INTERVJU
PATRICIJA POBRIĆ, ZVIŽDAČICA: Nije mi žao i neću stati

„Nema sumnje da sam porodici i sebi napravila finansijsku štetu, ali sam zaštitila svoj integritet i mogu slobodno, da se pogledam u ogledalo”, kaže za Monitor Patricija Pobrić, samohrana majka, NVO aktivistkinja i zviždačica bez sertifikata Agencije za borbu protiv korupcije (iako su svi njeni navodi potvrđeni dokumentima). „Četiri mjeseca prije toga – koliko je prošlo od kada sam shvatila da se desilo ono što danas u medijima nazivate slučaj Ramada – bukvalno sam izbjegavala to ogledalo. Ja koja godinama svima pričam da je građanski aktivizam neophodan, da moramo biti odlučni i hrabri, nisam imala snage da to uradim. To me ubijalo dok nisam izašla sa svim ovim”.
MONITOR: Kako ste prelomili?
POBRIĆ: Prelomila sam kada sam shvatila da više oka ne mogu da sklopim, tajeći nešto što ne treba da se skriva.
Ja kao majka dvoje djece moram da ostanem čista. To je jedino što imam – taj obraz. Nisam više mogla da živim sa tom krivicom. Ali nisam znala gdje da idem sa dokumentima. Da ih dam Agenciji, oni bi sve zataškali. Tamo je 28 slučajeva na kojima se malo ili ništa ne radi. To nije bila solucija i ja sam gledala kome to da dam. Kad sam vidjela spremnost poslanika Mladena Bojanića za saradnju sa civilnim sektorom, stekla sam povjerenje.
MONITOR: Kako se osjećate danas, kao – kako vas maloprije prolaznik pozdravi –neko „kome ne daju da bude ono što jeste”?
POBRIĆ: Čitava situacija je zbunjujuća ali, s namjerom zbunjujuća. Makar ja tako mislim. Ako je ovo što sam uradila promijenilo barem jednog čovjeka da uradi nešto slično, onda sam uradila ono što je trebalo. Ja nisam prvi zviždač u Crnoj Gori, nadam se da neću biti ni posljednja, ali nisam stala i neću stati. Iako shvatam da je to borba sa vetrenjačama.
MONITOR: Šta bi status zviždača suštinski promijenio u ovoj priči?
POBRIĆ: U ovoj priči nije najvažniji moj status. Najvažnije je da tužilaštvo do kraja odradi svoj posao i da se slučaj riješi, ali ne na nivou nekog žrtvenog jagnjeta, nego sa glavnim akterima ove priče. Nalogodavcima.
Službeni status zviždačice meni bi dao mogućnost da pokrenem sudski postupak zbog otpuštanja protiv Ramade. Pošto nemam taj status očito je da se štiti moj poslodavac, kao jedan od učesnika tog nezakonitog posla. Naravno, i javnost bi na taj način znala da sam u pravu i neki ljudi bi možda bili ohrabreni da objelodane neke druge, manje ili više, slične priče o zloupotrebi moći i kriminalu. Ja bih imala neku vrstu zaštite koju sada nemam.
MONITOR: Stiče se utisak da je sistem uložio veliki trud kako bi na vašem slučaju pokazao da se ne isplati ulaziti u konflikt sa povlašćenima i moćnima?
POBRIĆ: Pa premijer je jasno, u parlamentu, svima rekao kako treba da se odnose prema ovom slučaju. Tada je krenula ta zamjena teza da sam ja, navodno, otkrila neke privatne informacije i da to nijedan poslodavac – pa ni on – ne bi dozvolio. Nikakve privatne informacije ja nisam otkrivala. Sve te informacije su, onog momenta kada je Direkcija za željeznice platila tuđ račun, postale javne.
MONITOR: Premijr izgleda misli drugačije?
POBRIĆ: Razumijem, ali to su naše pare – vaše pare, moje pare…
MONITOR: Njihove pare…
POBRIĆ: Pa oni to računaju kao njihove pare. Ta finansijska odgovornost je nešto što mi još nismo razvili u dovoljnoj mjeri. Kod nas NVO sektor izigrava taj vočdog dio pokušavajući da zamijeni institucije koje nisu spremne, ili nisu sposobne, da rade svoj posao. Tako vlast nadgleda sama sebe i onda je sasvim razumljivo što oni uvijek tvrde kako je sve u redu. I zato ja nemam nikakva očekivanja da će Agencija za borbu protiv korupcije uraditi nešto po bilo kom pitanju, od Ramade do izborne kontrole. U tom sastavu, po principu svak pazi svoga, to ne može da funkcioniše.
U Americi – 19 godina sam živjela tamo – stvar je potpuno drugačija. Tamo inspekcija dođe i detaljno izrešeta vaše finansije. Ako nađe neke nepravilnosti, da vam rok da ih otklonite, a ako su te nepravilnosti nezakonite onda idete pravo na sud. I tu nema pogađanja.
MONITOR: Kad ste se vratili iz SAD u Crnu Goru 2010. koliko vam je trebalo da shvatite gdje ste?
POBRIĆ: Šest mjeseci. Radila sam tada za jednu veliku agenciju za nekretnine iz Velike Britanije, kao operativni menadžer sa velikom platom, platom pomorca što se kaže, i tu sam sređujući situaciju u kancelariji vidjela da postoje velike malverzacije što se tiče DUP-a, saradnje sa katastrima – posebno budvanskim – plaćanje koncerta za Madonu, vaterpolo kluba… Ja sam napustila tu firmu jer sam se uplašila da će mi se na vratima pojaviti neki ljudi u crnim kaputima.
Onda sam nastavila da tražim posao – uvijek sam bila nepodobna da se zaposlim kod naših poslodavaca, čak su mi u Vladi jedne prilike rekli da sam nekvalifikovana da vodim menadžerski posao, a koji dan kasnije sam dobila menadžerski posao u Ambasadi SAD. Za njih sam bila kvalifikovana. U stvari, tražena mi je članska karta.
MONITOR: Znači ima kadra u Crnoj Gori?
POBRIĆ: Naravno. Mi imamo kadra. Samo nemamo prave ljude na pravim pozicijama. Zato sposobni ne dobijaju šansu da rade. Jer njima ne možete da kažete plati tuđi račun, uradi ovo ili uradi ono. Vi praktično čitavu Vladu možete da zamijenite s kvalifikovanim kadrom iz NVO sektora.
MONITOR: Da se vratimo Ramadi. Koliko je ljudi vidjelo te račune i shvatilo o čemu se radi?
POBRIĆ: Pet. Pet sa moje strane, sa Ramadine strane, ovamo sa druge strane – u Direkciji, ministarstvu, SD-u… ne znam.
MONITOR: Jesu li to četvoro ljuti uz vas? Ili vas ohrabruju?
POBRIĆ: Nisu ljuti na mene. Oni me ohrabruju. I očekuju da idem do kraja. Ja znam da imam njihovu podršku, pričali smo u nekoliko momenata iako se sada držim daleko od njih, da nekome ne napravim štetu. To je normalno. Morate tako, barem u ovom društvu.
MONITOR: Da li bi u Americi bio moguć slučaj Ramada?
POBRIĆ: Ne. Tamo postoji sistem izgrađen na ideji da se to mora spriječiti. Votergejt je dobar primjer kako to funkcioniše. Vi tamo malverzacije možete da prijavite i anonimno, na hot lajn brojeve i inspektori preuzimaju slučaj i ispitaju sve detalje. U čitavom svijetu vi nepravilnosti možete da prijavite novinaru, tužiocu, poslaniku, ministru… A ne samo Agenciji, kao što je to kod nas. I tamo vas ne napada premijer.
MONITOR: Da li ste bili zatečeni kada ste shvatili da premijer, poslije tri decenije vlasti, ne razlikuje kriminal od poslovne tajne?
POBRIĆ: Naš premijer? Taman posla, on nema iskustva na osnovu koga bi znao da napravi tu razliku. Kada je on vodio firmu? Osim ove države koju on smatra za svoju privatnu firmu. Morate doći odnekud da biste nešto naučili. Postoji proces odrastanja koji je vezan i za rad. Ako ste sve vrijeme bili na jednom mjestu ili radili jedan isti posao, to vam ne daje veliku širinu. Ja sam prala sudove, raznosila novine, ali i bila direktor u Dženeral motorsu i vodila fabričku smjenu sa hiljadu i po ljudi. Ja ću se, bude li neophodno, ponovo vratiti da perem sudove, da nahranim djecu.
MONITOR: Spočitavaju vam da ste politizovali slučaj Ramada, da ste imali neke skrivene ambicije?
POBRIĆ: Pa evo – izašla sam iz Otpora beznađu, nisam se prodala za neki mandat. Nisam nikad to ni htjela. Ja hoću promjene, da moja djeca ostanu u svojoj zemlji. Da čitav dan sjedim u parlamentu? Mislim da je to pogubno za zadravlje. Ja znam kako se upravlja, ja sam menadžer, ali znam i to da je neophodno da imate slobodu i širinu da radite da bi to dalo rezultate. A ne da vam neko diše za vrat i traži da mu ispunjavate sve želje – zakonite i nezakonite.
MONITOR: A da ste imali političke ambicije – da li bi to na bilo koji način diskvalifikovalo Vas i ono što ste nam otkrili?
POBRIĆ: Ne. Ali to je još jedna velika greška u razmišljanju, ne samo u Crnoj Gori nego uopšte na Balkanu. Stala sam sa KAP-ovcima kad mi kažu, „ah, što stojiš sa njima – oni su glasali DPS” . Ja stojim sa njima jer su oni žrtve nepoštovanja zakona. Ja sam na ulici spavala sa ženema iz Rožaja. I opet , „ah oni su glasali BS, DPS…” Ja na sve njih gledam kao na ljude. Zakon se mora poštovati. Posebno kada su žrtve manjina, na bilo koji način. Vi ne biste vjerovali koliko sam ja za dvije noći naučila družeći se sa ženama iz Rožaja. Mi na sve gledamo – i na poslu, i u frižideru i u spavaćoj sobi – kroz politiku. I sve gledamo ko je za koga glasao. To treba da prestane.
Sami biramo
MONITOR: Izgleda da zviždači danas nijesu popularni nigdje u svijetu?
POBRIĆ: Globalno smo stigli na nivo gdje se građanski pokret i vlast sve više razmimoilaze. Da li kada se radi o genetski modifikovanoj hrani, istraživanjima nafte, vojnih alijansi, ubijanja životinja. Mislim da sve to dobija nezasluženo malo medijske pažnje, dijelom i zbog kontrole vlasti. Ali ko ima imalo sluha može da shvati koliko je taj pokret velik. Nismo jedini. Niko od nas ne može globalno da promijeni stvari ali može lokalno. I moramo shvatiti da imamo neku svrhu na ovom svijetu. Da li smo tu da životarimo ili da živimo? Sami biramo.
Američka škola
MONITOR: Kako je počela Vaša američka priča?
POBRIĆ: Pa kada sam 1989. godine pošla na razmjenu studenata u SAD, da završim treći razred i naučim engleski (već sam znala nemački i srpsko-hrvatski, odnosno naški) već se nazirao rat. Tata je insisitirao da ostanem tamo. To je bilo vrijeme kada se tata slušao, nije bilo diskusije. Diplomirala sam matematiku, poslije sam magistrirala organizaciono vođstvo i to vođstvo mi je išlo.
MONITOR: A otkuda ideja da se, poslije skoro dvije decenije, vratite kući?
POBRIĆ: Ljudi misle da je trava negdje drugo zelenija. Nije, nego je drugačija. Ja sam žena Balkana, Jugoslovenka, ja sam odavde i to ne može da se promijeni. Nisam željela da zbog para ostanem tamo. Vagala sam i, u jednom momentu mi je došlo u glavu: djeca mi odrastaju u tuđini, ja nisam sa njima jer radim 60-70 sati nedjeljno… Sve to zbog para. Onda sam rekla idem kući – mučim se za pare ovdje, mučiću se tamo, ali će mi djeca rasti među svojima, imati bezbrižno djetinjstvo. I oni to imaju. Poslije, neka rade što hoće kao i svi mladi ljudi.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
INTERVJU
EMIR ĆATOVIĆ, GLUMAC: Slušati unutrašnji glas

Za mene su vještine koje sam stekao na ovom master programu od neprocjenjive vrijednosti, posebno jer sam ih učio od sjajne mentorke Amande Brennan, koju krasi bogato iskustvo u podučavanju glumaca, od kojih su neki i oskarovci
Navikli smo da domaći stvaraoci iz svijeta glume, pozorišta i filma budu prepoznati na regionalnom nivou i da imaju priliku da svoj talenat i umijeće pokažu u zemljama okruženja. Međutim, možemo se pohvaliti i da je talenat jednog crnogorskog glumca prepoznat na jednoj od najboljih glumačkih škola na svijetu, kakva je ona koju je nedavno i završio Emir Ćatović. Talenat, znanje, vještina i vrlina nijesu promakli eminentnim stručnjacima koji su mu otvorili vrata Univerziteta u Londonu. Emir Ćatović je kao dobitnik prestižne Čivning stipendije master studije glume završio na Royal Central School of Speech and Drama u Londonu.
Ćatović je diplomirao glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Stalni je član ansambla Gradskog pozorišta Podgorica od 2015. godine. Već kao student druge godine glume započeo je profesionalnu karijeru ulogom u predstavi Na ljetovanju Crnogorskog narodnog pozorišta. Osim mnogobrojnih uloga koje je ostvario u matičnom pozorištu, imao je zapažene angažmane u nacionalnom teatru, Zetskom domu, tivatskom Centru za kulturu, Grad teatru Budva, bjelopoljskom Centru za kulturu, Nikšićkom pozorištu, kao i u Beogradskom dramskom pozorištu. Igrao je u televizijskim serijama i filmovima.
MONITOR: Kako je došlo do odlaska u London i nastavka školovanja? Prije toga ste igrali u mnogim predstavama različitih teatara, snimali filmove… Šta je bilo presudno?
ĆATOVIĆ: Prethodno iskustvo je uticalo na moju odluku da školovanje nastavim u inostranstvu. Ono me podstaklo da tražim izazovnije okolnosti u kojima bih se razvijao, i profesionalno, i lično. Znajući koliko je umjetnost glume napredovala širom meridijana, koliko je sistema koji se danas koriste u svim oblastima industrije, želio sam da se upoznam s drugačijim pristupom glumačkom poslu. Želja da obogatim i unaprijedim svoj izraz me vukla ka jednom od izvora tih vještina.
MONITOR: Kakav je bio prijemni ispit? Vjerujem da je, kao i prethodnih godina, bilo mnogo kandidata a veoma mali broj mjesta za upis.
ĆATOVIĆ: London je grad sa izuzetno razvijenim kulturnim životom, koji broji više od 200 pozorišta i koji je sjedište nekih od najboljih svjetskih produkcija. Znajući to, pri samoj prijavi na prijemni ispit očekivao sam veliku konkurenciju, posebno jer sam imao u vidu i to da ovaj fakultet upisuju glumci iz svih krajeva svijeta. Takođe, smjer koji sam upisao važi za najpopularniji među glumcima. Na tom smjeru se prijavi preko deset hiljada kandidata, a samo jedan od profesora isprati preko tri hiljade audicija. Znao sam da je upis na ovaj fakultet izazov koji sam priželjkivao jer sam nakon deset godina profesionalnog bavljenja glumom na prijemnom ispitu opet osjetio početničku tremu i uzbuđenje.
Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BILJANA STOJKOVIĆ, KOPREDSJEDNICA STRANKE ZAJEDNO U SRBIJI: Vučić imitira Putinovu Jedinstvenu Rusiju

Izgleda da se ipak došlo do svijesti da male balkanske autokrate ne mogu biti dio rješenja na duže staze, već su suštinski dio problema. Moji razgovori sa diplomatama iz inostranstva ukazuju na to da je došlo vrijeme novog pristupa – pokretanja ozbiljnih pitanja unutrašnje politike i stanja u Srbiji
MONITOR: U Beogradu je boravio Mihael Helmut Rot, predsjednik Spojnopolitičkog odbora njemačkog Bundestaga. U intervjuu za Novi Magazin, izjavio je da je proteklu deceniju u Srbiji obilježilo veliko nazadovanje demokratije. Može li se, u nekoj bližoj budućnosti, očekivati više kritičnosti na račun Beograda u vezi sa stanjem demokratije u Srbiji?
STOJKOVIĆ: Procene situacije u kojoj se nalaze naše društvo i država, a koje obavljaju razne međunarodne agencije, kao što je Freedom House, već godinama jasno definišu nedostatke u srpskom sistemu. Mi smo označeni kao „hibridna demokratija“ i u toj kategoriji kvaliteta kontinuirano padamo. Hibridni sistem podrazumeva da postoje neke formalne demokratske procedure, kao što su politički izbori, ali oni nisu slobodni; postoje institucije države, ali su one pod potpunom kontrolom političkog centra moći; u dokumentima su predviđeni standardi slobode medija, a ipak je medijska slika centralizovana, pod cenzurom i najjednostavnije se može opisati kao propagandna mašinerija vladajuće stranke i njenog predsednika Aleksandra Vučića. Katastrofalno smo ocenjeni i prema nivou korupcije u izveštajima Transparency International odakle zaključujemo da se kroz korupciju na svim nivoima ogleda ogroman deo problema jednog autokratskog društva. Za proevropsku opoziciju, naravno, veliku prepreku predstavlja činjenica da je međunarodna zajednica ignorisala ove probleme za račun tzv. stabilokratije, tj. održavanja kakvog-takvog mira među balkanskim državama. Izgleda da se ipak došlo do svesti da male balkanske autokrate ne mogu biti deo rešenja na duže staze, već su suštinski deo problema. Moji razgovori sa diplomatama iz inostranstva ukazuju na to da je došlo vreme novog pristupa – pokretanja ozbiljnih pitanja unutrašnje politike i stanja u Srbiji.
MONITOR: Dio Višeg tužilaštva u Beogradu pobunio se protiv predsjednika tog tužilaštva Nenada Stefanovića koji se smatra bliskim stranci na vlasti, a smatra se i da on zataškava istrage. Prve su o problemima progovorile zamjenice Višeg tužioca Jasmina Paunović i Bojana Savović. Sada su mete napada i disciplinskih prijava od strane prorežimskih NVO, ali i ministra Ivice Dačića. Koliko je ovo „momentum“ da se da podrška društva u Srbiji samostalnosti tužilačke funkcije?
STOJKOVIĆ: Meni je žao zbog činjenice da ni ovaj događaj nije pokrenuo veliki društveni bunt. Konkretno pitanje progonjenih tužiteljki moglo je postati opšte društveno i poslužiti za profilisanje borbe za samostalnost pravosuđa, što je zasigurno najveća otvorena rana u organizovanju i funkcionisanju naše zajednice. Pokazalo se da smo prilično zaboravili da borba za javni interes podrazumeva solidarnost i stavljanje u stranu uskih interesa i ličnih odnosa između pojedinaca i malih organizacija. Nije zanemarljiva ni praksa naprednjačke vlasti da u svaku aktivnost ubacuje svoje organizovane elemente koji unose dodatni razdor. Dakle, procene da demokratija nazaduje jesu tačne, kao i uporedno opadanje razumevanja demokratskih vrednosti i društvenog organizovanja.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha
MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?
OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.
MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?
OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?
MONITOR: Milorad Dodik namjerava da u Skupštini RS ponovo progura na Ustavnom sudu suspendovan Zakon o imovini RS (koji je suspendovao i VP Kristijan Šmit) jer je do postizanja dogovora o ovom pitanju, VP Pedi Ešdaun 2005. nametnuo Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom. Djeluje da bez raspolaganja imovinom nema sigurne vlasti?
OMERČIĆ: Dodik u svom svakodnevnom javnom djelovanju istovremeno izaziva, provocira tobožnje političke protivnike i oponente, ali ih istovremeno i privlači i uvlači u vlastitu matricu. On to uspješno radi od početka devedesetih godina. Ta, intelektualni krug kojeg je on okupio oko sebe tokom rata, kao opoziciju Srpskoj demokratskoj stranci, je prihvativši potpisano u Daytonu, krenuo s idejom usporene poslijeratne razgradnje bosanskohercegovačke državnosti, shvaćajući Dayton i Pariz 1995. godine kao „završetak prvog poluvremena“ nakon kojeg „puške treba staviti u šoške“, o čemu sam opširnije pisao u knjizi koja je nedavno izašla. Djeluje da bez raspolaganja imovinom nema smisla baviti se političkim djelovanjem na ovim prostorima, te da će se zarad omogućavanja raspolaganja i upravljanja prirodnim, energetskim, industrijskim, privrednim, društvenim resursima posegnuti i za krajnjim sredstvima.
MONITOR: Dodik sa koalicijom stranaka na čijem je čelu SNSD, namjerava i da Nacrt o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika RS kojim se vraća krivično gonjenje za klevetu i uvredu, dođe usvojen u Skupštini, uprkos kritici međunarodnih organizacija za ljudska prava i medija, a najavljuje i izradu nacrta zakona o neprofitnim organizacijama. Kako razumijete ove odluke?
OMERČIĆ: Ovo je posebna priča koja evo ovih dana kroz zabranu okupljanja LGBT populacije u Banja Luci dobija svoj epilog, i sasvim je vidljivo da se kroz ovakve poteze sama vlast osjeća ugroženo te da klizi prema novom stepenu radikalizacije i gušenju ljudskih sloboda. Svako ko misli da će se nasilje – koje se danas ispoljava nad novinarkama, društvenim aktivistima i borcima za ljudska prava, nad – na bilo koji način označenim skupinama – bilo one rasne, vjerske, nacionalne, političke, nad Drugim kao takvim, nad poželjnim ili izmišljenim neprijateljem, nakon što se taj označeni na bilo koji način marginalizira, spriječi ili ukloni – da se vratim na misao, da će se nasilje zaustaviti – pa taj se golemo vara, i uz to provodi i svoj vlastiti život u svakoj mogućoj samodisciplini i strahu. To nije dobro za društvo, a pojedinac postaje eksplozivno sredstvo i meso za mljevenje.
MONITOR: U veoma komplikovanoj strukturi institucija u BiH, nikako da se razjasni da li je BiH uvela sankcije Ruskoj federaciji. Neki zvaničnici govore o uspješnom usklađivanju sa politikom sankcija EU preko Misije BiH u Briselu, a sada saznajemo da je MIP BiH radilo samostalno na osnovu Strategije spoljne politike – koja je istekla. Inostrani mediji pišu da BiH nema nijednu zvaničnu odluku o sankcijama. Kada se zna da bi Predsjedništvo BiH trebalo da donese novu petogodišnju Strategiju i to konsenzusom, kakva je budućnost BiH spoljne politike?
OMERČIĆ: Činjenica da je isključiva stranačko-nacionalna pripadnost ključ prema kojem se biraju bosanskohercegovački ambasadori, veleposlanici i radnici u diplomatskim predstavništvima govori o tome da nema, ne postoji ni jasna vizija, kao ni jednistveni stav o tome šta bi, i za šta bi se u tim ministarstvima trebalo i na koji način raditi. Ne postoji jasna politika. Volio bih da je ovo što govorim ovdje moje nepoznavanje materije, da je pogrešno, ali za jedne (uz sav skepticizam, kojeg u manjem ili većem obimu ima i drugdje) je perspektiva put u euroatlanske integracije, dok drugi zbog miniranja tog puta osvajaju političke poene biračkog tijela. Smiješno je i žalosno jer velika većina i jednih i drugih ne mogu od vlastitih primanja pristojno živjeti. Predsjedništvo će se vjerujem dogovoriti kada to prestane biti važno, kao i uvijek, u onom trenutku kada ta tema postane politički iscrpljena i nebitna za ostanak na vlasti naših političkih klasa, kada politike Velikih sila donesu odluku.
MONITOR: Kristijan Šmit je nedavno porodicama žrtava genocida u Srebrenici obećao da će pribaviti mišljenja pravnih eksperata koji bi pomogli BiH pravosuđu u procesuiranju onih koji negiraju genocid i veličaju pravosnažno osuđene ratne zločince. Tužilaštvo BiH nije pokrenulo nijedan proces u vezi sa ovim djelima, sa obrazloženjem da je teško dokazati to krivično djelo i da u BiH ne postoji sudska praksa u toj oblasti. Da li se radi o izgovoru ili su institucije BiH nemoćne ili nesposobne?
OMERČIĆ: Rad Tužilaštva neću komentirati. „Obećanje je ludom radovanje“, tako da mislim da su oko ovog pitanja historičari pozvani da izađu iz vlastitog komfora, te da na osnovu lako pretraživog, svima dostupnog obimnog dokaznog materijala na ICTY, ne samo javno zauzmu stav, već da stalno pišu, govore, tumače povjesne činjenice. Nekad to izgleda kao borba s vjetrenjačama, ali je to jedini ispravan put.
MONITOR: Da li nam situacija sa procesuiranjem negiranja genocida možda pokazuje dublji problem različitog tumačenja prošlosti – ne samo nedavne već i najvažnijih perioda i događaja u istoriji prostora današnje BiH? Koliko su razlike u odnosu prema prošlosti zaista nepremostive u akademskoj zajednici a koliko među građankama i građanima BiH?
OMERČIĆ: Historičari naravno mogu, i to je sasvim opravdano različito tumačiti događaje iz prošlosti, i mi se među sobom oko mnogih pitanja ne moramo složiti ili možemo se manje ili više slagati. Problematično je iskrivljavanje, prećutkivanje, zaobilaženje, falsificiranje prošlosti. U akademskoj zajednici se jako dobro zna koje su to grupe ljudi od kojih se ovakva zloupotreba može očekivati, ko važi za ozbiljnog historičara, ko se bavi pukim prepisivanjem arhivskih podataka i manufakturnim objavljivanjem „knjiga“, ko je (bio i kakav je bio) ideolog i koji su mu kao takvome (bili i kakvi su mu) ciljevi. Nije to (toliko) teško prepoznati, ali na takve stvari treba ukazivati zajednici, tu se još uvijek, uz sav napor ne uspijeva mnogo i stvari idu sporo. Nenaučni put je uvijek naizgled svjetliji i lakši, ali i opasniji. Budući da je historija uz sve ostalo i nauka o prošlim (svršenim) događajima, ona kao takva ne može biti iznenađujuća…
MONITOR: Kako razumijete nedavnu izjavu reis ul-uleme Huseina Kavazovića, o tome da ukoliko institucije BiH budu blokirane, Bošnjaci moraju spremno dočekati eventualni sukob?
OMERČIĆ: Pitam se kakav će to sukob biti, protiv koga, gdje, kada, na koji način? Nema ovdje mjesta šali, i budući da, kao u onom logorologijskom vicu, nemamo „crvene tinte“ mora se podsjetiti da ovaj Kavazovićev poziv dolazi u trenutku u kojem se pokazalo da njegovi potčinjeni ne razlikuju, na primjer, svetosavlje od Svetoga Save, zabijaju autogolove, odnosno pokazuju da nedovoljno poznaju Drugog, pa umjesto da se „tiša bjes“, zvecka se sukobima, na način da se dobrovoljno donira tuđa krv.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno1 sedmica
I POMOĆNIK UPRAVE POLICIJE U ZATVORU ZBOG SUMNJI DA JE SARAĐIVAO SA KAVAČKIM KLANOM: Ko je kome gazda
-
INTERVJU1 sedmica
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS4 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
OKO NAS3 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
INTERVJU4 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS2 sedmice
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
DRUŠTVO4 sedmice
GRADONAČELNIK NIKŠIĆA NIJE KRIV ZA IZJAVE O ZLOČINU U SREBRENICI: Negiranje genocida na sudu prihvatljiv način