Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Od (ne)sporazuma se živi

Objavljeno prije

na

U sjenci političkih pregovora o uslovima za održavanje fer izbora, Vlada koristi priliku da se – daleko od očiju javnosti – pozabavi i ,,onim od čega se živi”. Tako, ekonomske vijesti ostaju skrivene (,,pritrpane”) dnevnom politikom iako vrijednost poslova o kojima se namjerno ćuti, uveliko prelazi iznos od 1,5 milijardi eura.

Bio je to onaj dan u mandatu kada premijer Đukanović sa kabinetom krene na vikend u kolašinsku Bjanku. Radni, vele. Autobus na relaciji Podgorica – Kolašin. Kamera pokazuje ministra saobraćaja sa mikrofonom u rukama. Da parafraziramo: Sljedeće godine u ovo doba, na prostoru kojim sada prolazimo trajaće radovi na gradnji autoputa u vrijednosti million eura dnevno… ,,Dobro ste čuli”, vješto naglašava Ivan Brajović, ,,million eura dnevno”. Slušaoci klimaju. Kao, sve im je jasno, vjeruju, odobravaju.

Zagledani u budućnost, resorni ministar i njegove kolege iz Vlade nemaju vremena da odgovore na pitanja koja se tiču sadašnjosti projekta vrijednog, bezmalo, milijardu eura.

Na pitanje kasne li radovi na dionici autoputa koja će povezati Donje Mrke i Mateševo, iz Ministarstva saobraćaja i pomorstva prošle nedjelje odgovaraju: ,,Izvođač radova obavlja aktivnosti prema svom programu, tako da su tempo i dinamika realizacije pojedinih radova njegova odgovornost”. Novinare interesuje kada će biti završen glavni projekat dionice čija je gradnja, zvanično, započela prije godinu, pa nadležni imaju spreman odgovor: ,,Prosjek projektovanja kod tako velikih kapitalnih projekata je od devet do 12 mjeseci”. Konačno, na pitanje zna li se makar trasa puta, iz Ministarstva odgovaraju kako izvođač radova ,,ima pravo da predloži izmjene koje bi po njegovom mišljenju mogle da ubrzaju završetak, smanje troškove investitora, povećaju efikasnost ili vrijednost završenih radova…”.

Ako još imate kakvu nedoumicu vezanu za ovaj projekat, tu je potpredsjednik Vlade Vujica Lazović da je razriješi. Kao početkom aprila kada je, još jednom, najavio skoro intenziviranje radova na autoputu. Da bi već u narednoj rečenici pojasnio: ,,Sad je pitanje šta podrazumijevate pod radovima, to nije ravnica pa da odmah možete vidjeti asfaltirani teren”.

Učestala obraćanja potpredsjednika Lazovića imaju drugu svrhu. Njemu je pripala dužnost da javnost pripremi na nastavak partnerstva Đukanovićevog tima i italijanske A2A u Elektroprivredi. Tako dolazimo do druge zanimljive, i vanredno skupe, situacije o kojoj vlast radije ne govori.

Sedma je godina otkako je A2A preuzela menadžment u EPCG. I druga kako je petogodišnji ugovor istekao, a da EPCG, ko zna zašto, i dalje funkcioniše po principu da je manje više. Vlada nas, do danas, nije udostojila ni jedne jedine informacije o efektima ovog aranžmana. Zato smo od Specijalnog državnog tužioca saznali da je A2A, odnosno njihov menadžment, možda potkradao državu i manjinske akcionare izvlačeći novac iz EPCG kroz konsultantske ugovore sa (ne)povezanim firmama iz Italije. O ozbiljnosti tih optužbi svjedoči činjenica da je doskorašnji finansijski direktor EPCG i dalje u pritvoru.

Taman posla da je sve to narušilo idilu između A2A i Vlade CG. Naprotiv, posao se širi. ,,Sa našim italijanskim partnerom A2A postigli smo dogovor da će EPCG garantovati za kreditna sredstva potrebna za izgradnju drugog bloka TE”, najavljuje Lazović. Na specifičnosti tog partnerstva ukazuje i činjenica da jedan partner (A2A) godinama tvrdi da je riječ o neprofitabilnom poslu, dok drugi (Vlada) tek radi analize o njegovoj isplativosti. I, eto troška od skoro 400 miliona.

Tu je i treća prećutana priča. Piter Mank, kanadski milijarder sa međunarodnom reputacijom (dobrom i lošom) prodaje većinski udio u Porto Montenegru. Nasljeđuje ga, kažu, investicioni fond iz Dubaija. Nastavlja se trend po kome zapadni investitori zaobilaze Crnu Goru, ili se u njoj zadržavaju da izvide teren, pokupe profit na uložena sredstva i odu. Njihovo mjesto zauzimaju kompanije sa of- šor adresama ili preduzeća sa Bliskog istoka, Kine ili neke od zemalja bivšeg SSSR. Nije nam na kraj pameti da tvrdimo kako smo na bilo koji način bolji od onoga što nude i donose investitori sa Istoka, ali ekonomske i društvene vrijednosti koje stoje iza tog kapitala nijesu ono šta smo očekivali kada su nam obećavali slobodu i bolji život.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Toplomjer

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta je preče: barometar (26), da ubrza naš put EU, ili toplomjer, ne bi li postavili dijagnozu, i uzeli adekvatnu terapiju?

Premijer je započeo konsultacije oko dokumenta Barometar 26 koji, kaže, ima za cilj da obaveže vladajuće i opozicione partije, „da sarađuju u cilju uspješnog zaključivanja pregovora o pristupanju EU do kraja 2026. godine“. Vlada je u četvrtak, pred odlazak ovog broja Monitora u štampu, usvojila Dokument. No, sudeći po komentarima nakon prve ture razgovora, suštinski jedinstvenog stava oko Barometra 26 među vladajućim partijama nema. Albanski forum oglasio se ranije saopštenjem u kojem navode da se oni već pridržavaju ponuđenih principa. Za razliku od drugih. „Jedna je politička grupacija pokazala da za njih potpisi i riječ ne znače ništa“. Jasno, iz koalicije koju predvodi ministar Nik Đeljošaj prstom upiru u ZBCG, sa kojom već sko-ro mjesec razmjenjuju javne optužbe i prijetnje. Od poslednje opomene do polomljenih zuba.

Nije Đeljošaj jedini koji smatra da lideri ZBCG krše potpisani Sporazum vladajuće većine, namećući svoja rješenja za društveno -polarizujuća pitanja (termin preuzet iz Barometra 26). Ali ćute. Predsjednik parlamenta, kaže, ovih dana čini sve što je do njega da ,,nevino utamničene građane Crne Gore i pripadnike naše vojske vrati svojim kućama i porodicama”. Podsjetimo, riječ je o trojici Nikšićana uhapšenih u Dečanima zbog poruke Kosovo je Srbija sa registarske tablice njihovog vozila. Sloboda govora, insistiraju njihovi istomišljenici u Crnoj Gori, uvjereni da su u Republici Kosovo dužni trpjeti ono što im je dozvoljeno na domaćem terenu. Za više detalja izguglati – Dario Vraneš ili Marko Kovačević.

Da pripomognu, NVO Srbi u Crnoj Gori najavljuje 19. decembra skup u Tuzima, kod spomenika „srpskog Đurađa Kastriotića“ (u ostatku svijeta poznat kao Đerđ Kastriot, odnosno Skenderbeg), koji će biti posvećen „trojici mladića iz Crne Gore koji su bili u obilasku srpskih svetinja na Kosovu, a otela ih je parapolicija tzv. Kosovske…“. Nije nevažno: ovlašćeni zastupnik te NVO je rukovodilac Regionalnog centra Pošta CG Podgorica, kojem, uz Glavni grad, pripadaju Cetinje i Danilovgrad. Na to je mjesto, tvrde upućeni, došao kao kadar Demokrata. Po dubini.

O planiranom poslu su, kažu iz NVO Srbu u Crnoj Gori, obavijestili Upravu policije. Pošto se iz UP i MUP-a nijesu oglasili – da kažu kako je najavljeni skup zabranjen ili dozvoljen (sloboda govora) u Tuzima se pojavio proglas koji građane Malesije poziva na budnost i zajedničku odbranu. „Ovo je direktan napad na naše dostojanstvo i jedinstvo kao autohtonog naroda u Crnoj Gori…“, piše u njemu. Ministar Šaranović (takođe Demokrata) ćuti.

Njegov partijski kolega, ministar odbrane, takođe je zaokupljen sudbinom uhapšenih vojnika. Samo, Krapović je fokusiran na ono što treba da se desi kad se „NATO vojnici“ (citat sa transparenta podrške ispred Skupštine) vrate kući.

Na dnevnom redu su pitanja: kako su NATO vojnici bili nesposobni za službu (bolovanje) a nijesu za hodočašće; zašto putovanje u inostranstvo nijesu prijavili nadležnima, na šta ih obavezuje Zakon o VCG; konačno, da li su oni i njihove starješine znali za odredbu istog Zakona prema kojoj je lice u vojnoj službi „dužno da se uzdržava od javnog ispoljavanja svojih političkih uvjerenja“?

Ministar poručuje kako se ništa neće raditi preko koljena. ,,Niti će bilo kome biti skidane glave…“. Na moguću ostavku ni ne pomišlja. Nijesu ovo jedini razlozi zbog kojih je javnost nestrpljivo i s nadom očekivala najavljeni susret pomirenja predsjednika države i vlade. Dok se najava nije pretvorila u još jednu razmjenu verbalne paljbe iz srednjoškolske svlačionice. Zdravko Krivokapić, bivši premijer, njihov politički izumitelj, opet Spajiću i Milatoviću pokušava dočarati da su osuđeni na saradnju. Ili marginalizaciju. Zasad odjeka nema.

Ništa se ne dešava baš slučajno. Evo je Andrija Mandić podigao zastavu našeg glavnog evropejca. Istovremeno je primijetio kako polazišta njegove partije i koalicije postaju dominantna u Evropi i svijetu. Uči Zapad. Ne tako davno, ovakva Mandićeva izjava bila bi dočekana sa podsmjehom. Danas su te riječi upozorenje – ne smrkava se brzo samo kod nas. Za dozivanje pameti, još malo je vremena.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Kriva je EU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne bi mi, ali traži EU. Mi smo htjeli, ali ne da EU. Iako je ispunjenje uslova za pridruživanje Evropskoj uniji proglašeno za prioritet svih prioriteta, izvršna vlast sve češće EU propise i standarde koristi kao izgovor za nepopularne odluke. I nove državne namete.  Dok euroskeptici trljaju ruke

 

Iz Vlade je stigao dokument pod nazivom Barometar 26. Ponuđena platforma,  navodi se u tom tekstu,  ima za cilj da „afirmiše zajedničku obavezu“ parlamentarnih partija – pozicije i opozicije –  „da sarađuju u cilju uspješnog zaključivanja pregovora o pristupanju EU do kraja 2026. godine“.

Plan je, otprilike, sljedeći: parlamentarne partije bi se obavezale da podrže sve ono što dođe iz Vlade. Konstruktivna rasprava bila bi moguća (dozvoljena) ali se od aktera očekuje da „izbjegavaju retoriku koja bi mogla dovesti u zabludu ili izazvati podjele u vezi sa procesom pristupanja EU“. Zauzvrat, nudi im se razmjena „relevantnih informacija o tekućim reformama iz evropske agende  između izvršne i zakonodavne vlasti“. I posebni mehanizam razrješenja za osjetljiva, identitetska i ostala društveno-polarizujuća pitanja.    

Način na koji je opisan predviđeni model djelovanja kroz pomenuti mehanizam asocira na mogućnost da bi eventualni dogovor političkih lidera mogao imati veću težinu od Ustava i važećih zakona. Počev od ideje da se „kompromisi koji bi zadovoljili sve reprezentativne identitetske grupacije u Crnoj Gori“ traže u radnim grupama pod nadzorom predsjednika parlamentarnih partija. Izgleda da su u Vladi previdjeli da  većina građana koji su na prethodnim parlamentarnim izborima iskoristili svoje biračko pravo, nije glasala za svoje reprezentne identitetske grupacije, već za partije koje su, makar deklarativno, građanske. Očekujući od njih da se u svom radu pridržavaju  propisa i ograničenja. Ili da ih mijenjaju na zakonom propisan način.,ukoliko su im smetnja.

Barometar 26 djeluje kao vladin,  preciznije, premijerov odgovor na rastuće zahtjeve dijela vladajuće većine predvođenih koalicijom Za budućnost Crne Gore Andrije Mandića i Milana Kneževića.  Oni insistiraju da se, suprotno koalicionom sporazumu, na dnevni red stave pitanja dvojnog državljanstva, službenog jezika, državnih simbola… I riješe na njima prihvatljiv način, makar se pri tome kršio Ustav Crne Gore. Dok se  na promijeni.

Umjesto da se jasno suprotstavi tom naumu, Spajić nudi model/mehanizam  njegovog rješavanja na mala vrata. Uz parlamentarni konsenzus. Indikativno je da je koalicija ZBCG ignorisala ponuđenu platformu. Iz opozicije su ocijenili kao pokušaj skretanja pažnje sa  problema sa kojima se suočavaju premijer i a vlada. Propalo, znači?

Zadržimo se, ipak, na onom dijelu tog dokumenta u kome se od političkih aktera traži da „izbjegavaju retoriku koja bi mogla dovesti u zabludu ili izazvati podjele u vezi sa procesom pristupanja EU“.

Iz Vlade, u kontinuitetu, slušamo najave tipa: cijena električne energije moraće da poraste, jer to od nas traži EU; građani će plaćati još skuplje gorivo, pošto će Vlada – na zahtjev EU – formiranje strateških rezervi naftnih derivata finansirati uvođenjem dodatne takse od tri centa po litru goriva; roba koju građani kupuju iz inostranstva, preko interneta, biće carinjena i oporezovana (PDV) od početka naredne godine, zbog usklađivanja domaćih sa propisima EU; iz istog razloga se, u doglednoj budućnosti, očekuje uvođenje viza za turiste koji u Crnu Goru dolaze iz Rusije i Kine.

Ne bi mi, ali traži EU. Mi smo htjeli, ali ne da EU. Vlada je povećala plate, a inflaciju smo uvezli (isto iz EU)… Iako je ispunjenje uslova za pridruživaje Evropskoj uniji proglašeno za prioritet svih prioriteta, izvršna vlast sve češće EU propise i standarde koristi kao izgovor za nepopularne odluke. I nove državne namete. Euroskeptici trljaju ruke.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Šta nam fali

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državi ništa ne fali, kaže premijer Spajić. Stvarno, ništa osim: para, bezbjednosti, istine, pravde, zakonitog postupanja i poštovanja građana od strane vlasti

 

Državi ništa ne fali, insistirao je premijer Milojko Spajić na medijskom predstavljanju budžeta za narednu godinu. Na koje je, skupa sa pratnjom iz Vlade, stigao bez prijedloga budžeta, sa slikovnicom od 30-tak strana koja je trebalo da zamijeni nedostajući dokument. I uz napomenu novinarima da ne ulaze u detalje predloženog budžeta, koji je u tom trenutku bio tajna, nego da pogledaju samo prve stranice na kojima se nalaze tabele planiranih prihoda i rashoda. Za sve druge detalje, tu je Vlada da pojasni.

Ima stvarno dosta toga što ne fali.  Troškova koji će se finansirati iz državne kase, recimo.  Zato će Vlada, da bi izmirila obaveze koje dospijevaju u narednoj godini, morati da obezbijedi 1,13 milijardi eura . A do kraja 2027. godine još  dva do dva i po puta toliko. U međuvremenu, javni dug će, prema vladinim projekcijama, porasti za milijardu eura.

Sljedstveno, neće nam manjkati ni troškova na ime popune državne kase. Iako su doprinosi na račun zdravstvenog i penzionog osiguranja ukinuti, odnosno smanjeni, to ne znači da je država postala jeftinija. Samo što to ne plaćamo na mostu nego na ćupriji. Preciznije, u trgovinama.

Od planiranih prihoda u narednoj godini od približno 2,9 milijardi, država računa da će joj skoro dvije trećina tog iznosa (1,8 milijardi eura) donijeti naplata akciza i poreza na dodatu vrijednost. Ako pretpostavimo, na osnovu dostupnih podataka, da će turisti platiti približno četvrtinu tog iznosa, ili čak trećinu, jasno je da će ostatak namiriti građani Crne Gore. To će nas tokom naredne godine koštati, opet približno i u prosjeku –  oko dvije, dvije i po hiljade  eura. Po glavi stanovnika (doslovno), bez obzira na uzrast i radni status.

Ne manjka nam ni poluinformacija i neistina.

Vladina slikovnica  je, navodno, trebala da nam pokaže gdje smo, u ekonomskom smislu, i kuda ćemo ići naredne godine. Inflacija smanjena, glasi jedan od međunaslova u brošuri, propraćen  iskazom: „Godišnja inflacija na nivou od 1,2 odsto, najniža od marta 2021. godine“. Pa tvrdnja koja najavljuje „smanjenje inflacije na prosječno 2,9 odsto u periodu 2025-2027“. Kako, ako je 1,2 manje od 2,9?

Dok pokušavate da riješite  matematički problem, tu je i informacija prema kojoj će inflacija u ovoj godini biti ne 1,2 nego 3,7 odsto. Ili više nego tri puta veća! To, logički, objašnjava najavljeno smanjenje prosječne inflacije u naredne tri godine. Ali, istovremeno, podstiče sumnje da se „egzaktnim“ podacima koje iznose premijer i njegovi najbliži saradnici ne treba vjerovati bez ozbiljne provjere.

Prigodna Vladina prezentacija sadrži i tvrdnju o otpočinjanju najvećeg investicionog ciklusa u istoriji Crne Gore. Koju, opet, demantuju prateći podaci. Možemo se nadati da će Vlada održati obećanja i započeti gradnju desetak dionica autoputeva i brzih cesti, izgraditi skijališta na sjevernim obroncima Bjelasice, nove bolnice, škole i vrtiće diljem države. Ali, ti projekti su za sada, uglavnom, samo spisak lijepih želja. Sa kojima se u kapitalnom budžetu susrijećemo iz godine u godinu. I uglavnom samo tu, na papiru. Teren ih još nije prepoznao.

Za ilustraciju pomenimo primjer budućeg Univerzitetsko kliničkog centra u Podgorici. Za projekat vrijedan skoro 200 miliona eura naredne godine biće izdvojen cijeli milion. To, valjda, dovoljno svjedoči koliko je taj projekat odmakao u realizaciji.

Osvrnimo se i na tvrdnju kako je povećanjem plata i penzija unaprijeđen standard građana. Da li je? Ako jeste, zašto podaci pokazuju da nam kupovna moć, iz godine u godinu, ostaje približno ista.  I otkud onda toliko drame oko najavljenog povećanja iznosa prosječnog računa za struju u iznosu od jedan euro mjesečno? Zbog čega je premijer morao da pronađe fantastično rješenje o kome, uzgleda, još nije obaviješten ni ministar finansija.

Stvarno, ne fali nam ništa. Osim para, bezbjednosti, istine, pravde, zakonitog postupanja i poštovanja građana od strane vlasti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo