Povežite se sa nama

INTERVJU

Emir Habul, novinar iz Sarajeva: U BiH niko nije voljan da ide u rat

Objavljeno prije

na

habul

Emir Habul je dugogodišnji novinar i urednik iz Sarajeva. Radio je u dnevnom listu Oslobođenje, bio dopisnik Radija Slobodna Evropa, a donedavno bio je urednik informativnog programa BH Radija. Trenutno je zaposlen na javnom RTV servisu BiH. Povod za razgovor za Monitor sa gospodinom Habulom je referendum u Republici Srpskoj. Na početku Habul komentariše činjenicu da Milorad Dodik, predsjednik RS, i pored brojnih upozorenja na višestruke opasne posljedice nije odustao od referenduma o Danu Republike Srpske.

– Dodik je otišao predaleko i nije mogao odustati. S druge strane, nije bilo ni odlučnih pritisaka velikih sila. Srbijanski premijer Vučić je izbjegao da bude arbitar. Nije podržao, ali nije ni rezolutno zatražio da se referendum odgodi. Nije ni ruski predsjednik Putin bio izričito protiv. Međutim, niko nije otvoreno podržao Dodikovu akciju. Da li je on isprobavao da vidi dokle može ići ili je vršio homogenizaciju pred lokalne izbore to ćemo uskoro saznati. Mislim da je manje štete što je referendum održan, nego da je zabranjen.

MONITOR: Kakve će posljedice imati referendum po srpski narod u BiH?
HABUL: Iako se uoči referenduma stvarala atmosfera o trijumfu i srpskom plebiscitu, izgleda da je „narod podbacio”. Zvanično, izlaznost je negdje oko 55 odsto. Slobodan Vasković, koji ima svoj blog i koji je dobro informisan o zbivanjima u RS, tvrdi da je referendum doživio debakl i da je izlaznost bila ispod 50 posto što umanjuje snagu vođe i pokazuje zaustavljanje rasta popularnosti, što je na kraju Pirova pobjeda. U ponedjeljak na N1 televiziji Dodik je bio prilično nervozan i razdražljiv. To je znak da nešto ne ide u dobrom pravcu. Reakcije međunarodne zajednice upućuju na zaključak da je predsjednik RS prešao crvenu liniju i sada se očekuju kontra mjere. Međutim, najveća posljedica je ukupna atmosferu u BiH, podgrijano je nepovjerenje, pospiješene svađe i pojačano nacionalno zbijanje redova. Svi smo na šteti.

MONITOR: A po situaciju u BiH, koja je po mnogima slična onoj uoči rata 1992. godine?
HABUL: Ne stoji analogija sa 1992. Taj utisak raspirivali su mediji i jedna neodmjerena izjava Sefera Halilovića o mogućnosti izbijanja ratnog sukoba. Stvorena je napetost čemu je mnogo doprinijela slika dugih cijevi oko institucija u RS-u. Dan refenduma je prošao mirno kako je i trebalo biti. Najzapaljivija je bila retorika samog Dodika. I ko bi ratovao? Narodi u Bosni i Hercegovini, iako se ne slažu u hiljadu stvari, u jednoj su saglasni: niko nije voljan ići u rat.

MONITOR: Hoće li Dodik nakon ovog biti izveden pred sud?
HABUL: Ko to zna? To je tema novinskih i kuloarskih nagađanja. Međutim, državni tužilac objavio je dan poslije da će Dodik biti pozvan na saslušanje. Takav rasplet je malo ko očekivao. Upadljiv je međutim stav Ministarstva vanjskih poslova SAD u kojem se navodi da će „podržati lokalne institucije kada je u pitanju reagovanje na organizovanje referenduma”. To je do sada najdirektnija podrška, pa hajmo reći i „guranje” američke administracije prema tome da institucije BiH „pokažu zube”. Ali da li će se Dodik zaista odazvati pozivu za saslušanje, to je već drugo pitanje. Poručio je, može ali na prostoru RS-a! Tužilaštvo je između dvije vatre: jedni pritišću što tužilac nije ranije reagovao, uključujući i opoziciju iz RS-a (ne zbog referenduma), a iz RS-a da je u službi politike. U međuvremenu je i glavni tužilac Goran Salihović suspendovan, ali to je već druga priča.

MONITOR: Ustavni sud BiH je preglasavanjem donio odluku da odbaci apelaciju parlamenta Republike Srpske da se više ne može slaviti 9. januar kao dan tog entiteta i da zabranjuje održavanje referenduma. Šta je tu sporno?
HABUL: U ovoj galami izgubila se suština prigovora da se krsna slava odvoji od praznika. Lično mislim da ovo pitanje nije trebalo otvarati jer ima mnogo prešnijih pitanja. I apelant (Bakir Izetbegović) je mogao znati da se može napraviti šteta po stabilnost BiH. Međutim, kada je već donesena, odluka se mora provoditi. Dan poslije iz Banjaluke mogli su se čuti i umirujući glasovi da će se odluka Ustavnog suda provesti, a da je referendum zapravo bio anketa. Lider opozicije Mladen Bosić (SDS) u izjavi nakon referenduma kaže da se „Zakon o praznicima mogao promijeniti i bez referenduma!” Naravno da je mogao, ali referendum je imao i druge političke ciljeve: nastavak politike sistematskog urušavanja i ono malo državnih institucija, korak ka osamostaljenju RS-a i pripremu za neki budući referendum.

MONITOR: Kakva je nacionalna struktura članova Ustavnog suda?
HABUL: Sud ima devet članova – po dva su iz konstitutivnih naroda BiH i trojica sudija stranci. Strane sudije su iz Njemačke, Moldavije i Makedonije.

MONITOR: Da li je moguće, kako pišu pojedini mediji, da će Ustavnom sudu stići apelacija da se ukine ime Republika Srpska „jer vrijeđa druge narode”?
HABUL: Vjerujem da je u pitanju spekulacija. Ustrojstvo Bosne i Hercegovine uređeno je Dejtonskim sporazumom i može se mijenjati samo saglasnošću sve tri strane. Ime Republika Srpska prihvatio je Izetbegović, što je Šaćirbegović, kao tadašnji šef vanjskih poslova, potpisao u Ženevi u septembru 1995. što je bio srpski uslov za Dejton.

MONITOR: Krećući u referendum, da li je Dodik imao još nekih motiva?
HABUL: Sasvim moguće. Predsjednik RS je u tim danima bio najvažniji i možda najpopularniji političar s obje strane Drine, vjerovatno je kalkulisao i sa predizbornim efektima. Galama koja je stvorena u danima prije referenduma zagušila je finansijske dubioze u RS-u, nelikvidnost i loše vođenje ekonomije. Dvije banke su propale – a protiv vlasnika Pavlović banke iz Bijeljine je otvorena istraga. I Dodik je dio te priče.

MONITOR: Da li prema Srbima u Federaciji BiH traje diskriminacija o kojoj ćuti i međunarodna uprava?
HABUL: Nažalost nigdje u BiH nije dobro biti manjina. Tako ni odluka o konstitutivnosti naroda na cijelom prostoru BiH nije provedena. Srbi imaju pravo na svoj jezik i konstitutivnost na cijelom prostoru BiH, i moraju biti glasni u svojim konkretnim zahtjevima. Problem je što Klub Srba u Domu naroda Federalnog parlamenta nije formiran u skladu sa Ustavom – nedostaju tri ili četiri zastupnika do broja 17 koliko je propisano. Tu je odgovornost stranaka iz Federacije. Povodom ovog pitanja je najavljena apelacija.

MONITOR: Kako komentarišete šokantne prijetnje Sefera Halilovića, ratnog komandanta Armije BiH, da bi zbog referenduma protiv RS mogla biti upotrijebljena vojska?
HABUL: Ko bi je upotrijebio i zašto? Ta glupost izazvala je mnogo štete i došla kao volej lopta da se problem s referenduma prebaci na drugu polovinu BiH.

MONITOR: Da li je Halilović solo igrač ili glasnogovornik Bakira Izetbegovića?
HABUL: Halilović je odavno u ,,ratu” sa porodicom Izetbegović od smjenjivanja 1993.godine. Nije realno da bude glasnogovornik Bakira Izetbegovića.

MONITOR: Da li će po Vašem mišljenju biti „belaja” u BiH, na što je upozorio penzionisani general Halilović ?
HABUL: Definitivno ne. Ne postoji raspoloženje da se iko hvata puške.

 

Inckova pozicija je manekenska

MONITOR: Zašto međunarodni namjesnik Valentin Incko nije zabranio referendum u RS?
HABUL: Pozicija visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini je manekenska. Ne zbog toga što je Incko manje sposobnan ili pristrasan, već što su okolnosti i angažman međunarodne zajednice u BiH drastično promijenjeni nakon 2006. Pedi Ešdaun je posljednji visoki predstavnik sa guvernerskim ovlastima (2002-2006). Smjenjivao je političare – više od stotinu i jednog člana državnog Predsjedništva (Dragan Čović, HDZ), – nametao zakone i slično. Nedostajala su dva glasa da se izvrše promjene Ustava BiH u aprilu 2006. godine. To je propuštena istorijska šansa da BiH krene u trend izgradnje države: imali bi pravu vladu sa premijerom i 12 ministara, država bi imala bezmalo trideset izvornih nadležnosti i isto toliko podijeljenih. I tu je bila klauzula da se nadležnosti ne mogu prebacivati s države na entitete, ali obratno mogu. I dogodila se pobuna: svi poslanici iz Silajdžićeve Stranke za BiH glasali su protiv. Također, Božo Ljubić izveo je pobunu unutar HDZ – pet od šest zastupnika je glasalo protiv amandmana i Ljubić je formirao svoju formaciju HDZ 1990. Sada je opet u redovima HDZ i izabran je na listi dijaspore u Sabor RH. Propast amandmana predstavlja nepopravljivu štetu za BiH. Nedugo iza ovog debakla Ešdaun se razočaran vratio u Englesku. Njegovi nasljednici više nisu imali njegovu moć, a međunarodna zajednica je Bosnu pustila niz vodu.

Kako će se držati visoki predstavnik zavisi od politike PIK-a (Vijeća za implementaciju mira koji sačinjavaju velike sile). Politika PIK-a (Vijeća implementaciju mira) je „ne talasaj”, Amerikanci su se poslije 2006. povukli, Rusija je ojačala i drži srpsku stranu i blokira radikalne mjere. Incko nema mandat da primjenjuje Bonske ovlasti što znači da neće nikog smjenjivati ili poduzimati neke druge oštre mjere. Ali kao da se nešto mijenja u politici velikih sila.

Dodik igra na kartu nacionalizma

MONITOR: Analitičari iz Republike Srpske kažu da ovo što radi Dodik nije ništa drugo nego nacionalizam?
HABUL: Nacionalizam je u funkciji ozbiljnijih igara. Samo ću podsjetiti na jedan stari tekst profesora Milorada Ekmečića, objavljen je prije nekoliko godina u magazinu BH Dani. Suština Ekmečićevog savjeta je bila, parafraziram: u postojećim međunarodnim okolnostima nije moguća nezavisnost RS-a, ali treba raditi na tome i u povoljnom međunarodnom trenutku izaći iz BiH. Bio je to Ekmečićev ekspoze na skupu srpskih akademika koji je održan u Banjaluci pod pokroviteljstvom vlasti u RS.

EU kao zajednički kišobran

MONITOR: Šta u ovakvoj situciji znači nedavna vijest da je prihvaćen zahtjev BiH za članstvo u Evropskoj uniji?
HABUL: To je neka vrsta certifikata koja garantuje opstanak BiH. Dvije su stvari tu važne. Prva je, što put prema Evropi znači izgradnju standarda koji znače napredak u svakoj sferi života. Druga je biti član jedne sređene porodice (EU), pristup fondovima, sloboda kretanja, mogućnost zapošljavanja, transfer znanja, unapređenje kvaliteta života. EU je kao zajednički kišobran koji će obesmisliti važnost nacionalnih država, a redefiniše i ulogu države iz „organizirane sile” u servis građana. Zvuči malo idealistički, ali nije loše. Za euroskeptike pitanje: iako je EU u previranju, imali li za zemlje Balkana boljeg društva?

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo