Povežite se sa nama

INTERVJU

ANA OPALIĆ, UMJETNICA: Vrata u neke nove svjetove

Objavljeno prije

na

Izložba fotografija dubrovačke umjetnice Ane Opalić nedavno je otvorena u Galeriji Centar Centra savremene umjetnosti Crne Gore. Ana Opalić je diplomirala TV i filmsko snimanje na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Predstavljala je Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu 2003. godine. Rediteljka je i snimateljka dokumentarnog filma Još jednom, premijerno prikazanom na Zagreb Dox-u. Trenutno snima novi dokumentarni film Lijek. Izlagala je na samostalnim i kolektivnim izložbama u Hrvatskoj i inostranstvu, te je dobitnica više nagrada i priznanja.

MONITOR: Za predstavljanje rada podgoričkoj publici odabrali ste ciklus „Od portreta do vremena” . To su serije fotografija vaše majke u različitim raspoloženjima koje impliciraju jedan topao, nježan odnos pun razumijevanja, crno-bijele i u koloru kao i fotografije Vaših prijatelja i porodice.
OPALIĆ: Da, izložbu sam naslovila Od portreta do vremena, a na izložbi predstavljam izbor iz nekoliko serija fotografija. Riječ je o portretima meni dragih i bliskih ljudi koje pratim kroz godine. Koliko sam tim ciklusima uspijela napraviti dobre i vjerne portrete, a koliko zabilježiti svoju fascinaciju prolaskom vremena i mijenama koje ono donosi, ostavljam publici na prosudbu.

MONITOR: I ranije ste se predstavljali fotografijama svoje majke, ali to je bila priča o majci koja se borila s rakom. Koliko dugo ste fotografisali tu borbu i kako ste se odlučili za taj potez? Kako je reagovala Vaša majka?
OPALIĆ: Fotografije mame intenzivno sam radila baš u periodu njene bolesti i naše zajedničke borbe za njeno ozdravljenje. Te fotografije objema su nam olakšale proživljavanje teških trenutaka jer su na neki način skretale pažnju sa bolesti i straha na jedan kreativan proces i stvaranje jedne priče koja će kasnije komunicirati sa publikom i moguće jednog dana nekome drugome nešto značiti. Kao da su otvarale vrata u neke nove svjetove i mogućnosti i tako nas odnosile na trenutke iz one surove realnosti.

MONITOR: Predstavljali ste Hrvatsku na najvećoj svjetskoj smotri umjetnosti, Venecijanskom bijenalu 2003. godine kao rijetka fotografkinja. Šta je za Vas to predstavljalo?
OPALIĆ: Na bijenalu u Veneciji predstavila sam se fotografijama iz ciklusa Autoportreti, jednom multimedijalnom instalacijom – Portret i tri video rada Ne vidim, Zora na Dančama i Brežuljak. Za mene tada to je prije svega bilo jedno zanimljivo iskustvo rada u velikom timu. Imali smo osigurana sredstva za kvalitetnu realizaciju svega što smo zamislili i bio je to dobar osjećaj. Bilo je veliko zadovoljstvo pripremati tu izložbu. Samo otvorenje izložbe i sve što ono sa sobom nosi za mene osobno je bilo kao da na tanjuru imam više nego mogu pojesti. Gledajući sada unatrag, dosta sam se držala povučeno, kao da je “zabavan dio” prošao dovršavanjem postava i samo sam čekala da sve to završi da se vratim doma u svoj mir i tišinu.

MONITOR: Interesantan je ciklus fotografija koji ste radili četrnaest godina. Dolazili ste do istog mjesta, pejsaža i svaki put snimili biste prizor fotoaparatom.
OPALIĆ: Taj ciklus zove se Brsalje. A izložba na kojoj je izložen u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku 2011. zvala se Ponavljanja. Brsalje su zapravo mjesto sa kojeg sam snimala taj pogled na more i stijene u usijeku između dvije dubrovačke tvrđave – Bokar i Lovrijenac. Nekih 14 godina, snimala sam taj isti kadar svaki puta kada bi prošla preko Brsalja. Za mene te fotografije predstavljaju ,,moje vrijeme u Dubrovniku”. U njih su upisane sve moje emocije i dileme, ali i postojanost i ustrajnost. Fotografije su snimane na crno-bijeli negative film i sve je hand made. Od razvijanja filmova do povećavanja fotografija u labosu. Taj process je također bio važan jer je sve zajedno kao neki meditativni čin. Dugotrajno i ne može se ubrzati.

MONITOR: Na Vašim fotografijama prisutvo je i svojevrsno poigravanje s rodnim identitetima. Šta intrigantno tu pronalazite?
OPALIĆ: Instalacija Portret, koja je izložena samo jednom – na Venecijanskom bijenalu, a tada je nažalost i oštećena te nije nikada restaurirana do danas, pa tako ni više izlagana je tematizirala upravo rodni identitet. Inscenirala sam atelijerski foto portret sa početka dvadesetog stoljeća fotografirajući sebe kao muškarca i kao ženu. Ideja instalacije i rada bila je neprisutnost koja je značila ,,mene nema ni u jednoj od tih uloga”. Gledatelji su se našli ispred dva inscenirana foto atelijera koje su mogli promatrati prostim okom ispred sebe ali i kroz dvije male video kamere u kojima bi se ja pojavila i vidjeli bi me kako ,,stojim ispred njih”. Kamere su zapravo vrtile snimku napravljenu u Zagrebu, ali pošto smo u Veneciji izgradili identičan prizor pogledom kroz kameru vidjeli bi isto ono što ste vidjeli ispred sebe samo sam ja stajala unutra odjevena kao muškarac i u drugoj replici atelijera kao žena. Po osjećaju svog rodnog identiteta mene podjednako nije bilo u obje uloge, ako me shvaćate?

MONITOR: Rediteljka ste i dokumentarnog filma ,,Još jednom” koji je premijerno prikazan prije dvije godine na Zagreb Doxu, međunarodnom festivalu dokumentarnog filma. Pet godina pratili ste živote četiri žene – lezbijke i jedne transrodne osobe, fokusirajući se na njihove ljubavne odnose, prijateljstva, aktivizam i kreativan rad. Kad je nastala ideja za film i kako ste zadobili njihovo povjerenje?
OPALIĆ:Kolega Noah Pintarić i ja zajedno smo režirali i montirali film koji sam ja lagano snimala nekih sedam godina. Dokumentarisitički, skoro sve iz ruke. Subjektivno i sudjelujući u radnji prvenstveno kao akter, a tek onda kao snimateljica. Pratila sam naše živote. Naše uspone i padove, zaljubljenosti i razočarenja… Ideja filma koji smo svi zajedno stvarali bila je dekonstrukcija tabua koje veliki dio građana ima o homoseksualnim i transrodnim osobama. Povjerenje svojih prijateljica imali smo jednostavno zato što smo mi sudjelovali u snimanju i razotkrivanju svi zajedno. Svi smo imali taj neki aktivistički motiv, želju da u hrvatskoj napokon nastane jedan dokumentaran film gdje su svi ,,out” i ništa ne skrivaju. Da pokažemo da se to može napraviti na jedan iskren i topao način. Film je jako lijepo primljen od publike. Dobili smo izvrsne kritike i pohvale.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo