Povežite se sa nama

INTERVJU

PATRICIJA POBRIĆ, ZVIŽDAČICA: Nije mi žao i neću stati

Objavljeno prije

na

160630001-Patricia-Pobric-

„Nema sumnje da sam porodici i sebi napravila finansijsku štetu, ali sam zaštitila svoj integritet i mogu slobodno, da se pogledam u ogledalo”, kaže za Monitor Patricija Pobrić, samohrana majka, NVO aktivistkinja i zviždačica bez sertifikata Agencije za borbu protiv korupcije (iako su svi njeni navodi potvrđeni dokumentima). „Četiri mjeseca prije toga – koliko je prošlo od kada sam shvatila da se desilo ono što danas u medijima nazivate slučaj Ramada – bukvalno sam izbjegavala to ogledalo. Ja koja godinama svima pričam da je građanski aktivizam neophodan, da moramo biti odlučni i hrabri, nisam imala snage da to uradim. To me ubijalo dok nisam izašla sa svim ovim”.

MONITOR: Kako ste prelomili?
POBRIĆ: Prelomila sam kada sam shvatila da više oka ne mogu da sklopim, tajeći nešto što ne treba da se skriva.

Ja kao majka dvoje djece moram da ostanem čista. To je jedino što imam – taj obraz. Nisam više mogla da živim sa tom krivicom. Ali nisam znala gdje da idem sa dokumentima. Da ih dam Agenciji, oni bi sve zataškali. Tamo je 28 slučajeva na kojima se malo ili ništa ne radi. To nije bila solucija i ja sam gledala kome to da dam. Kad sam vidjela spremnost poslanika Mladena Bojanića za saradnju sa civilnim sektorom, stekla sam povjerenje.

MONITOR: Kako se osjećate danas, kao – kako vas maloprije prolaznik pozdravi –neko „kome ne daju da bude ono što jeste”?
POBRIĆ: Čitava situacija je zbunjujuća ali, s namjerom zbunjujuća. Makar ja tako mislim. Ako je ovo što sam uradila promijenilo barem jednog čovjeka da uradi nešto slično, onda sam uradila ono što je trebalo. Ja nisam prvi zviždač u Crnoj Gori, nadam se da neću biti ni posljednja, ali nisam stala i neću stati. Iako shvatam da je to borba sa vetrenjačama.

MONITOR: Šta bi status zviždača suštinski promijenio u ovoj priči?
POBRIĆ: U ovoj priči nije najvažniji moj status. Najvažnije je da tužilaštvo do kraja odradi svoj posao i da se slučaj riješi, ali ne na nivou nekog žrtvenog jagnjeta, nego sa glavnim akterima ove priče. Nalogodavcima.

Službeni status zviždačice meni bi dao mogućnost da pokrenem sudski postupak zbog otpuštanja protiv Ramade. Pošto nemam taj status očito je da se štiti moj poslodavac, kao jedan od učesnika tog nezakonitog posla. Naravno, i javnost bi na taj način znala da sam u pravu i neki ljudi bi možda bili ohrabreni da objelodane neke druge, manje ili više, slične priče o zloupotrebi moći i kriminalu. Ja bih imala neku vrstu zaštite koju sada nemam.

MONITOR: Stiče se utisak da je sistem uložio veliki trud kako bi na vašem slučaju pokazao da se ne isplati ulaziti u konflikt sa povlašćenima i moćnima?
POBRIĆ: Pa premijer je jasno, u parlamentu, svima rekao kako treba da se odnose prema ovom slučaju. Tada je krenula ta zamjena teza da sam ja, navodno, otkrila neke privatne informacije i da to nijedan poslodavac – pa ni on – ne bi dozvolio. Nikakve privatne informacije ja nisam otkrivala. Sve te informacije su, onog momenta kada je Direkcija za željeznice platila tuđ račun, postale javne.

MONITOR: Premijr izgleda misli drugačije?
POBRIĆ: Razumijem, ali to su naše pare – vaše pare, moje pare…

MONITOR: Njihove pare…
POBRIĆ: Pa oni to računaju kao njihove pare. Ta finansijska odgovornost je nešto što mi još nismo razvili u dovoljnoj mjeri. Kod nas NVO sektor izigrava taj vočdog dio pokušavajući da zamijeni institucije koje nisu spremne, ili nisu sposobne, da rade svoj posao. Tako vlast nadgleda sama sebe i onda je sasvim razumljivo što oni uvijek tvrde kako je sve u redu. I zato ja nemam nikakva očekivanja da će Agencija za borbu protiv korupcije uraditi nešto po bilo kom pitanju, od Ramade do izborne kontrole. U tom sastavu, po principu svak pazi svoga, to ne može da funkcioniše.

U Americi – 19 godina sam živjela tamo – stvar je potpuno drugačija. Tamo inspekcija dođe i detaljno izrešeta vaše finansije. Ako nađe neke nepravilnosti, da vam rok da ih otklonite, a ako su te nepravilnosti nezakonite onda idete pravo na sud. I tu nema pogađanja.

MONITOR: Kad ste se vratili iz SAD u Crnu Goru 2010. koliko vam je trebalo da shvatite gdje ste?
POBRIĆ: Šest mjeseci. Radila sam tada za jednu veliku agenciju za nekretnine iz Velike Britanije, kao operativni menadžer sa velikom platom, platom pomorca što se kaže, i tu sam sređujući situaciju u kancelariji vidjela da postoje velike malverzacije što se tiče DUP-a, saradnje sa katastrima – posebno budvanskim – plaćanje koncerta za Madonu, vaterpolo kluba… Ja sam napustila tu firmu jer sam se uplašila da će mi se na vratima pojaviti neki ljudi u crnim kaputima.

Onda sam nastavila da tražim posao – uvijek sam bila nepodobna da se zaposlim kod naših poslodavaca, čak su mi u Vladi jedne prilike rekli da sam nekvalifikovana da vodim menadžerski posao, a koji dan kasnije sam dobila menadžerski posao u Ambasadi SAD. Za njih sam bila kvalifikovana. U stvari, tražena mi je članska karta.

MONITOR: Znači ima kadra u Crnoj Gori?
POBRIĆ: Naravno. Mi imamo kadra. Samo nemamo prave ljude na pravim pozicijama. Zato sposobni ne dobijaju šansu da rade. Jer njima ne možete da kažete plati tuđi račun, uradi ovo ili uradi ono. Vi praktično čitavu Vladu možete da zamijenite s kvalifikovanim kadrom iz NVO sektora.

MONITOR: Da se vratimo Ramadi. Koliko je ljudi vidjelo te račune i shvatilo o čemu se radi?
POBRIĆ: Pet. Pet sa moje strane, sa Ramadine strane, ovamo sa druge strane – u Direkciji, ministarstvu, SD-u… ne znam.

MONITOR: Jesu li to četvoro ljuti uz vas? Ili vas ohrabruju?
POBRIĆ: Nisu ljuti na mene. Oni me ohrabruju. I očekuju da idem do kraja. Ja znam da imam njihovu podršku, pričali smo u nekoliko momenata iako se sada držim daleko od njih, da nekome ne napravim štetu. To je normalno. Morate tako, barem u ovom društvu.

MONITOR: Da li bi u Americi bio moguć slučaj Ramada?
POBRIĆ: Ne. Tamo postoji sistem izgrađen na ideji da se to mora spriječiti. Votergejt je dobar primjer kako to funkcioniše. Vi tamo malverzacije možete da prijavite i anonimno, na hot lajn brojeve i inspektori preuzimaju slučaj i ispitaju sve detalje. U čitavom svijetu vi nepravilnosti možete da prijavite novinaru, tužiocu, poslaniku, ministru… A ne samo Agenciji, kao što je to kod nas. I tamo vas ne napada premijer.

MONITOR: Da li ste bili zatečeni kada ste shvatili da premijer, poslije tri decenije vlasti, ne razlikuje kriminal od poslovne tajne?
POBRIĆ: Naš premijer? Taman posla, on nema iskustva na osnovu koga bi znao da napravi tu razliku. Kada je on vodio firmu? Osim ove države koju on smatra za svoju privatnu firmu. Morate doći odnekud da biste nešto naučili. Postoji proces odrastanja koji je vezan i za rad. Ako ste sve vrijeme bili na jednom mjestu ili radili jedan isti posao, to vam ne daje veliku širinu. Ja sam prala sudove, raznosila novine, ali i bila direktor u Dženeral motorsu i vodila fabričku smjenu sa hiljadu i po ljudi. Ja ću se, bude li neophodno, ponovo vratiti da perem sudove, da nahranim djecu.

MONITOR: Spočitavaju vam da ste politizovali slučaj Ramada, da ste imali neke skrivene ambicije?
POBRIĆ: Pa evo – izašla sam iz Otpora beznađu, nisam se prodala za neki mandat. Nisam nikad to ni htjela. Ja hoću promjene, da moja djeca ostanu u svojoj zemlji. Da čitav dan sjedim u parlamentu? Mislim da je to pogubno za zadravlje. Ja znam kako se upravlja, ja sam menadžer, ali znam i to da je neophodno da imate slobodu i širinu da radite da bi to dalo rezultate. A ne da vam neko diše za vrat i traži da mu ispunjavate sve želje – zakonite i nezakonite.

MONITOR: A da ste imali političke ambicije – da li bi to na bilo koji način diskvalifikovalo Vas i ono što ste nam otkrili?
POBRIĆ: Ne. Ali to je još jedna velika greška u razmišljanju, ne samo u Crnoj Gori nego uopšte na Balkanu. Stala sam sa KAP-ovcima kad mi kažu, „ah, što stojiš sa njima – oni su glasali DPS” . Ja stojim sa njima jer su oni žrtve nepoštovanja zakona. Ja sam na ulici spavala sa ženema iz Rožaja. I opet , „ah oni su glasali BS, DPS…” Ja na sve njih gledam kao na ljude. Zakon se mora poštovati. Posebno kada su žrtve manjina, na bilo koji način. Vi ne biste vjerovali koliko sam ja za dvije noći naučila družeći se sa ženama iz Rožaja. Mi na sve gledamo – i na poslu, i u frižideru i u spavaćoj sobi – kroz politiku. I sve gledamo ko je za koga glasao. To treba da prestane.

Sami biramo

MONITOR: Izgleda da zviždači danas nijesu popularni nigdje u svijetu?
POBRIĆ: Globalno smo stigli na nivo gdje se građanski pokret i vlast sve više razmimoilaze. Da li kada se radi o genetski modifikovanoj hrani, istraživanjima nafte, vojnih alijansi, ubijanja životinja. Mislim da sve to dobija nezasluženo malo medijske pažnje, dijelom i zbog kontrole vlasti. Ali ko ima imalo sluha može da shvati koliko je taj pokret velik. Nismo jedini. Niko od nas ne može globalno da promijeni stvari ali može lokalno. I moramo shvatiti da imamo neku svrhu na ovom svijetu. Da li smo tu da životarimo ili da živimo? Sami biramo.

Američka škola

MONITOR: Kako je počela Vaša američka priča?
POBRIĆ: Pa kada sam 1989. godine pošla na razmjenu studenata u SAD, da završim treći razred i naučim engleski (već sam znala nemački i srpsko-hrvatski, odnosno naški) već se nazirao rat. Tata je insisitirao da ostanem tamo. To je bilo vrijeme kada se tata slušao, nije bilo diskusije. Diplomirala sam matematiku, poslije sam magistrirala organizaciono vođstvo i to vođstvo mi je išlo.

MONITOR: A otkuda ideja da se, poslije skoro dvije decenije, vratite kući?
POBRIĆ: Ljudi misle da je trava negdje drugo zelenija. Nije, nego je drugačija. Ja sam žena Balkana, Jugoslovenka, ja sam odavde i to ne može da se promijeni. Nisam željela da zbog para ostanem tamo. Vagala sam i, u jednom momentu mi je došlo u glavu: djeca mi odrastaju u tuđini, ja nisam sa njima jer radim 60-70 sati nedjeljno… Sve to zbog para. Onda sam rekla idem kući – mučim se za pare ovdje, mučiću se tamo, ali će mi djeca rasti među svojima, imati bezbrižno djetinjstvo. I oni to imaju. Poslije, neka rade što hoće kao i svi mladi ljudi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo