Povežite se sa nama

INTERVJU

Emir Habul, novinar iz Sarajeva: U BiH niko nije voljan da ide u rat

Objavljeno prije

na

Emir Habul je dugogodišnji novinar i urednik iz Sarajeva. Radio je u dnevnom listu Oslobođenje, bio dopisnik Radija Slobodna Evropa, a donedavno bio je urednik informativnog programa BH Radija. Trenutno je zaposlen na javnom RTV servisu BiH. Povod za razgovor za Monitor sa gospodinom Habulom je referendum u Republici Srpskoj. Na početku Habul komentariše činjenicu da Milorad Dodik, predsjednik RS, i pored brojnih upozorenja na višestruke opasne posljedice nije odustao od referenduma o Danu Republike Srpske.

– Dodik je otišao predaleko i nije mogao odustati. S druge strane, nije bilo ni odlučnih pritisaka velikih sila. Srbijanski premijer Vučić je izbjegao da bude arbitar. Nije podržao, ali nije ni rezolutno zatražio da se referendum odgodi. Nije ni ruski predsjednik Putin bio izričito protiv. Međutim, niko nije otvoreno podržao Dodikovu akciju. Da li je on isprobavao da vidi dokle može ići ili je vršio homogenizaciju pred lokalne izbore to ćemo uskoro saznati. Mislim da je manje štete što je referendum održan, nego da je zabranjen.

MONITOR: Kakve će posljedice imati referendum po srpski narod u BiH?
HABUL: Iako se uoči referenduma stvarala atmosfera o trijumfu i srpskom plebiscitu, izgleda da je „narod podbacio”. Zvanično, izlaznost je negdje oko 55 odsto. Slobodan Vasković, koji ima svoj blog i koji je dobro informisan o zbivanjima u RS, tvrdi da je referendum doživio debakl i da je izlaznost bila ispod 50 posto što umanjuje snagu vođe i pokazuje zaustavljanje rasta popularnosti, što je na kraju Pirova pobjeda. U ponedjeljak na N1 televiziji Dodik je bio prilično nervozan i razdražljiv. To je znak da nešto ne ide u dobrom pravcu. Reakcije međunarodne zajednice upućuju na zaključak da je predsjednik RS prešao crvenu liniju i sada se očekuju kontra mjere. Međutim, najveća posljedica je ukupna atmosferu u BiH, podgrijano je nepovjerenje, pospiješene svađe i pojačano nacionalno zbijanje redova. Svi smo na šteti.

MONITOR: A po situaciju u BiH, koja je po mnogima slična onoj uoči rata 1992. godine?
HABUL: Ne stoji analogija sa 1992. Taj utisak raspirivali su mediji i jedna neodmjerena izjava Sefera Halilovića o mogućnosti izbijanja ratnog sukoba. Stvorena je napetost čemu je mnogo doprinijela slika dugih cijevi oko institucija u RS-u. Dan refenduma je prošao mirno kako je i trebalo biti. Najzapaljivija je bila retorika samog Dodika. I ko bi ratovao? Narodi u Bosni i Hercegovini, iako se ne slažu u hiljadu stvari, u jednoj su saglasni: niko nije voljan ići u rat.

MONITOR: Hoće li Dodik nakon ovog biti izveden pred sud?
HABUL: Ko to zna? To je tema novinskih i kuloarskih nagađanja. Međutim, državni tužilac objavio je dan poslije da će Dodik biti pozvan na saslušanje. Takav rasplet je malo ko očekivao. Upadljiv je međutim stav Ministarstva vanjskih poslova SAD u kojem se navodi da će „podržati lokalne institucije kada je u pitanju reagovanje na organizovanje referenduma”. To je do sada najdirektnija podrška, pa hajmo reći i „guranje” američke administracije prema tome da institucije BiH „pokažu zube”. Ali da li će se Dodik zaista odazvati pozivu za saslušanje, to je već drugo pitanje. Poručio je, može ali na prostoru RS-a! Tužilaštvo je između dvije vatre: jedni pritišću što tužilac nije ranije reagovao, uključujući i opoziciju iz RS-a (ne zbog referenduma), a iz RS-a da je u službi politike. U međuvremenu je i glavni tužilac Goran Salihović suspendovan, ali to je već druga priča.

MONITOR: Ustavni sud BiH je preglasavanjem donio odluku da odbaci apelaciju parlamenta Republike Srpske da se više ne može slaviti 9. januar kao dan tog entiteta i da zabranjuje održavanje referenduma. Šta je tu sporno?
HABUL: U ovoj galami izgubila se suština prigovora da se krsna slava odvoji od praznika. Lično mislim da ovo pitanje nije trebalo otvarati jer ima mnogo prešnijih pitanja. I apelant (Bakir Izetbegović) je mogao znati da se može napraviti šteta po stabilnost BiH. Međutim, kada je već donesena, odluka se mora provoditi. Dan poslije iz Banjaluke mogli su se čuti i umirujući glasovi da će se odluka Ustavnog suda provesti, a da je referendum zapravo bio anketa. Lider opozicije Mladen Bosić (SDS) u izjavi nakon referenduma kaže da se „Zakon o praznicima mogao promijeniti i bez referenduma!” Naravno da je mogao, ali referendum je imao i druge političke ciljeve: nastavak politike sistematskog urušavanja i ono malo državnih institucija, korak ka osamostaljenju RS-a i pripremu za neki budući referendum.

MONITOR: Kakva je nacionalna struktura članova Ustavnog suda?
HABUL: Sud ima devet članova – po dva su iz konstitutivnih naroda BiH i trojica sudija stranci. Strane sudije su iz Njemačke, Moldavije i Makedonije.

MONITOR: Da li je moguće, kako pišu pojedini mediji, da će Ustavnom sudu stići apelacija da se ukine ime Republika Srpska „jer vrijeđa druge narode”?
HABUL: Vjerujem da je u pitanju spekulacija. Ustrojstvo Bosne i Hercegovine uređeno je Dejtonskim sporazumom i može se mijenjati samo saglasnošću sve tri strane. Ime Republika Srpska prihvatio je Izetbegović, što je Šaćirbegović, kao tadašnji šef vanjskih poslova, potpisao u Ženevi u septembru 1995. što je bio srpski uslov za Dejton.

MONITOR: Krećući u referendum, da li je Dodik imao još nekih motiva?
HABUL: Sasvim moguće. Predsjednik RS je u tim danima bio najvažniji i možda najpopularniji političar s obje strane Drine, vjerovatno je kalkulisao i sa predizbornim efektima. Galama koja je stvorena u danima prije referenduma zagušila je finansijske dubioze u RS-u, nelikvidnost i loše vođenje ekonomije. Dvije banke su propale – a protiv vlasnika Pavlović banke iz Bijeljine je otvorena istraga. I Dodik je dio te priče.

MONITOR: Da li prema Srbima u Federaciji BiH traje diskriminacija o kojoj ćuti i međunarodna uprava?
HABUL: Nažalost nigdje u BiH nije dobro biti manjina. Tako ni odluka o konstitutivnosti naroda na cijelom prostoru BiH nije provedena. Srbi imaju pravo na svoj jezik i konstitutivnost na cijelom prostoru BiH, i moraju biti glasni u svojim konkretnim zahtjevima. Problem je što Klub Srba u Domu naroda Federalnog parlamenta nije formiran u skladu sa Ustavom – nedostaju tri ili četiri zastupnika do broja 17 koliko je propisano. Tu je odgovornost stranaka iz Federacije. Povodom ovog pitanja je najavljena apelacija.

MONITOR: Kako komentarišete šokantne prijetnje Sefera Halilovića, ratnog komandanta Armije BiH, da bi zbog referenduma protiv RS mogla biti upotrijebljena vojska?
HABUL: Ko bi je upotrijebio i zašto? Ta glupost izazvala je mnogo štete i došla kao volej lopta da se problem s referenduma prebaci na drugu polovinu BiH.

MONITOR: Da li je Halilović solo igrač ili glasnogovornik Bakira Izetbegovića?
HABUL: Halilović je odavno u ,,ratu” sa porodicom Izetbegović od smjenjivanja 1993.godine. Nije realno da bude glasnogovornik Bakira Izetbegovića.

MONITOR: Da li će po Vašem mišljenju biti „belaja” u BiH, na što je upozorio penzionisani general Halilović ?
HABUL: Definitivno ne. Ne postoji raspoloženje da se iko hvata puške.

 

Inckova pozicija je manekenska

MONITOR: Zašto međunarodni namjesnik Valentin Incko nije zabranio referendum u RS?
HABUL: Pozicija visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini je manekenska. Ne zbog toga što je Incko manje sposobnan ili pristrasan, već što su okolnosti i angažman međunarodne zajednice u BiH drastično promijenjeni nakon 2006. Pedi Ešdaun je posljednji visoki predstavnik sa guvernerskim ovlastima (2002-2006). Smjenjivao je političare – više od stotinu i jednog člana državnog Predsjedništva (Dragan Čović, HDZ), – nametao zakone i slično. Nedostajala su dva glasa da se izvrše promjene Ustava BiH u aprilu 2006. godine. To je propuštena istorijska šansa da BiH krene u trend izgradnje države: imali bi pravu vladu sa premijerom i 12 ministara, država bi imala bezmalo trideset izvornih nadležnosti i isto toliko podijeljenih. I tu je bila klauzula da se nadležnosti ne mogu prebacivati s države na entitete, ali obratno mogu. I dogodila se pobuna: svi poslanici iz Silajdžićeve Stranke za BiH glasali su protiv. Također, Božo Ljubić izveo je pobunu unutar HDZ – pet od šest zastupnika je glasalo protiv amandmana i Ljubić je formirao svoju formaciju HDZ 1990. Sada je opet u redovima HDZ i izabran je na listi dijaspore u Sabor RH. Propast amandmana predstavlja nepopravljivu štetu za BiH. Nedugo iza ovog debakla Ešdaun se razočaran vratio u Englesku. Njegovi nasljednici više nisu imali njegovu moć, a međunarodna zajednica je Bosnu pustila niz vodu.

Kako će se držati visoki predstavnik zavisi od politike PIK-a (Vijeća za implementaciju mira koji sačinjavaju velike sile). Politika PIK-a (Vijeća implementaciju mira) je „ne talasaj”, Amerikanci su se poslije 2006. povukli, Rusija je ojačala i drži srpsku stranu i blokira radikalne mjere. Incko nema mandat da primjenjuje Bonske ovlasti što znači da neće nikog smjenjivati ili poduzimati neke druge oštre mjere. Ali kao da se nešto mijenja u politici velikih sila.

Dodik igra na kartu nacionalizma

MONITOR: Analitičari iz Republike Srpske kažu da ovo što radi Dodik nije ništa drugo nego nacionalizam?
HABUL: Nacionalizam je u funkciji ozbiljnijih igara. Samo ću podsjetiti na jedan stari tekst profesora Milorada Ekmečića, objavljen je prije nekoliko godina u magazinu BH Dani. Suština Ekmečićevog savjeta je bila, parafraziram: u postojećim međunarodnim okolnostima nije moguća nezavisnost RS-a, ali treba raditi na tome i u povoljnom međunarodnom trenutku izaći iz BiH. Bio je to Ekmečićev ekspoze na skupu srpskih akademika koji je održan u Banjaluci pod pokroviteljstvom vlasti u RS.

EU kao zajednički kišobran

MONITOR: Šta u ovakvoj situciji znači nedavna vijest da je prihvaćen zahtjev BiH za članstvo u Evropskoj uniji?
HABUL: To je neka vrsta certifikata koja garantuje opstanak BiH. Dvije su stvari tu važne. Prva je, što put prema Evropi znači izgradnju standarda koji znače napredak u svakoj sferi života. Druga je biti član jedne sređene porodice (EU), pristup fondovima, sloboda kretanja, mogućnost zapošljavanja, transfer znanja, unapređenje kvaliteta života. EU je kao zajednički kišobran koji će obesmisliti važnost nacionalnih država, a redefiniše i ulogu države iz „organizirane sile” u servis građana. Zvuči malo idealistički, ali nije loše. Za euroskeptike pitanje: iako je EU u previranju, imali li za zemlje Balkana boljeg društva?

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo