Povežite se sa nama

INTERVJU

PATRICIJA POBRIĆ, ZVIŽDAČICA: Nije mi žao i neću stati

Objavljeno prije

na

„Nema sumnje da sam porodici i sebi napravila finansijsku štetu, ali sam zaštitila svoj integritet i mogu slobodno, da se pogledam u ogledalo”, kaže za Monitor Patricija Pobrić, samohrana majka, NVO aktivistkinja i zviždačica bez sertifikata Agencije za borbu protiv korupcije (iako su svi njeni navodi potvrđeni dokumentima). „Četiri mjeseca prije toga – koliko je prošlo od kada sam shvatila da se desilo ono što danas u medijima nazivate slučaj Ramada – bukvalno sam izbjegavala to ogledalo. Ja koja godinama svima pričam da je građanski aktivizam neophodan, da moramo biti odlučni i hrabri, nisam imala snage da to uradim. To me ubijalo dok nisam izašla sa svim ovim”.

MONITOR: Kako ste prelomili?
POBRIĆ: Prelomila sam kada sam shvatila da više oka ne mogu da sklopim, tajeći nešto što ne treba da se skriva.

Ja kao majka dvoje djece moram da ostanem čista. To je jedino što imam – taj obraz. Nisam više mogla da živim sa tom krivicom. Ali nisam znala gdje da idem sa dokumentima. Da ih dam Agenciji, oni bi sve zataškali. Tamo je 28 slučajeva na kojima se malo ili ništa ne radi. To nije bila solucija i ja sam gledala kome to da dam. Kad sam vidjela spremnost poslanika Mladena Bojanića za saradnju sa civilnim sektorom, stekla sam povjerenje.

MONITOR: Kako se osjećate danas, kao – kako vas maloprije prolaznik pozdravi –neko „kome ne daju da bude ono što jeste”?
POBRIĆ: Čitava situacija je zbunjujuća ali, s namjerom zbunjujuća. Makar ja tako mislim. Ako je ovo što sam uradila promijenilo barem jednog čovjeka da uradi nešto slično, onda sam uradila ono što je trebalo. Ja nisam prvi zviždač u Crnoj Gori, nadam se da neću biti ni posljednja, ali nisam stala i neću stati. Iako shvatam da je to borba sa vetrenjačama.

MONITOR: Šta bi status zviždača suštinski promijenio u ovoj priči?
POBRIĆ: U ovoj priči nije najvažniji moj status. Najvažnije je da tužilaštvo do kraja odradi svoj posao i da se slučaj riješi, ali ne na nivou nekog žrtvenog jagnjeta, nego sa glavnim akterima ove priče. Nalogodavcima.

Službeni status zviždačice meni bi dao mogućnost da pokrenem sudski postupak zbog otpuštanja protiv Ramade. Pošto nemam taj status očito je da se štiti moj poslodavac, kao jedan od učesnika tog nezakonitog posla. Naravno, i javnost bi na taj način znala da sam u pravu i neki ljudi bi možda bili ohrabreni da objelodane neke druge, manje ili više, slične priče o zloupotrebi moći i kriminalu. Ja bih imala neku vrstu zaštite koju sada nemam.

MONITOR: Stiče se utisak da je sistem uložio veliki trud kako bi na vašem slučaju pokazao da se ne isplati ulaziti u konflikt sa povlašćenima i moćnima?
POBRIĆ: Pa premijer je jasno, u parlamentu, svima rekao kako treba da se odnose prema ovom slučaju. Tada je krenula ta zamjena teza da sam ja, navodno, otkrila neke privatne informacije i da to nijedan poslodavac – pa ni on – ne bi dozvolio. Nikakve privatne informacije ja nisam otkrivala. Sve te informacije su, onog momenta kada je Direkcija za željeznice platila tuđ račun, postale javne.

MONITOR: Premijr izgleda misli drugačije?
POBRIĆ: Razumijem, ali to su naše pare – vaše pare, moje pare…

MONITOR: Njihove pare…
POBRIĆ: Pa oni to računaju kao njihove pare. Ta finansijska odgovornost je nešto što mi još nismo razvili u dovoljnoj mjeri. Kod nas NVO sektor izigrava taj vočdog dio pokušavajući da zamijeni institucije koje nisu spremne, ili nisu sposobne, da rade svoj posao. Tako vlast nadgleda sama sebe i onda je sasvim razumljivo što oni uvijek tvrde kako je sve u redu. I zato ja nemam nikakva očekivanja da će Agencija za borbu protiv korupcije uraditi nešto po bilo kom pitanju, od Ramade do izborne kontrole. U tom sastavu, po principu svak pazi svoga, to ne može da funkcioniše.

U Americi – 19 godina sam živjela tamo – stvar je potpuno drugačija. Tamo inspekcija dođe i detaljno izrešeta vaše finansije. Ako nađe neke nepravilnosti, da vam rok da ih otklonite, a ako su te nepravilnosti nezakonite onda idete pravo na sud. I tu nema pogađanja.

MONITOR: Kad ste se vratili iz SAD u Crnu Goru 2010. koliko vam je trebalo da shvatite gdje ste?
POBRIĆ: Šest mjeseci. Radila sam tada za jednu veliku agenciju za nekretnine iz Velike Britanije, kao operativni menadžer sa velikom platom, platom pomorca što se kaže, i tu sam sređujući situaciju u kancelariji vidjela da postoje velike malverzacije što se tiče DUP-a, saradnje sa katastrima – posebno budvanskim – plaćanje koncerta za Madonu, vaterpolo kluba… Ja sam napustila tu firmu jer sam se uplašila da će mi se na vratima pojaviti neki ljudi u crnim kaputima.

Onda sam nastavila da tražim posao – uvijek sam bila nepodobna da se zaposlim kod naših poslodavaca, čak su mi u Vladi jedne prilike rekli da sam nekvalifikovana da vodim menadžerski posao, a koji dan kasnije sam dobila menadžerski posao u Ambasadi SAD. Za njih sam bila kvalifikovana. U stvari, tražena mi je članska karta.

MONITOR: Znači ima kadra u Crnoj Gori?
POBRIĆ: Naravno. Mi imamo kadra. Samo nemamo prave ljude na pravim pozicijama. Zato sposobni ne dobijaju šansu da rade. Jer njima ne možete da kažete plati tuđi račun, uradi ovo ili uradi ono. Vi praktično čitavu Vladu možete da zamijenite s kvalifikovanim kadrom iz NVO sektora.

MONITOR: Da se vratimo Ramadi. Koliko je ljudi vidjelo te račune i shvatilo o čemu se radi?
POBRIĆ: Pet. Pet sa moje strane, sa Ramadine strane, ovamo sa druge strane – u Direkciji, ministarstvu, SD-u… ne znam.

MONITOR: Jesu li to četvoro ljuti uz vas? Ili vas ohrabruju?
POBRIĆ: Nisu ljuti na mene. Oni me ohrabruju. I očekuju da idem do kraja. Ja znam da imam njihovu podršku, pričali smo u nekoliko momenata iako se sada držim daleko od njih, da nekome ne napravim štetu. To je normalno. Morate tako, barem u ovom društvu.

MONITOR: Da li bi u Americi bio moguć slučaj Ramada?
POBRIĆ: Ne. Tamo postoji sistem izgrađen na ideji da se to mora spriječiti. Votergejt je dobar primjer kako to funkcioniše. Vi tamo malverzacije možete da prijavite i anonimno, na hot lajn brojeve i inspektori preuzimaju slučaj i ispitaju sve detalje. U čitavom svijetu vi nepravilnosti možete da prijavite novinaru, tužiocu, poslaniku, ministru… A ne samo Agenciji, kao što je to kod nas. I tamo vas ne napada premijer.

MONITOR: Da li ste bili zatečeni kada ste shvatili da premijer, poslije tri decenije vlasti, ne razlikuje kriminal od poslovne tajne?
POBRIĆ: Naš premijer? Taman posla, on nema iskustva na osnovu koga bi znao da napravi tu razliku. Kada je on vodio firmu? Osim ove države koju on smatra za svoju privatnu firmu. Morate doći odnekud da biste nešto naučili. Postoji proces odrastanja koji je vezan i za rad. Ako ste sve vrijeme bili na jednom mjestu ili radili jedan isti posao, to vam ne daje veliku širinu. Ja sam prala sudove, raznosila novine, ali i bila direktor u Dženeral motorsu i vodila fabričku smjenu sa hiljadu i po ljudi. Ja ću se, bude li neophodno, ponovo vratiti da perem sudove, da nahranim djecu.

MONITOR: Spočitavaju vam da ste politizovali slučaj Ramada, da ste imali neke skrivene ambicije?
POBRIĆ: Pa evo – izašla sam iz Otpora beznađu, nisam se prodala za neki mandat. Nisam nikad to ni htjela. Ja hoću promjene, da moja djeca ostanu u svojoj zemlji. Da čitav dan sjedim u parlamentu? Mislim da je to pogubno za zadravlje. Ja znam kako se upravlja, ja sam menadžer, ali znam i to da je neophodno da imate slobodu i širinu da radite da bi to dalo rezultate. A ne da vam neko diše za vrat i traži da mu ispunjavate sve želje – zakonite i nezakonite.

MONITOR: A da ste imali političke ambicije – da li bi to na bilo koji način diskvalifikovalo Vas i ono što ste nam otkrili?
POBRIĆ: Ne. Ali to je još jedna velika greška u razmišljanju, ne samo u Crnoj Gori nego uopšte na Balkanu. Stala sam sa KAP-ovcima kad mi kažu, „ah, što stojiš sa njima – oni su glasali DPS” . Ja stojim sa njima jer su oni žrtve nepoštovanja zakona. Ja sam na ulici spavala sa ženema iz Rožaja. I opet , „ah oni su glasali BS, DPS…” Ja na sve njih gledam kao na ljude. Zakon se mora poštovati. Posebno kada su žrtve manjina, na bilo koji način. Vi ne biste vjerovali koliko sam ja za dvije noći naučila družeći se sa ženama iz Rožaja. Mi na sve gledamo – i na poslu, i u frižideru i u spavaćoj sobi – kroz politiku. I sve gledamo ko je za koga glasao. To treba da prestane.

Sami biramo

MONITOR: Izgleda da zviždači danas nijesu popularni nigdje u svijetu?
POBRIĆ: Globalno smo stigli na nivo gdje se građanski pokret i vlast sve više razmimoilaze. Da li kada se radi o genetski modifikovanoj hrani, istraživanjima nafte, vojnih alijansi, ubijanja životinja. Mislim da sve to dobija nezasluženo malo medijske pažnje, dijelom i zbog kontrole vlasti. Ali ko ima imalo sluha može da shvati koliko je taj pokret velik. Nismo jedini. Niko od nas ne može globalno da promijeni stvari ali može lokalno. I moramo shvatiti da imamo neku svrhu na ovom svijetu. Da li smo tu da životarimo ili da živimo? Sami biramo.

Američka škola

MONITOR: Kako je počela Vaša američka priča?
POBRIĆ: Pa kada sam 1989. godine pošla na razmjenu studenata u SAD, da završim treći razred i naučim engleski (već sam znala nemački i srpsko-hrvatski, odnosno naški) već se nazirao rat. Tata je insisitirao da ostanem tamo. To je bilo vrijeme kada se tata slušao, nije bilo diskusije. Diplomirala sam matematiku, poslije sam magistrirala organizaciono vođstvo i to vođstvo mi je išlo.

MONITOR: A otkuda ideja da se, poslije skoro dvije decenije, vratite kući?
POBRIĆ: Ljudi misle da je trava negdje drugo zelenija. Nije, nego je drugačija. Ja sam žena Balkana, Jugoslovenka, ja sam odavde i to ne može da se promijeni. Nisam željela da zbog para ostanem tamo. Vagala sam i, u jednom momentu mi je došlo u glavu: djeca mi odrastaju u tuđini, ja nisam sa njima jer radim 60-70 sati nedjeljno… Sve to zbog para. Onda sam rekla idem kući – mučim se za pare ovdje, mučiću se tamo, ali će mi djeca rasti među svojima, imati bezbrižno djetinjstvo. I oni to imaju. Poslije, neka rade što hoće kao i svi mladi ljudi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo