, kaže nam Milko Živković, predsjednik Unije stočara sjevera Crne Gore. Pa pritvrđuje primjerom: od početka godine stočna hrana (koncetrat) poskupila je sa 0,3 na više od 0,4 eura po kilogramu. „Kako troškovi ishrane stoke čine oko 60 -70 odsto ukupnih troškova, cijena koncentrovane hrane preko 30 euro centi za kilogram čini ovu proizvodnju nerentabilnom a na 40 centi se ulazi u gubitak“. A cijena stočne hrane nastavlja da raste.

Proizvesti je skupo, a prodati – teško. Gotovo nemoguće, u situaciji kada  trgovci, ugostitelji i hotelijeri još  vagaju stvarne domete predstojeće turističke sezone. Nakon prošlogodišnje katastrofe.

U zalihama sirare Miljanić blizu devet tona kozjeg sira od zimus čeka kupce. Dok Radisav – Rašo Miljanić, jedan od najvećih proizvođača i otkupljivača kozjeg mlijeka u Crnoj Gori, čeka pomoć države. „Mi moramo znati da li imamo podršku države da spasi kozarstvo ili nemamo“.

Crna Gora je 2019. uvezla sira za 16,5 miliona, dok trenutno u Banjanima leži domaći proizvod vrijedan od skoro 100.000 (prema proizvođačkim cijenama) do blizu 200.000 eura (u maloprodaji, uz uračunatu trgovačku maržu koja se kreće do 50 odsto i 21 odsto PDV-a koji se zaračunava na tako formiranu cijenu). Ta informacija je, zimus, prvo zainteresovala medije pa tek onda resorno ministarstvo. Odakle su tada, nakon upita sa TVCG, odgovorili kako su „preduzete aktivnosti“ kako bi se na terenu sagledala cjelokupna situacija  a da će javnost biti blagovremeno upoznata sa konkretnim potezima.

Javnost još čeka, a Miljanić se nada. „Nakon saopštenja Ministarstva poljoprivrede obišla nas je inspekcija i uvjerila se da lagerovana količina sira o kojoj sam pričao postoji, tačno do u kilogram. Popisali su ga i otišli“. Od tada, kaže za Monitor, nema novih vijesti. „Predlagao sam da nađemo model da plasiramo proizvode na tržište, ili za bolnice, škole, domove starih. Ima načina ako ima volje“.

Ima li volje?

Skupštinska rasprava o Vladinom Prijedlogu zakona o budžetu za 2021. godinu počeće tek naredne nedjelje, pa je sada izvjesno da će crnogorski poljoprivrednici i početak juna dočekati bez očekivane, i neophodne, pomoći iz Agrobudžeta.

Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu do usvajanja Agrobudžeta na sjednici Vlade. Pod uslovom da ne dođe do komplikacija. Tek tada slijede pozivi za učešće u raspodjeli predviđenih sredstava, prikupljanje dokumentacije, terenske provjere, odlučivanje i, konačno, raspodjela novca namijenjenog za podršku ratarima, stočarima, vinogradarima, ribarima…

Riječ je, prema predloženom budžetu, o nekih 35 miliona eura, u koje će, prema običajima naslijeđenim od prošlih vlada, biti uračunat i dio tzv. socijalnih davanja (naknade za staračka domaćinstva) u vrijednosti 3,35 miliona. Da barem na papiru  izgleda kako se za poljoprivredu izdvaja više nego što je to zaista slučaj.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEMOKRATE POBJEDNICI IZBORA U HERCEG NOVOM: Brodolom Demokratske partije socijalista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neki Novljani vide dvije varijante formiranja vlasti. Ona u kojoj bi Novska lista bila isključena, te bi se u Novom preslikao odnos snaga na vlasti sa državnog nivoa. I druga, gdje bi svih pet lista koje su učestvovale na izborima participirale u izvršnoj vlasti u skladu sa osvojenim mandatima. To bi se moglo zaključiti iz slavljeničkog govora lidera Demokrata, Alekse Bečića koji je sabrao da vlast nakon izbora čini 80 odsto, a opoziciju 20 odsto volje biračkog tijela

 

Brod lokalne uprave u Herceg Novom imao je mirno more i dobar vjetar u nedjelju 9. maja, kada je cjelokupna posada ubilježila politički dobitak, osim barke Demokratske partije socijalista koja je pretrpjela težak brodolom u kome je, očekivano, potopljena.

Na birališta je u nedjelju izašlo 17 hiljada građana Novog, od upisanih 25.590 sa pravom glasa. Na 16.738 važećih glasačkih listića Novljani su većinom zaokružili one političke stranke koje posljednje četiri godine vladaju u ovom primorskom gradu, tako da nekih većih iznenađenja nije bilo osim porasta povjerenja u lokalne stranke, grupe građana čija je politička deviza da vlast na lokalnom nivou treba da bude servis građana za rješavanje lokalnih, komunalnih potreba i  problema, koji nemaju previše dodirnih tačaka sa nacionalnim i identitetskim pitanjima koja opterećuju crnogorsku političku scenu.

Pobjednik nedjeljnih redovnih lokalnih izbora u Novom  je Demokratska Crna Gora, partija čija je lista osvojila najveći broj glasova ili 27,65 odsto, što pretočeno u odborničke mandate čini 10 odborničkih mjesta u Skupštini Opštine Herceg Novi. To je neznatno povećanje u odnosu na rezultat prethodnih lokalnih izbora iz 2017. kada su Demokrate, same, osvojile 9 odborničkih mandata. Međutim, gledano iz perspektive avgustovskih parlamentarnih izbora, na kojima je ova stranka osvojila u Novom 20,68 odsto glasova, postignuti rezultat, sa manjom izlaznošću nego u avgustu 2020, ocjenjuje se kao uzlet Demokrata, koji su osigurali podršku istaknutih Novljana i u izbornu trku ušli sa predsjednikom Opštine, Stevanom Katićem, nosiocem izborne liste Ni lijevo ni desno – pravac Novi.

Najveće iznenađenje izbora predstavlja sjajan rezultat Novske liste, lokalne političke stranke koja je nastupila samostalno pod sloganom Naš grad, naš brod i osvojila 3.195 glasova ili 7 odborničkih mjesta. U Novskoj listi ističu kako su pojedinačno najjača politička opcija u Herceg Novom, jer su sve ostale liste predstavljene kao koalicije više političkih subjekata. Novska lista osnovana je pred lokalne izbore 2012. godine. U izbornu trku 9. maja ušla je sa pozicije vlasti. U lokalnoj skupštini zauzima tri odbornička mjesta na osnovu kojih je, raspodjelom funkcija prije četiri godine, dobila više značajnih pozicija u izvršnoj vlasti. Imali su mjesto potpredsjednika Opštine Herceg Novi, dva opštinska sekretarijata, Turističku organizaciju grada i direktorske fotelje u dva gradska preduzeća. Prethodni rad ih je očigledno preporučio da su zadobili više nego duplo glasova Novljana u odnosu na prethodne izbore.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ BRANISLAVA – BRANA  MIĆUNOVIĆA: Suđenje za ubistvo kojim je umrlo crnogorsko pravosuđe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uloga sudije izvjestioca Milivoja Katnića

 

Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić je kao sudija izvjestilac imao najznačajniju ulogu u donošenju oslobađajuće pravosnažne presude Apelacionog suda od 20. novembra 2007. godine  kojom je kontroverzni, i nekoliko puta ranije osuđivan, biznismen Branislav – Brano Mićunović oslobođen optužbi za teško ubistvo Radovana – Raca Kovačevića iz bezobzirne osvete. Tom presudom su do sada nekoliko puta javno mahali funkcioneri Demokrata i Demokratskog fronta u susret nikšićkim izborima i vezano za nacrte tužilačkih zakona, upirući prst na Katnićevu ulogu u procesu vijeka.

Priča je počela u ranim jutarnjim satima 7. oktobra 2000. godine kada je Nikšićanin Radovan Kovačević teško ranjen u oružanom obračunu u kazinu Hotela Podgorica koji su držali Branislav Mićunović i Savo Grbović. Na njega je pucao Cetinjanin Petko Pešukić kome je onda Nikšićanin Zdravko Lopušina prišao sa leđa, u rvanju oteo pištolj i ispalio u Pešukića nekoliko metaka momentalno ga usmrtivši. Nakon ranjavanja, Kovačevića su prebacili u Klinički centar njegovi prijatelji Stanko Milović i Emil Osmanagić zajedno sa policajcem posebnih jedinica MUP-a Dragoljubom Mrvaljevićem čija jedinica je bila smještena u Hotelu Podgorica i koji se zatekao u hotelu nakon što mu se završila smjena.

U optužnici Višeg tužioca u Podgorici, koju je na glavnom pretresu zastupala zamjenica Vesna Jovićević (nedavno pomenuta u aferi Stanovi), piše da je Branislav Mićunović istog dana u ranim jutarnjim satima „na ulazu u Urgentni blok KBC-a Podgorica lišio života Kovačević Radovana iz Nikšića iz bezobzirne osvete i pri tome umišljajem doveo u opasnost život još dva lica, na način što je prišao vozilu „audi“ A6 oznaka BD… kojim je, nakon događaja iz tačke dispozitiva optužnice prevezen povrijeđeni Radovan Kovačević, i u trenutku kada su Mrvaljević Dragoljub i Vojičić Dragoslav iz Podgorice, izvlačili Kovačevića iz vozila kroz otvorena zadnja lijeva vrata da bi ga unijeli u Urgentni blok radi ukazivanja ljekarske pomoći, optuženi je iz revolvera nepoznate marke cal.38 specijal u pravcu Kovačevića ispalio tri projektila koji su ga pogodili nanoseći mu teške i po život opasne tjelesne povrede… sveteći se na taj način zbog prethodnog ubistva Pešukića Petka iako je u tom trenutku znao da Kovačević nije izvršio ovo djelo“. Kovačeviću je pucano u glavu dva puta i jednom u desno rame. Tužilac je naveo da je smrt Kovačevića nastupila usljed razorenja mozga i kičmene moždine i iskrvavljenja i da je Mićunović pri tom doveo u opasnost živote još dvije  osobe „jer je postojala mogućnost da budu pogođeni ispaljenim projektilima, kao i rikošet projektila koji je udario u betonski pod u njihovoj blizini“.

Suđenje koje je uslijedilo je zaokupiralo crnogorsku javnost zbog kontroverznog pedigrea optuženog Mićunovića koga mnogi smatraju za vladara podzemlja i desnu ruku državno-partijskog vrha Crne Gore. Shodno tome, kritičari su tvrdili da je država imala veliki interes da ishoduje povoljnu presudu za Mićunovića.

Vijeće Višeg suda u Podgorici kojim je predsjedavao sudija Radovan Mandić je presudom od 12. juna 2001.  oslobodilo Mićunovića optužbe za ubistvo i ukinulo mu pritvor u kome je bio od 7. oktobra 2000. godine. Presudi su prethodile promjene iskaza ključnih svjedoka davane u policiji, istražnom postupku i glavnom pretresu. Takođe, svjedoci, osim Okice Mujovića, su tvrdili na glavnom pretresu da nisu vidjeli optuženog Mićunovića da drži pištolj u ruci i da puca već su ga samo vidjeli da je stigao blizu ulaza u Urgetni blok i kretao se okolo. Mujović je na sudu izjavio da je vidio ispruženu desnu ruku Mićunovića u kojoj je bio pištolj koji je bio „poluokrenut dolje i u pravcu Kovačević Radovana u kom momentu čuje još jedan hitac, pri čemu ne vidi da se iz pištolja Mićunovića ispaljuje taj hitac ali vidi da dolazi od njegovog pravca…“. Sudsko vijeće sudije Mandića je odbacilo njegovo svjedočenje kao nevjerodostojno jer je utvrdilo da se on nije nalazio na mjestu odakle je mogao biti očevidac kao i da ga drugi svjedoci nisu primijetili. Sudsko vijeće je takođe odbacilo i svjedočenja drugih svjedoka, osim sanitetskih radnika, zaključivši da oni zapravo nisu bili na mjestima na kojima su tvrdili da su bili i time nisu mogli biti očevici predmetnog događaja.

Optuženi Mićunović je nakon testiranja bio negativan na prisustvo barutnih čestica, kako na ruci tako i na odjeći.

Jedini nepravosnažno osuđeni u tom procesu je bio Zdravko Lopušina iz Nikšića koji je osuđen na dvije godine zatvora zbog prekoračenja nužne odbrane. Međutim, Lopušina je poginuo nekoliko mjeseci nakon prvostepene presude tako da je dalji postupak protiv njega obustavljen zbog smrti.

Slučaj se preselio na Vrhovni sud, koji je tada bio drugostepeni sud, i kojim je predsjedavao sudija Stevan Damjanović. Njegovo vijeće je u maju 2004. ukinulo oslobađajuću presudu sudije Mandića zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka i vratilo slučaj na ponovno suđenje. Vrhovni sud je takođe naložio prvostepenom sudu da svestranije analizira izjave sanitetskog osoblja Dragoslava Vojičića (koji je samo „primijetio ruku muškarca, u stvari podlakticu koja je bila gola i ta ruka ide prema povrijeđenom“) i Milorada Krsmanovića, kao i da treba suočiti svjedoke policajca Mrvaljevića i sanitetskog radnika Vojičića.

Sudija Mandić nije izvršio suočenje i u ponovljenom postupku 10. februara 2005. godine, opet donio oslobađajuću presudu. Viši tužilac se žalio na presudu po objavljivanju i žalbeni postupak se preselio na upravo novoformirani Apelacioni sud čije adaptiranje prostorija je završeno u martu 2005. a u aprilu iste godine počinje sa radom. Apelacioni sud je preuzeo 172 „Kž“ drugostepena krivična predmeta od Vrhovnog suda.

Predmet pod rednim brojem K.br. 79/2004 sudije Mandića dolazi pred petočlano vijeće sudija Apelacionog suda, po tadašnjem Zakoniku o krivičnom postupku. Dr Vukoman Golubović je bio predsjedavajući vijeća dok su članovi vijeća bili Radmila Mijušković, Branimir Femić, Marija Marinković i Milivoje Katnić kao sudija izvjestilac. Izvjestilac je inače, i u procesnom pravu i u praksi uvijek onaj označen kao posljednji član u uvodu svake presude. Izvjestilac po ZKP-u „duži“ predmet, čita, objašnjava, preduzima sve druge radnje ali i priprema prijedlog presude sudskom vijeću. U praksi sudija izvjestilac je glavna osoba koja određuje smjer u kome će odlučivati sudsko vijeće, kako je Monitoru reklo nekoliko pravnih stručnjaka.

Do formiranja Apelacionog suda Katnić je bio neraspoređeni vojni sudija nakon što je Skupština Crne Gore donijela zakon o prestanku rada Vojnog suda i Vojnog tužilaštva  u aprilu 2004.

Na konferenciji za štampu od 24. februara ove godine, specijalni tužilac Katnić je na pitanje novinara da li je bio član Sudskog vijeća Apelacionog suda koje je opravosnažilo oslobađajuću presudu Branislavu Mićunoviću odgovorio da je bio član toga vijeća i da je glasao za  oslobašajuću presudu. Prećutao je da je bio sudija izvjestilac.

Katnić je na pressu izjavio da se nikad nije sreo ni s Branom Mićunovićem, ni s bilo kim njegovim dodavši da „on (Mićunović) i njegovi i ja smo se razdvojili 1400. godine, kad smo imali zajedničkog pretka“. Takođe Katnić je optužio jednog od lidera DF-a Milana Kneževića i jednog od vlasnika Vijesti Željka Ivanovića da su entiteti „koji pokušavaju da krv nesrećnog momka stave na ruke mene i moje porodice“.

Više državno tužilaštvo i tužiteljka Lepa Medenica su Vijestima 10. novembra 2019. godine,  izjavili da VDT ne traži ubicu pokojnog Kovačevića nakon što su Mićunović i još dvije osobe  oslobođene optužbe. Tada je VDT uputio novinarku „da sve odgovore na pitanja iz vašeg e-maila možete naći u predmetnoj presudi“.

U dotičnoj presudi Apelacionog suda kao i onoj od Višeg suda zaključuje se da je ubica Kovačevića zapravo pokojni Petko Pešukić koji mu je i nanio povrede u kazinu Hotela Podgorica od kojih je iskrvario, usljed čega je nastupila smrt. To je bio stav domaćih vještaka i Komisije vještaka Instituta za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Beogradu. Po tom stanovištu, koje je za kritičare upitno, Kovačević je već bio mrtav kad je doveden pred Urgentni blok. Sve i da je dokazano da je Mićunović pucao u mrtvog Kovačevića (po nalazu vještaka), ne bi bio osuđen za ubistvo već za neko blaže djelo poput izazivanja opšte opasnosti ili u najgorem, za pokušaj ubistva. Međutim,  u sudskoj praksi kod nas i u regionu ne postoji preseda slične vrste, pa ostaje nejasno da li bi uopšte i kako odgovarao.

Državno tužilaštvo se nakon pravosnažne presude nije bavilo identitetom pucača makar radi utvrđivanja da li je počinio krivično djelo izazivanja opšte opasnosti. Pucač je najvjerovatnije došao ispred Urgentnog bloka u uvjerenju da je Kovačević još živ.

Inače izuzetno složeni i javnosti poznati predmet ubistva Kovačevića se ne spominje u zvaničnoj biografiji glavnog specijalnog tužioca.

U vrijeme ponovljenog suđenja vrhovna državna tužiteljka je bila Vesna Medenica, koja će mjesec dana nakon pravosnažne oslobađajuće presude Branislavu Mićunoviću doći na čelo Vrhovnog suda Crne Gore. Osim nje i Katnića posrećilo se i predmetnom istražnom sudiji Mušiki Dujoviću koji će kasnije doći na čelo Apelacionog suda.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo