Povežite se sa nama

OKO NAS

Od Orlovog krša do Arene

Objavljeno prije

na

Ova je godina crnogorskog sporta. Rukometašice su završile na krovu Evrope, a malo je nedostajalo pa da se iz Londona vrate i sa olimpijskim zlatom. Osvojena je, uglavnom, i prva olimpijska medalja u istoriji COK-a. Uz to, ženski RK „Budućnost” je postao šampion Evrope, pa nema sumnje ko su sportske herione zemlje u 2012. godini. U korak ih prate vaterpolisti – srebro sa Prvenstva Evropa i četvrto mjesto na OI u Londonu takođe su rezultati za ponos. Košarkaši su završili svoj dio kvalifikacija kao prvi u grupi – Evropsko prvenstvo očekuju rasterećeni i svjesni uloge favorita iz potaje. Košarkašice su, takođe, izborile pravo nastupa na EP dok su veliko iznenađenje priredili rukometaši: prvo su preko favorizovane Švedske stigli do nastupa na Prvenstvu svijeta da bi, nakon pobjeda nad reprezentacijama Njemačke i Češke isti uspjeh najavili i u kvalifikacijama za prvenstvo Evrope. Konačno, i fudbaleri zimuju ispred Engleske, Poljske i Ukrajine, na vrhu tabele kvalifikacija za najveću planetarnu smotru fudbala – Mundijal. Prije gotovo sto godina, stidljivo i ne previše ubjedljivo, sport je počeo da nalazi svoje mjesto pod crnogorskim suncem. O tim dešavanjima gotovo da i nema informacije iz ondašnje štampe, jer im se, jednostavno, pridavala mala pažnja. O začecima našeg sporta objavljeno je posljednjih 30 godina niz članaka i knjiga, a publicistički entuzijasti, poput dr Novaka Jovanovića, koji se bave osvjetljavanjem ovih nedovoljno jasnih stranica lokalne istorije morali su se pomučiti ne bi li sklopili mozaik teme koje su se dohvatili.

Fudbal je u Crnu Goru stigao početkom XX vijeka, a dr Niko Simov Martinović iznio je podatak da je prva fudbalska lopta donesena na Cetinje 1904. godine, i da ju je donio Mihailo Mišo Vuković, sin diplomate Gavra Vukovića. Logički, i prvi fudbalski tim je osnovan na Cetinju – Radnički šport klub Lovćen 1913. godine, iako se fudbal, to se zna iz „bočnih izvora”, igrao znatno prije tog datuma. Već naredne, 1914. godine, počinje da živi i cetinjski Njegoš, te Klub đaka Bogoslovsko-učiteljske škole. U Podgorici se fudbal igrao u to vrijeme, ali bez oformljenog kluba, a Crna Gora je svoj, tada su ga zvali, Nogometni podsavez dobila 1930. godine. Prvi predsjednik bio je profesor sa Cetinja Nikola Latković. Prvi fudbalski šampion Crne Gore, u okviru Splitskog nogometnog podsaveza, bio je 1925. GSK Balšić.

Iako sad i djeca u predškolskom uzrastu znaju ko je Novak Đoković, a crnogorska djeca i koji su mu korijeni sa ovih prostora, malo njih je upoznato s činjenicom da je Cetinje na početku XX vijeka imalo 11 teniskih igrališta. Kako je knjaz Nikola završio Licej Luja Velikoga, vjerovatno je već tamo bio upoznat sa tenisom, ali do organizovanijeg bavljenja ovim sportom dolazi nakon nezavisnosti 1878. godine, kada se strani diplomatski kor na Cetinju uvećao. Kako je tenis bio (i mnogi bi rekli, ostao) jedan od mondenskih sportova, bilo je logično očekivati da će izvanjci željeti da duh svojih gradova, barem u sportskom smislu, prebace pod Orlov krš. Tenis su igrali članovi knjaževske familije, a prvi klub je osnovan 1906. godine pri Italijanskom poslanstvu. Od tada je i „obično građanstvo” moglo da se bavi prebacivanjem loptice preko mreže, ali je tu mogućnost koristio i dalje veoma uzan krug ljudi.

U Crnoj Gori danas nema dobro organizovanog golf kluba iako je još jula 1906. godine na Cetinju osnovan prvi crnogorski Golf klub. Pokrovitelj je bila prijestolonasljednikovica knjeginja Milica – Juta, Danilova žena, a na otvaranju prvog golf terena u Novoj varoši, u neposrednoj blizini Italijanskog poslanstva, igrao je Knjaz sa familijom uz svirku vojne muzike, i posluženje čajem.

Prvi pomen organizovanog bavljenja mačevanjem zabilježen je na Cetinju 10. marta 1891. godine. Tada je osnovano Društvo za gimnastiku, tociljanje (klizanje) i borenje (mačevanje). Njime su se bavili oficiri i studenti koji su se školovali u evropskim zemljama. Samo četiri godine kasnije osniva se društvo Gorski vijenac, sa sekcijom za mačevanje. Zanimljivo je da nakon Drugog svjetskog rata ovaj sport skoro da zamire u Crnoj Gori. Zabilježeno je da su u tadašnjem Titogradu decembra 1951. godine organizovane egzibicione borbe, a jedina aktivna ekipa mačevalaca iz Crne Gore u tom periodu bila je iz Novog Bara – Alojz Ujes i Nikola Šaranović.

Što se tociljanja tiče, ono se, kao i koturanje (skating), održavalo na malom klizalištu kraj cetinjskog Starog manastira, na poljani. Uz klizalište je, piše Norvežanin Angell u svojoj knjizi „Kroz Crnu Goru na skijama”, bila „i odaja za presvlačenje, kao i prostorija za bife kad su prijemi, tu je i novi vatrogasni šmrk da se poliva led svake večeri, pa orijentalne svjetiljke i luče – a ponekad svira i kneževski orkestar”. Prvo klizačko društvo u Crnoj Gori osnovano je na Cetinju 1892. godine, a imalo je i svoj ustav – prvi dokument takve vrste u Crnoj Gori.

U Jugoslaviji košarka se prvi put pominje 1923. godine, kada je od strane izaslanika Lige društva Crvenog krsta Vilijam Vajlend, na tečaju gimnastike osnovnih i srednjih škola održanom u Beogradu, prvi put prezentovao tehniku i taktiku, te pravila košarkaške igre. Košarka se u Crnoj Gori počela igrati nakon Drugog svjetskog rata, ali najviše u Boki Kotorskoj, izuzimajući centre poput Podgorice i Nikšića. Po zahtjevu Fiskulturnog saveza Crne Gore, donosi se 1948. godine Odluka o finansiranju i izgradnji prvih košarkaških igrališta. Iste godine, na tadašnjem terenu FK Sutjeske iza Saborne crkve, izgrađen je teren, a nedugo zatim formira se istoimeni košarkaški klub. Košarkaški klub Budućnost postoji od 1949. godine, kada je u okviru Sportskog društva formirana košarkaška sekcija, koja je imala samo mušku ekipu. Prvo prvenstvo Crne Gore u košarci održano je jula 1947. godine u Kotoru. Pobijedila je ekipa Arsenala iz Tivta, nastupivši pod imenom Titograd. Prva košarkaška utakmica u Crnoj Gori odigrana u zatvorenom prostoru bio je susret Arsenala i kotorskog Bokelja 1948. godine u hali podmorničke baterije Remontnog zavoda u Tivtu, a prva utakmica u Crnoj Gori pod reflektorima je susret između Arsenala i subotičkog Spartaka 1949. godine na igralištu u gradskom parku u Tivtu. Do razvoja košarke u drugim, danas košarkaški razvijenim sredinama, došlo je kasnije, pa je Bar dobio svoj prvi klub Gimnazijalac tek 1973. godine.

Prva zvanična rukometna utakmica (rukomet na velikom terenu) u Crnoj Gori odigrana je 13. februara 1949. godine u Titogradu između Srednjoškolca i Ekonomskog tehnikuma. Iste godine formirani su rukometni klubovi Budućnost (Titograd), Arsenal (Tivat), Bokelj (Kotor), Lovćen (Cetinje), Sutjeska (Nikšić) i Radnički (Ivangrad). Prvo zvanično rukometno prvenstvo u Crnoj Gori održano je u Nikšiću 1. i 2. oktobra 1949. godine. Učestvovali su Srednjoškolac, Ekonomski tehnikum, Budućnost (svi iz Titograda) i Sutjeska iz Nikšića, a prvak je bio Srednjoškolac. Prvo zvanično prvenstvo Crne Gore u malom rukometu (današnje dimenzije rukometnog terena) održano je na Cetinju 24. i 25. septembra 1955. godine. Na ovom prvenstvu učestvovale su ekipe iz Cetinja, Kotora, Titograda i Ivangrada u muškoj konkurenciji, a Bara, Titograda i Cetinja u ženskoj konkurenciji. Prve u obje kategorije bile su ekipe Partizana sa Cetinja.

Važan, ako ne i presudan zamah razvoju sportskog duha i sporta uopšte u svim slovenskim zemljama, pa i u Crnoj Gori, bilo je osnivanje Sokolskih društava. U Pragu je 1862. godine formirano prvo Sokolsko društvo, budilnik nacionalne svijesti tamošnjih Slovena. Bio je to gimnastički savez kome su pristupili češki rodoljubi. Prvo južnoslovensko društvo Južni soko osnovano je u Sloveniji već 1863. godine, godinu dana kasnije i u Hrvatskoj, a u Srbiji 1904. godine. Sokolstvo je u Crnu Goru stiglo posredstvom čeških Sokola, koji su 1906. nakon Sveslovenskog sleta u Zagrebu, na Obilića poljani izveli zajedničku vježbu. Crnogorci su uskoro iz Češke dobili i učitelja, te ubrzo, 1907. počeli učestvovati na Sveslovenskim sletovima. Prvi jugoslovenski sokolski slet održan je u Ljubljani 1922. godine, a Sokoli-vježbači, mahom iz Slovenije (legendarni Leon Štukelj), učestvovali su i na Olimpijskim igrama 1924. i 1928. godine.

Ne uzimajući u obzir sokolske vansportske aktivnosti, ova su društva bila nukleus organizovanja sportskih zbivanja. U okviru sokolske obuke mladi naraštaji su učeni konjičkim sportovima, boksu (pesničenju), borbama s palicom, i takmičili se u gimnastičkim i atletskim disciplinama.

Po uzoru na prijeratne Sokole, pokušalo se 1952. sa objedinjavanjem svih sportskih organizacija na nivou Crne Gore u jednu, po imenu Partizan, tako da je u svakom gradu postojalo društvo sa tim imenom.

Prve Partizanske igre (društava sa imenom Partizan) održane su 11. oktobra 1952. godine u Titogradu, a druge na Cetinju od 11. do 13. juna 1953, uz učešće 12 sportskih saveza Partizan. Treće partizanske igre Crne Gore održane su u dva grada. Prvi dio, u disciplinama narodni višeboj, pionirski petoboj i akademski sastavi, smješten je u Kotoru 7/8. maja 1955, a takmičilo se 10 klubova. Drugi dio takmičenja je bio na Cetinju, u disciplinama mali rukomet i streljaštvo. Učestvovalo je pet društava.

Nastavak sokolskih atletskih dešavanja uslijedio je i u novoj državi – Jugoslaviji. Prvo pojedinačno Prvenstvo Crne Gore u lakoj atletici održano je u Titogradu 25. juna 1948. Učestvovalo je pet ekipa, uz brigadire sa Omladinske pruge Nikšić – Titograd. Prvo pojedinačno i ekipno prvenstvo Crne Gore u atletici održano je 16. i 17. jula 1949. na stadionu Budućnosti u Titogradu. Učestvovalo je šest timova, muškarci su se takmičili u 10, a žene u tri discipline.

Željko MILOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

PROGRAM PORODIČNO ORIJENTISANE RANE INTERVENCIJE: Osnaživanje porodice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uz podršku UNICEF-a i EU, novi model porodično orijentisane rane intervencije za djecu s kašnjenjima i smetnjama u razvoju pilotira se u Bijelom Polju i Kotoru

 

,,Institucije sada imaju ljudski lik preko koga mi dobijemo sve što nam je potrebno i zajedničkim snagama radimo na tome da pomognemo našem djetetu”, kaže Željka Veličković objašnjavajući model porodično orjentisane rane intervencije. Dok Željka razgovara sa nama, sa njenim trogodišnjim sinom Vukašinom igra se njen muž Novica i socijalni radnik Stevan Anđelković. Ćerka Veličkovića je u školi, a da se sada vrati, zatekla bi igračke i dvoje odraslih kako sa smiju i dodaju igračkama sa njenim bratom, kome tepaju Vuk, Vule.

Željka priča da su prije godinu i po primijetili da njihov sin ima neki rizik u razvoju. Krenuli su uobičajenim putem obilaska institucija. ,,Obilazili smo dosta ustanova i nijesmo bili zadovoljni. Prije pola godine psiholog iz Doma zdravlja predložio nam je da se uključimo u ovaj program rane intervencije i to je sasvim drugačija i bolja priča. Već  osjećamo olakšanje i mnogo smo osnaženiji kao porodica koja se nalazi pred izazovom’’.

Uz podršku UNICEF-a i Evropske unije novi model porodično orijentisane rane intervencije za djecu sa kašnjenjima i smetnjama u razvoju primjenjuje se u Bijelom Polju i u njemu je porodicama pružena timska pomoć od strane stručnjaka iz Doma zdravlja, vrtića, Centra za socijalni rad, Dnevnog centra.

U ovom gradu se mijenja praksa komplikovane komunikacije među stručnjacima koji su tu da pomognu djeci i roditeljima. Umjesto da roditelj sa djetetom ide u institucije i da prenosi vaspitaču što je kazao logoped, pa logopedu što je ustanovio psiholog, sada jedan od stručnjaka ima stalni kontakt, koji uključuje i kućne posjete, sa porodicom i koordiniše sve.

,,Trudimo se, i za nas je ovo izazov i iz ovog programa dosta i mi učimo”,  priča svoje iskustvo sa novim programom Željka. Dodaje da su kao porodica mnogo rasterećeniji i da pored njih kao roditelja u svemu učestvuje i njihova ćerka: ,,Srušena je ta barijera kada je u pitanju terapeut i dijete. Imamo kućne posjete i sada je to sve prilagođeno djetetu. A prije je sve to bilo u okviru Doma zdravlja. To je neuporedivo bolje i dijete to mnogo bolje prihvata”.

Primarni pružalac podrške za porodicu Veličković je psihološkinja Danijela Femić. Ona kaže da je jedna od važnijih stvari koja se desila ovim projektom da su medicinski radnici izašli iz uobičajenog modela rada: ,,Uvijek smo se vodili time da imamo što više papirologije, što više dijagnoza, pa ćemo onda na osnovu toga dalje da postupamo. Sada je paradigma drugačija. Hajde da vidimo šta dijete sve može, koje su jake strane djeteta, kako te jake strane da poboljšamo, a da pri tome ne etiketiramo dijete”.

Predrag NIKOLIĆ
foto: UNICEF/Duško MIljanić
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

JOŠ JEDNA SEZONA BEZ VJEŠTAČKOG SNIJEGA: Pogled u nebo, opet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mještani više kolašinskih sela, ekološki aktivisti i dio stručne javnosti,  osporavaju način na koji je država planirala da obezbijedi vodu za snabdijevanje objekata i osnježavanja ski staza na Bjelasici. Kolašinsko preduzeća Vodovod i kanalizacija je revidovalo provobitni projektni zadatak, pa sada iz rijeke Ljevaje nije predviđena voda za vještači snijeg. Koliko će predstojeća sezona biti uspješna, ponovo zavisi od prirodnih padavina

 

Uspješnost predstojeće zimske turističke sezone, na državnom Ski centru Kolašin 1600, zavisiće, kao i do sada, prije svega, od broja sniježnih dana. Predviđeni  sistem za vještačkog osnježavanje i snabdijevanje vodom planinskih centara Kolašin 1450 i Kolašin 1600, višestruko osporavana i kritikovana i od laičke i od stručne javnosti,  još je na nivou projektnog zadatka. Kako su  saopštili iz Opštine Kolašin, prvobitno rješenje je nedavno revidovano.  Eleborat procjene uticaja na životnu sredinu za prethodni  projektni zadatak , prije više od pola godine, lokalni Sekreterijat za  zaštitu životne  sredinu vratio je obrađivaču na doradu, uz brojne primjedbe i sugestije.

Đuro Milošević, izvršni direktor preduzeća Skijališta Crne Gore za Monitor kaže da kaže da bi nedostatak sniježnih padavina umnogome unazdio  poslovanje skijališta. Vještačkom snijegu on se nada tek za sezonu 2024/2025.

“Nažalost, još zavisimo od prirodnih padavina. Zaista se nadamo da ćemo do sledeće sezone uspjeti da makar jedan dio staza pokrijemo “topovima”, kako bi na pravi način, sigurno i nesmetano mogli da imamo veliki broj skijaških dana svake godine”, kaže.

Mještani nekoliko kolašinskih sela i ovih dana poručili su da neće dozvoliti relalizaciju projekta. Stav nijesu promjenili još kada se, nakon vrlo netransparetnih procedura, saznalo  kako država namjerava da obezbijedi vodu za lokalitete dva planinska centra na Bjelasici. Plan  je bio da se rijeka Ljevaja, na kojoj je 50-ih godina prošlog vijeka, u selu Mušovića Rijeka, izgrađena jedna najstarijih malih hidrocentrala (mHE), cijevima vodi nekoliko kilometra uz planinu do skijališta.

Prije dvije godine, tadašnji ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, sa Bjelasice je obavijesti da je, u okviru prve faze, planirano vještačkog osnježavanja pet ski staza u dužini od 7,5 km. To bi, najavio je tada, podrazumijevalo i stvaranje dva akumulaciona jezera. Probitnim projektnim zadatkom bilo je planirano, da se voda Ljevaje “hvata” na izvoru rijeke, zatim,  cijevima spušta do iznad sela Mušovića Rijeka. Na toj lokaciji gradila bi se pumpna stanica, zahvaljujući čemu bi se voda cijevima dovela prvo do privatnog Ski-centra Kolašin 1450, a potom i do državnog Kolašin 1600. Između dva ski-centra gradila bi se još jedna pumpna stanica. Iznad sela Mušovića Rijeka bio bi ostavljen priključak sa kojeg bi se, u budućnosti, uzimala voda za grad.

Idejno rješenje i projektni zadatak urađeni su, kako se ispostavilo, u suprotnosti sa glavnim projektom za osnježavanje ski-centra Kolašin 1600 iz 2019. godine. Umjesto kapaciteta od 100 litara u sekundi (l/s), određeno je da je za osnježavanje potrebno čak 260 l/s za osnježavanje.  Za to bi bile neophodne  cijevi DN 500 i pumpe od 640 kW, koje se prave isključivo po narudžbi i izuzetno su skupe, umjesto pumpi iz serijske proizvodnje.

Preskupo, predimenzionirano i neodrživo- bile su osnovne kritike struke na idejno rješenje. Slično su tvrdili i mještani,  ekološki aktivisti, ali i neki članovi borda direktora Skijališta.  Nakon višemjesečne javne rasprave o Elaboratu i polemike u medijima,  kolašinski Vodovod, koji je, u međuvremnu, dobio novog direktora, revidirao je projektni zadatak. Vodovod će ubuduće, predviđeno je, upravljati  sistemom za vodosnabdijevanje  objekata i osnježavanje ski staza na Bjelasici.

Novi predsjednik Opštine Petko Bakić i direktor Vodovoda Miloš Peković sada tvrde da je, revidovanim projektom, predviđeno da se iz rijeke Ljevaje uzima samo 140 litara u sekundi,  110 litara za grad, a ostatak za snabdijevanje objekata na Bjelasici. Navodno, u revidovanom projektnom zadatku sada nema sistema za vještačko osnježavanje. Nema ni zvaničnih informacija  na koji način bi se , u budućnosti, proizvodio vještački snijeg  i kada.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ZAOKRUŽIVANJE SKIJAŠKOG KOMPLEKSA BJELASICE: Betonizacija Jelovice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će biti gradnje i urbanizacije planine, goviri i činjenica da su cijene zemljišta na Jelovici kod Berana nastavile da rastu, tako da je u odnosu na samo prije tri mjeseca cijena ara skočila za dvadeset odsto i sada dostiže i 12 hiljada

 

Da li planini Jelovici kod Berana, kuda prolazi novi regionalni put koji će ovaj grad spojiti sa Kolašinom i skijalištem Jezerine, prijeti takozvana betonizacija? Ono što se može vidjeti i čuti kada se posjeti ova planina i razgovara sa ljudima koji tamo već imaju privatne posjede i ugostiteljske objekte, govori u prilog tome da hoće.

Jedan od urbanističko građevinskih inspektora kojeg smo sreli na terenu, pribojava se takvog ishoda ali kaže da su mu ruke vezane.  „Jedino što mogu da uradim je to da zaustavim gradnju ako nisu izdate dozvole, ili nije završen proces dobijanja dozvola za gradnju, što i činimo. Ono na šta treba upozoriti i apelovati je da lokalne uprave kojima pripada ova planina, a to su Berane u Andrijevica, ne izdaju tako olako dozvole, jer postoje mnoge stvari koje prije toga na Jelovici treba da se riješe“, kaže nam inspektor.

On naglašava da to nije slučaj samo sa Jelovicom, već sa svim planinama u ovom regionu, čak i na Prokletijama koju stranci prepoznaju kao najveći planinski ljetnji potencijal Crne Gore. „Sve je to lijepo, i hoteli i restorani. Ali previše betona na planinama, to nije ono što traže strani turisti kojih je proteklog ljeta bilo više nego ikada“, smatra naš sagoovrnik. .

Da će biti gradnje i urbanizacije planine, goviri i činjenica da su cijene zemljišta na Jelovici kod Berana nastavile da rastu, tako da je u odnosu na samo prije tri mjeseca cijena ara skočila za dvadeset odsto i sada dostiže i 12 hiljada. To su Monitoru potvrdili neki od vlasnika zemlje ili ugostiteljskih objekata, hotela ili restorana.

„Cijena ara trenutno se kreće od najniže šest  do 12 hiljada eura. Dobar dio zemljišta je već prodat, a većinu do sada prodatog zemljišta kupili su građani Podgorice koji bi ovdje gradili ili već grade vikendice“, priča jedan od ugostitelja. U prošloj godini cijena ara se kretala oko hiljadu eura, a samo nekoliko godina ranije, jedan ar mogao se kupiti za trista do četiristo eura.

Sagovornik Monitora objašnjava da je skok cijene zemljišta primjetan od kada se najavljuje završetak puta i puštanje u funkciju tunela Klisura, koji je od Jelovice udaljen manje od tri kilometra.„Onda imate još svega 2,8 kilometara dug tunel, iz kojeg izlazite na skijalište Jezerine. Pošto je sa te tamo strane tunela, na teritoriji opštine Kolašin, odavno sve rasprodato, Podgoričani su počeli da kupuju zemljište na Jelovici, čija se valorizacija tek sada očekuje.“

Monitor je već pisao o tome da su cijene zemljišta na planini Jelovici počele vrtoglavo da rastu početkom ove godine. Tako su bivši ruski vlasnici pred sam kraj 2019. godine, crnogorskoj kompaniji „Osmanagić“ prodali i hotel „Jelovica“ i više od četiri hektara zemljišta oko tog hotela za svega 158 hiljada eura. Trenutno po najnižoj cijeni od šest hiljada, samo zemljište sada vrijedi 2,4 miliona, a po najvećoj cijeni od 12 hiljada, zemljište bez objekta hotela vrijedi blizu pet miliona eura.

Uporedo sa skokom cijena, ove jeseni je, kako smo mogli saznati, počela intenzivnija gradnja vikendica na obroncima planine.

Jelovica je planina koja je dio masiva Bjelasice. Sa druge strane, prema Kolašinu, već su nikli veliki skijaški kapaciteti. U planu je da se sa vrha Bjelasice žičara i gondola spuste i do Jelovice, i da se ova planina učini dijelom velikog skijaškog kompleksa, sa većim brojem skijaških staza i uspinjača. Sagovornici Monitora koje smo zatekli na Jelovici očekuju da će cijene i dalje da rastu kada počne bolja valorizacija ove planine.

Naime, osim starog hotela koji je kupila kompanija Osmanagić i koji nije u funkciji, na Jelovici trenutno ima samo još jedan ranije izgrađeni hotel, u kojem su smješteni radnici preduzeća Euroasfalt koji rade na dionici puta prema Kolašinu od ulaza u planinu Jelovicu zaključno sa izgradnjom tunela, koji je u svemu i najozbiljniji posao.

Dionicu puta od Berana do mjesnog centra Lubnice, odnosno do ulaza u Jelovicu, ranije je izgradila kompanija „Bemaks“. Ta dionica započeta je 2013. godine, i država je finansirala izgradnju, dok je „Bemaks“, odnosno firma „Hidroenergija Montenegro“ čiji je „Bemaks“ bio u tom trenutku većinski vlasnik, za svoje potrebe kroz trup puta na pojedinim djelovima ugrađivala cijevi za male hidroelektrane.

Prethodna Vlada je kao kranji rok za završetak puta preko Jelovice dala  novembar. Novembar je na isteku, a otvaranje u puštanje u saobraćaj tunela, nije još na vidiku. Mada su radovi, kako se može saznati, pri kraju, niko od radnika Euroasfalta koje smo zatekli na Jelovici, nije mogao da kaže kada će put biti zvanično završen i otvoren za saobraćaj.

Bivša Vlada je zaprijetila da bi u slučaju eventualnog prolongiranja otvaranja puta, nakon novembra, neko morao da snosi posljedice. U ovom trenutku niko ne zna kako će se postaviti nova, 44. Vlada po ovom pitanju i problemu.

Tek i kada put bude završen, slijede ozbiljna pitanja kada se radi o budućem razvoju ili betonizaciji Jelovice. Jedno od prioritetnih je pitanje nepostojeće insfrastrukture. Koliko će biti septičkih jama na planini dok ne počnu ozbiljnije kontrole? A sve to na nadmorskim visinama sa kojih se podzemne vode slivaju prema izvorištu gradskog vodovoda koji ispod Lubnica, sa Merića vrela, ide za Berane. Navodno će vlasti svima postaviti uslov da ugrade takozvane bio prečišćivače. I da se svi nadamo da će sadašnji i budući, mali i veliki investitorioni to poslušati i uraditi.

                      Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo