Višestruki premijer, povremeni predsjednik i vazdašnji kapo Crne Gore Milo Đukanović ponovo je najavio da će se povući sa mjesta premijera. ,,Ne mislim da je neohodno da ispunim sav premijerski mandat. Dao sam dovoljno politici, više od dvadeset godina”, rekao je Đukanović. Njegov najnoviji premijerski mandat ističe 2013. godine, špekuliše se da bi, ako stvarno riješi, mogao da ode oko partijskog kongresa planiranog za ljeto 2011. Mediji su javili kako Đukanovićevi saradnici objašnjavaju da je šef ,,istrošen i zasićen”, on tvrdi da želi da se posveti i nekim drugim životnim planovima koji nijesu vezani za politiku i izvršnu vlast. Direktor slovenačkog Međunarodnog instituta za balkanske i bliskoistočne studije – IFIMES-a Zajid Bećirović, međutim, kaže da i pored najava, ne vjeruje da će se Đukanović povući jer se gubljenjem imuniteta omogućava da počnu sudski procesi protiv njega u Italiji i u ostalim zemljama EU. On smatra da Đukanović najavama o povlačenju samo sebi podiže cijenu. Veliki odlazak Đukanović je već jednom priredio. Mjesto premijera bio je napustio od novembra 2006. do marta 2008. Sa prijestola u Demokratskoj partiji socijalista nije mrdao.
Davno je, sa drugovima, došao. Dok je u Evropi pucao i padao Berlinski zid, u Srbiji je na vlast dolazio Slobodan Milošević. Po receptu iz Srbije i našim brdima valjala se antibirokratska revolucija. Mitinzima u oktobru 1988. i januaru 1989. srušena je ,,odnarođena” vlast. Kao jedna od ozbiljnih zamjerki ,,starom rukovodstvu” ostalo je upamćeno to što su po crnogorskim selima pojeli previše jagnjadi. ,,Mladi, lijepi i pametni” – Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović preuzeli su vlast u Crnoj Gori. Mjerila za pohlepu temeljno su se izmijenila, stupili su milioni, jagnjad su postala presmiješna.
Zaštita ugroženih Srba i Crnogoraca na Kosovu bila je jedna od najvažnijih ideja AB revolucije. ,,Na Kosovu je napadnuta Jugoslavija. Kosovo je bedem srpskog i crnogorskog naroda koji ne može pasti dok je nas i pokoljenja naših potomaka. Nebrojeno puta smo rekli: Kosovo se mora braniti svim sredstvima”, objašnjavao je Đukanović.
Pred kraj 1990. u Crnoj Gori su održani prvi višestranački izbori. Na njima je Demokratska partija socijalista učestvovala pod imenom Savez komunista Crne Gore. Iako je Prvi, osnivački, kongres Demokratske partije socijalista održan dva mjeseca ranije, ime partije promijenjeno je tek na drugom dijelu Kongresa održanom pola godine nakon izbora. Prosto – staro ime bila je sigurnija karta za dobijanje glasova. ,,Kad pobijedi Savez komunista, počinje vrijeme mira, slobode razuma i demokratije, razvoja i socijalne pravde”, obećavao je uoči izbora Milo Đukanović.
Savez komunista Crne Gore na prvim je, dakle, izborima osvojio 83 od ukupno 125 mandata u Skupštini Crne Gore. Koalicija pod nazivom Savez reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru osvojila je 17, lista Narodne stranke 13, a lista Demokratske koalicije 12 mandata. Savez reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru činili su: Liberalni savez Crne Gore, Partija socijalista, Socijaldemokratska stranka Crne Gore, Nezavisna organizacija komunista i Stranka nacionalne ravnopravnosti. Demokratsku koaliciju činile su tri partije koje su okupljale Muslimane i Albance – Stranka demokratske akcije za Crnu Goru, Stranka ravnopravnosti i Demokratski savez u Crnoj Gori.
Tokom tog mandata DPS je, potpomognut Narodnom strankom, kao vjerni saveznik Slobodana Miloševića ,,čuvao Jugoslaviju”. Nas je zapalo da oslobađamo Dubrovnik i forsiramo Neretvu. Svaki pokušaj poziva na mir i suprotstavljanja ratnim trubama izazivao je bijes ratnika za mir. Nakon jednog od mirovnih skupova Svetozar Marović je zapisao: ,,Da li iz tih festivala mira treba zaključiti da je pred crnogorskim narodom i crnogorskim građanima danas obaveza da prihvate sve što im se nameće od hrvatskog vrhovništva, njihovih gardi i redarstvenika, da je dužan da mirno prati stradanja srpskog naroda u Hrvatskoj, da se mimo njegove volje ruši njegova država i njemu nameću nove granice, da bi dokazao da je za mir. Da li to znači da na minobacače treba odgovarati kontemplacijom i gandizmom”.
Bombardovali smo Dubrovnik, palili, pljačkali, oslobađali krave po Konavlima. Sad je moderno da se kaže kako je to radila JNA, kao da su tu vojsku činili vanzemaljci, a ne mi i naše komšije, osokoljeni većinom glasova u parlamentu.
Na brzinu sklepani referendum o državnom statusu Crne Gore održan je u proljeće 1992. Odgovaralo se na pitanje – Da li ste za to da Crna Gora kao suverena republika nastavi živjeti u zajedničkoj državi Jugoslaviji potpuno ravnopravno s drugim republikama koje to žele. Znalo se da to niko osim Srbije ne želi, glasalo se po kućama, automobilima, nije bio problem glasati umjesto sestrića ili unuka – rezultat je bi impresivan – 95 odsto izašlih bilo je ZA. Te godine Crna Gora je dobila novi Ustav i još jedne parlamentarne izbore. Demokratska partija socijalista osvojila je 46 od 85 mjesta u Skupštini; lista Narodne stranke 14 mandata; Liberalni savez Crne Gore 13, Srpska radikalna stranka osam i lista Socijaldemokratske partije reformista četiri mandata.
Uoči izbora 1996. vlast se našla pred neočekivanim izazovom. Liberalni savez i Narodna stranka formirali su koaliciju Narodna sloga. Tokom predizborne kampanje Milo Đukanović je govorio o ,,isključivosti i banalnosti” Narodne sloge: ,,Ovom čudnom mješavinom dominiraju dvije političke ličnosti – bivši Crnogorac i bivši Srbin, nepostojeći program i prevareni birači…”. Dužnu pažnju, pred te izbore, vlast je posvetila i preračunavanju – za razliku od ostalih izbora, za ovu priliku je Crna Gora podijeljena na deset izbornih jedinica. To je bio jedan od načina da se prelivanjem glasova oslabi opasni protivnik, drugi je, prema kasnijim svjedočenjima, bila – brutalna krađa.
Tokom 1997. slomio se DPS. Prema Đukanovićevoj verziji , zato što je Bulatović htio da ostane sa Miloševićem, prema Bulatovićevom viđenju jer se više nijesu mogli tolerisati Đukanovićevi duvanski i ostali tranzitni i tranzicioni ,,poslovi”. Reklo bi se da su obojica govorili istinu. U partijskom sukobu i kasnije na predsjedničkim izborima pobijedio je Đukanović. I u jednom i u drugom slučaju – na jedvite jade.
Đukanovićevo otkriće da je Milošević ,,prevaziđen političar”, donijelo mu je podršku Zapada koja manje više traje do dana današnjeg. Mnogi misle – nedopustivo.
Izbori 1998. donijeli su nam parolu Da živimo bolje. Koalicija DPS-a ,SDP-a i Narodne stranke pod tim imenom osvojila je ponovo apsolutnu vlast – od 78 mjesta u skupštini njima su pripala 42. SNP Momira Bulatovića dobio je 29, LSCG pet, a DSCG i DUA po jedan mandat.
Prijevremeni izbori 2001. održani su zato što je Narodna stranka, nezadovoljna DPS-ovim preobraćenjem u partiju koja se zalaže za nezavisnu Crnu Goru, napustila vladu. Koalicija DPS-a i SDP-a dobila je 36 mandata, Zajedno za Jugoslaviju na čelu sa SNP-om 33, Liberalni savez je imao šest, DUA i DSCG ponovo po jedan mandat. To je jedini put da DPS, sa više ili manje satelita, nije osvojio apsolutnu vlast. Vladu je podržao Liberalni savez. Nakon što je Milo Đukanović, u martu 2002. potpisao Beogradski sporazum kojim je projektovano formiranje Državne zajednice Srbija i Crna Gora, a mogućnost održavanja referenduma u Crnoj Gori odgođena za tri godine, LSCG je prestao da podržava vladu, a SDP izašao iz iste. Pokušaj saradnje Liberalnog saveza i koalicije Zajedno za Jugoslaviju vlast je nazvala ,,neprincipijelnom koalicijom”, njihova saradnja u parlamentu službeno se zvala privremena parlamentarna većina”. Pobornici ideje nezavisne Crne Gore masovno su se priklonili Đukanoviću. Pristup – referendum, pa demokratija, nije dao slavne rezultate. Danas se mnogi čude – otkud ovo?
Na izborima u oktobru 2002. godine “Demokratska lista za evropsku Crnu Goru – Milo Đukanović” sa 39 mandata nastavila je da nad nama vlada – apsolutno. Koalicija “Zajedno za promjene – SNP-SNS -NS” imala je 30, liberali četiri, “Albanci zajedno” dva mandata.
DPS-ova apsolutna vlast nastavila se i nakon prvih izbora u nezavisnoj Crnoj Gori u septembru 2006. Od 81 mjesta u parlamentu koalicija DPS-a i SDP-a osvojila je 41, Srpskoj listi pripalo je 12, a koaliciji oko SNP-a 11 mandata, koliko je osvojila i tada nova partija – Pokret za promjene. Koalicija Bošnjačke stranke i liberala Miodraga Živkovića imala je tri, a koalicija DSCG i PDP, kao i DUA i Albanska alternativa po jedan mandat.
U međuvremenu je usvojen Ustav Crne Gore, a podršku tom dokumentu Pokret za promjene uslovio je održavanjem izbora do kraja 2009. Vlast je malo požurila sa ispunjavanjem obećanja, neki su tvrdili kako bi izbori bili održani prije nego se osjete efekti ekonomske krize. Ponovo su apsolutno pobijedili.
Sve izbore u Crnoj Gori karakterisala je zloupotreba državnih dobara u partijske svrhe. Važan faktor DPS-ovih upornih i ubjedljivih pobjeda je broj ljudi koji direktno zavise od novca iz budžeta. DPS je do savršenstva doveo sistem ,,siguran glas”, nema sela u kojem babe ne znaju da im socijalna pomoć zavisi od glasačkog listića. Opozicija posljednjih mjeseci govori kako se na izborima ne bori protiv DPS-a nego protiv organizovanog kriminala. To, međutim, nije dovelo do stvaranja jedinstvene opozicione strategije, naprotiv.
U to nam život prođe.
Protiv rata
Protiv pregnuća crnogorske vlasti u ratu borili su se Liberalni savez Crne Gore, Socijaldemokratska partija, partije koje su okupljale manjinske narode, nekoliko udruženja i nezavisnih ličnosti. Na ljude koji su se suprotstavljali ratu bila je usmjerena čitava državna mašinerija. Protivnici rata javno su i jasno proglašavani izdajnicima, Anti Markoviću, osnivaču Reformskih snaga, patriotske snage nijesu dopustile da ruča na Virpazaru. Na meti vlasti posebno je bio Liberalni savez. ,,Srbija i Crna Gora u svjetskoj javnosti postaju sinonim za agresiju, a naši očevi, sinovi, braća, prijatelji i rođaci svakodnevno ginu ili se trajno osakaćuju u besmislenoj dubrovačkoj ratnoj avanturi… Crna Gora prima na sebe sramotu nedostojnu vjekovne i časne oslobodilačke istorije, nedostojnu svojih slavnih predaka”, poručivali su liberali. Vlast je odgovarala bjesomučnom medijskom hajkom, barikadama po crnogorskim putevima, svim udbaškim sredstvima. ,,Glave svih nas bile su u torbi, svaka džukela je mogla da nas sretne na ulici i ubije i to bi naišlo na sveopšte odobravanje”, svjedočio je kasnije lider liberala Slavko Perović. Devedesetih, prosrpske partije bile su sa vlastima u istom frontu, njihovo je bilo da daju podstrek kad vlast nije bila dovoljno žustra. Rat koji je vodila da nestane Crna Gora je, srećom, izgubila.
Referendum
Svako ko je u Crnoj Gori stariji od dvadeset godina živio je u četiri države, a da iz svog sokaka nije morao mrdnuti. Nakon što je razbijena SFRJ, živjeli smo, ratovali i propadali u Saveznoj Republici Jugoslaviji. Potpisivanjem Beogradskog sporazuma 2002., uz svesrdnu pomoć visokog komesara EU Havijera Solane, nastala je Državna zajednica Srbije i Crne Gore. Ustavnom poveljom te čudesne tvorevine iz 2003. propisano je da države članice pravo da raspišu referendum o državno pravnom statusu stiču kroz tri godine. Iako je prije toga referendum gromoglasno najavljivala, vlast je tvrdila da nam Povelja ,,garantuje” a ne na tri godine suspenduje referendum. Uoči referenduma, ponovo smo dobili pomoć iz Evrope. Propisano je da je potrebna izlaznost od 50 odsto upisanih birača, pobjednička strana morala je osvojiti preko 55 odsto glasova. Imali smo specijalnog izaslanika za crnogorski referendum, slovačkog diplomatu Miroslava Lajčaka, predsjednik Republičke izborne komisije bio je takođe Slovak František Lipka. Referendumsko pitanje je glasilo: „Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom?”. Na referendumu, 21. maja, 2006, izašlo je preko 86 odsto građana sa pravom glasa. Za nezavisnost Crne Gore glasalo je 55,5 odsto, protiv se izjasnilo 44,5 birača.
Kosara K. BEGOVIĆ
LIDERI PRVIH CRNOGORSKIH PARTIJA DVIJE DECENIJE KASNIJE Ostao samo Bardhi
Na crnogorsku političku scenu u prvom naletu kroz višestranačka vrata stupilo je 1989. i 1999. godine dvadesetak stranaka. Samo je jedan lider parlamentarne stranke preživio dvije burne decenije, pa i danas stoji na kormilu stranke. Riječ je o Mehmetu Bardhiju, predsjedniku Demokratskog saveza u Crnoj Gori, osnovanog 9. septembra 1990. Od prve postave stranačkih čelnika u političkim vodama još je jedino ostao Džavid Šabović, poslanik Socijaldemokratske partije. Prva partija zvala mu se Stranka nacionalne ravnopravnosti. Osnovana je 26. maja 1990. Šabović se nalazio na čelu Republičkog odbora. Naredna godina protekla je u znaku osnivanja više političkih partija raznih orijentacija i ambicija. Prvi se pojavio Liberalni savez 26. januara, na Cetinju. Kada je registrovan imao je 3.700 članova. Predsjednik Skupštine LSCG bio je Velimir-Koko Vujović, a predsjednik Izvršnog odbora Slavko Perović. „Shvatamo da istinski doprinos napretku Jugoslavije možemo dati samo tako što ćemo Crnu Goru učiniti pluralističkom, ekonomski efikasnom, pravnom i demokratskim državom”, navodi se Programskim osnovama. LSGC je zamrznuo rad 2005. godine. Početkom aprila osnovana je Socijaldemokratska stranka. Predsjednik joj je bio dr Vidak Vujačić. Stranka je nestala s političke scene. Narodna stranka, čiji je predsjednik bio dr Novak Kilibarda, osnovana je u maju. „Mladi lavovi” nekoliko godina kasnije smijenili su Kilibardu. Iz te stranke nastao je niz stranaka sa srpskim predznakom. U maju je osnovana i Nezavisna organizacija komunista sa sjedištem u Baru. Predsjednik Predsjedništva NOK-a bio je Mićo Orlandić. Ta se stranka integrisala u SDP. Jugoslovenska narodna stranka osnovana je 2. juna 1990. Predsjednik joj je bio Rade Bojović. Integrisala se u SDP. Istog mjeseca crnogorsku političku scenu obogatila je Socijalistička partija sa predsjednikom dr Ljubišom Stankovićem . Integrisala se u SDP. Mjesec kasnije (24. jula) registrovan je Savez komunista Crne Gore. U zvaničnom dokumentu SK Crne Gore naveden je kao datum osnivanja 4-7. oktobra 1948. godine (Prvi osnivački kongres Komunističke partije Crne Gore). Za predsjednika Predsjedništva izabran je Momir Bulatović, a za sekretara Milo Đukanović. Kasnije je stranka preimenovana u Demokratsku partiju socijalista. DPS se 1997. pocijepao, a Momir Bulatović je smijenjen. „Crna Gora je suverena država i kao takva ne može biti predmet dogovora, nego jedino subjekt razgovora”, poručivao je Žarko Rakčević, predsjednik Partije socijalista Crne Gore, osnovane 27. jula 1990. Nastala je dijelom transformacijom tadašnjeg Socijalističkog saveza radnog naroda. Rakčević će kasnije postati lider Socijaldemokratske partije, a potom iz politike otići u privrednike. U julu je osnovana i Stranka ravnopravnosti – predsjednik Asim Đečević. Napustio politiku. Sljedećeg mjeseca pojavili su se Demokratski socijalistički savez, na čijem je čelu bio dr Novica Vujošević, dotadašnji predsjednik Socijalističkog saveza. Stranka se raspala. Crnogorski federalistički pokret – predsjednik Skupštine Sreten Zeković. Stranka još postoji. Nikad nije bila parlamentarna. U septembru je osnovana u Titogradu Demokratska stranka. Predsjednik Glavnog odbora bio je advokat iz Herceg Novog Žarko Stanovčić. Stranka je nestala sa scene. Tog mjeseca osnovana je i SDA za Crnu Goru. Predsjednik je bio Harun Hadžić, koji je smijenjen 1997. godine. Na prve parlamentarne izbore u Crnoj Gori, održane 1990. godine, učestvovao je i Savez reformskih snaga sastavljen od partija i pojedinaca koje je predvodio tadašnji savezni premijer Ante Marković. Ante Marković je poražen na izborima u svim jugoslovenskim republikama, i ubrzo smijenjen. Ludilo je krenulo. Tokom 1989. i 1990. godine osnovano je i nekoliko političkih udruženja koja nijesu imala ambiciju da izlaze na izbore. Udruženje za unapređivanje demokratskih procesa osnovano je u Nikšiću 1. aprila 1989. Predsjednik je bio književnik Branko Janjušević. Te godine (23. novembra) osnovano je u Titogradu Udruženje za jugoslovensku demokratsku inicijativu (UJDI) – podružnica Titograd. Predsjednik mu je bio dr Novak Jauković. Malo kasnije, 12. decembra, takođe u Titogradu, osnovana je Demokratska alternativa kao pokret koji se opredijelio „za državu građana i federalnih jedinica”. Predsjednik Izvršnog odbora Demokratske alternative bio je dr Miodrag Perović. U maju naredne godine osnovan je Ekološki pokret Crne Gore (sa „oko 10.000 pojedinaca i više organizacija”), čiji je predsjednik bio dr Branko Boljević.
Posjeta premijera Americi završena je bez razgovora s američkim državnim i vojnim zvaničnicima Iz diplomatske zajednice u Vašingtonu više krive ambasadu i Ministarstvo vanjskih poslova za lošu organizaciju i indolentnost. U par neformalnih razgovora Monitoru je rečeno da ambasada uopšte ne radi svoj posao kao ni Ministarstvo. Radom ambasade je ogorčena i crnogorska dijaspora
Premijer Milojko Spajić je 21. aprila otputovao za Sjedinjene Američke Države (SAD) sa oamočlanom delegacijom uključujući i ministra finansija Novicu Vukovića. Šef kabineta Branko Krvavac i premijerova savjetnica za vanjske poslove Milica Perišić su ostali u zemlji. Nezavisno od ove delegacije u Vašington je otputovala i guvernerka Centralne banke Crne Gore (CBCG) Irena Radović na poziv direktora za Evropu Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) Alfreda Kamera.
I premijer, kao i guvernerka i ministar finansija su objavili da su otputovali zbog redovnih “godišnjih sastanaka MMF-a i Grupacije Svjetske banke (GSB).
U prijedlogu platforme Vlade je objašnjeno da je to događaj koji “tradicionalno okuplja svjetske lidere iz oblasti finansija, guvernere centralnih banaka, ministre finansija… radi diskusija o globalnim ekonomskim i finansijskim pitanjima”. Od bilateralnih susreta su zakazani sastanci sa zamjenikom generalnog direktora MMF-a, Bo Lijem, šefom Misije MMF-a za Crnu Goru i gorepomenutim Kamerom. Crnogorska delegacija se sastala i sa čelnicima Svjetske banke, ali na nivou njenog potpredsjednika za Evropu i Centralnu Aziju kao i sa izvršnim direktorom SB za zemlje regiona.
U Platformi koju je Vlada usvojila 17. aprila navodi se i da su “SAD snažan saveznik i prijatelj Crne Gore”, a posjeta premijera “ dokaz kontinuiteta odličnih odnosa dvije države”. Navedeno je i da će posjeta dati novi podsticaj saradnji, i da će se „na sastancima s američkim kolegama izraziti zahvalnost za podršku SAD-a u ostvarivanju cmogorskih vanjskopolitičkih prioriteta i učvršćivanje odličnog partnerstva dvije države“.
Međutim, već 22. aprila su Vijesti objavile da izgleda neće biti nikakvih susreta “s američkim kolegama”. U Platformi, oni nisu ni imenovani, za razliku od detaljnog navođenja zvaničnika i funkcija međunarodnih finansijskih institucija. Iako je Vladina Služba za odnose s javnošću navela da će se “razmijeniti mišljenja o saradnji unutar NATO-a”, i “ukazati na našu namjeru da izdvajamo veća sredstva za odbranu” Vijestima nije odgovoreno s kim će Spajić razgovarati.
Na kraju nije bilo razgovora ni s američkim državnim ni vojnim zvaničnicima. Dio medija, čak i onih naklonjenih Vladi, je kritički komentarisao učinke posjete. “Nonšalantan i stihijski pristup državnom protokolu”, “seljenje diplomatske komunikacije u privatne kanale”. Cjelosedmični boravak prvog čovjeka Vlade je nazivan “katastrofom” nekoliko puta.
Uvijek kritički nastrojen prema Spajiću, lider Pokreta za promjene (PZP) Nebojša Medojević je takođe 22. aprila, dan po dolasku delegacije u SAD, dao objavu. Premijer je “tražio sastanke sa Donaldom Trampom, potredsjednikom JD Vensom, šefom Stejt Dipartmenta Markom Rubiom, šefom CIA i direktorom FBI!!! Niko od njih nije htio da se sretne” s njim zaključio je Medojević.
M-portal i Etv su javili da su Spajićevi saradnici pokušali kontaktirati dvojicu američkih zvaničnika radi sastanka sa premijerom, ali i da preko njih dođu do zvaničnika viših u hijerarhiji. Jedan je navodno bio uticajni republikanski senator Ted Kruz, osoba bliska Trampu, za koga ovi mediji na osnovu svojih izvora tvrde da nije odgovorio na više mejlova poslatih od strane kabineta. Druga osoba je Luis L. Bono, viši savjetnik u Kancelariji za evropske i evroazijske poslove, koji takođe nije odgovarao na upite.
Crnogorski premijer je ranije, navodno, odbio susret sa Bonom, pravdajući odbijanje time da „viši savjetnik nije nivo sa susret sa premijerom“. Ovakav rezon je u diplomatskoj praksi opravdan kada su u pitanju zvanične posjete. Kada je u pitanju telefonska komunikacija, ovakav razgovor je prihvatljiv. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je nedavno telefonon razgovarao s Bonom.
Međutim, treba uzeti i druge činjenice u obzir prije nego se donese sud o učincima premijera, ili bolje govoreći o (ne)učincima Ministarstva vanjskih poslova (MVP) Ervina Ibrahimovića i crnogorskog poslanstva u Vašingtonu kojim rukovodi Jovan Mirković.
U petak 25. aprila Bono je napustio funkciju i na njegovo mjesto je došao Brendon Hanrahan. Dan nakon Uskrsa, 21. aprila je umro Papa Francisko. Njegova sahrana je promijenila planove mnogih svjetskih lidera koji su otišli na njegovu sahranu, uključujuči i predsjednika Trampa. Potpredsjednik JD Vens je već ranije bio odsutan, prvo kod Pape na Veliki Petak a onda u službeni posjet Indiji. Državni sekretar Rubio je takođe bio u Evropi. Jedini koje je Spajić mogao vidjeti, a da odgovara protokolarnom nivou, su bili sekretar za odbranu Met Hegset i možda predsjednički savjetnik za nacionalnu bezbjednost Majkl Volc. Pentagon i Hegset se trenutno nalaze u velikoj buri zbog kadrovskih promjena-neslaganja unutar najužeg kruga Hegseta i curenja povjerljivih podataka. Stoga je i ta opcija bila daleka za Spajića.
Iz diplomatske zajednice u Vašingtonu više krive ambasadu i MVP za lošu organizaciju i indolentnost. U par neformalnih razgovora sa Monitorom rečeno je da ambasada uopšte ne radi svoj posao kao ni Ibrahimovićevo ministarstvo. Crnogorski predstavnici se ne pojavljuju ni u jednoj značajnoj instituciji, niti održavaju kontakte koje su dotadašnji predstavnici Crne Gore stvorili sa državnim službama i uticajnim think-tankovima i lobističkim krugovima. Antena M je prenijela jednog neimenovanog crnogorskog diplomatu koji je rekao da Crna Gora nema više kokus u Kongresu, o čemu je Monitor već pisao ranije. Dodao je da “ne zna da li je crnogorska diplomatija bila angažovana u pripremi Spajićeve posjete”. Ako nije, ovaj diplomata (ime poznato našoj redakciji) ističe da je to “veliki propust”.
Radom ambasade je ogorčena i crnogorska dijaspora. Džemal Lanica, predsjednik Albansko-američkog udruženja Ulcinj je poslao otvoreno pismo ministru Ibrahimoviću u kojem izražava nezadovoljstvo radom crnogorske ambasade i “posebno ambasadora Mirkovića” zbog “nefunkcionisanja ambasade i nepoznavanja dijaspore”. Dokaz da ambasada ne poznaje dijasporu je zakazivanje sastanka albanskih asocijacija u Americi sa premijerom u zgradi ambasade. U razgovoru za Monitor Lanica je rekao da je imao zakazan susret s premijerom preko savjetnice Milice Perišić sedam dana prije njegovog dolaska u SAD i da je komunicirao oko toga s ambasadorom Mirkovićem. “Teme razgovara su precizirane i nisu uključivale Veliku plažu i razgovore oko ulaganja iz Emirata već teme koje se tiču dijaspore i kako se može Crnoj Gori najbolje pomoći” kaže Lanica. “Ja sam htio sa sobom dovesti i Crnogorce i Bošnjake da nas bude iz svih djelova Crne Gore” nastavlja Lanica. Međutim, umjesto predstavnika raznorodne dijaspore, na sastanak je pozvan Naser Nika sa nekoliko Albanaca od kojih većina nema nikakve veze sa Crnom Gorom.
Nika je, na osnovu njegovih objava na Facebook-u veliki protivnik sadašnje Vlade i pozivao je na proteste protiv premijera. Naser Nika je poznat kao predsjednik udruženja Albanaca Stejtn Ajlenda – koji je dio Njujorka. Facebook stranica ovog udruženja obiluje nacionalističkom agendom. Nepunih dvije sedmice prije Spajićevog puta ovo udruženje je objavilo mapu regiona na facebook-u koju je predložilo kao način “za postizanje mira u Evropi”. Na toj mapi Crna Gora ne postoji već je njena teritorija rasparčana između Albanije i Hrvatske. Sa mape je izbrisana i Srbija koju su rasparčale Rumunija i Albanija. Ova skandalozna mapa je i dalje na Facebook stranici udruženja koje vodi Naser Nika.
Pored Nasera Nike, sa premijerom su se slikali i Paško Camaj iz Udruženja Vatra, predsjednik udruge Skenderbeg Imer Lacaj i Arb Šabani, navodni aktivista albanske zajednice u tom dijelu SAD-a. Udruzenje Vatra se bavi interesima Kosova i Albanije i po riječima Lanice, “nema nikakve veze sa crnogorskim temama i dijasporom”. Imer Lacaj je Albanac iz okoline Drača u Republici Albaniji i njegovo udruženje takođe nema nikakvih dodirnih tačaka s Crnom Gorom. Šabani, iako porijeklom iz Crne Gore, nije član nijednog udruženja iz Crne Gore niti ima funkciju.
Ambasador Mirković je na kraju izdejstvovao da se zakazani sastanak sa Albansko-američkim udruženjem Ulcinj izbjegne iako je bio zakazan. Tako je ispalo da se premijer Spajić nije mogao sastati ni sa legitimnim predstavnicima crnogorske dijaspore iako je samo Udruženje Ulcinj do sada kroz humanitarne projekte poslalo preko 1,1 milion eura u Crnu Goru.
Premijer je na kraju uspio i skoknuti do Kalifornije u privatnu posjetu bratu.
Šta je radila trostruka delegacija Crne Gore po Americi i na sastancima s istim ljudima iz finansijskih institucija je posebno pitanje na koje sada nema odgovora. Nema ni odgovora do kada će se urušavati diplomatska mreža crnogorske države na radost okolnih političara koji ne skrivaju da imaju pretenzije prema njoj kao i mapa Nasera Nike.
Skupština, Vlada i Tužilaštvo sa dužnom pažnjom izbjegavaju da se oglase o aferi koja je na putu da potvrdi očigledno: prije pet godina nijesmo promijenili sistem nego samo ljude koji su, i dalje, spremni da zaloupotrebljavaju institucije zarad ličnih privilegija i koristi
Skoro je petnaest dana od kako se, pred zoru 19. aprila, na ulici u centru Podgorice dogodio pokušaj dvostrukog ubistva koji i dalje intrigira javnost. Dok se, sa druge strane, nadležne institucije ponašaju kao da se trude da oko cijelog događaja podignu zid ćutanja ne bi li ga, što prije i temeljnije, predali zaboravu.
Podsjetimo: prema navodima policije, Podgoričanin Danilo Mandić (35) pucao je i ranio dvojicu sugrađana, Darka Perovića i Arisa Turkovića u blizini raskrsnice ulica Marka Miljanova i Bulevara Ivana Crnojevića, nakon što je bijelim range roverom prepriječio put njihovom vozilu. Policija je, po dolasku, na mjestu događaja zatekla samo jednog od povrijeđenih. Nije im se žurilo, pa su Osnovno tužilaštvo o događaju obavijestili dva, a Više tužilaštvo – skoro četiri sata nakon pretpostavljenog vremena izvršenja krivičnog djela. Pogodilo se, nekako,da ni jedni ni drugi nijesu našli za potrebno da izađu na uviđaj…
Tako smo dobili jednu, i za crnogorske standarde, neuobičajenu istragu jednako neuobičajenog događaja. Povrijeđeni su, na jedvite jade, prihvatili da su ranjeni („povrede u predjelu nogu“, tvrdi policija). Turković se, navodno, ne sjeća kada je, gdje i kako ranjen. Perović je pri prvom susretu sa policijom kao napadača imenovao Danila Mandića da bi, dva dana kasnije, pred tužiocima ustvrdio da su ga policajci natjerali da optuži nevinog. Iako on, zapravo, ne poznaje napadača.
Uviđaj možda jeste a možda nije obavljen. Dežurni tužioci su ostali u kancelarijama dok su službenici policije, kako tvrde, „izvršili kriminalističko-tehnički pregled lica mjesta po pravilima struke o čemu je sačinjena odgovarajuća dokumentacija“. Jesu li i kakve dokaze pronašli tokom te pretrage ne zna se. Ali, u istom saopštenju možemo pričitati i sljedeće: „Po saznanju da se lice D.M. dovodi u vezu sa krivičnim djelom, policijski službenici Odjeljenja bezbjednosti Podgorica su raspisali lokalnu potragu za imenovanim, odnosno raspis o traganju, zbog sumnje da je izvršio krivično djelo teško ubistvo u pokušaju”.
Ostaje nepoznanica zašto policija nije tražila osumnjičenog za pokušaj dvostrukog ubistva, nego su čekali da se on, u pratnji beogradskog advokata Miroja Jovanovića, sam pojavi u Odjeljenju bezbjednosti Podgorica. Dvadesetak sati nakon vatrenog obračuna.
Danilo Mandić u tom trenutku nije bio potraživano lice, tvrdi njegov advokat, nego su u policiju došli nakon što su se pojavile ulične priče. Pomenuti range rover sa mjesta pucnjave dovezao je pred policiju, izgleda, neko treći. Oružje iz koga je pucano još se nije pojavilo.
Advokat Jovanović je, ujedno, jedan od rijetkih koji kaže da razumije to što tužioci nijesu izašli na mjesto događaja. “Zato što tragova na licu mjesta nije bilo, a pošto tragova na licu mjesta nije bilo, to se nikakav događaj, posebno ne događaj u kom je postojao nekakav navodni krvavi obračun, nikad nije dogodio“, pojasnio je . „Dakle, policija nije pogriješila što nije izvršila uviđaj, jer se uviđaj ne vrši kada nema nijednog traga na licu mjesta navodno izvršenog krivičnog djela”. Još da nam neko objasni da Perović i Turković, zapravo, ni nijesu ranjeni – pa da stavimo tačku na ovu priču.
Možemo i da pokušamo razumjeti nemušti jezik institucija.
Počevši od toga da policija nije tragala za osumnjičenim. Pošto je Danilo Mandić ranije osuđivano lice (napad na policajca, nedozvoljeno posjedovanje oružja…) i, prema informacijama iz policije na koje se pozivaju ovdašnji mediji, bezbjednosno interesantno lice (BIL), svrsishodno je pretpostaviti da su znali adresu njegove kuće u Zagoriču.
Danila Mandića nijesu tražili ni na poslu. Možda policija ne zna gdje radi? To bi značilo da makar jedan pripadnik Službe za obezbjeđenje štićenih osoba nadležnima iz Uprave policije nije prijavio svakodnevne kontakte sa osuđivanim, bezbjednosno interesantnim licem. Naime, Danilo Mandić ima (ne)formalni status pripadnika obezbjeđenja predsjednika Skupštine Crne Gore, i njegovog strica, Andrije Mandića. O tome, pored izjava tipa jedan od njegovih „dugogodišnjih najbližih saradnika“, svjedoče i dokumenta.
Objavljujemo jedan od njih, na kome je Danilo, krajem marta prošle godine, naveden kao član obezbjeđenja predsjednika parlamenta tokom puta za Beograd. Avionom Vlade Crne Gore.
Opet, može da bude da u UP, osim što međusobno ne pričaju o zajedničkom poslu (kontakti sa BIL), ni ne prate medije. Pa nijesu čuli/pročitali da je Danilo Mandić dio stričevog obezbjeđenja. Nezakonito, po svoj prilici. U tom slučaju, kako im nije bilo interesantno to što je osumnjičeni za pokušaj dvostrukog ubistva koristio vozilo koje je, odlukom Vlade Crne Gore iz aprila prošle godine, dodijeljeno Skupštini Crne Gore? Da utvrde da li osumnjičeni radi u parlamentu i duži službeno vozilo, da ga nije možda nezakonito otuđio ili mu ga je na korišćenje ustupio stric? Mimo procedure i instutucije.
Ni to ne bi bilo posebno neobično. Ispostavilo se da je Danilo Mandić prilikom izvršenja jednog od krivičnih djela koja su mu stavljana na teret, u nelegalnom posjedu imao pištolj koji je dobio od strica Andrije. A ovaj ga je, prema službenom iskazu, prethodno preuzeo od kuma. Iako su ta preuzimanja ostala neprijavljena, aktuelni predsjednik parlamenta nije sankcionisan.
Mimo običaja, resorni ministar i potpredsjednik Vlade nadležan za bezbjednost Danilo Šaranović i Aleksa Bečić ignorisali su ovu zanimljivu priču. Od njih nijesmo čuli ni rječ pohvale/kritike na račun policije. Uz redovnu poruku nema nedodirljivih.
Službe Skupštine Crne Gore ignorišu upite novinara, pa brojna pitanja i dalje čekaju odgovore. Da li je Danilo Mandić službenik parlamenta? Da li je naoružan kada prati predsjednika Skupštine kao dio ličnog obezbjeđenja? Je li to oružje privatno ili službeno, odnosno, da li je u legalnom ili ilegalnom posjedu? Jesu li poslanici i službenici parlamenta upoznati sa činjenicom da se u Skupštini mogu sresti sa osuđivanom bezbjednosno interesantnim licem koja je moguće naoružana? Da li je sa tom činjenicom upoznato obezbjeđenje parlamenta?
Drugi set pitanja, jednako ignorisanih, namijenjen je tužilaštvu i Vrhovnom državnom tužiocu Miloradu Markoviću.
Taj zid ćutanja pokušava da probije i Centar za demokratsku tranziciju (CDT) , inicijativom Tužilačkom savjetu da preispitaju postupanje u ovom slučaju. „U kontekstu izraženog nepovjerenja javnosti u postupanje pravosudnih organa i ozbiljnosti javnih optužbi – uključujući i sumnje da se favorizuje osumnjičeno lice zbog njegovih političkih veza – smatramo da je hitna i transparentna reakcija Tužilačkog savjeta neophodna u cilju zaštite integriteta pravosudnog sistema, ali i povjerenja građana u institucije. Uvjereni smo da će Tužilački savjet prepoznati važnost ovog slučaja za javni interes i djelovati u skladu sa svojim nadležnostima”, piše u inicijativi CDT.
Mnogi ne dijele njihov optimizam (ili tek profesionalnu ljubaznost). Tradicija zataškavanja duboko je ukorijenjena u crnogorskim institucijama sve tri grane vlasti. Afera Mandići razvija se u pravcu potvrde tog kontinuiteta. I sve rasprostranjenijeg zaključka da političke promjene 2020. nijesu bile sistemske već samo personalne prirode.
Na kraju jedna dobra vijest: nestali predsjednik parlamenta je živ i zdrav. Javio se iz službene posjete španskom parlamentu.
Danilu Mandiću određen je pritvor od 30 dana. Mogućnost, koju je predočio njegov advokat – da je zatvoren nevin čovjek – za sada javnost ne uzima pretjerano ozbiljno. Mada su, čini se, dokazi i svjedočenja krenuli da se transformišu baš u tom pravcu.
Radove na podizanju masivnog betonskog zida na plaži Galija izvodi podgorička firma Beach Doo, koja posjeduje ugovor za zakup te plaže i susjednih parcela u zoni morskog dobra, na rok od 25 godina. Riječ je o takozvanom investicionom ugovoru, osmišljenom u upravi JP Morsko dobro, kojim se investitorima izdaju u zakup djelovi neizgrađene i neuređene obale na kojima će praviti nova kupališta
Građane Budve i Svetog Stefana uznemirila je nedavno informacija da se na poznatoj prirodnoj plaži Galije izvode obimni građevinski radovi. Snimci dugog betonskog zida sa armaturom na dijelu plaže na kome se doskora nalazio plažni restoran sa terasom, postavljen je na mnogim društvenim mrežama, uz oštre kritike javnosti, posebno prema nadležnim institucijama koje su to dozvolile.
Plaža Galije predstavlja jedan od bisera budvanske rivijere, udaljena na 1,3 kilometra od Svetog Stefana. Smještena u istoimenoj uvali među stijenama, sa bijelim kamenim oblutcima umjesto sitnog pijeska, posjetiocima je davala osjećaj da se nalaze u divljini, u netaknutoj prirodi uz čisto plavo more. Za promjenu ove idilične slike pobrinuli su se pojedini biznismeni i nadležni u Javnom preduzeću Morsko dobro koji su vidjeli samo priliku za unosan posao.
Radove na podizanju masivnog betonskog zida na plaži izvodi podgorička firma Beach Doo, koja posjeduje ugovor za zakup plaže Galija i susjednih parcela u zoni morskog dobra, na rok trajanja od 25 godina. Riječ je o takozvanom investicionom ugovoru, osmišljenom u upravi JP Morsko dobro, kojim se investitorima izdaju u zakup djelovi neizgrađene i neuređene obale na kojima će praviti nova kupališta.
Investicioni ugovori za zakup morskog dobra po pravilu su dugoročni sa određenim povlasticama tokom izgradnje.
Nije međutim jasno, po kojem kriterijumu je postojeća prirodna plaža Galija postala dio investicionog projekta. Dvije decenije ranije, bila je u zakupu mještana, na period do četiri godine. Na plaži je postojao ugostiteljski objekat sa terasom i uređenim kupalištem sa plažnim mobilijarom.
U produžetku plaže nalazi se neuređeni kameniti dio obale, koji je i kao takav privlačan turistima koji preferiraju prirodno okruženje, u odnosu na plažu Galija pretvorenu u pravo mondensko kupalište sa cijenama plažnih kompleta i baldahina, hrane i pića, koje su mogle konkurisati uslugama na plažama hotela Sveti Stefan i Miločer.
Početkom jula 2020. godine JP Morsko dobro objavilo je javni poziv za zakup obale za izgradnju kupališta, u dužini od 308 metara, površine od 7.273 m2., „u cilju realizacije druge faze projekta izgradnje i opremanja novih kupališta“. Kao najpovoljnija ponuda prihvaćena je ona koju je dostavila privatna firma Beach Doo.
Prvog septembra 2020., dan nakon održanih izbora 30. avgusta 2020. godine, kada je Demokrastka partija socijalista izgubila vlast, JP Morsko dobro i tadašnji direktor Predrag Jelušić i Društvo Beach doo iz Podgorice, vlasnika Saše Kaluđerovića, zaključili su ugovor o zakupu morskog dobra na rok od 25 godina. Godišnja rata zakupa iznosila je 36.000 eura, bez PDV-a.
Na taj način dio atraktivne morske obale dužine 300 metara dat je na korišćenje fizičkom licu do 2045. godine. Nije u pitanju firma iza koje stoji neki turistički rizort ili ekskluzivni hotelski kompleks koji bi opravdao dugoročni ugovor. Niti je plaža Galija, koja je dio zakupljenog prostora, zapuštena krševita obala koji treba urediti.
Predmetno kupalište u Atlasu crnogorskih plaža, internom dokumentu JPMD, označeno je kao lokacija 22B, Budva.
Podizanje betonskog zida na plaži dio je pripremnih radova za izgradnju ugostiteljskih objekata na lokaciji koju je investitor zakupio.
Urbanističko tehnički uslovi za izgradnju i postavljanje privremenih objekata u zoni morskog dobra, za uređenje kupališta, šetališta i drugih objekata na obali, izdaju se na osnovu smjernica Prostornog plana posebne namjene za obalno područje –PPPNOP. Dio morske obale oko plaže Galija u zahvatu je sektora 47 tog prostornog plana.
Na osnovu dobijenih UT uslova i Programa postavljanja privremenih objekata u zoni morskog dobra, koji donosi Ministarstvo prostornog planiranja, investitor je uradio projekat uređenja plaže Galija. Idejno rješenje projekta potpisuje biro AEQUUM Doo iz Splita.
Prema tom projektu ukupan prostor podijeljen je na tri kupališta kao tri cjeline, zapadni, središnji i istočni dio. Na tim kupalištima planirani su ugostiteljski objekti, restorani površine od 90 do 202 kvadrata sa terasama koje se prostiru i do 300 kvadrata. Predviđeni su i mnogi prateći objekti, toaleti, tuševi, kabine, ostave za mobilijar, parkinzi….
Na postojećim stijenama planirana je izgradnja pristaništa dužine 20 metara, za privez motornih vozila. Cijelom dužinom središnje plaže dozvoljena je izgradnja obalnog zida i betonskog platoa iznad. Tu je i lukobran, parkinzi, objekti za zaštitu plaže od erozije…. Mnogo betona i na kopnu i na moru. Umjesto poznate plaže Galija dobija se jedan veliki građevinski kompleks.
Na način izvođenja betonskih radova, kvalitet betona i željeza koji će se ugraditi na plaži Galija i u moru koje je okružuje, u obimnom tekstu Elaborata procjene uticaja na životnu sredinu – Uređenje plaže Galija II faza, koji je investitor uputio na saglasnost Agenciji za zaštitu životne sredine, odnose se desetine stranica od ukupno 220.
„Armirano betonski blokovi čuvari, AB baldahini – oplata, ugradnja armature I betoniranje obavljaju se na suvom, u betonjerci ili na platou unutar gradilišta. Betoniranje se izvodi betonom za betoniranje pod morem, uz dodatak aditiva za sprječavanje djelovanja hlorida I ubrzivača vezanja betona. Blokovi čuvari se kao gotovi postavljaju u more. Ukupno je predviđeno izgradnja 64 komada baldahina (23 na AB platou “B” i 41 na AB platou “C”, samo je dio uputa za betoniranje plaže, mora i zaleđa jedne od najljepših uvala na budvanskoj rivijeri, navednih u tekstu Elaborata.
U Agenciji za zaštitu životne sredine su Monitoru kazali da je Elaborat dva puta vraćan investitoru na doradu te da će konačnu odluku o predloženom projektu donijeti uskoro.
Investitor Saša Kaluđerović kog je Monitor takođe kontaktirao nakon informacija o betoniranju na plaži Galija, kazao je da radove izvodi u skladu sa zakonom, dobijenim UT uslovima i predviđenim procedurama.
U maju 2022. prijavio je građenje objekta Ministarstvu ekologije, prostornog planiranja i urbanizma – Direkciji za inspekcijski nadzor. U prijavi je navedeno da je u pitanju investiciono kupalište sa pratećim objektima i potpornim zidom sa navedenim katastarskim parcelama.
On je kazao kako je betonski zid koji je izazavao revolt građana, sanacioni, izgrađen kao zaštita od odrona stijenja i kamenja sa zaleđa plaže. Saglasnost za sanaciju dobijena je od JP Morsko dobro i komunalne inspekcije radi sigurnosti posjetilaca, nakon što je tokom prošle zime u jakom nevremenu i odronu veće stijene, oštećen restoran na plaži Galija.
Građevinske mašine mogu se vidjeti i na susjednim plažama, na lokaciji Crvena glavica. I sve je u skladu sa zakonom i propisima Javnog preduzeća za upravljanje morskim dobrom, njihovim pravilnicima, atlasima i raznim smjernicama plana obalnog područja, čijom primjenom obala Crnogorskog primorja nepovratno gubi svoje prirodne atribute.
IN ENGLISH3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
IN ENGLISH3 sedmice
SVIJET4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU1 sedmica