Povežite se sa nama

FOKUS

OGLEDALO VLASTI: DOBRI MOMCI I SUMNJIVA LICA: Pravda za ponijeti

Objavljeno prije

na

Prva zvanična reakcija na višednevno dobrovoljno zatočeništvo poslanika DF u Skupštini stigla je sa susjedne adrese – iz zgrade Predsjednika. Prisjetio se Filip Vujanović davnih dana kada je, kao advokat na glasu, brižio o pravu i pravdi i od Vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića zatražio da donese obavezujuće uputstvo i Glavnom specijalnom tužiocu Milivoju Katniću naloži da dalji postupak protiv Nebojše Medojevića vodi bez određivanja pritvora.

Prije Stankovića na Vujanovićev zahtjev odgovorio je DPS. Partijskim saopštenjem se “kategorički demantuje” da Vujanovićevo pismo ima “bilo kakve veze” sa partijom i vladarom. “DPS još jednom najoštrije demantuje da postoji bilo kakva uloga naše partije, ili predsjednika Đukanovića, u današnjim potezima predsjednika Vujanovića prema VDT, ili u bilo kojim procesima i odlukama koje vodi i donosi Tužilaštvo i drugi pravosudni organi”.

Dan – dva kasnije iz DPS stiže još jedno saopštenje na istu temu. “Logično je da je DPS imala potrebu da saopšti javnosti notornu istinu – da nije imala nikakvu ulogu niti prethodna saznanja o Vujanovićevom pismu Stankoviću”, stoji u saopštenju naslovljenom Pritisak DF i Vijesti na VDT. U DPS-u liju rijeku suza zbog „nedvosmislenog utiska da u ovoj državi postoje dva pravna sistema – jedan za političare, drugi za građane”. Posebno ih boli što je proljetošnjom odlukom VDT-a propao naum da se liderima DF Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću odredi pritvor dok čekaju suđenje zbog optužbi da su organizovali kriminalnu grupu i spremali državni udar. Zato im je, dodatno, nepodnošljiva i i sama pomisao da bi i Medojević mogao izbjeći pritvaranje i pored optužbi specijalnog tužilaštva da je „prao novac” preko Pokreta za promjene.

„Nije dobra pravna i demokratska legitimacija države u kojoj za istu nečasnu radnju protiv Crne Gore Mandićev vozač odgovara pred sudom iz pritvorske jedinice ZIKS-a, a Mandić i Knežević kao slobodni ljudi. Kao što bi danas dodali da je jednako problematično da za istu nečasnu radnju protiv Crne Gore Medojevićev vozač odgovara iz pritvorske jedinice ZIKS-a, a Medojević sa slobode”, sročili su u vladajućoj partiji.

Jasno je da u DPS-u ne ostavljaju ni trunke dileme da li su optuženi opozicioni političari zaista krivi za nečasne radnje koje im tužilaštvo stavlja na teret. Dobro bi bilo da ponekad, umjesto što mu ljube slike, malo pažljivije slušaju partijskog šefa. Ima, recimo, jedan zgodan citat upotrebljiv u aktuelnoj priči o imunitetu, pritvoru i nametnutoj potrebi da se dokazuje nevinost, a ne krivica. Đukanović, dakle, kaže: ,,Sumnje su, da kažem, jedan kvalitet. Međutim, jako dobro znamo da na bazi sumnji, bez argumenata, ne možemo suditi ljudima. I posebno, ne možemo im uskraćivati elementarna građanska prava”. Jedino što je višestruki premijer Crne Gore citirano nije izrekao braneći građanska prava nekog od svojih političkih oponenata, već pravdajući Darka Šarića i naum svojih saradnika da mu omoguće upis u crnogorsko državljanstvo.

Može li u našoj Crnoj Gori postati normalno da o slobodi Nebojše Medojevića, kakva god da su danas njegova politička uvjerenja, odlučuje Ivan Brajović, predsjednik parlamenta stiješnjen u škripcu između Ramade i Limenke. I vođen saznanjem da bi njegov potčinjeni mogao robijati zbog nekolike stotine eura državnog novca nezakonito uloženog u Socijaldemokrate. Dok su on i njegovi prethodnici na čelu MUP-a, skupa sa nekadašnjim direktorom policije Veselinom Veljovićem oslobođeni odgovornosti za gubitak desetak miliona eura iz državnog budžeta, koje su, pod Milovom komandom, darovali njegovom bratu Acu Đukanoviću.

Na kakav napredak je osuđena zemlja u kojoj policija započinje prekršajni postupak protiv Željke Savković, članice koordinacionog odbora prevarenih majki, spočitavajući joj da je “odbila zahtjev policije da majkama naloži da se povuku sa zaštitne ograde ispred Skupštine”. Policija koja prethodno nije utvrdila ko na njene pripadnike baca kamenje i molotovljeve koktele, ko su kriminalci koji skriveni iza maskirne uniforme specijalnih jedinica lome kosti po podgoričkim ulicama, ko i zašto postavlja eksplozivne naprave pod automobile policijskih starješina, a ko su policijski funkcioneri koji za krvavi novac narko klanova odaju policijske tajne, opstruiraju domaće i međunarodne istrage, kradu i vraćaju dokaze…

Već kada pominjemo krađu i prekrađu dokaza: nedavno smo, nezvanično, saznali kako Specijalno tužilaštvo neće podnijeti optužni predlog protiv Dalibora Medojevića i Nikole Terzića, šefa i inspektora Odsjeka za sprječavanje organizovanog kriminala i korupcije, koju su pritvoreni u februaru prošle godine nakon nestanka dijela dokaza prikupljenih pretresom kuće Veselina Mujovića. Iz Uprave policije tada su u pomoć zvali Đukanovića i aktuelnog premijera Duška Markovića, ali i javno obećavali da će “ukoliko Medojević i Terzić pravosnažnom presudom ne budu osuđeni za krivična djela za koja se terete, kod nadležnih državnih organa inicirati pokretanje odgovornosti postupajućeg tužioca i nadležnog tužilaštva”.

Danas se o tome ne priča. Jednako kako se pokušava prećutati i pravosnažna presuda kojom su nekadašnje direktorke i osnivači CKB pravosnažno oslobođeni optužbi u koje su vlast, tužilaštvo i paradržavni mediji predvođeni Pobjedom pod komandom Srđana Kusovca ulagale mnogo volje, nade i – našeg novca.

Umjesto toga Milivoje Katnić započinje novu borbu. Meta je advokat Goran Rodić, nekadašnji kandidat za VDT (nije izabran zbog protivljenja DPS i njenih saveznika) advokat optuženih u slučaju CKB i branilac Milana Kneževića u slučaju državni udar. Rodiću se spočitava da je menadžerima A2A suočenim sa optužbama za zlupotrebu položaja koja je EPCG i Crnu Goru koštala nekoliko miliona eura, kao jednu od mogućih opcija za rješenje problema predložio organizovanje privatnog sastanka sa Glavnim specijalnim tužiocem. Na kome bi on, navodno, bio potplaćen da odustane od optužbi. Prema do sada poznatom, ne postoje materijalni dokazi koji potkrjepljuju ove sumnje.

“Postoji osnov sumnje da je advokat Rodić formirao kriminalnu organizaciju radi vršenja krivičnih djela mođu kojima je i podstrekavanje na davanje mita”, saopštio je Katnić pohvalivši se kako je sa Rodićem “prijatelj 25 godina”.

“Bilo kakav mito i ja nismo spojivi”, odgovorio je Rodić, „Nisam advokat koji predmete radi i ‘završava’ na ‘balkanski način’, niti na bilo koji od nezakonitih načina sa domicilnog prostora italijanskih državljana”, kazao je nakon što su mu pretreseni stan i kancelarija a oduzeti mobilni telefoni njega i njegovih saradnika.

Zanimljivo bi bilo vidjeti kako u tužilaštvo prave paralelu između tretmana ovog slučaja i, recimo, afere Telekom u kojoj su važne uloge igrali advokati Ana Kolarević i Nikola Martinović. Ili objašnjavaju kako je i zašto 16 mjeseci u pritvoru proveo novinar Jovo Martinović, optužen da je pomagao trgovinu narkoticima. “Martinović niti je počinio niti podržavao zločine, već je radio na važnom poslu istraživačkog novinarstva koje je kriminal razotkrivao”, stoji u jednom od brojnih saopštenja Evropskog centra za slobodu medija i štampe (ECPMF) na ovu temu.

Zamislimo da je isti tretman imao Veselin Barović, jedan od posrnulih heroja Đukanovićeve tranzicije državnog u privatno. On je krajem prošle godine priveden tužiocu, nakon što je u njegovom stanu i kući pronađeno pet pištolja i automatska puška “starije proizvodnje” (za dva pištolja imao je dozvolu) ali je ovaj procijenio da nema osnova za njegovo zadržavanje. Ili ono kada je sudski dostavljač deset dana nosio presudu kojom je Barović osuđen na 1.000 eura zbog fizičkog napada na Marka Milačića – s kraja na kraj ulice 13. jula – dok nije nastupila apsolutna zastara. Da tranzite, stečajeve i berzanske kombinacije ne pominjemo ovom prilikom. Pošto bi to zahtijevalo da proširimo spisak “biznismena s povlasticom” DPS-a.

Opet, trebalo je da znamo gdje ćemo stići još onda kada smo vidjeli kuda krećemo. Prije sedam godina, na primjer, kada nam je tadašnji gradonačelnik Pljevalja Filip Vuković, u jeku međunardone akcije Balkanski ratnik, objašnjavao kako su Darko Šarić i njegovi saradnici iz narko klana “vrlo korektni momci i da je sve vezano za njih predimenzionirano”.

Da „kriminalci imaju svoj moral”, uvjeravala nas je i Ranka Čarapić, tadašnja Vrhovna državna tužiteljka, objašnjavajući kako oni znaju da cijene „što nikada nikome na teret nijesam stavila ono za šta nijesam imala dokaze”. Zato je afera Zavala u njenoj fioci stajala osam godina. Brojna djela Miomira Mugoše makar toliko, dok prijave protiv Prve banke i njenih čelnika, nijesu ni stizale do fioka. Bez obzira na nezakonito trošenje novca svojih klijenata, ili neobične poslovne veze sa Stankom Subotićem, Darkom Šarićem, Safetom Kalićem i nizom drugih domaćih i stranih klijenata koji su sumnjičeni ili osuđeni zbog kriminalnih aktivnosti. U zaštiti partnera i štićenika režima išlo se dotle da je Čarapićka javno obmanula ovdašnju javnost tvrdnjom da su krivična djela sa video snimka Kalićeva svadba – zastarjela. Kad je dokazano suprotno, samo je zaćutala.

Repovi tog (ne)činjenja vuku se do danas. Dok tužilaštvo, sa ili bez štapa i šargarepe iz izvršne vlasti, svoju pažnju usmjerava na oponente nesmjenjive DPS vlasti. Bilo da je riječ o opozicionim poslanicima, partijskim aktivistima, advokatima ili novinarima. Ivica Stanković je na potezu. Ne povuče li – postaće pion.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KROJENJE CRNOGORSKE POLITIKE: Model KVINTA, proljeće 2023

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve strateške odluke i trase u novijoj crnogorskoj istoriji su morale biti donesene uz posredovanje i krojenje od strane Amerike, Evrope i Rusije i stoga ne čudi duboko usađeno vjerovanje u narodu da su promjene u Crnoj Gori moguće „tek kada stranci odluče to“ . Rat u Ukrajini promijenio dinamiku postupanja Kvinte (Amerika, Britanija, Francuska, Njemačka i Italija) koja je sada očigledno aktivnija, i vidljivo i nevidljivo, u regionalnim političkim procesima

 

Da su Crna Gora i Zapadni Balkan politički trusno područje koje nije baš sposobno brinuti o sebi,  odavno je poznato. Mimo perioda Titove Jugoslavije malo je bilo vremena kada neko sa strane nije morao uređivati odnose u našem dvorištu. Sve strateške odluke i trase u novijoj crnogorskoj istoriji su morale biti donesene uz posredovanje i krojenje od strane Amerike, Evrope i Rusije i stoga ne čudi duboko usađeno vjerovanje u narodu da su promjene u Crnoj Gori moguće „tek kada stranci odluče to“.

Uslovi, pitanje i prag od 55 odsto neophodne većine za referendum o nezavisnosti 2006. godine je postavila administracija EU usljed nemogućnosti lokalnih političkih aktera da se sami dogovore. Neka kasnija rješenja iz Ustava su takođe morala biti diktirana od strane EU ili njenih glavnih članica uz „mišljenja i asistencije“ Venecijanske komisije (VK). Upravo zahvaljujući „medijaciji“ briselske administracije i VK, donesene su procedure izbora čelnih ljudi pravosuđa koji su se sada pokazali potpuno jalovim i bez deblokirajućih mehanizama. I dok institucije zemlje klize u v.d. stanje ili disfunkcionalnost jedna za drugom, sve je jasnije da tešku političku i institucionalnu krizu nije moguće riješiti bez ponovne medijacije i „usluga“ međunarodnog faktora. Nedavno je slovenačka vanjska ministarka Tanja Fajon po drugi put bila u Podgorici u mjesec dana urgirajući da se što prije izaberu sudije Ustavnog suda bez kojeg ne može biti ni izbora. Prva posjeta je upriličena krajem decembra pred gregorijanski Božić zajedno sa njenin austrijskim kolegom grofom Aleksanderom Šalenbergom. Tada je poslato jasno upozorenje da bi nova vlada sa mandatarom Miodragom Lekićem izglasana na osnovu novog i široko osporavanog Zakona o predsjedniku, bila „korak unazad“. Tada je Lekić poručio da skupštinska većina „ne želi konfrontacije s međunarodnom zajednicom, ali ni pretvaranje države u eksperimentalnu laboratoriju protektoratskog tipa“.

Slovenija kao dio bivše Jugoslavije i Austrija, nekadašnji vladar više od polovine prostora bivše zemlje,  izabrane  su da prenesu poruke kao neko ko najbolje razumije crnogorske kompleksnosti i političke mahinacije. Tanja Fajon je ranije radila u Evropskoj komisiji (EK) kod komesara za proširenje i ima veliko iskustvo sa Zapadnim Balkanom. Za nekoliko dana, tačnije 23. januara, Fajon treba predati izvještaj vanjskim ministrima članica EU. Ona je tokom druge posjete upozorila da ukoliko se ne osposobi Ustavni sud, u sada šestom pokušaju, da „postoji velika prijetnja da EU zaustavi pristupne pregovore sa Crnom Gorom”. Može se pretpostviti da je Fajon upozorenjem ciljala više na crnogorsku javnost nego političare kojima je jasno da su pristupni pregovori odavno defakto zaustavljeni, kako zbog nesposobnosti i nevoljnosti crnogorskih pregovarača tako i zbog umora u Evropi. Prošle godine u junu se navršila decenija mlitavih pristupnih pregovora koje je otpočela vlast odlazećeg predsjednika Mila Đukanovića i njegove Demokratske partije socijalista (DPS). Tokom 10 godina pregovora DPS je od 33 poglavlja neophodnih za ulazak u EU uspio privremeno zatvoriti samo tri i time je Crna Gora osim formalnog liderstva u evrointegricijama postala i lider u najdužim jalovim pregovorima. Međutim, formalni prekid, tj. obustava pristupnih pregovora bi svakako loše odjeknuo u javnosti dok bi za ostale zemlje u regionu takva objava bila dodatno obezhrabrujuća.

Slovensko-austrijski dvojac je bio pristutan i na sastanku sa liderima Zapadnog Balkana na marginama Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, Švajscarska. Cilj je jačanje integracija prema EU kako je na twitteru objavio v.d. premijer Dritan Abazović rekavši da je „cijelom regionu potrebno više eurooptimizma“. Bosna i Hercegovina je takođe u unutarnjoj blokadi. Predsjednik RS Milorad Dodik postaje sve drskiji u izjavama. Otvoreno je podržao rusku agresiju na Ukrajinu i njeno komadanje uz davanje ordena ruskom diktatoru Vladimiru Putinu. Dodik ne skriva da mu je želja da i BiH nestane. Nedavni nacionalistički izgredi na fudbalskom turniru u Sarajevu i napadi na roditelje mladih igrača iz Srbije podgrijavaju nacionalističke strasti uprkos brzoj akciji policije i privođenju krivaca. Makedonija i Albanija nikako da počnu pristupne pregovore zbog blokade Bugarske. Makedonci odbijajaju da prihvate bugarsko tumačenje njihovog nacionalnog i jezičkog identiteta. Odnosi između Srbije i Kosova koje je i dalje u međunarodnom poluprotektoratu su posljednjih mjeseci doveli maltene do usijanja i samo je direktna intervencija Evropske komisije i zemalja Kvinte/Petorke spriječila otvorenu eskalaciju i sukobe.

Rat u Ukrajini promijenio je dinamiku postupanja Kvinte (Amerika, Britanija, Francuska, Njemačka i Italija) koja je sada očigledno aktivnija, i vidljivo i nevidljivo, u regionalnim političkim procesima. Pogotovo se vidi jači uticaj anglo-saksonskog dijela Petorke (Amerikanci i Britanci) i rastući angažman Francuske. Nekadašnja praksa Zapada da da primat stabilokratiji nad demokratijom u regionu je dovedena u pitanje. Trpljenje autokrata u Republici Srpskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Albaniji samo da bi se dobila kratkoročna stabilnost se vremenom pokazala kontraproduktivnom jer su moćnici počeli da se ponašaju kao nedodirljiva božanstva.

Britanski interes u cilju obuzdavanja šverca cigareta i preko Luke Bar je već neko vrijeme jasno i javno definisan sa aktivnim angažmanom britanskih finansijskih i obavještajnih službi pri državnim organima u Podgorici. U utorak je objavljena informacija da je v.d. direktor Uprave prihoda i carina Vladan Bulatović imao sastanak sa ambasadorkom Karen Medoks i britanskim oficirom za vezu za privredni i finansijski kriminal. Glavni specijalni tužilac Vladimir Novović je pred gregorijanski Božić posjetio London službeno radi jačanja saradnje „u oblasti borbe protiv korupcije i teškog i organizovanog kriminala na Zapadnom Balkanu i u Evropi“. Interesantno je da se ta posjeta poklapa sa hapšenjem bivšeg direktora Uprave prihoda i carina Rada Miloševića.

Valja se podsjetiti da su Anglosaksonci takođe bili uključeni i u raniji izborni proces u Crnoj Gori koji je doveo do pada DPS vlasti na sličan način na koji je i Slobodan Milošević uklonjen u oktobru 2000. godine, ali uz mnogo manje buke. Bez pomoći britanskih i američkih organizacija i njihovih konsultanata ujedinjavanje tadašnje crnogorske opozicije bi bilo teško zamislivo. U vrijeme kada je sadašnji specijalni američki izazlanik za Balkan Gabrijel Eskobar bio otpravnik poslova američke ambasade u Beogradu kafići i restorani u relativnoj blizini ambasade bili su puni gostiju iz Demokratskog fronta (DF) koji su dolazili na konsultacije i instrukcije, uglavnom uz pomoć prevodilaca. Navodno su i zadnja vrata ambasade često primala posjetioce. Slične scene su nekad viđane u Budimpešti sa osobama Demokratske opozicije Srbije (DOS) koji su pripremani za savezne izbore u jesen 2000. godine. Kakva je bila euforija nakon izborne pobjede 30. avgusta 2020. godine je opisao Andrija Mandić, jedan od DF lidera, na sjednici skupštinskog Odbora za bezbijednost 28. oktobra rekavši da je  „nosilac naše liste (Zdravko Krivokapić) jedva dočekao da utrči u američku ambasadu i pita šta treba da radi“. Naknadna grabež za pozicijama u novoj vlasti i izvrdavanje pojedinih dogovora je kasnije dovela i do američkog stava da „za sada“ DF nije partner u procesima u Crnoj Gori.

Za razliku od prilično jedinstvenog stava Anglosaksonaca, emisari koji dolaze iz Brisela su različitijih boja ali možda i uticaja. Stavovi Berlina su puno puta na odstojanju od Vašingtona i Londona a nekad bliži Moskvi nego što se i misli.

Miroslav Lajčak je odigrao veliku ulogu kao izaslanik EU tokom crnogorskog referenduma 2006. godine za čiji uspjeh je od vanjskih faktora jedino Moskva bila decidno zainteresirana i uključena da pomogne režimu Đukanovića. Lajčak je bivši komunistički diplomac MGIMO akademije u Moskvi čija diplomska slika stoji tik do slike ruskog vanjskog ministra Sergeja Lavrova i smatra se da nije slučajno što je on imao presudnu ulogu da referendum prođe kako je planirano. Nebojša Medojević ga je nedavno nazvao „starim agentom KGB-a“ i plaćenikom Đukanovićevog kartela. Lajčak je bio i ministar inostranih poslova u vladi Roberta Fica kada je ubijen slovački novinar Jan Kučijak i njegova vjerenica. Fico je u nedavnom intervjuu za prestižni švajcarski list NZZ osudio sankcije prema Rusiji dok je pomoć u oružju za odbranu Ukrajine označio kao „javni ratni zločin“. Lajčak koji je i sada čest službeni gost u Crnoj Gori je ovu skandaloznu izjavu svog partijskog šefa odćutao. Tonino Picula kao izvjestilac Evropskog parlamenta za Crnu Goru je lijevi kadar i bivši hrvatski vanjski ministar. Njegova Socijaldemokratska partija kojoj pripada i predsjednik Zoran Milanović je  blokirala obuku ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj. Picula je u svojim izjavama puno puta bio na liniji stavova DPS-a.

Ostaje da se vidi hoće li se Kvinta dogovoriti ili će svako na svoj način raditi na razrješenju krize u Crnoj Gori i krojenju njenog daljeg strateškog pravca. Tanja Fajon je tokom druge posjete Podgorici izjavila „od Crne Gore očekuje da isporuči rezultate“ i da povodom toga „ima dobar osjećaj“.

 

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SVE NAŠE SLIJEPE ULICE: Ruka ruku mije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Treba li da začudi što, makar sporadična, najava moguće koalicije ,,kriminalaca” i ,,kleronacionalista” nije upalila alarme u ovom društvu. Više ne. I za to je najzaslužniji premijer Dritan Abazović, koji je od tasa na vagi i istorijske šanse postao riječ bez političke težine

 

Propao je još jedan plan za razrješenje političke krize. ,,Rekao sam da će vlada biti ozbiljna ili je neće biti. Neće je biti”, saopštio je Miodrag Lekić. Nepunih šest dana nakon što mu je, odlukom parlamentarne većine (mnogi smatraju – neustavnom), povjeren mandat za sastav 44. Vlade. Idemo dalje, makar i ne znali đe put vodi.

Takav rasplet naslućivao se od početka lanjskog septembra, kada su koalicije okupljene oko DF-a, Demokrata i GP URA navodno obnovile većinu od 30. avgusta  ,,Postoji parlamentarna većina koja će za rezultat imati novu vladu”, najavljivao je lider DF Andrija Mandić nakon sastanka na kome je potpisan Politički sporazum parlamentarne većine – pobjednika izbora 2020.godine.

Slijedili su mukotrpni pregovori o podjeli ministarskih mjesta pa zaplet sa  čudnim zakašnjelim potpisima podrške koalicije Crno na bijelo koji je predsjedniku Milu Đukanoviću dao izgovor da Lekiću jesenas ne povjeri mandat za sastav Vlade. Četiri mjeseca kasnije, umjesto nove Vlade, stari-novi saveznici ponudili su još jednu potragu za krivcem.

,,Kolege iz URA-e, SNP-a i CIVIS-a saopštili su nam da nisu spremni da sa nama zakažu Skupštinu na kojoj bi se birala Vlada i novi predsjednik parlameta”, saopštio je Mandić. ,,Konstatujemo da nismo uspjeli da uradimo ono što smo počeli 1. septembra”. Milan Knežević je pokušao da tumači razloge zbog kojih su partije članice aktuelne Vlade (ona je ,,odlazeća” već bezmalo pola godine) odbile dogovor: ,,Izražavam sumnju da je neko ko je odbio deset resora a nema cenzus – ili uzeo pare, ili je ucijenjen od nekih krivičnih gonjenja, snimaka, šverca cigareta, droga…”.

SNP i URA  su odgovorile  saopštenjima u kojima navode da oni nijesu protiv formiranja Lekićeve vlade, ali ne žele da se to radi na brzinu, bez dogovorenih prinicipa i usaglašenih personalnih rješenja. ,,Neka nam neko kaže gdje je i kad napravljena neka vlada, a da prije toga nije pripremljen i potpisan koalicioni sporazum”, zapitali su se iz SNP-a (prethodna 42. Vlada Crne Gore – odgovor Monitora). Iz GP URA su saopštili kako su tražili da prije zakazivanja sjednice parlalmenta saznaju ,,ko su kandidati za ministre i ko je kandidat za predsjednika Skupštine”. Oni koalicione sporazume nijesu pominjali, makar da ne bi objašnjavali onu prevaru sa Vladinim glasanjem o Temeljnom ugovoru (13 je veće od 15).

I jedni i drugi su, kažu, spremni za nastavak pregovora iako ih ,,čudi brzina” kojom se pristupilo tom poslu. „Kakva je to muka, pa Vlada mora da se formira do 19. januara“, javno su se zapitali iz SNP-a. Umjesto odgovora, koalicioni partneri su ih počastili novim optužbama. Tako smo od Milana Kneževića čuli da su ,,najmanje trojica” lidera parlamentarne većine bili kod američke ambasadorke u Crnoj Gori Džudi Rajzing Rajnke koja je od njih ,,tražila da ne budu dio vlade Miodraga Lekića”. Jedan od lidera DF-a nije precizirao ko su ta najmanje trojica. Ko vjeruje, ko ne vjeruje – priča je otišla, kao sastavni dio već zahuktale predizborne kampanje.

Tek što je propao sastanak o formirnju Lekićeve vlade, Andrija Mandić je pred novinare izašao sa jasnom idejom: ,,Mislimo da predsjednica parlamenta Danijela Đurović i predsjednik države Đukanović treba u najskorije vrijeme da naprave dogovor da istog dana budu raspisani predsjednički i parlamentarni izbori. To je racionalno”.

Koji sat kasnije sa tim se, makar javno i načelno, složio i DPS. U saopštenju sa sjednice Glavnog odbora te partije (predsjedavao Milo Đukanović) stoji kako je  skraćenje mandata Skupštini i organizacija vanrednih parlamentarnih izbora ,,jedini demokratski izlaz iz dugotrajuće političke krize i jedini način da Crna Gora dobije odgovornu, stabilnu i evropsku vladu, kao preduslov za povratak na evropski put”.

U priču se uključio i mitropolit SPC-a Joanikije Mićović. ,,Vjernici kao punopravni i odgovorni građani ove zemlje treba da izađu na predstojeće izbore, kada god oni bili, i da slobodno po svojoj savjesti glasaju za koga hoće. Tako će najlakše izazvati dugo očekivane promjene na bolje u ovoj državi i doprinijeti napretku svoje djece”, poručio je Joanikije u svojoj Božićnoj poslanici. Time je, valjda, stavljena tačka na pobjedničku koaliciju koja je, ne valja zaboraviti, ustoličena u Manastiru Ostrog, pod patronatom tadašnjih čelnika MCP-a.  Ovozemaljska misija SPC-a u Crnoj Gori nije završena. Zapravo, nedavni pohodi ovdašnjih vlastodržaca sa državnog i lokalnog novoa u BiH i Srbiju ukazuju kako ona dobija na zamahu. Samo valja prerasporediti pješake.

Konačno je i mandatar Lekić preporučio izbore kao najbolje rješenje. Ukazujući, da trenutno nema uslova za njihovo regularno održavanje, pošto je Ustavni sud i dalje bez kvoruma i van funkcije. Isto važi i za predstojeće predsjedničke izbore pa se, ipak, čini kako je parlamentarna većina odlučna da oni budu raspisani već 19. januara (2. april se pominje kao mogući termin njihovog održavanja).

O posljedicama takve odluke nije nužno nagađati. Dovoljno se sjetiti da u Podgorici i Pljevljima, tri mjeseca nakon održavanja lokalnih izbora, još nije došlo do primopredaje vlasti pošto izborni proces formalno nije okončan.  Neće ni biti  bez Ustavnog suda. Glasanje za lokalni parlament u Šavniku nije ni završeno, jer se izvršna vlast, skupa sa pravosuđem, pokazala nesposobnom da spriječi (pred)izborne zloupotrebe u organizaciji dvije najjače političke grupacije na nivou države – DPS i DF.

Rok za prijevu kandidata za popunu upražnjenih mjesta u Ustavnom sudu tek je istekao. Više od 20 kandidata sada ulazi u skupštinsku proceduru pod uslovom da se postigne kompromis koji omogućava da dovoljan broj kandidata dobije podršku 54 poslanika, Ustavnu sud može oživjeti do kraja januara. Bude li se išlo na drugi krug glasanja i manju podršku (49 poslanika) onda od funkcionalnog Ustavnog suda nema ništa prije kraja februara ili početka marta. S tim što u igri više nije izbor samo jednog sudije, pošto će već u februaru Ustavni sud, po sili zakona, ostati i bez petog sudije (od njih sedam).

Nema naznaka da parlamentarne partije ulažu i minimum napora da prevaziđu problem kome su kumovale. Množe  se razlozi zbog kojih se, makar nekima od aktuelnih parlamentarnih partija, ne žuri sa iznalaženje kompromisa. Uz zajednički zazor od mogućeg neuspijeha na prijevremenim izborima, pošto se politička konkurencija u međuvremenu zaoštrila, pojavom Evrope sad ali i drugih pokreta/partije koje računaju na učešće u podjeli mandata.

Tako Glavni odbor DPS-a, uz priču o vanrednim izborima, servira i ocjenu ,,da je institucionalno djelovanje izgubilo smisao, s obzirom na to da se parlamentarna većina opredijelila za neustavno djelovanje i da ne odustaje od namjere sprovođenja ustavnog puča…”. Pošto bez DPS-a i partnera nije moguće odblokirati Ustavni sud, to bi se moglo pročitati i kao najava da put do stvaranja preduslova za vanredne parlamentarne izbore možda i neće biti kratak i jednostavan. Dok bi se predsjednički izbori mogli održati po obrascu lokalnih, gdje poraženi ne mora prihvatiti izborni poraz. Alternativa je i njihovo odlaganje.

,,U situaciji u kojoj je ustavni poredak u potpunosti urušen, odlučni smo da ne pružamo legitimitet takvim institucijama sistema i da podržimo svaki vid mirnog vaninstitucionalnog djelovanja”, poručeno je sa sjednice GO DPS-a. Bez riječi o vlastitom doprinosu ovom stanju. I ideji kako bi se urušeni ustavni poredak mogao povratiti u normalu, osim kroz institucije sistema. One koje su još  makar formalno, u funnkciji.

I do sada smo uočili da DF i DPS mogu uspješno sarađivati žestoko se napadjući. Postupci poput beogradskog hodočašća DF-ovih gradonačelnika i (ne)očekivano oštre reakcije aktuelne opozicije u crnogorskom parlamentu sastavni su dio predizborne kampanje. Sa jasnom željom da se njen fokus preusmjeri sa pitanja standarda i EU integracija na teme rata, vjere, nacije – gdje su karte odavno podijeljene i nema prostora za bilo kakva iznenađenja ili nove aktere.

Sada, ipak, stižu nagovještji novih vremena. Milan Knežević je dobio čast i obavezu da najavi moguću formalnu  saradnju DF-a i DPS.a. Za početak bez Đukanovića, ,,ako se (na čelu DPS – primjedba Monitora) pojave drugi ljudi poslije izbora”. Kad prođe prvi talas nevjerice valja promisliti: može li do juče nemoguće postati stvarnost čak i u slučaju da Đukanović zadrži svoje partijske (i državne?) funkcije. Jer, što bi u DF-u rekli, volja naroda je neprikosnovena. ,,Tim prije”, najavljuje Knežević, ,,što DPS i DF u ovom trenutku imaju dvije trećine”. Eto, makar deblokada Ustavnog suda ne bi bila problem.

Treba li da začudi što, makar sporadična, najave moguče koalicije ,,kriminalaca” i ,,kleronacionalista” nije upalila alarme u ovom društvu. Više ne. Za to je najzaslužniji premijer aktuelne, odlazeće, tehničke, manjinske… Vlade Dritan Abazović.

On i njegova URA su prije nešto više od dvije godine bili tas na vagi. Abazović je dobio priliku da započne istorijski proces izlaska Crne Gore iz okova  tridesetogodišnje vladavine DPS- a. Naravno to uključuje suočavanje sa učincima poltike jedinstvenog DPS –a.  Podrške izvana nije manjkalo. Naprotiv. DPS je prinuđen da prizna poraz a DF da podrži Vu kojoj ne učestvuje. I koja promoviše njemu suštinski suprotnu politiku: NATO, EU, Rusija, Kosovo…

Abazović je u startu, ulaskom u izvršnu vlast srušio model tzv. ekspertske vlade i najavio nastavak politike privilegovanih izuzetaka. Umjesto razgradnje sistema DPS vladavine. Onda je srušio  tu vladu i stavio se na čelo manjinske, umjesto da traži mogućnost osnivanja koncentracione vlade koja bi se posvetila smirivanju  tenzija  i stvaranju instititucionalnih pretpostavki za fer izbore. Potom je izigravajući dogovore sa (najjačim) partnerima proizveo da i ona izgubi povjerenje u parlamentu. Tako su, za godinu I po, potrošena dva modela za izlazak Crne Gore iz pat pozicije u kojoj su je držali DPS i DF (kao personifikacije politike podjela i isključivosti). Abazović je postao teg o vratu građanske/pristojne Crne Gore, preuzimajući najgore od oba ponuđena modela.

Onda je krenula očajnička borba za opstanak na vlasti. Uz punu svijest o tome da je šansa za promjene potrošena. Teško da će Dritan Abazović ikada dobiti ovakvu priliku.Važnije je međutim –  hoće li je dobiti Crna Gora?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

BUDŽET ZA 2023.: Put za bankrot

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o budžetu za 2023. u Skupštini je usvojen bez bilo kakve rasprave i u odsustvu članova Vlade. Takva praksa u Crnoj Gori nije zabilježena. Neće proći mnogo, slušaćemo izgovore poslanika i vlasti i opozicije

 

Očekivana licitacija u parlamentu je izostala, pa je budžet za 2023. ostao u planiranim okvirima. Tačno 2.852.648.045,27 eura. Ili, slovima, približno dvije milijarde i osam stotina pedeset tri miliona. Znatno više od polovine ovogodišnjeg bruto društvenog proizvoda Crne Gore. I onog koji očekujemo naredne godine.

Na prihodnoj strani budžeta za 2023. nedostajaće nekih 700 miliona eura. Dio ćemo namiriti iz državnih depozita, ako šta pretekne do januara. Ostatak moramo uzajmiti, nađemo li kreditora spremnog da pozajmi novac nekom o čijem finansijskom zdravlju u MMF-u govore sa puno ozbiljnosti i opreza. „U ovom trenutku nema direktnih rizika od nesolventnosti države (čitaj – bankrota), međutim postoje vrlo ozbiljne poteškoće kada je u pitanju likvidnost. Poteškoće u likvidnosti mogu vrlo brzo da se transformišu u poteškoće koje se odnose na solventnost“, upozorio je nedavno Srikant Seshadri, šef Misije MMF-a u Crnoj Gori.

Taj poziv na oprez u Vladi i Skupštini kao da nijesu čuli. Ili ipak jesu. Umjesto očekivane konfrontacije ministra finansija Aleksandra Damjanovića i poslanika odlučnih da u budžet, kao u fontanu želja, ubace spisak potraživanja koja treba platiti iz državne kase – dobili smo kompromis. Krajnje neobičan, doduše.

Poslanici su priložili blizu 150 amandmana, mahom zahtijevajući da se u kapitalni uvrsti i neki njima važan projekat. Ne mareći za to što su, uglavnom, u pitanju samo ideje koje nemaju ni elementarni stepen razrade, kako bi se ocijenila njihova svrsishodnost, ekonomska opravdanost ili prosto mogućnost da se taj projekat izvede na tom mjestu (uticaj na životnu sredinu, npr.). Bila je to repriza onoga što smo gledali prošle godine, samo su traženi iznosi bili znatno manji. Sve skupa, nepunih 170 miliona eura koje bi naredne godine trebalo obezbijediti u državnoj kasi.

Umjesto da se ljuti, ucjenjuje i miti poslanike većine, kako je prošle godine radio njegov prethodnik Milojko Spajić, Damjanović je prihvatio bezmalo sve ponuđene amandmane. Uz jedan mali uslov. Koji, u velikoj mjeri, obesmišljava kompletnu priču o kapitalnim investicijama tokom 2023. Naime, Damjanović je ponudio poslanicima da Vlada prihvati njihove amandmane, ali da ne povećava rashodnu stranu budžeta. Operacija je izvedena tako što su, za 20 odsto, smanjeni traženi (od poslanika) i planirani (od strane Vlade) iznosi za sve kapitalne investicije. „To smanjenje neće ugroziti nijedan projekat, jer se oni svakako neće realizovati 100 odsto”, pojasnio je ministar.

Da pokušamo razumjeti. Izvornim (vladinim) kapitalnim budžetom predviđeno je da će se, preko Direkcije za saobraćaj, sa 78 miliona eura izvršiti rekonstrukcija i sanacija dijela postojećih puteva u Crnoj Gori. Oni su detaljno pobrojani a troškovi radova, valjda, precizno proračunati. Sada će taj iznos biti smanjen za 20 odsto. A obim planiranog posla ostaće isti, ne računajući pridodate projekte. Znači li to da će investitori i izvođači negdje uštedjeti 15,6 miliona? Ili će planirani radovi ostati nezavršeni, ako uopšte i počnu?

Može i ovako: Za gradnju novih škola u Podgorici – na Zabjelu, u Maslinama, Karabuškom polju i Siti kvartu Vlada je za narednu godinu planirala 10.000 eura po objektu/školi. Sad će taj iznos biti smanjen na osam. Da pogađamo do kada će Podgorica imati osnovne škole koje u 4-5 smjena pohađa više đaka nego što neke crnogorske opštine imaju stanovnika – još tri, pet ili 10 godina?

Olakšaćemo potragu za odgovorom. Prošlog decembra, ista parlamentarna većina usvojila je budžet sa planiranih preko 300 kapitalnih projekata. Krajem godine stiže informacija da je „makar nešto” urađeno na njih tačno 90. Preostali (više od 2/3) nijesu ni taknuti. Biće godina. Zanimljivo je da taj podatak nijesmo dobili ni od Vlade ni od parlamenta, već iz NVO Institut alternativa. Uz konstataciju da je „neophodno da se sprovedu reforme kapitalnog budžetiranja i načina na koji biramo i sprovodimo projekte”.

To bi, recimo, moglo podrazumijevati odluku da se, umjesto razbacivanja budžetskih mrvica na bezbroj mjesta, raspoloživa sredstva koncentrišu na ono što može biti urađeno u razumnom roku. Na primjeru Podgorice – jedne godine jedna škola, od temelja do krova. Pa druge godine druga… Ili je bolje odjednom započeti njih pet, pa godinama ne završiti nijednu.

Poslanici nijesu razmišljali na takav način. Većina je prihvatila prijedlog ministra Damjanovića. Opozicija je nastavila da se duri pa nije prisustvovala sjednici. Tako je Zakon o budžetu za 2023. u Skupštini usvojen bez bilo kakve rasprave i u odsustvu članova Vlade. Takva praksa, makar u Crnoj Gori, nije zabilježena.

Dobili smo budžet u kome su procijenjeni prihodi i rashodi za 165 miliona veći od ovogodišnjih. Sasvim očekivano. Izvršna i zakonodavna vlast (parlamentarna većina) nijesu odoljeli prošle godine započetom populističkom trendu uvećanja državnih troškova bez pokrića u ekonomskim aktivnostima. A na punu naplatu stigle su i finansijske mine koje su lani upakovane u ovogodišnji budžet, ali sa odloženim dejstvom (dječji dodatak za mlađe od 18, naknade majkama, neophodno uvećanje penzija kako bi bio ispraćen rast zarada…).

Sada iz Evrope sad kritikuju nasljednike. Baš kao što i oni odgovornost za evidentne probleme i eventualni neupjeh ekonomske politike aktuelne vlade prebacuju na Milojka Spajića i, u manjoj njeri, Jakova Milatovića. Ipak je ovaj drugi njihov (neophodan) partner za formiranje vlasti u Podgorici i još nekim opštinama u kojima su jesenas održani lokalni izbori.

Zato Spajić, nakon usvajanja budžeta, tvituje: „Strah od Evropa sad 2.0 i 1.000 eura (obećana prosječna plata ako ES dođe na vlast – primjedba Monitora) je pokrenuo političare da izglasaju povećanja plata za 20 odsto radnika u Crnoj Gori, drago mi je! Natjerali smo ih da se okrenu standardu, ali su to uradili na primitivan i neodrživ način, isključivši 80 odsto radnika.” Prethodno je bivši ministar finansija tvrdio da je „ovaj budžet napravljen da sruši ovu državu”. I pozivao poslanike da ga ne usvoje, nudeći im deset razloga zbog kojih to ne treba da urade. Većina njih je, uz izvjesne modifikacije, primjenjiva i na prošlogodišnji budžet. Samo što je Spajić tada bio u drugačijoj poziciji.

Vratimo se iščitavanju detalja iz usvojenog budžeta koji jednako govore o situaciji u kojoj se nalazi Crna Gora koliko i o njegovim autorima. Za isplatu penzija i socijalnih davanja tokom naredne godine otići će oko 750 miliona eura, ili četvrtina novca koji država planira prikupiti redovnim prihodima i pozajmicama. Zapravo, to je nešto više od novca koji, prema sadašnjim proračunima vlade, nedostaje u državnom budžetu za narednu godinu.

Istovremeno, ti izdaci (program socijalno staranje) veći su od ukupnih troškova crnogorskog zdravstva, obrazovanja, nauke i sporta. Javna bezbjednost i odbrana (policija, vojska, ANB, vatrogasci, ronioci… dva resorna ministarstva – odbrane i unutrašnjih poslova) koštaće građane ekološke države više od ukupnih izdvajanja za zaštitu životne sredine i prostorno planiranje, kulturu i poljoprivredu (skupa sa vodoprivredom i šumarstvom). Nije to preveliki novac – oko 165 miliona – ali svjedoči o tome koliko se malo ulaže u kvalitet života, tzv. održivi razvoj i budućnost stanovnika ove zemlje. Koje nema bez kvalitetnog obrazovanja i koliko toliko očuvanog okruženja. U krajnjem, tu nije bitno da li se nema ili se neće (ne umije). Ishod će svakako biti isti. Djeca će nam, čim stasaju, kupovati kartu u jednom pravcu. Za gdje bilo. Da tamo popunjavaju najmanje atraktivna radna mjesta. Ili, u rjeđim slučajevima, svojim talentom i znanjem unapređuju ekonomije stranih zemalja.

Teško će to spriječiti i najavljena povišica dijelu zaposlenih u javnom sektoru i državnoj administraciji. A koštaće dosta. „Budžet za bruto zarade zaposlenih je planiran na nivou od 627 miliona, što je za preko 100 miliona više nego 2021. godine”, navodi Marko Sošić iz Instituta Alternativa. Ukazujući na još jedan paradoks: „Država će naredne godine platiti 12 miliona za zakup objekata za rad državnih organa, a da još nema registra državne imovine”. Dobro ste pročitali: šesnaest godina nakon osamostaljenja, poslije tri decenije DPS vladavine i (uskoro) dvije i po godine kako su na vlasti njihove alternative, država Crna Gora nema popis sopstvene imovine!? Đe je, šta je, koliko vrijedi, ko je koristi, može li se bolje upotrijebiti… Umjesto toga, svakoga dana platimo 33.000 eura, da bi državni organi (makar neki od njih) imali gdje da ne rade svoj posao.

Kako ono reče onaj Indijac iz MMF-a. Bankrot nam ne prijeti direktno „u ovom trenutku”. Ali bi se stvari vrlo brzo mogle preokrenuti nagore. Baš kao što bi se, tek nešto sporije, mogle i popraviti. Kada bi imao ko i s kim. Samo što nama uvijek nešto fali. Novac je samo krajnji iskaz tih nedostatka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo