OKO NAS
Od Orlovog krša do Arene

Ova je godina crnogorskog sporta. Rukometašice su završile na krovu Evrope, a malo je nedostajalo pa da se iz Londona vrate i sa olimpijskim zlatom. Osvojena je, uglavnom, i prva olimpijska medalja u istoriji COK-a. Uz to, ženski RK „Budućnost” je postao šampion Evrope, pa nema sumnje ko su sportske herione zemlje u 2012. godini. U korak ih prate vaterpolisti – srebro sa Prvenstva Evropa i četvrto mjesto na OI u Londonu takođe su rezultati za ponos. Košarkaši su završili svoj dio kvalifikacija kao prvi u grupi – Evropsko prvenstvo očekuju rasterećeni i svjesni uloge favorita iz potaje. Košarkašice su, takođe, izborile pravo nastupa na EP dok su veliko iznenađenje priredili rukometaši: prvo su preko favorizovane Švedske stigli do nastupa na Prvenstvu svijeta da bi, nakon pobjeda nad reprezentacijama Njemačke i Češke isti uspjeh najavili i u kvalifikacijama za prvenstvo Evrope. Konačno, i fudbaleri zimuju ispred Engleske, Poljske i Ukrajine, na vrhu tabele kvalifikacija za najveću planetarnu smotru fudbala – Mundijal. Prije gotovo sto godina, stidljivo i ne previše ubjedljivo, sport je počeo da nalazi svoje mjesto pod crnogorskim suncem. O tim dešavanjima gotovo da i nema informacije iz ondašnje štampe, jer im se, jednostavno, pridavala mala pažnja. O začecima našeg sporta objavljeno je posljednjih 30 godina niz članaka i knjiga, a publicistički entuzijasti, poput dr Novaka Jovanovića, koji se bave osvjetljavanjem ovih nedovoljno jasnih stranica lokalne istorije morali su se pomučiti ne bi li sklopili mozaik teme koje su se dohvatili.
Fudbal je u Crnu Goru stigao početkom XX vijeka, a dr Niko Simov Martinović iznio je podatak da je prva fudbalska lopta donesena na Cetinje 1904. godine, i da ju je donio Mihailo Mišo Vuković, sin diplomate Gavra Vukovića. Logički, i prvi fudbalski tim je osnovan na Cetinju – Radnički šport klub Lovćen 1913. godine, iako se fudbal, to se zna iz „bočnih izvora”, igrao znatno prije tog datuma. Već naredne, 1914. godine, počinje da živi i cetinjski Njegoš, te Klub đaka Bogoslovsko-učiteljske škole. U Podgorici se fudbal igrao u to vrijeme, ali bez oformljenog kluba, a Crna Gora je svoj, tada su ga zvali, Nogometni podsavez dobila 1930. godine. Prvi predsjednik bio je profesor sa Cetinja Nikola Latković. Prvi fudbalski šampion Crne Gore, u okviru Splitskog nogometnog podsaveza, bio je 1925. GSK Balšić.
Iako sad i djeca u predškolskom uzrastu znaju ko je Novak Đoković, a crnogorska djeca i koji su mu korijeni sa ovih prostora, malo njih je upoznato s činjenicom da je Cetinje na početku XX vijeka imalo 11 teniskih igrališta. Kako je knjaz Nikola završio Licej Luja Velikoga, vjerovatno je već tamo bio upoznat sa tenisom, ali do organizovanijeg bavljenja ovim sportom dolazi nakon nezavisnosti 1878. godine, kada se strani diplomatski kor na Cetinju uvećao. Kako je tenis bio (i mnogi bi rekli, ostao) jedan od mondenskih sportova, bilo je logično očekivati da će izvanjci željeti da duh svojih gradova, barem u sportskom smislu, prebace pod Orlov krš. Tenis su igrali članovi knjaževske familije, a prvi klub je osnovan 1906. godine pri Italijanskom poslanstvu. Od tada je i „obično građanstvo” moglo da se bavi prebacivanjem loptice preko mreže, ali je tu mogućnost koristio i dalje veoma uzan krug ljudi.
U Crnoj Gori danas nema dobro organizovanog golf kluba iako je još jula 1906. godine na Cetinju osnovan prvi crnogorski Golf klub. Pokrovitelj je bila prijestolonasljednikovica knjeginja Milica – Juta, Danilova žena, a na otvaranju prvog golf terena u Novoj varoši, u neposrednoj blizini Italijanskog poslanstva, igrao je Knjaz sa familijom uz svirku vojne muzike, i posluženje čajem.
Prvi pomen organizovanog bavljenja mačevanjem zabilježen je na Cetinju 10. marta 1891. godine. Tada je osnovano Društvo za gimnastiku, tociljanje (klizanje) i borenje (mačevanje). Njime su se bavili oficiri i studenti koji su se školovali u evropskim zemljama. Samo četiri godine kasnije osniva se društvo Gorski vijenac, sa sekcijom za mačevanje. Zanimljivo je da nakon Drugog svjetskog rata ovaj sport skoro da zamire u Crnoj Gori. Zabilježeno je da su u tadašnjem Titogradu decembra 1951. godine organizovane egzibicione borbe, a jedina aktivna ekipa mačevalaca iz Crne Gore u tom periodu bila je iz Novog Bara – Alojz Ujes i Nikola Šaranović.
Što se tociljanja tiče, ono se, kao i koturanje (skating), održavalo na malom klizalištu kraj cetinjskog Starog manastira, na poljani. Uz klizalište je, piše Norvežanin Angell u svojoj knjizi „Kroz Crnu Goru na skijama”, bila „i odaja za presvlačenje, kao i prostorija za bife kad su prijemi, tu je i novi vatrogasni šmrk da se poliva led svake večeri, pa orijentalne svjetiljke i luče – a ponekad svira i kneževski orkestar”. Prvo klizačko društvo u Crnoj Gori osnovano je na Cetinju 1892. godine, a imalo je i svoj ustav – prvi dokument takve vrste u Crnoj Gori.
U Jugoslaviji košarka se prvi put pominje 1923. godine, kada je od strane izaslanika Lige društva Crvenog krsta Vilijam Vajlend, na tečaju gimnastike osnovnih i srednjih škola održanom u Beogradu, prvi put prezentovao tehniku i taktiku, te pravila košarkaške igre. Košarka se u Crnoj Gori počela igrati nakon Drugog svjetskog rata, ali najviše u Boki Kotorskoj, izuzimajući centre poput Podgorice i Nikšića. Po zahtjevu Fiskulturnog saveza Crne Gore, donosi se 1948. godine Odluka o finansiranju i izgradnji prvih košarkaških igrališta. Iste godine, na tadašnjem terenu FK Sutjeske iza Saborne crkve, izgrađen je teren, a nedugo zatim formira se istoimeni košarkaški klub. Košarkaški klub Budućnost postoji od 1949. godine, kada je u okviru Sportskog društva formirana košarkaška sekcija, koja je imala samo mušku ekipu. Prvo prvenstvo Crne Gore u košarci održano je jula 1947. godine u Kotoru. Pobijedila je ekipa Arsenala iz Tivta, nastupivši pod imenom Titograd. Prva košarkaška utakmica u Crnoj Gori odigrana u zatvorenom prostoru bio je susret Arsenala i kotorskog Bokelja 1948. godine u hali podmorničke baterije Remontnog zavoda u Tivtu, a prva utakmica u Crnoj Gori pod reflektorima je susret između Arsenala i subotičkog Spartaka 1949. godine na igralištu u gradskom parku u Tivtu. Do razvoja košarke u drugim, danas košarkaški razvijenim sredinama, došlo je kasnije, pa je Bar dobio svoj prvi klub Gimnazijalac tek 1973. godine.
Prva zvanična rukometna utakmica (rukomet na velikom terenu) u Crnoj Gori odigrana je 13. februara 1949. godine u Titogradu između Srednjoškolca i Ekonomskog tehnikuma. Iste godine formirani su rukometni klubovi Budućnost (Titograd), Arsenal (Tivat), Bokelj (Kotor), Lovćen (Cetinje), Sutjeska (Nikšić) i Radnički (Ivangrad). Prvo zvanično rukometno prvenstvo u Crnoj Gori održano je u Nikšiću 1. i 2. oktobra 1949. godine. Učestvovali su Srednjoškolac, Ekonomski tehnikum, Budućnost (svi iz Titograda) i Sutjeska iz Nikšića, a prvak je bio Srednjoškolac. Prvo zvanično prvenstvo Crne Gore u malom rukometu (današnje dimenzije rukometnog terena) održano je na Cetinju 24. i 25. septembra 1955. godine. Na ovom prvenstvu učestvovale su ekipe iz Cetinja, Kotora, Titograda i Ivangrada u muškoj konkurenciji, a Bara, Titograda i Cetinja u ženskoj konkurenciji. Prve u obje kategorije bile su ekipe Partizana sa Cetinja.
Važan, ako ne i presudan zamah razvoju sportskog duha i sporta uopšte u svim slovenskim zemljama, pa i u Crnoj Gori, bilo je osnivanje Sokolskih društava. U Pragu je 1862. godine formirano prvo Sokolsko društvo, budilnik nacionalne svijesti tamošnjih Slovena. Bio je to gimnastički savez kome su pristupili češki rodoljubi. Prvo južnoslovensko društvo Južni soko osnovano je u Sloveniji već 1863. godine, godinu dana kasnije i u Hrvatskoj, a u Srbiji 1904. godine. Sokolstvo je u Crnu Goru stiglo posredstvom čeških Sokola, koji su 1906. nakon Sveslovenskog sleta u Zagrebu, na Obilića poljani izveli zajedničku vježbu. Crnogorci su uskoro iz Češke dobili i učitelja, te ubrzo, 1907. počeli učestvovati na Sveslovenskim sletovima. Prvi jugoslovenski sokolski slet održan je u Ljubljani 1922. godine, a Sokoli-vježbači, mahom iz Slovenije (legendarni Leon Štukelj), učestvovali su i na Olimpijskim igrama 1924. i 1928. godine.
Ne uzimajući u obzir sokolske vansportske aktivnosti, ova su društva bila nukleus organizovanja sportskih zbivanja. U okviru sokolske obuke mladi naraštaji su učeni konjičkim sportovima, boksu (pesničenju), borbama s palicom, i takmičili se u gimnastičkim i atletskim disciplinama.
Po uzoru na prijeratne Sokole, pokušalo se 1952. sa objedinjavanjem svih sportskih organizacija na nivou Crne Gore u jednu, po imenu Partizan, tako da je u svakom gradu postojalo društvo sa tim imenom.
Prve Partizanske igre (društava sa imenom Partizan) održane su 11. oktobra 1952. godine u Titogradu, a druge na Cetinju od 11. do 13. juna 1953, uz učešće 12 sportskih saveza Partizan. Treće partizanske igre Crne Gore održane su u dva grada. Prvi dio, u disciplinama narodni višeboj, pionirski petoboj i akademski sastavi, smješten je u Kotoru 7/8. maja 1955, a takmičilo se 10 klubova. Drugi dio takmičenja je bio na Cetinju, u disciplinama mali rukomet i streljaštvo. Učestvovalo je pet društava.
Nastavak sokolskih atletskih dešavanja uslijedio je i u novoj državi – Jugoslaviji. Prvo pojedinačno Prvenstvo Crne Gore u lakoj atletici održano je u Titogradu 25. juna 1948. Učestvovalo je pet ekipa, uz brigadire sa Omladinske pruge Nikšić – Titograd. Prvo pojedinačno i ekipno prvenstvo Crne Gore u atletici održano je 16. i 17. jula 1949. na stadionu Budućnosti u Titogradu. Učestvovalo je šest timova, muškarci su se takmičili u 10, a žene u tri discipline.
Željko MILOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
DIVLJANJE CIJENA U CRNOG GORI: Enigmatična poskupljenja

Povodom ovonedjeljnog Međunarodnog dana potrošača svi akteri koji utiču na formiranje cijena su izjavili da oni nijesu krivi za enormna poskupljenja. I dok, eto, na neobjašnjiv način cijene osnovnih proizvoda stalno rastu, potrošačima se, sem većih izdataka, ne nudi rješenje
U Crnoj Gori je, po zvaničnoj statistici, u riziku od siromaštva više od petine ukupnog stanovništva i čak svako treće dijete. Divljanje cijena posljednih godinu dana mnogima je donijelo veće probleme u preživljavanju, a Vlada, trgovci i ostali centri moći sve to ne shvataju nimalo ozbiljno.
Ove sedmice, 15. marta, obilježen je Međunarodni dan zaštite prava potrošača. Crnogorski potrošači ovaj dan dočekuju u uslovima veoma visokih cijena koje opterećuju njihov životni standard, saopšteno je iz Centra za zaštitu potrošača (CEZAP): „Uvažavajući sve ekonomske faktore koji utiču na cijene u uslovima slobodnog tržišta, CEZAP prepoznaje i nekorektno tržišno postupanje trgovaca koji drže visoke marže kao jedan od glavnih faktora koji doprinosi ovakvom stanju”, navodi se u saopštenju.
U CEZAP-u smatraju da postoji osnov za intervenciju države u tom dijelu, kako bi se zaštitili ekonomski interesi potrošača i njihov životni standard.
Vlada sa drži po strani ili svojim odlukama dodatno urušava ovaj položaj. Odnedavno više nemamo smanjenu stopu akciza na gorivo, pa je došlo do rasta cijene goriva koje je sada jedno od najskupljih u regionu. I dok cijene goriva padaju na svjetskom tržištu, kod nas su zbog akciza već dva puta povećane.
Vlada će odlučiti da li će ponovo umanjiti akcize na gorivo zavisno od kretanja cijena naftnih derivata na svjetskoj berzi od poremećaja na tržištu, saopštili su iz Ministarstva finansija.
Da kretanje cijena na našem ne zavisi toliko od cijena na globalnom tržištu pokazala je analiza Konsultantske kuće Fidelity Consulting. Oni su uporedili cijene proizvoda u Crnoj Gori iz decembra 2022. i decembra 2021. sa cijenama na globalnom nivou i došli su do sljedećih podataka: cijene ulja i masti u Crnoj Gori porasle su za 21 odsto, uprkos tome što su na globanom nivou pale za čak 23 odsto. I sa ostalim proizvodima u Crnoj Gori su oboreni rekordi. Cijene hljeba i žitarica u Crnoj Gori porasle za 31, a na globanom nivou za samo pet odsto; cijene mesa u Crnoj Gori porasle su za 20 odsto, a na globanom nivou za svega jedan odsto; cijene mlijeka, sira i jaja u kod nas su porasle za 48 odsto, a na globanom nivou za svega tri odsto.
Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
VALORIZACIJA SPOMEN-KOMPLEKSA SLOBODA U BERANAMA: Trka sa administracijom i vremenom

Spomen-kompleks Sloboda na brdu Jasikovac u Beranama, autorsko djelo čuvenog i svjetski proslavljenog arhitekte Bogdana Bogdanovića, do pune valorizacije sačekaće još neko vrijeme. Na tom putu je veći broj administrativnih barijera koje treba proći, kako ne bi propale pare iz državnog budžeta namijenjene u te svrhe
Nakon što je proglašen kulturnim dobrom od nacionalnog značaja, spomen-kompleks Sloboda na brdu Jasikovac u Beranama, autorsko djelo čuvenog i svjetski proslavljenog arhitekte Bogdana Bogdanovića, do pune valorizacije sačekaće još neko vrijeme. Na tom putu je veći broj administrativnih barijera koje treba proći, kako ne bi propale pare iz državnog budžeta namijenjene u te svhre.
Lokalne vlasti u ovom gradu ušle su, tako, u trku sa vremenom da bi iskoristile 300 hiljada eura opredijeljenih u ovoj godini za valorizaciju. Proglašenje kulturnim dobrom je, kažu, samo prvi korak, a do valorozacije biće ih još dosta.
Bogdanovićev spomenik nacionalnim kulturnim dobrom u Crnoj Gori proglašen je pred sam kraj prošle godine, a direktorica Polimskog muzeja Berane, Violeta Folić, kaže da je Uprava za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore o tome obavijestila Opštinu Berane, kao imaoca kulturnog dobra.
,,Mi smo negdje od 2013. godine uporno slali inicijative, i evo sada konačno, poslije deset godina, dočekali smo da se ovaj spomenik proglasi kulturnim dobrom. Mnogo je važno da je spomen-kompleks dobio status kulturnog dobra od nacionalnog značaja, jer to znači da država ima pravo i obavezu da vodi dalju brigu o ovom značajnom spomen-kompleksu u Beranama”, priča Folićeva za Monitor.
Ona objašnjava da su upravo zbog toga ranije prekunute aktivnosti koje su bile u završnoj fazi izrade idejnog rješenja uređenja i valorizacije spomen-kompleksa Jasikovac.
,,Proglašenje nacionanim kukturnim dobrom podrazumijeva, naime, da mi više ne možemo tamo raditi ništa bez saglasnoti, odobrenja i konsultovanja Uprave za zaštitu kulturnih dobara”, kaže Folićeva.
Direktorica Polimskog muzeja posebno ističe da valorizacija spomen-kompleksa nije proces koji se dešava brzo, već da to predstavlja ,,maraton”, odnosno da će za taj posao trebati malo više vremena.
Folićeva smatra da ovo, na neki način, garantuje održivost spomenika, donosno čitavog sponem-kompleksa. Otvaraju se, kako objašnjava, mogućnosti da Opština Berane, kao imalac kulturnog dobra, od Ministarstva kulture dobija godišnje određena sredstva kroz Program zaštite i očuvanja kulturne baštine, gdje prednost imaju pokretna i nepokretna baština sa statusom kulturnog dobra.
Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
OKO NAS
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad

Ulcinjska Port Milena, nekada pitoreskna laguna na samom početku Velike plaže, nakon decenija devastacije, dobija novi izgled. Od ekološke crne tačke ponovo postaje jedna od najatraktivnijih lokacija Ulcinja
„Ja sam uvjeren da je ovo decenija Ulcinja i da je ona već počela. To se ogleda i po visini investicija na svim poljima, počevši od onih u infrastrukturu pa do ulaganja u hotelske objekte visoke kategorije”, kaže predsjednik Opštine Ulcinj Omer Bajraktari.
Prema njegovim riječima, to se možda najbolje vidi na početku Velike plaže, gdje se privodi kraju gradnja poslovno-stambenog kompleksa Porto Milena, iza koje stoji kapital iz Turske.
Cijeli ovaj prostor nakon decenija zapuštenosti dobija novi izgled, što je, kako navodi poznati ulcinjski ekolog, izvršni direktor NVO Zeleni korak, Dželal Hodžić, i dug prema istoriji. Jer, ovaj kanal od 1885. godine nosi ime po crnogorskoj knjeginji, kasnije kraljici Mileni Petrović.
Port Milena, odnosno luka Milena, je decenijama bila sigurno utočište za brodove i najveće mrijestilište ribe na Mediteranu. Bila je poznata širom Evrope po svojim kalimerama, jedinstvenim kućicama sa mrežama za izlov ribe, jer ih je fotografisao svaki turista koji je došao u Ulcinj.
Povremenim izlivanjima rijeke Bojane, luka i kanal su u plovnom stanju bili sve do 1930. godine. Nakon što je 1934. godine izgrađena Solana, radi čije je bezbjednosti podignut nasip duž Bojane, pročišćavanje luke i kanala riječnom vodom je prestalo.
Nakon katastrofalnog zemljotresa, 1979. godine, oko kanala je krenula intenzivna gradnja, tačnije pravi stampedo. Uzurpiraju se njegove obale praćene nasipanjem šuta, zemlje, ispuštanjem otpadnih komunalnih voda iz okolnih objekata (hotela, odmarališta, restorana, kuća, pansiona, auto-servisa…), a koje tu dospijevaju direktno ili indirektno preko potoka Bratice.
,,Prosječna širina Port Milene je nekada iznosila od 80 do 120 metara, a danas se na pojedinim mjestima može takoreći preskočiti. Sve to pokazuje nemoć državnih i opštinskih organa”, kaže Hodžić.
Situaciju je posebno otežavala činjenica da je najveći dio gradske kanalizacije završavao u ovom kanalu, pa je on postao najveća ekološka bomba na Jadranu. Ribe gotovo više nije bilo, kalimere su propadale, dok se sa tog prostora, posebno ljeti, širio nesnosni miris. Bilo je svakom jasno: dok se ta ekološka bomba ne ukloni, malo je izgleda da će čitav Ulcinj prodisati.
U jednoj studiji crnogorske Vlade iz 2013. godine se isticalo da Port Milena predstavlja najveći problem na jugu države, uz ukazivanje na potrebu iskopavanja kontaminiranog mulja iz tog kanala.
„Završetkom radova na izgradnji kanalizacione mreže za nekoliko prigradskih naselja, projekta koji se realizuje preko Evropske investicione banke i koji je vrijedan pet miliona eura, stanje u Port Mileni će biti za oko 70 odsto bolje“, tvrdi sekretar za investicije u lokalnoj upravi Minir Karamanaga.
Očekuje se da će se stanje sasvim normalizovati tek nakon realizacije projekta kompletne sanacije kanalizacione i vodovodne mreže u Ulcinju, koja se realizuje iz kredita njemačke KfW banke, a koja samo u prvoj fazi dostiže cifru od 20 miliona eura.
A na ušću Port Milene u more gradiće se ribarska luka koja će, prema projektu, moći da primi oko 80 čamaca. U okviru luke predviđena je i hala za rukovanje ribom i hlađenje, kao i 60 ribarskih kabina.
Kao rezultanta ovih radnji i očekivanja, krenula je obnova kalimera, što će sufinasirati i lokalna samouprava. Jer, te starinske naprave za ulov ribe su jedan od simbola Ulcinja, a Uprava za zaštitu kulturnih dobara je 2017. godine ,,ribarenje kalimerama” proglasila „nematerijalnim dobrom od lokalnog značaja“.
Hodžić smatra da je sada pravo vrijeme, da nakon što je Solana proglašena Parkom prirode, bude zaštićena i Port Milena. Jer, ona je, kako naglašava, dio kulturne baštine, turističko-ekološki brend, ekonomski samoodrživ lokalitet i arhitektonsko-pejsažna autentičnost Ulcinja.
,,Nakon ekološke rekonstrukcije, najbolje bi bilo da se upravo ovdje napravi marina, kao mjesto gdje su u slučaju nevremena vlasnici ulcinjskih čamaca decenijama sklanjali svoja plovila. Jer, to je prirodna marina koja bi mogla imati oko 400 vezova“, smatra bivši predsjednik Opštine Ulcinj Gzim Hajdinaga.
Mustafa CANKA
Komentari
-
Izdvojeno2 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS2 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
FOKUS3 sedmice
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
OKO NAS1 sedmica
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
DRUŠTVO3 sedmice
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU2 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Veliki prelom
-
Izdvojeno2 sedmice
OPET O POZAJMICI I SUMNJIČENJU MILOJKA SPAJIĆA: Agenda za izbore i posao za tužilaštvo