Povežite se sa nama

INTERVJU

Emir Habul, novinar iz Sarajeva: U BiH niko nije voljan da ide u rat

Objavljeno prije

na

Emir Habul je dugogodišnji novinar i urednik iz Sarajeva. Radio je u dnevnom listu Oslobođenje, bio dopisnik Radija Slobodna Evropa, a donedavno bio je urednik informativnog programa BH Radija. Trenutno je zaposlen na javnom RTV servisu BiH. Povod za razgovor za Monitor sa gospodinom Habulom je referendum u Republici Srpskoj. Na početku Habul komentariše činjenicu da Milorad Dodik, predsjednik RS, i pored brojnih upozorenja na višestruke opasne posljedice nije odustao od referenduma o Danu Republike Srpske.

– Dodik je otišao predaleko i nije mogao odustati. S druge strane, nije bilo ni odlučnih pritisaka velikih sila. Srbijanski premijer Vučić je izbjegao da bude arbitar. Nije podržao, ali nije ni rezolutno zatražio da se referendum odgodi. Nije ni ruski predsjednik Putin bio izričito protiv. Međutim, niko nije otvoreno podržao Dodikovu akciju. Da li je on isprobavao da vidi dokle može ići ili je vršio homogenizaciju pred lokalne izbore to ćemo uskoro saznati. Mislim da je manje štete što je referendum održan, nego da je zabranjen.

MONITOR: Kakve će posljedice imati referendum po srpski narod u BiH?
HABUL: Iako se uoči referenduma stvarala atmosfera o trijumfu i srpskom plebiscitu, izgleda da je „narod podbacio”. Zvanično, izlaznost je negdje oko 55 odsto. Slobodan Vasković, koji ima svoj blog i koji je dobro informisan o zbivanjima u RS, tvrdi da je referendum doživio debakl i da je izlaznost bila ispod 50 posto što umanjuje snagu vođe i pokazuje zaustavljanje rasta popularnosti, što je na kraju Pirova pobjeda. U ponedjeljak na N1 televiziji Dodik je bio prilično nervozan i razdražljiv. To je znak da nešto ne ide u dobrom pravcu. Reakcije međunarodne zajednice upućuju na zaključak da je predsjednik RS prešao crvenu liniju i sada se očekuju kontra mjere. Međutim, najveća posljedica je ukupna atmosferu u BiH, podgrijano je nepovjerenje, pospiješene svađe i pojačano nacionalno zbijanje redova. Svi smo na šteti.

MONITOR: A po situaciju u BiH, koja je po mnogima slična onoj uoči rata 1992. godine?
HABUL: Ne stoji analogija sa 1992. Taj utisak raspirivali su mediji i jedna neodmjerena izjava Sefera Halilovića o mogućnosti izbijanja ratnog sukoba. Stvorena je napetost čemu je mnogo doprinijela slika dugih cijevi oko institucija u RS-u. Dan refenduma je prošao mirno kako je i trebalo biti. Najzapaljivija je bila retorika samog Dodika. I ko bi ratovao? Narodi u Bosni i Hercegovini, iako se ne slažu u hiljadu stvari, u jednoj su saglasni: niko nije voljan ići u rat.

MONITOR: Hoće li Dodik nakon ovog biti izveden pred sud?
HABUL: Ko to zna? To je tema novinskih i kuloarskih nagađanja. Međutim, državni tužilac objavio je dan poslije da će Dodik biti pozvan na saslušanje. Takav rasplet je malo ko očekivao. Upadljiv je međutim stav Ministarstva vanjskih poslova SAD u kojem se navodi da će „podržati lokalne institucije kada je u pitanju reagovanje na organizovanje referenduma”. To je do sada najdirektnija podrška, pa hajmo reći i „guranje” američke administracije prema tome da institucije BiH „pokažu zube”. Ali da li će se Dodik zaista odazvati pozivu za saslušanje, to je već drugo pitanje. Poručio je, može ali na prostoru RS-a! Tužilaštvo je između dvije vatre: jedni pritišću što tužilac nije ranije reagovao, uključujući i opoziciju iz RS-a (ne zbog referenduma), a iz RS-a da je u službi politike. U međuvremenu je i glavni tužilac Goran Salihović suspendovan, ali to je već druga priča.

MONITOR: Ustavni sud BiH je preglasavanjem donio odluku da odbaci apelaciju parlamenta Republike Srpske da se više ne može slaviti 9. januar kao dan tog entiteta i da zabranjuje održavanje referenduma. Šta je tu sporno?
HABUL: U ovoj galami izgubila se suština prigovora da se krsna slava odvoji od praznika. Lično mislim da ovo pitanje nije trebalo otvarati jer ima mnogo prešnijih pitanja. I apelant (Bakir Izetbegović) je mogao znati da se može napraviti šteta po stabilnost BiH. Međutim, kada je već donesena, odluka se mora provoditi. Dan poslije iz Banjaluke mogli su se čuti i umirujući glasovi da će se odluka Ustavnog suda provesti, a da je referendum zapravo bio anketa. Lider opozicije Mladen Bosić (SDS) u izjavi nakon referenduma kaže da se „Zakon o praznicima mogao promijeniti i bez referenduma!” Naravno da je mogao, ali referendum je imao i druge političke ciljeve: nastavak politike sistematskog urušavanja i ono malo državnih institucija, korak ka osamostaljenju RS-a i pripremu za neki budući referendum.

MONITOR: Kakva je nacionalna struktura članova Ustavnog suda?
HABUL: Sud ima devet članova – po dva su iz konstitutivnih naroda BiH i trojica sudija stranci. Strane sudije su iz Njemačke, Moldavije i Makedonije.

MONITOR: Da li je moguće, kako pišu pojedini mediji, da će Ustavnom sudu stići apelacija da se ukine ime Republika Srpska „jer vrijeđa druge narode”?
HABUL: Vjerujem da je u pitanju spekulacija. Ustrojstvo Bosne i Hercegovine uređeno je Dejtonskim sporazumom i može se mijenjati samo saglasnošću sve tri strane. Ime Republika Srpska prihvatio je Izetbegović, što je Šaćirbegović, kao tadašnji šef vanjskih poslova, potpisao u Ženevi u septembru 1995. što je bio srpski uslov za Dejton.

MONITOR: Krećući u referendum, da li je Dodik imao još nekih motiva?
HABUL: Sasvim moguće. Predsjednik RS je u tim danima bio najvažniji i možda najpopularniji političar s obje strane Drine, vjerovatno je kalkulisao i sa predizbornim efektima. Galama koja je stvorena u danima prije referenduma zagušila je finansijske dubioze u RS-u, nelikvidnost i loše vođenje ekonomije. Dvije banke su propale – a protiv vlasnika Pavlović banke iz Bijeljine je otvorena istraga. I Dodik je dio te priče.

MONITOR: Da li prema Srbima u Federaciji BiH traje diskriminacija o kojoj ćuti i međunarodna uprava?
HABUL: Nažalost nigdje u BiH nije dobro biti manjina. Tako ni odluka o konstitutivnosti naroda na cijelom prostoru BiH nije provedena. Srbi imaju pravo na svoj jezik i konstitutivnost na cijelom prostoru BiH, i moraju biti glasni u svojim konkretnim zahtjevima. Problem je što Klub Srba u Domu naroda Federalnog parlamenta nije formiran u skladu sa Ustavom – nedostaju tri ili četiri zastupnika do broja 17 koliko je propisano. Tu je odgovornost stranaka iz Federacije. Povodom ovog pitanja je najavljena apelacija.

MONITOR: Kako komentarišete šokantne prijetnje Sefera Halilovića, ratnog komandanta Armije BiH, da bi zbog referenduma protiv RS mogla biti upotrijebljena vojska?
HABUL: Ko bi je upotrijebio i zašto? Ta glupost izazvala je mnogo štete i došla kao volej lopta da se problem s referenduma prebaci na drugu polovinu BiH.

MONITOR: Da li je Halilović solo igrač ili glasnogovornik Bakira Izetbegovića?
HABUL: Halilović je odavno u ,,ratu” sa porodicom Izetbegović od smjenjivanja 1993.godine. Nije realno da bude glasnogovornik Bakira Izetbegovića.

MONITOR: Da li će po Vašem mišljenju biti „belaja” u BiH, na što je upozorio penzionisani general Halilović ?
HABUL: Definitivno ne. Ne postoji raspoloženje da se iko hvata puške.

 

Inckova pozicija je manekenska

MONITOR: Zašto međunarodni namjesnik Valentin Incko nije zabranio referendum u RS?
HABUL: Pozicija visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini je manekenska. Ne zbog toga što je Incko manje sposobnan ili pristrasan, već što su okolnosti i angažman međunarodne zajednice u BiH drastično promijenjeni nakon 2006. Pedi Ešdaun je posljednji visoki predstavnik sa guvernerskim ovlastima (2002-2006). Smjenjivao je političare – više od stotinu i jednog člana državnog Predsjedništva (Dragan Čović, HDZ), – nametao zakone i slično. Nedostajala su dva glasa da se izvrše promjene Ustava BiH u aprilu 2006. godine. To je propuštena istorijska šansa da BiH krene u trend izgradnje države: imali bi pravu vladu sa premijerom i 12 ministara, država bi imala bezmalo trideset izvornih nadležnosti i isto toliko podijeljenih. I tu je bila klauzula da se nadležnosti ne mogu prebacivati s države na entitete, ali obratno mogu. I dogodila se pobuna: svi poslanici iz Silajdžićeve Stranke za BiH glasali su protiv. Također, Božo Ljubić izveo je pobunu unutar HDZ – pet od šest zastupnika je glasalo protiv amandmana i Ljubić je formirao svoju formaciju HDZ 1990. Sada je opet u redovima HDZ i izabran je na listi dijaspore u Sabor RH. Propast amandmana predstavlja nepopravljivu štetu za BiH. Nedugo iza ovog debakla Ešdaun se razočaran vratio u Englesku. Njegovi nasljednici više nisu imali njegovu moć, a međunarodna zajednica je Bosnu pustila niz vodu.

Kako će se držati visoki predstavnik zavisi od politike PIK-a (Vijeća za implementaciju mira koji sačinjavaju velike sile). Politika PIK-a (Vijeća implementaciju mira) je „ne talasaj”, Amerikanci su se poslije 2006. povukli, Rusija je ojačala i drži srpsku stranu i blokira radikalne mjere. Incko nema mandat da primjenjuje Bonske ovlasti što znači da neće nikog smjenjivati ili poduzimati neke druge oštre mjere. Ali kao da se nešto mijenja u politici velikih sila.

Dodik igra na kartu nacionalizma

MONITOR: Analitičari iz Republike Srpske kažu da ovo što radi Dodik nije ništa drugo nego nacionalizam?
HABUL: Nacionalizam je u funkciji ozbiljnijih igara. Samo ću podsjetiti na jedan stari tekst profesora Milorada Ekmečića, objavljen je prije nekoliko godina u magazinu BH Dani. Suština Ekmečićevog savjeta je bila, parafraziram: u postojećim međunarodnim okolnostima nije moguća nezavisnost RS-a, ali treba raditi na tome i u povoljnom međunarodnom trenutku izaći iz BiH. Bio je to Ekmečićev ekspoze na skupu srpskih akademika koji je održan u Banjaluci pod pokroviteljstvom vlasti u RS.

EU kao zajednički kišobran

MONITOR: Šta u ovakvoj situciji znači nedavna vijest da je prihvaćen zahtjev BiH za članstvo u Evropskoj uniji?
HABUL: To je neka vrsta certifikata koja garantuje opstanak BiH. Dvije su stvari tu važne. Prva je, što put prema Evropi znači izgradnju standarda koji znače napredak u svakoj sferi života. Druga je biti član jedne sređene porodice (EU), pristup fondovima, sloboda kretanja, mogućnost zapošljavanja, transfer znanja, unapređenje kvaliteta života. EU je kao zajednički kišobran koji će obesmisliti važnost nacionalnih država, a redefiniše i ulogu države iz „organizirane sile” u servis građana. Zvuči malo idealistički, ali nije loše. Za euroskeptike pitanje: iako je EU u previranju, imali li za zemlje Balkana boljeg društva?

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vlast i opozicija nemaju svijest o razornom potencijalu nacionalnih podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naši političari nisu vizionari nego trgovci na sitno i ta nas centrifugalna sila stalno gura od centra i ostajemo na periferiji svega, pa i onih vrijednosti na kojima društvo može napredovati

 

MONITOR: U više gradova u Bosni i Hercegovini, proslava neustavnog Dana Republike Srpske protekla je uz nacionalističke pjesme i veličanje ratnih zločinaca. Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije prisustvovao je u Banja Luci svečanoj akademiji, a čestitke su stigle i od gradonačelnika Budve. Gdje  smo u odnosu na devedesete?

ULJAREVIĆ: Razlika u odnosu na 90-e je što su karte na mapi drugačije raspoređene, iako ima određenog déjà vu osjećaja. Oživjeli su i neki retrogradni narativi i politike, što ukazuje na nedostatnost političkih elita koje, u nesposobnosti da iznesu potrebne reforme, izvlače nacionalizam.

Obilježavanje neustavnog Dana Republike Srpske samo naglašava trend podizanja zabrinjavajućih tenzija u regionu. Prepoznaje se šablon gdje se svaki događaj koji se u nekoj ravni veže sa ispoljavanjem nacionalizma za to i zlorabi.

Ovdje se ne radi ni o kakvom spontanom procesu, već iskordiniranoj akciji koja računa na anemiju otpora na nacionalističke ispade, odnosno prihvatanje tih cirkusa ako su uvijeni u „patriotske izraze“. Multipliciranjem društvenih i ekonomskih problema Srbije, uz rastuće nezadovoljstvo građana i izbore koji se primiču, ove manifestacije su očekivana iako opasna predstava sa kojom Vučić adresira svoje birače.

Čestitke gradonačelnika Budve su u skladu s njegovim svjetonazorom i političkim identitetom, a na građanima je da pokažu  podržavaju li  takve izraze.

Mnogo više treba da zabrine prisustvo mitropolita Joanikija. Takva podrška najekstremnijim elementima srpskog nacionalizma poništava i neke naznake  pomiriteljske priče koju je do sada provukao u nekoliko navrata. Očigledno je da je SPC svoju infrastrukturu stavila na raspolaganje političkom djelovanju Beograda, a mitropolit Joanikije pristao da bude dio tog kolorita,   iz drugog reda, a to može imati samo negativne posljedice po Crnu Goru.

MONITOR: I ovaj Božić proslavili smo paljenjem dva badnjaka, i porukama koje pojačavaju nacionalne tenzije. Ko je odgovoran za to što ovo društvo ne uspijeva da prevaziđe podjele ?

ULJAREVIĆ: Crnogorsko društvo mora biti uznemireno zbog stepena podijeljenosti koja se učvršćuje, a čiji je jedan od stubova na etničkoj osnovi. Moj je utisak da kod ključnih političkih aktera, i iz vlasti i opozicije, ne postoji svijest o razornom potencijalu koje ovo nosi, da su nam lideri istrošeni ili skromnih formata, nesposobni ili nevoljni da gledaju dalje od kratkoročnih partijskih kalkulacija. Samo takvi vide politički profit u ovim podjelama i igranju sa osjetljivim identitetskim pitanjima.

Cijena tog hroničnog nedostatka političkih kapaciteta je, između ostalog, da država tone u primitivizam, loše međuljudske odnose, apatiju koja će imati drugačije posljedice od one koju je nosila frustracija vlašću DPS-a.

Poslije 30 godina jedne vlasti, mora proći nekoliko izbornih ciklusa dok se ne raščisti i izbalansira politička scena, koja je sad, s obje strane, puna epizodista i statista koji žive svoju minutu slave.

I treba naglasiti, odgovornost jest najviše na onome ko je vodio Crnu Goru 30 godina. Međutim, plitkouman je pokušaj baziranja narativa o podijeljenosti isključivo na DPS-u, uz prateći revanšizam i kopiranje svih pogrešnih modela DPS-a.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, ŠEF DOPISNIŠTVA AL DŽAZIRE U VAŠINGTONU: Zapadni Balkan bi mogao biti kolateralna šteta ukrajinske krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Putina važi da nikada ne propušta dobru krizu da nešto ne dobije. Ima jedno stopalo, vrlo čvrsto na Balkanu. To je Srbija. Drugo želi smjestiti ili u Crnoj Gori ili u Bosni, odnosno u entitetu RS. Ako Amerikanci i Rusi nešto dogovore oko Ukrajine, koja je važnija od Balkana, to će se osjetiti i kod vas

 

MONITOR: U čemu se, razlikuje politika prema našem regionu u posljednje tri američke administracije (Obama, Tramp, Bajden)?

PULJIĆ: Aktualna, Bidenova administracija je najagresivnija, najprisutnija na Zapadnom Balkanu što potvrđuje formiranje jakog diplomatskog tima s vrlo iskusnim ljudima od kojih su neki, poput Chrisa Hilla, desetljećima vezani uz Balkan. Sada sve to treba pretvoriti u konkretnu politiku na terenu što se neće dogoditi prije proljeća ove godine najviše zbog toga što se u Senatu, koji potvrđuje ambasadorske nominacije, sve odugovlači i komplicira. Vidimo da se počelo s uvođenjem sankcija za pojedince i organizacije. Vjerujem da će Washington još jednom pokušati s diplomacijom, a ako ne uspiju, onda više neće biti milosti za korumpirane ljude na jugoistoku Europe.

Obamina administracija je bila tiša, ali dosta aktivna, osobito u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Manje u Bosni i Hercegovini. Ipak, pred sam kraj Obamine administracije nametnute su prve sankcije Miloradu Dodiku. Treba podsjetiti da je glavni čovjek za regiju bio tadašnji potpredsjednik, a sada predsjednik – Joe Biden.

Kod Trumpa je bio vidljiv drugačiji pristup, s mnogo manje imena u State Departmentu ili Bijeloj kući, koja su od ranije provodila američku politiku prema Balkanu. Ipak, postavljen je posebni izaslanik za kosovsko-srpske pregovore, Richard Grenell, koji je bio više zainteresiran za širenje desničarskih ideja u Europi, bio je ambasador u Njemačkoj, nego za pregovore. Probudio se pred predsjedničke izbore, kada su pompezno najavljeni pregovori u Bijeloj kući s vodećim ljudima Kosova i Srbije. Na kraju se pokazalo da je Trumpu bio potreban nekakav uspjeh na vanjskopolitičkom planu, pa se prihvatio tog posla. No, sve vrijeme je bilo vidljivo da su Amerikanci u tom periodu bili naklonjeni Beogradu.

MONITOR: SAD su, pre nekoliko dana, dopunile sankcije protiv člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, priključujući i sankcije protiv Alternativne TV. Jedan od navedenih razloga, pored „ugrožavanja stabilnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“, pomenuto je i bogaćenje kroz korupciju i mito, a jedna od mjera je i zamrzavanje imovine u SAD-u. Koliko to može biti efikasno?

PULJIĆ: Može biti efikasno ako Europa bude pratila Ameriku, ali vrlo je teško postići konsenzus unutar Europske unije, gdje Dodik ima prijatelje poput mađarskog premijera- tvrdolinijaša Viktora Orbana, što je rezultat povezivanja desničara od Washingtona preko Brisela do Balkana. Američke sankcije su opomena mnogima da odustanu od korupcije i podrivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a te sankcije su velika mrlja na nečijem imenu, kada je međunarodna politika u pitanju. Ono što je razočarenje, barem za mene, jeste to što američka strana za sagovornike ima ljude, recimo iz Bosne i Hercegovine, koji su školski primjer korumpiranosti, poput ministra obrane Selme Cikotića. Protiv njega je u BiH podignuto nekoliko optužnica za korupciju, a  Amerikanci upravo s njim razgovaraju o borbi protiv korupcije. Da nije tužno bilo bi čak i smiješno.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR VESNA RAKIĆ – VODINELIĆ, PROFESORICA PRAVA: EU je do sada računala na „jake vođe“ na Balkanu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Došli smo do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji i EU oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije

 

MONITOR: U 2022. godini trebalo bi da se održe redovni predsjednički i beogradski i vanredni parlamentarni izbori. Vi smatrate da opozicija ne bi trebalo da izlazi na parlamentarne, jer ih smatrate neustavnim. Opozicija se, reklo bi se, priprema za povratak u parlament. Koje su političke zamke te odluke?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Da, moje mišljenje je bilo i dalje jeste, da su parlamentarni izbori na proleće u Srbiji isključivi rezultat samovolje srpskog autokrate i predsednika Aleksandra Vučića, a ta samovolja je bila reakcija na jednoumnu, gotovo jednostranačku Narodnu skupštinu koja je proizašla iz izbora 2020. Iako ta Skupština služi farsičnoj „razmeni mišljenja“ vrha udvoričkog društvenog sloja u Srbiji i „odbrani“ Vučića od izmišljenih atentata, ona se izvrgla u sramotni vodvilj koji veliki deo stanovništva Srbije ne može da gleda i sluša bez podsmeha. Tako se Skupština, umesto legislativnog tela, pokazala kao  jedan umnogome karikaturalni sastav koji je sramotan i za onog kog navodno brani.  Zato i mislim da je  treba ostaviti da odgudi čitav mandat, da nepromišljeno usvaja zakone, koji se ili povlače ili vraćaju, ili menjaju što pod pritiskom građana, što nekih činilaca EU. Moramo  dobro zapamtiti ovaj ponižavajući sastav Skupštine i učiniti sve da se nikad više tako nešto ne ponovi. Ta Skupština je tek teško podnošljiv teg o vratu građana Srbije. A zbog loših iskustava sa nepoštenim izborima, nema garantija da bi novi sastav Skupštine, bar u većini, bio bitno bolji od sadašnjeg.

Opozicione stranke i opoziciona javnost trebalo bi da se koncentrišu na redovne izbore, a to su predsednički i beogradski. Na beogradskim izborima postoje izvesne šanse za uspeh, uprkos svemu, pod uslovom da se obezbedi dobra kontrola izbornog procesa i da se opozicione koalicije ukrupne. Pod vlašću nevidljivog gradonačelnika Radojičića i njegovog sveprisutnog zamenika Vesića, došlo je do toga da se Beograd  pred našim očima pretvara iz kosmopolitskog grada u seriju neskladnih kasaba.

Predsednički izbori su redovni izbori koje je još teško dobiti ako  Aleksandar Vučić bude kandidat. On će biti na svaki način favorizovan. Ali izborna smena vlasti je proces. Drugi krug predsedničkih izbora bio bi uspeh za svakog kandidata.

MONITOR: Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da opozicija, u zbiru, vodi u Beogradu. Koje greške ne bi smjele da se naprave?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Kontrola izbora mora biti dobro organizovana, što na prošlim beogradskim izborima nije bio slučaj.

Prethodna ispitivanja javnog mnjenja trebalo bi, koliko-toliko pouzdano, da pokažu ko može preći cenzus, a ko ne, što bi trebalo da navede racionalne opozicione političke subjekte na udruživanje.

Mora se biti uporan u dokazivanju raznih oblika izbornih nepravilnosti, a naročito izbornih krađa.

Predstavljanje kandidata u medijima je najveći problem, jer su svi elektronski mediji sa nacionalnom frekvencijom pod uticajem i kontrolom vladajuće SNS, tako da opozicija mora da računa na ,,pešačku“ kampanju i na održavanje uličnih zborova.

MONITOR: Bili ste u timu pravnika koji je poslije izborne krađe i višemjesečnih protesta građana 1996-97, pripremio „dokazni materijal“ za posrednika Felipea Gonzalesa. Danas je u opoziciji prilično poraslo  nezadovoljstvo ponašanjem Brisela prema Aleksandru Vučiću. Kako razumijete to prilično glasno „ćutanje“?

RAKIĆ – VODINELIĆ: U odnosu na 90-e, percepcija Srbije i rukovođenje njome bitno se promenilo. Ključna reč za poželjan unutrašnjepolitički status Srbije, u očima EU, je stabilnost koja se tumači relativno usko. Dakle, ako se ne izazivaju čarke, ako ne izbijaju burni granični sporovi, ako politički vrh pokazuje kakvu-takvu saradnju sa Evropom povodom statusa Kosova – sve je u redu. Misli se da se to postiže putem „jakog vođe“, a demokratija – e, pa demokratija je čisto naša unutrašnja stvar. Ako građanima treba, neka se za nju izbore.

Posle ratnog haosa kome je Slobodan Milošević odlučujuće doprineo, svako ko nema  ratničkih teritorijalnih pretenzija- verbalne se ne računaju – dobro je došao. Ovakav stav formulisan je i održavan najviše pod uticajem vlade Angele Merkel i slabom političkom pozicijom Evropskog parlamenta. Sad smo tek na početku promene pristupa, ako doista jesmo.

Ako imate pretenzija da živite u demokratskoj državi, ne možete biti zadovoljni takvim stavom Evropske komisije. A za Komisiju je od interesa, na prvom mestu, balansiranje Vučića povodom Kosova, a u novije vreme i činjenica da Srbija ima značajne rezerve litijuma. Evropska zelena agenda se ne može ostvariti bez obnovljivih izvora energije, EU ne želi da i dalje bude zavisna od Kine povodom litijumskih baterija, jedan od Komesara EU – Šefčovič, glasno je rekao da Evropa mora računati s tim da se na njenom tlu ekstrahira litijum. Pa, rubna siromašna područja geografske Evrope, naročito države koje još nisu članice EU, veoma su zgodne za tako nešto. Često se zanemaruje upozorenje da zelena energija nije uvek čista energija, da vađenje sirovina koje obezbeđuju obnovljive energentske izvore, uništavaju i to za dugo vreme, područja sa kojih se eksploatišu. I tu smo došli do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji  i EU, na jednoj strani, oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije.

MONITOR: Srbiju u januaru očekuje i referendum o izmjenama Ustava. Ljudi se ovih dana „čude“ nad nekim odlukama sudova (slučajevi – paljenja kuće novinara Jovanovića, „Šarić“, „Dijana Hrkalović“). Šta to govori i kakve su izmjene Ustava, mogu li one zaista doprinijeti stvaranju treće grane vlasti?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Predloženi ustavni amandmani su daleko ispod očekivanja. U njihovoj sadržini postoje blagi pomaci kad je reč o izboru i položaju sudija, a gotovo nikakvi kad se radi o javnim tužiocima. Tužilaštvo je, preko visokih ovlašćenja Republičkog javnog tužioca pod snažnim uticajem, time i pritiskom izvršnih vlasti – Vlade i predsednika Republike, a amandmani tu ništa nisu promenili. Ako posmatramo razvoj amandmana od prve verzije iz 2018, do današnje, a mislim da je ovo šesta, postoji pobošljanje,  ali samo zato što se krenulo od verzije koja je daleko lošija od postojećih ustavnih rešenja.

Svaka promena Ustava treba da involvira građane, naročito ova, jer su istraživanja pokazala nizak stepen poverenja građana u sudove. Građani u ovome, izuzev ako su školovani pravnici, uopšte nisu učestvovali, niti je država učinila ikakav napor da ih informiše i uključi. Proces izrade amandmana je bio nejavan.

Nade koje je najpre probudila Strategija o reformi pravosuđa iz 2013, ovim amandmanima su izneverene.

Pravosudna stvarnost Srbije je sumorna. Visoko pozicionirani slučajevi koje ste pomenuli, a takvi su zato što su involvirane ličnosti blizu državnog vrha ili povezane netransparentnim vezama sa njim, pokazale su brojne odlike nedostatka vladavine prava: neopravdano dugo trajanje postupka koje koristi okrivljenima, a ide na štetu oštećenima; pravnu nesigurnost, koja se izražava olakim ukidanjem odluka, bez pokušaja najviših sudskih instanci da reše slučajeve, iako za to imaju zakonskih mogućnosti; nejednak tretman okrivljenih.

Amandmani neće doneti bitne promene stvarnog položaja sudije niti položaja sudstva kao grane državne vlasti – to je neizvodivo u autokratskom okruženju u kome jedan čovek javno, na TV ekranima sudi i presuđuje, bilo putem poligrafa, bilo interpretacijom iskaza svedoka, bilo prenošenjem podataka iz krivičnih istraga koje bi morale biti nejavne i opravdano je da takve budu. Onda se takvi istupi šire tabloidnim suđenjima i više niko ni u šta ne veruje.

MONITOR: Ovaj vlastodržački populizam u kojem živimo, kao da povremeno reaguje na „pritiske odozdo“. Mogu li ekološke teme biti snažniji podstrek da do nekih promjena dođe  i institucionalno kao što je 2020-e, tema Zakona o vjeroispovijesti, promjenila odnos snaga u parlamentu Crne Gore?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Iskreno da kažem – volela bih, ali nisam sigurna, jer ne znam koliko su problemi zagađenja široko i duboko prisutni u javnosti Srbije. Pritisak koji je doveo do povlačenja jednog zakona i promene drugog, bio je odlučujući, za ovakve odluke predsednika Vučića. Ima izgleda, međutim, da je to učinjeno relativno lako i brzo, zato što predsednik računa da se radi samo o odlaganju i da će i u budućem u parlamentu imati većinu koja bi mogla omogućiti njihovo ponovno izglasavanje. Pored toga, protesti u Srbiji su difuzni, ne predvode ih opozicione političke stranke, a za razliku od Crne Gore, SPC u Srbiji stoji čvrsto uz ovu vlast.

 

Političari su brže od širenja virusa širili moć

MONITOR: Godina na izmaku je bila opterećena mnogim neizvjesnostima, postavljajući pred ljude neka od najvažnijih egzistencijalnih pitanja. Da li je bilo, a ako jeste koji su to, „momentumi“ u 2021-oj?

RAKIĆ-VODINELIĆ: Na planeti Zemlji to je svakako bila proizvodnja i distribucija vakcina protiv kovida 19, ali istovremeno odbijanje velikog broja ljudi da se vakcinišu, diskriminacija najsiromašnijih zemalja u tom pogledu i paralelno s tim burna mutacija virusa, čemu se teško sagledava kraj. Ova dugotrajna pandemija je promenila način života u celom svetu, izuzev ponašanja svetskih političara, koji brže od širenja zaraze pronalaze nove načine da prošire svoju vlast i moć.

U Srbiji istinski ,,momentum“ jeste buđenje izvesne nade da uspostavljeni i već duboko učvršćeni autokratski sistem vlasti ipak može biti smenjen, a odlučujući podstrek tome dali su ekološki pokreti i ono malo nezavisnih medija koji uporno razotkrivaju razornu korupciju, čija je glava u samoj vlasti, a pipci prožimaju čitavo društvo.

 

Teško je ocijeniti da li vrijeme radi za novu vlast u Crnoj Gori

MONITOR:  U Crnoj Gori se pokazuje da promjene  nisu lako sprovodive, između ostalog,  i zbog ustavnih i zakonskih prepreka za sistemske reforme i personalne promjene, posebno u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala. Došlo je i do neslaganja između Venecijanske komisije i nove vlasti. Kako je Vaše viđenje te situacije?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Za promenu sistema, a upravo takvu promenu proklamuje sadašnja vlast u Crnoj Gori, potrebni su entuzijazam, znanje, autoritet novih vlasti i podrška značajne većine građana. Odavde, primećujem značajnu dozu entuzijazma kod nekih aktera nove vlasti. Nisam u stanju da ocenim koliki je uticaj profesionalizma na mogućnost promene sistema. Borba protiv organizovanog kriminala traži saradnju tužilaca i službi bezbednosti. U Rumuniji EU je takvu saradnju prihvatala jer je preovlađivao utisak da su te službe oslobođene „starih kadrova“. Ali to se dogodilo posle dugog vremena od svrgavanja Čaušeskua.

Teško je oceniti da li vreme radi za novu vlast ili protiv nje. Izgleda mi da bi vreme radilo za novu vlast da koalicione veze koje su omogućile pobedu nisu do te mere pokidane kao što trenutno jesu. I verujem da  uticaj predsednika Srbije na to nije mali.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo