Povežite se sa nama

INTERVJU

OGNJEN JOVOVIĆ, GENERALNI DIREKTOR MINISTARSTVA PROSVJETE: Trenutno kopamo i dno u obrazovanju

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nedavno ste obavijestili javnost o neregularnostima prilikom upisa na FLU na Cetinju. Uprava fakulteta je demantovala vaše navode uz tvrdnju da je upis bio po zakonu. U čemu je suština neregularnosti, kako komentarišete demante uprave FLU i šta su naredni koraci u ovom slučaju?
JOVOVIĆ: Kao što je javnost mogla primijetiti iz saopštenja koje sam poslao medijima, rukovodio sam se zapisnikom koji je načinio prosvjetni inspektor Radan Nikolić. On je utvrdio neregularnosti i donio rješenje. Na odluku prosvjetnog inspektora dekanica FLU dr Milena Jovićević se u potpunosti oglušila i pokušala da dokaže nešto što se ne može dokazati. Naime, najveći problem ovog konkursa se tiče kandidatkinje Sare Petrović-Poljak, koja je već jednom (2014) upisala FLU, završila prvu godinu, pa se prepisala na drugi fakultet. Zakon je ovdje jasan. Ona se mogla ponovno prepisati na FLU, ali ga ne i ponovno upisati. Suština je da se željelo ovoj kandidatkinji omogućiti dobijanje statusa studenta koji se finansira iz budžeta. Takođe, nemoguće je povjerovati da bi ponovnim upisom u I godinu studija kandidatkinja opet slušala i polagala iste predmete. Prema riječima Dragana Martinovića, sekretara Muzičke akademije Centinje, dugogodišnja praksa je bila da se lica sa izgubljenim statusom studenta prijavljuju na konkurs za upis u I godinu studija, poslije čega, ukoliko budu primljeni, podnose zahtjev za priznanjem već položenih ispita i potom se upisuju na odgovarajuću godinu studija. Mišljenja sam da je ova praksa kriminalna, ne ulazeći u to da možda kandidatkinja Petrović-Poljak posjeduje ogroman talenat. Sa stanovišta prava, njen slučaj dovodi u pitanje cjelokupni konkurs. Ovo je i više nego dovoljan razlog koji dovodi u pitanje legalitet konkursa. Naravno, prosvjetni inspektor Nikolić je pronašao i druge razloge. Međutim, ovaj je najočitiji. Još par dana ću sačekati da se pokuša situacija ispraviti. Ako ostane postojeće stanje, onda ću naložiti disciplinski postupak protiv dekanice Jovićević.

MONITOR: Da li ste na tragu još nekih nepravinosti u radu obrazovnih institucija ili Ministarstva?
JOVOVIĆ: Erozija obrazovnog sistema, koja traje godinama, nažalost, uslovila je da probleme obrazovanja konstatujete na svim nivoima. Budući da je kratak period ispred mene, za sada planiram da pokrenem još par slučajeva, koji su interesantni jer se odnose na nezakonite modele zapošljavanja. Tu prije svega mislim na rodbinsko-partijske veze. S tim u vezi ne bih otkrivao o čemu je riječ, ali svakako da nepravilnosti ima.

MONITOR: Naslijedili ste Tatjanu Bečanović na poziciji generalnog direktora Ministra prosvjete. Predstavnici opozicije u Vladi izbornog povjerenja često pominju razne opstrukcije. Kakva su Vaša iskustva na novom radnom mjestu?
JOVOVIĆ: Do sada nisam imao nikakvih opstrukcija. Da li zbog iskrene ili fingirane korektnosti ljudi u vrhu Ministarstva, u to ne bih ulazio. Ukoliko bude opstrukcija, javnost će biti upoznata. Na kraju krajeva, informacije koje posjedujem o nepravilnostima nijesam dobio od Ministarstva, već od ljudi iz obrazovnog sistema. Tako da opstrukcija i ne može biti, sve i da su planirane. Nadam se da ih i dalje neće biti, pogotovo u onom dijelu koji se tiče mojih zahtjeva za dokumentacijom od strane Ministarstva i Univerziteta.

MONITOR: Koji su glavni problemi obrazovanja u Crnoj Gori?
JOVOVIĆ: O problemima u obrazovanju možemo govoriti danima. Dno je dohvaćeno, međutim, mi trenutno kopamo dno. Naime, čini se da još jedino osnovno obrazovanje ima nekog smisla, dok srednješkolsko počinje da liči na visoko obrazovanje. Upravo visoko obrazovanje i Univerzitet predstavljaju kancer našeg obrazovnog sistema. Reforma visokog obrazovanja iz 2004, svoje pravo lice pokazuje trenutno. Zapravo, to i nije bila reforma, već revolucija. Jer, pitanje je da li je bilo šta ostalo od starog sistema školstva, koji je u odnosu na ovaj sistem bio daleko progresivniji. Takođe, kod nas je sistem školstva vješto iskorišćen da bi se kupovao socijalni mir. Bez bilo kakvog upisnog kriterijuma, omogućiti svakom da studira i time sebi obezbjediti sigurnost od eventualnih socijalnih nemira. Zbog toga je svaki drugi mladi čovjek u ovoj zemlji bez posla. Dakle, neusklađenost sistema obrazovanja sa tržištem rada nas je dovela u ćorsokak. Sada plaćamo tu refleksiju. Jako je malo stručnih i obrazovnih kadrova, jer smo sistemom nivelacije došli do nivoa osrednjosti, pa oni najbolji napuštaju državu. Drugi suštinski problem vidim u politizovanom obrazovnom sistemu. Ukoliko nisi blizak vladajućoj oligarhiji, ne postoji šansa, bez obzira na stručnost, da kreiraš bilo što u sistemu obrazovanja. Dakle, partitokratija u sistemu obrazovanja, cjelokupni parazitski državni aparat, intelektualno inferioran i moralno problematičan kadar, kao i nemanje jasne strategije razvoja obrazovanja, uslovili su ovo dekadentno stanje.

MONITOR: Na koji način prevazići brojne probleme u obrazovanju na svim nivoima?
JOVOVIĆ: Nikakvim reformama nećemo sistem obrazovanja oporaviti. Potrebna je nova revolucija, sa jasnim ciljem i metodologijom ostvarenja tog cilja. Najprije sam za čistku partijskih (parazitskih) kadrova iz obrazovnih institucija; hitna revolucija visokoobrazovnog sistema, gdje primarno mislim na ukidanje privatnih Univerziteta, a zatim obezbjeđivanje izgubljene autonomije državnog Univerziteta. Kada se vrati Univerzitetu, ne formalna, već fundamentalna naučna, ekonomska, pravna i moralna autonomnost, onda se možemo nečemu nadati.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo