Povežite se sa nama

INTERVJU

Emir Habul, novinar iz Sarajeva: U BiH niko nije voljan da ide u rat

Objavljeno prije

na

Emir Habul je dugogodišnji novinar i urednik iz Sarajeva. Radio je u dnevnom listu Oslobođenje, bio dopisnik Radija Slobodna Evropa, a donedavno bio je urednik informativnog programa BH Radija. Trenutno je zaposlen na javnom RTV servisu BiH. Povod za razgovor za Monitor sa gospodinom Habulom je referendum u Republici Srpskoj. Na početku Habul komentariše činjenicu da Milorad Dodik, predsjednik RS, i pored brojnih upozorenja na višestruke opasne posljedice nije odustao od referenduma o Danu Republike Srpske.

– Dodik je otišao predaleko i nije mogao odustati. S druge strane, nije bilo ni odlučnih pritisaka velikih sila. Srbijanski premijer Vučić je izbjegao da bude arbitar. Nije podržao, ali nije ni rezolutno zatražio da se referendum odgodi. Nije ni ruski predsjednik Putin bio izričito protiv. Međutim, niko nije otvoreno podržao Dodikovu akciju. Da li je on isprobavao da vidi dokle može ići ili je vršio homogenizaciju pred lokalne izbore to ćemo uskoro saznati. Mislim da je manje štete što je referendum održan, nego da je zabranjen.

MONITOR: Kakve će posljedice imati referendum po srpski narod u BiH?
HABUL: Iako se uoči referenduma stvarala atmosfera o trijumfu i srpskom plebiscitu, izgleda da je „narod podbacio”. Zvanično, izlaznost je negdje oko 55 odsto. Slobodan Vasković, koji ima svoj blog i koji je dobro informisan o zbivanjima u RS, tvrdi da je referendum doživio debakl i da je izlaznost bila ispod 50 posto što umanjuje snagu vođe i pokazuje zaustavljanje rasta popularnosti, što je na kraju Pirova pobjeda. U ponedjeljak na N1 televiziji Dodik je bio prilično nervozan i razdražljiv. To je znak da nešto ne ide u dobrom pravcu. Reakcije međunarodne zajednice upućuju na zaključak da je predsjednik RS prešao crvenu liniju i sada se očekuju kontra mjere. Međutim, najveća posljedica je ukupna atmosferu u BiH, podgrijano je nepovjerenje, pospiješene svađe i pojačano nacionalno zbijanje redova. Svi smo na šteti.

MONITOR: A po situaciju u BiH, koja je po mnogima slična onoj uoči rata 1992. godine?
HABUL: Ne stoji analogija sa 1992. Taj utisak raspirivali su mediji i jedna neodmjerena izjava Sefera Halilovića o mogućnosti izbijanja ratnog sukoba. Stvorena je napetost čemu je mnogo doprinijela slika dugih cijevi oko institucija u RS-u. Dan refenduma je prošao mirno kako je i trebalo biti. Najzapaljivija je bila retorika samog Dodika. I ko bi ratovao? Narodi u Bosni i Hercegovini, iako se ne slažu u hiljadu stvari, u jednoj su saglasni: niko nije voljan ići u rat.

MONITOR: Hoće li Dodik nakon ovog biti izveden pred sud?
HABUL: Ko to zna? To je tema novinskih i kuloarskih nagađanja. Međutim, državni tužilac objavio je dan poslije da će Dodik biti pozvan na saslušanje. Takav rasplet je malo ko očekivao. Upadljiv je međutim stav Ministarstva vanjskih poslova SAD u kojem se navodi da će „podržati lokalne institucije kada je u pitanju reagovanje na organizovanje referenduma”. To je do sada najdirektnija podrška, pa hajmo reći i „guranje” američke administracije prema tome da institucije BiH „pokažu zube”. Ali da li će se Dodik zaista odazvati pozivu za saslušanje, to je već drugo pitanje. Poručio je, može ali na prostoru RS-a! Tužilaštvo je između dvije vatre: jedni pritišću što tužilac nije ranije reagovao, uključujući i opoziciju iz RS-a (ne zbog referenduma), a iz RS-a da je u službi politike. U međuvremenu je i glavni tužilac Goran Salihović suspendovan, ali to je već druga priča.

MONITOR: Ustavni sud BiH je preglasavanjem donio odluku da odbaci apelaciju parlamenta Republike Srpske da se više ne može slaviti 9. januar kao dan tog entiteta i da zabranjuje održavanje referenduma. Šta je tu sporno?
HABUL: U ovoj galami izgubila se suština prigovora da se krsna slava odvoji od praznika. Lično mislim da ovo pitanje nije trebalo otvarati jer ima mnogo prešnijih pitanja. I apelant (Bakir Izetbegović) je mogao znati da se može napraviti šteta po stabilnost BiH. Međutim, kada je već donesena, odluka se mora provoditi. Dan poslije iz Banjaluke mogli su se čuti i umirujući glasovi da će se odluka Ustavnog suda provesti, a da je referendum zapravo bio anketa. Lider opozicije Mladen Bosić (SDS) u izjavi nakon referenduma kaže da se „Zakon o praznicima mogao promijeniti i bez referenduma!” Naravno da je mogao, ali referendum je imao i druge političke ciljeve: nastavak politike sistematskog urušavanja i ono malo državnih institucija, korak ka osamostaljenju RS-a i pripremu za neki budući referendum.

MONITOR: Kakva je nacionalna struktura članova Ustavnog suda?
HABUL: Sud ima devet članova – po dva su iz konstitutivnih naroda BiH i trojica sudija stranci. Strane sudije su iz Njemačke, Moldavije i Makedonije.

MONITOR: Da li je moguće, kako pišu pojedini mediji, da će Ustavnom sudu stići apelacija da se ukine ime Republika Srpska „jer vrijeđa druge narode”?
HABUL: Vjerujem da je u pitanju spekulacija. Ustrojstvo Bosne i Hercegovine uređeno je Dejtonskim sporazumom i može se mijenjati samo saglasnošću sve tri strane. Ime Republika Srpska prihvatio je Izetbegović, što je Šaćirbegović, kao tadašnji šef vanjskih poslova, potpisao u Ženevi u septembru 1995. što je bio srpski uslov za Dejton.

MONITOR: Krećući u referendum, da li je Dodik imao još nekih motiva?
HABUL: Sasvim moguće. Predsjednik RS je u tim danima bio najvažniji i možda najpopularniji političar s obje strane Drine, vjerovatno je kalkulisao i sa predizbornim efektima. Galama koja je stvorena u danima prije referenduma zagušila je finansijske dubioze u RS-u, nelikvidnost i loše vođenje ekonomije. Dvije banke su propale – a protiv vlasnika Pavlović banke iz Bijeljine je otvorena istraga. I Dodik je dio te priče.

MONITOR: Da li prema Srbima u Federaciji BiH traje diskriminacija o kojoj ćuti i međunarodna uprava?
HABUL: Nažalost nigdje u BiH nije dobro biti manjina. Tako ni odluka o konstitutivnosti naroda na cijelom prostoru BiH nije provedena. Srbi imaju pravo na svoj jezik i konstitutivnost na cijelom prostoru BiH, i moraju biti glasni u svojim konkretnim zahtjevima. Problem je što Klub Srba u Domu naroda Federalnog parlamenta nije formiran u skladu sa Ustavom – nedostaju tri ili četiri zastupnika do broja 17 koliko je propisano. Tu je odgovornost stranaka iz Federacije. Povodom ovog pitanja je najavljena apelacija.

MONITOR: Kako komentarišete šokantne prijetnje Sefera Halilovića, ratnog komandanta Armije BiH, da bi zbog referenduma protiv RS mogla biti upotrijebljena vojska?
HABUL: Ko bi je upotrijebio i zašto? Ta glupost izazvala je mnogo štete i došla kao volej lopta da se problem s referenduma prebaci na drugu polovinu BiH.

MONITOR: Da li je Halilović solo igrač ili glasnogovornik Bakira Izetbegovića?
HABUL: Halilović je odavno u ,,ratu” sa porodicom Izetbegović od smjenjivanja 1993.godine. Nije realno da bude glasnogovornik Bakira Izetbegovića.

MONITOR: Da li će po Vašem mišljenju biti „belaja” u BiH, na što je upozorio penzionisani general Halilović ?
HABUL: Definitivno ne. Ne postoji raspoloženje da se iko hvata puške.

 

Inckova pozicija je manekenska

MONITOR: Zašto međunarodni namjesnik Valentin Incko nije zabranio referendum u RS?
HABUL: Pozicija visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini je manekenska. Ne zbog toga što je Incko manje sposobnan ili pristrasan, već što su okolnosti i angažman međunarodne zajednice u BiH drastično promijenjeni nakon 2006. Pedi Ešdaun je posljednji visoki predstavnik sa guvernerskim ovlastima (2002-2006). Smjenjivao je političare – više od stotinu i jednog člana državnog Predsjedništva (Dragan Čović, HDZ), – nametao zakone i slično. Nedostajala su dva glasa da se izvrše promjene Ustava BiH u aprilu 2006. godine. To je propuštena istorijska šansa da BiH krene u trend izgradnje države: imali bi pravu vladu sa premijerom i 12 ministara, država bi imala bezmalo trideset izvornih nadležnosti i isto toliko podijeljenih. I tu je bila klauzula da se nadležnosti ne mogu prebacivati s države na entitete, ali obratno mogu. I dogodila se pobuna: svi poslanici iz Silajdžićeve Stranke za BiH glasali su protiv. Također, Božo Ljubić izveo je pobunu unutar HDZ – pet od šest zastupnika je glasalo protiv amandmana i Ljubić je formirao svoju formaciju HDZ 1990. Sada je opet u redovima HDZ i izabran je na listi dijaspore u Sabor RH. Propast amandmana predstavlja nepopravljivu štetu za BiH. Nedugo iza ovog debakla Ešdaun se razočaran vratio u Englesku. Njegovi nasljednici više nisu imali njegovu moć, a međunarodna zajednica je Bosnu pustila niz vodu.

Kako će se držati visoki predstavnik zavisi od politike PIK-a (Vijeća za implementaciju mira koji sačinjavaju velike sile). Politika PIK-a (Vijeća implementaciju mira) je „ne talasaj”, Amerikanci su se poslije 2006. povukli, Rusija je ojačala i drži srpsku stranu i blokira radikalne mjere. Incko nema mandat da primjenjuje Bonske ovlasti što znači da neće nikog smjenjivati ili poduzimati neke druge oštre mjere. Ali kao da se nešto mijenja u politici velikih sila.

Dodik igra na kartu nacionalizma

MONITOR: Analitičari iz Republike Srpske kažu da ovo što radi Dodik nije ništa drugo nego nacionalizam?
HABUL: Nacionalizam je u funkciji ozbiljnijih igara. Samo ću podsjetiti na jedan stari tekst profesora Milorada Ekmečića, objavljen je prije nekoliko godina u magazinu BH Dani. Suština Ekmečićevog savjeta je bila, parafraziram: u postojećim međunarodnim okolnostima nije moguća nezavisnost RS-a, ali treba raditi na tome i u povoljnom međunarodnom trenutku izaći iz BiH. Bio je to Ekmečićev ekspoze na skupu srpskih akademika koji je održan u Banjaluci pod pokroviteljstvom vlasti u RS.

EU kao zajednički kišobran

MONITOR: Šta u ovakvoj situciji znači nedavna vijest da je prihvaćen zahtjev BiH za članstvo u Evropskoj uniji?
HABUL: To je neka vrsta certifikata koja garantuje opstanak BiH. Dvije su stvari tu važne. Prva je, što put prema Evropi znači izgradnju standarda koji znače napredak u svakoj sferi života. Druga je biti član jedne sređene porodice (EU), pristup fondovima, sloboda kretanja, mogućnost zapošljavanja, transfer znanja, unapređenje kvaliteta života. EU je kao zajednički kišobran koji će obesmisliti važnost nacionalnih država, a redefiniše i ulogu države iz „organizirane sile” u servis građana. Zvuči malo idealistički, ali nije loše. Za euroskeptike pitanje: iako je EU u previranju, imali li za zemlje Balkana boljeg društva?

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo