Povežite se sa nama

INTERVJU

Emir Habul, novinar iz Sarajeva: U BiH niko nije voljan da ide u rat

Objavljeno prije

na

Emir Habul je dugogodišnji novinar i urednik iz Sarajeva. Radio je u dnevnom listu Oslobođenje, bio dopisnik Radija Slobodna Evropa, a donedavno bio je urednik informativnog programa BH Radija. Trenutno je zaposlen na javnom RTV servisu BiH. Povod za razgovor za Monitor sa gospodinom Habulom je referendum u Republici Srpskoj. Na početku Habul komentariše činjenicu da Milorad Dodik, predsjednik RS, i pored brojnih upozorenja na višestruke opasne posljedice nije odustao od referenduma o Danu Republike Srpske.

– Dodik je otišao predaleko i nije mogao odustati. S druge strane, nije bilo ni odlučnih pritisaka velikih sila. Srbijanski premijer Vučić je izbjegao da bude arbitar. Nije podržao, ali nije ni rezolutno zatražio da se referendum odgodi. Nije ni ruski predsjednik Putin bio izričito protiv. Međutim, niko nije otvoreno podržao Dodikovu akciju. Da li je on isprobavao da vidi dokle može ići ili je vršio homogenizaciju pred lokalne izbore to ćemo uskoro saznati. Mislim da je manje štete što je referendum održan, nego da je zabranjen.

MONITOR: Kakve će posljedice imati referendum po srpski narod u BiH?
HABUL: Iako se uoči referenduma stvarala atmosfera o trijumfu i srpskom plebiscitu, izgleda da je „narod podbacio”. Zvanično, izlaznost je negdje oko 55 odsto. Slobodan Vasković, koji ima svoj blog i koji je dobro informisan o zbivanjima u RS, tvrdi da je referendum doživio debakl i da je izlaznost bila ispod 50 posto što umanjuje snagu vođe i pokazuje zaustavljanje rasta popularnosti, što je na kraju Pirova pobjeda. U ponedjeljak na N1 televiziji Dodik je bio prilično nervozan i razdražljiv. To je znak da nešto ne ide u dobrom pravcu. Reakcije međunarodne zajednice upućuju na zaključak da je predsjednik RS prešao crvenu liniju i sada se očekuju kontra mjere. Međutim, najveća posljedica je ukupna atmosferu u BiH, podgrijano je nepovjerenje, pospiješene svađe i pojačano nacionalno zbijanje redova. Svi smo na šteti.

MONITOR: A po situaciju u BiH, koja je po mnogima slična onoj uoči rata 1992. godine?
HABUL: Ne stoji analogija sa 1992. Taj utisak raspirivali su mediji i jedna neodmjerena izjava Sefera Halilovića o mogućnosti izbijanja ratnog sukoba. Stvorena je napetost čemu je mnogo doprinijela slika dugih cijevi oko institucija u RS-u. Dan refenduma je prošao mirno kako je i trebalo biti. Najzapaljivija je bila retorika samog Dodika. I ko bi ratovao? Narodi u Bosni i Hercegovini, iako se ne slažu u hiljadu stvari, u jednoj su saglasni: niko nije voljan ići u rat.

MONITOR: Hoće li Dodik nakon ovog biti izveden pred sud?
HABUL: Ko to zna? To je tema novinskih i kuloarskih nagađanja. Međutim, državni tužilac objavio je dan poslije da će Dodik biti pozvan na saslušanje. Takav rasplet je malo ko očekivao. Upadljiv je međutim stav Ministarstva vanjskih poslova SAD u kojem se navodi da će „podržati lokalne institucije kada je u pitanju reagovanje na organizovanje referenduma”. To je do sada najdirektnija podrška, pa hajmo reći i „guranje” američke administracije prema tome da institucije BiH „pokažu zube”. Ali da li će se Dodik zaista odazvati pozivu za saslušanje, to je već drugo pitanje. Poručio je, može ali na prostoru RS-a! Tužilaštvo je između dvije vatre: jedni pritišću što tužilac nije ranije reagovao, uključujući i opoziciju iz RS-a (ne zbog referenduma), a iz RS-a da je u službi politike. U međuvremenu je i glavni tužilac Goran Salihović suspendovan, ali to je već druga priča.

MONITOR: Ustavni sud BiH je preglasavanjem donio odluku da odbaci apelaciju parlamenta Republike Srpske da se više ne može slaviti 9. januar kao dan tog entiteta i da zabranjuje održavanje referenduma. Šta je tu sporno?
HABUL: U ovoj galami izgubila se suština prigovora da se krsna slava odvoji od praznika. Lično mislim da ovo pitanje nije trebalo otvarati jer ima mnogo prešnijih pitanja. I apelant (Bakir Izetbegović) je mogao znati da se može napraviti šteta po stabilnost BiH. Međutim, kada je već donesena, odluka se mora provoditi. Dan poslije iz Banjaluke mogli su se čuti i umirujući glasovi da će se odluka Ustavnog suda provesti, a da je referendum zapravo bio anketa. Lider opozicije Mladen Bosić (SDS) u izjavi nakon referenduma kaže da se „Zakon o praznicima mogao promijeniti i bez referenduma!” Naravno da je mogao, ali referendum je imao i druge političke ciljeve: nastavak politike sistematskog urušavanja i ono malo državnih institucija, korak ka osamostaljenju RS-a i pripremu za neki budući referendum.

MONITOR: Kakva je nacionalna struktura članova Ustavnog suda?
HABUL: Sud ima devet članova – po dva su iz konstitutivnih naroda BiH i trojica sudija stranci. Strane sudije su iz Njemačke, Moldavije i Makedonije.

MONITOR: Da li je moguće, kako pišu pojedini mediji, da će Ustavnom sudu stići apelacija da se ukine ime Republika Srpska „jer vrijeđa druge narode”?
HABUL: Vjerujem da je u pitanju spekulacija. Ustrojstvo Bosne i Hercegovine uređeno je Dejtonskim sporazumom i može se mijenjati samo saglasnošću sve tri strane. Ime Republika Srpska prihvatio je Izetbegović, što je Šaćirbegović, kao tadašnji šef vanjskih poslova, potpisao u Ženevi u septembru 1995. što je bio srpski uslov za Dejton.

MONITOR: Krećući u referendum, da li je Dodik imao još nekih motiva?
HABUL: Sasvim moguće. Predsjednik RS je u tim danima bio najvažniji i možda najpopularniji političar s obje strane Drine, vjerovatno je kalkulisao i sa predizbornim efektima. Galama koja je stvorena u danima prije referenduma zagušila je finansijske dubioze u RS-u, nelikvidnost i loše vođenje ekonomije. Dvije banke su propale – a protiv vlasnika Pavlović banke iz Bijeljine je otvorena istraga. I Dodik je dio te priče.

MONITOR: Da li prema Srbima u Federaciji BiH traje diskriminacija o kojoj ćuti i međunarodna uprava?
HABUL: Nažalost nigdje u BiH nije dobro biti manjina. Tako ni odluka o konstitutivnosti naroda na cijelom prostoru BiH nije provedena. Srbi imaju pravo na svoj jezik i konstitutivnost na cijelom prostoru BiH, i moraju biti glasni u svojim konkretnim zahtjevima. Problem je što Klub Srba u Domu naroda Federalnog parlamenta nije formiran u skladu sa Ustavom – nedostaju tri ili četiri zastupnika do broja 17 koliko je propisano. Tu je odgovornost stranaka iz Federacije. Povodom ovog pitanja je najavljena apelacija.

MONITOR: Kako komentarišete šokantne prijetnje Sefera Halilovića, ratnog komandanta Armije BiH, da bi zbog referenduma protiv RS mogla biti upotrijebljena vojska?
HABUL: Ko bi je upotrijebio i zašto? Ta glupost izazvala je mnogo štete i došla kao volej lopta da se problem s referenduma prebaci na drugu polovinu BiH.

MONITOR: Da li je Halilović solo igrač ili glasnogovornik Bakira Izetbegovića?
HABUL: Halilović je odavno u ,,ratu” sa porodicom Izetbegović od smjenjivanja 1993.godine. Nije realno da bude glasnogovornik Bakira Izetbegovića.

MONITOR: Da li će po Vašem mišljenju biti „belaja” u BiH, na što je upozorio penzionisani general Halilović ?
HABUL: Definitivno ne. Ne postoji raspoloženje da se iko hvata puške.

 

Inckova pozicija je manekenska

MONITOR: Zašto međunarodni namjesnik Valentin Incko nije zabranio referendum u RS?
HABUL: Pozicija visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini je manekenska. Ne zbog toga što je Incko manje sposobnan ili pristrasan, već što su okolnosti i angažman međunarodne zajednice u BiH drastično promijenjeni nakon 2006. Pedi Ešdaun je posljednji visoki predstavnik sa guvernerskim ovlastima (2002-2006). Smjenjivao je političare – više od stotinu i jednog člana državnog Predsjedništva (Dragan Čović, HDZ), – nametao zakone i slično. Nedostajala su dva glasa da se izvrše promjene Ustava BiH u aprilu 2006. godine. To je propuštena istorijska šansa da BiH krene u trend izgradnje države: imali bi pravu vladu sa premijerom i 12 ministara, država bi imala bezmalo trideset izvornih nadležnosti i isto toliko podijeljenih. I tu je bila klauzula da se nadležnosti ne mogu prebacivati s države na entitete, ali obratno mogu. I dogodila se pobuna: svi poslanici iz Silajdžićeve Stranke za BiH glasali su protiv. Također, Božo Ljubić izveo je pobunu unutar HDZ – pet od šest zastupnika je glasalo protiv amandmana i Ljubić je formirao svoju formaciju HDZ 1990. Sada je opet u redovima HDZ i izabran je na listi dijaspore u Sabor RH. Propast amandmana predstavlja nepopravljivu štetu za BiH. Nedugo iza ovog debakla Ešdaun se razočaran vratio u Englesku. Njegovi nasljednici više nisu imali njegovu moć, a međunarodna zajednica je Bosnu pustila niz vodu.

Kako će se držati visoki predstavnik zavisi od politike PIK-a (Vijeća za implementaciju mira koji sačinjavaju velike sile). Politika PIK-a (Vijeća implementaciju mira) je „ne talasaj”, Amerikanci su se poslije 2006. povukli, Rusija je ojačala i drži srpsku stranu i blokira radikalne mjere. Incko nema mandat da primjenjuje Bonske ovlasti što znači da neće nikog smjenjivati ili poduzimati neke druge oštre mjere. Ali kao da se nešto mijenja u politici velikih sila.

Dodik igra na kartu nacionalizma

MONITOR: Analitičari iz Republike Srpske kažu da ovo što radi Dodik nije ništa drugo nego nacionalizam?
HABUL: Nacionalizam je u funkciji ozbiljnijih igara. Samo ću podsjetiti na jedan stari tekst profesora Milorada Ekmečića, objavljen je prije nekoliko godina u magazinu BH Dani. Suština Ekmečićevog savjeta je bila, parafraziram: u postojećim međunarodnim okolnostima nije moguća nezavisnost RS-a, ali treba raditi na tome i u povoljnom međunarodnom trenutku izaći iz BiH. Bio je to Ekmečićev ekspoze na skupu srpskih akademika koji je održan u Banjaluci pod pokroviteljstvom vlasti u RS.

EU kao zajednički kišobran

MONITOR: Šta u ovakvoj situciji znači nedavna vijest da je prihvaćen zahtjev BiH za članstvo u Evropskoj uniji?
HABUL: To je neka vrsta certifikata koja garantuje opstanak BiH. Dvije su stvari tu važne. Prva je, što put prema Evropi znači izgradnju standarda koji znače napredak u svakoj sferi života. Druga je biti član jedne sređene porodice (EU), pristup fondovima, sloboda kretanja, mogućnost zapošljavanja, transfer znanja, unapređenje kvaliteta života. EU je kao zajednički kišobran koji će obesmisliti važnost nacionalnih država, a redefiniše i ulogu države iz „organizirane sile” u servis građana. Zvuči malo idealistički, ali nije loše. Za euroskeptike pitanje: iako je EU u previranju, imali li za zemlje Balkana boljeg društva?

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo