Povežite se sa nama

INTERVJU

BOJAN JOVANOVIĆ, SOCIOLOG: Slom EU bio bi okidač za globalnu recesiju

Objavljeno prije

na

MONITOR: Pošto je Vaša doktorska teza Evropska unija i budućnost nacionalno-teritorijalne države, a situacija u EU je i inače aktuelna, molim Vas da za početak ovog razgovora objasnite kakva je organizacija Evropska unija – federacija ili konfederacija?
JOVANOVIĆ: Sasvim sigurno, Evropska unija nije konfederacija. U stvari, ona to nikada nije ni bila. To jest, kada je u pitanju istorijat ove organizacije, nemamo ono istorijski prepoznatljivo transformisanje kakve konfederacije u federaciju. Već je Evropska zajednica za ugalj i čelik, začetnik EU, koncipirana kao neka vrsta federacije, neslična bilo kojoj do tada, pa i do danas poznatoj međunarodnoj organizaciji… strogo izbjegavajući konfederalni model. Otuda, ovdje makar samo provizorno i prema principium exclusi tertii formalne logike, možemo odgovoriti jasno i jednostavno: Evropska unija je federacija.

Naravno, to je jedan lapidaran odgovor, takav u kojem se svjesno previđa dosta toga zarad onoga što je suštinsko u pojmu ili pojavi, kao kada umjesto 9, 58 kažemo 10.

MONITOR: Vaša teza je da evropske integracije u osnovi podražavaju izgrađivanje i nastajanje moderne nacionalno teritorijalne države…
JOVANOVIĆ: Da. No prije nego što na to odgovorim samo da napomenem nešto što nije suvišno napomenuti. Naime, kada govorimo o EU kao o federaciji, mi zapravo govorimo o EU kao o državi. A i kako bi moglo biti drugačije?

Razumije se, ovdje se koncept federacija koristi manje ili više u striktnom, političkom i pravnom smislu, dakle, konkretno se opisuje ili objašnjava kao oblik državnog uređenja.

Ako moje petogodišnje istraživanje ima neku originalnu vrijednost, ona bi, mislim, bila u koliko krunskom toliko i iznenađujućem saznanju da tako nazvane evropske integracije ponavljaju ili podražavaju izgradnju moderne države ili države uopšte, ponegdje do tančina, en detail isto i istovjetno.

Ova je analogija najupadljivija kada je u pitanju postajanje američke države-federacije. Naširoko je razmatra studiratelj evropskih integracija Serđo Fabrini u studiji Složene demokratije: Zašto SAD i Evropa postaju slične.

Ovo saznanje je koekstenzivno i sa stavovima i saznanjima autora kao što je Stefano Bartolini. Na stranicama njegove studije Prestrukturiranje Evrope Bartolini ubjedljivo dokazuje da su evropske integracije, citiram ,,jedan pokušaj izgradnje države”.

MONITOR: Kako komentarišete Bregzit, izlazak Velike Britanije iz EU?
JOVANOVIĆ: U kontekstu prethodnih pitanja i odgovora, izlazak Velike Britanije iz EU predstavlja i jak argument protiv teze i konstatacije da je EU federacija. Neko može s pravom reći: da je EU federacija, Velika Britanija ne bi mogla da istupi.

U pravnom smislu Britanci su njihovu ,,secesiju” zasnovali na članu 50. Lisabonskog ugovora koji državi članici omogućava sporazumno istupanje. U XIX vijeku u federaciji SAD ili u XX vijeku u federaciji SFRJ ovakva ista težnja nekih federalnih jedinica nije imala pravno uporište i bila je, kao što znamo, povod za intervenciju federalnih oružanih snaga i građanski rat.

Međutim, ne treba ići predaleko s ovim argumentom. Uzmite, primjera radi, namjeru Škotske da istupi iz Velike Britanije. Da je na referendumu izglasana škotska secesija, da li bi to bio neki argument da Velika Britanija nije država? Ne. A Velika Britanija je k tome još i unitarna država.

Osim toga, treba znati da su i neke federacije dozvoljavale mogućnost secesije. Tako, čak je i Rusija, to jest SSSR, dozvoljavao takvu mogućnost. Recimo, ustav SSSR iz 1977. godine veli da će ,,svaka republika u Federaciji zadržati pravo da slobodno istupi iz SSSR-a”.

MONITOR: Kakva je budućnost EU po Vašem mišljenju?
JOVANOVIĆ: U decembru 2012. godine američki National Intelligence Council se u analizi pod nazivom Alternativni svjetovi bavi i budućnošću EU i mogućnošću da dođe do kolapsa evra i EU. U analizi se konstatuje i to da je „kriza evro-zone ogoljela tenzije i podjele između država članica i, prvi put za nekoliko decenija, pokrenula temeljna pitanja u vezi sa budućnošću Evrope”.

Dalje se u pomenutoj analizi navode tri scenarija budućnosti EU. To su scenario kolapsa, scenario „sporo opadanje” i scenario renesanse.

Interesantno je da autori ove analize smatraju da bi slom Evropske unije mogao biti okidač za globalnu recesiju i još jednu Veliku depresiju.

MONITOR: Šta će Crna Gora dobiti učlanjenjem u EU?
JOVANOVIĆ: Nakon britanske secesije i nulifikacije sve je u vezi sa evropskim integracijama iznova podložno preispitivanju. Jer, laiku baš kao i analitičaru, nameće se neko ovakvo pitanje: Ako je u EU tako dobro i ako je EU tako neodoljiva, zašto je onda Britanija otišla?

U stvari, Velika je Britanija htjela da napusti EU još početkom 1980-ih, kada je premijer bila Margaret Tačer. Manje je poznato da je Tačerova, zapravo, izgubila podršku prvo u vlastitoj partiji i otišla s vlasti zato što je htjela da Britaniju izvede iz, kako je to u svojim govorima znala da kaže, evropske super-države sa Briselom kao glavnim gradom. To je jedan razlog. Drugi je razlog finansijske prirode. Ukratko, ne bez sličnosti sa nekadašnjom nesrećnom SFRJ, gvozdena lejdi je smatrala da Britanija previše izdvaja za EU, a da joj se premalo vraća. Ovaj argument je galvanizovao Kameron u raspravama i razdorima u vezi sa aktuelnim budžetom EU.

To su, manje-više, dva glavna parametra oblikujuća referentni sistem za jednu odgovornu i objektivnu, skrupuloznu cost-benefit analizu u vezi sa članstvom u EU: politički i ekonomski.

MONITOR: A šta dobija ulaskom u NATO?
JOVANOVIĆ: Eventualnim članstvom u NATO Crna Gora će izgubiti. Odluka da se stupi u ovu organizaciju bila bi jedna od onih zbog koje će buduće generacije pitati sadašnje kako su mogle biti neodgovorne da je donesu.

U osnovi, NATO ,,misije” su geopolitičke a ne mirovne. Uzmite i primjer napada na Libiju. Medijsko ,,ispiranje mozga” iz tog vremena je portretisalo Gadafija kao zločinca… Sad znamo da sve to nije bilo tako. A čak iako je tako i bilo, i ako pretpostavimo da je Gadafi bio takav, postavlja se pitanje šta su kriva djeca, Gadafijevi unuci.

MONITOR: Kako bi, po Vašim procjenama, opozicija u Crnoj Gori mogla da bude pobjednik na oktobarskim izborima?
JOVANOVIĆ: Bazična pretpostavka da do tako nečega konkretno dođe jeste da se opozicija ujedini, da se fomira najšira izborna koalicija.

MONITOR: Kakva je aktuelna situacija u državi Srbiji u kojoj sve kontroliše, kako ga nazivaju nezavisni srpski mediji, bogoliki premijer Vučić?
JOVANOVIĆ: Po mom mišljenju, sve države Balkana, pogotovo države nekadašnje SFR Jugoslavije, nalaze se u nekoj vrsti polukolonijalnog položaja. Njima je prostor za djelovanje nečuveno sužen. Postavlja se pitanje, čak, da li uopšte vode vlastitu unutrašnju politiku. Ako je jedna zemlja potopljena u drastična dugovanja, ako je kao što je slučaj sa Srbijom njen javni dug oko 25 milijardi – što iznosi skoro 80 odsto bruto domaćeg proizvoda – onda se postavlja i pitanje da li su njeni čelni ljudi stvarno autoritativni lideri svoga naroda ili neka vrsta stečajnih upravnika koji račune polažu adresama koje su izvan i iznad njihove vlastite domovine. Ali to više nije usamljen slučaj, eksces, već stanje stvari. Tako, recimo, dugovanja Japana iznose preko 200 odsto japanskog BDP.

MONITOR: Napetosti u regionu, ali i u svijetu, stalno se umnožavaju. Da li aktuelni političari ne znaju da ih smire ili to ne žele?
JOVANOVIĆ: Vidite, mi smo kao građani, kao stanovništvo Crne Gore, danas slično kao građani i stanovništvo čak i najrazvijenijih država svijeta, dovedeni volens nolens u situaciju da je gotovo svejedno ko je na vlasti, budući da ko god je na vlasti mora da sprovodi bazično jednu te istu neoliberalnu i transnacionalnu agendu. Jedan od prvih koji je u novije vrijeme to demonstrirao bio je francuski predsjednik Miteran kada je 1980-ih pokušao da sprovede izborna obećanja koja su ga dovela na vlast, to jest da vodi autonomnu francusku politiku.

Današnje nacionalne države se nalaze u situaciji sličnoj onoj u kojoj se nađoše i u kakvu zapadoše gradovi-države sa povijesnom pojavom i postajanjem tih istih nacionalnih, modernih država. Došlo je unutar njih do mnoštva problema i kriza koje ovi gradovi-države više nijesu mogle rješavati, jer je problem solving instrumentarij jednostavno transferisan na ,,viši nivo” nacionalne, moderne države.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo