Povežite se sa nama

INTERVJU

BOJAN JOVANOVIĆ, SOCIOLOG: Slom EU bio bi okidač za globalnu recesiju

Objavljeno prije

na

MONITOR: Pošto je Vaša doktorska teza Evropska unija i budućnost nacionalno-teritorijalne države, a situacija u EU je i inače aktuelna, molim Vas da za početak ovog razgovora objasnite kakva je organizacija Evropska unija – federacija ili konfederacija?
JOVANOVIĆ: Sasvim sigurno, Evropska unija nije konfederacija. U stvari, ona to nikada nije ni bila. To jest, kada je u pitanju istorijat ove organizacije, nemamo ono istorijski prepoznatljivo transformisanje kakve konfederacije u federaciju. Već je Evropska zajednica za ugalj i čelik, začetnik EU, koncipirana kao neka vrsta federacije, neslična bilo kojoj do tada, pa i do danas poznatoj međunarodnoj organizaciji… strogo izbjegavajući konfederalni model. Otuda, ovdje makar samo provizorno i prema principium exclusi tertii formalne logike, možemo odgovoriti jasno i jednostavno: Evropska unija je federacija.

Naravno, to je jedan lapidaran odgovor, takav u kojem se svjesno previđa dosta toga zarad onoga što je suštinsko u pojmu ili pojavi, kao kada umjesto 9, 58 kažemo 10.

MONITOR: Vaša teza je da evropske integracije u osnovi podražavaju izgrađivanje i nastajanje moderne nacionalno teritorijalne države…
JOVANOVIĆ: Da. No prije nego što na to odgovorim samo da napomenem nešto što nije suvišno napomenuti. Naime, kada govorimo o EU kao o federaciji, mi zapravo govorimo o EU kao o državi. A i kako bi moglo biti drugačije?

Razumije se, ovdje se koncept federacija koristi manje ili više u striktnom, političkom i pravnom smislu, dakle, konkretno se opisuje ili objašnjava kao oblik državnog uređenja.

Ako moje petogodišnje istraživanje ima neku originalnu vrijednost, ona bi, mislim, bila u koliko krunskom toliko i iznenađujućem saznanju da tako nazvane evropske integracije ponavljaju ili podražavaju izgradnju moderne države ili države uopšte, ponegdje do tančina, en detail isto i istovjetno.

Ova je analogija najupadljivija kada je u pitanju postajanje američke države-federacije. Naširoko je razmatra studiratelj evropskih integracija Serđo Fabrini u studiji Složene demokratije: Zašto SAD i Evropa postaju slične.

Ovo saznanje je koekstenzivno i sa stavovima i saznanjima autora kao što je Stefano Bartolini. Na stranicama njegove studije Prestrukturiranje Evrope Bartolini ubjedljivo dokazuje da su evropske integracije, citiram ,,jedan pokušaj izgradnje države”.

MONITOR: Kako komentarišete Bregzit, izlazak Velike Britanije iz EU?
JOVANOVIĆ: U kontekstu prethodnih pitanja i odgovora, izlazak Velike Britanije iz EU predstavlja i jak argument protiv teze i konstatacije da je EU federacija. Neko može s pravom reći: da je EU federacija, Velika Britanija ne bi mogla da istupi.

U pravnom smislu Britanci su njihovu ,,secesiju” zasnovali na članu 50. Lisabonskog ugovora koji državi članici omogućava sporazumno istupanje. U XIX vijeku u federaciji SAD ili u XX vijeku u federaciji SFRJ ovakva ista težnja nekih federalnih jedinica nije imala pravno uporište i bila je, kao što znamo, povod za intervenciju federalnih oružanih snaga i građanski rat.

Međutim, ne treba ići predaleko s ovim argumentom. Uzmite, primjera radi, namjeru Škotske da istupi iz Velike Britanije. Da je na referendumu izglasana škotska secesija, da li bi to bio neki argument da Velika Britanija nije država? Ne. A Velika Britanija je k tome još i unitarna država.

Osim toga, treba znati da su i neke federacije dozvoljavale mogućnost secesije. Tako, čak je i Rusija, to jest SSSR, dozvoljavao takvu mogućnost. Recimo, ustav SSSR iz 1977. godine veli da će ,,svaka republika u Federaciji zadržati pravo da slobodno istupi iz SSSR-a”.

MONITOR: Kakva je budućnost EU po Vašem mišljenju?
JOVANOVIĆ: U decembru 2012. godine američki National Intelligence Council se u analizi pod nazivom Alternativni svjetovi bavi i budućnošću EU i mogućnošću da dođe do kolapsa evra i EU. U analizi se konstatuje i to da je „kriza evro-zone ogoljela tenzije i podjele između država članica i, prvi put za nekoliko decenija, pokrenula temeljna pitanja u vezi sa budućnošću Evrope”.

Dalje se u pomenutoj analizi navode tri scenarija budućnosti EU. To su scenario kolapsa, scenario „sporo opadanje” i scenario renesanse.

Interesantno je da autori ove analize smatraju da bi slom Evropske unije mogao biti okidač za globalnu recesiju i još jednu Veliku depresiju.

MONITOR: Šta će Crna Gora dobiti učlanjenjem u EU?
JOVANOVIĆ: Nakon britanske secesije i nulifikacije sve je u vezi sa evropskim integracijama iznova podložno preispitivanju. Jer, laiku baš kao i analitičaru, nameće se neko ovakvo pitanje: Ako je u EU tako dobro i ako je EU tako neodoljiva, zašto je onda Britanija otišla?

U stvari, Velika je Britanija htjela da napusti EU još početkom 1980-ih, kada je premijer bila Margaret Tačer. Manje je poznato da je Tačerova, zapravo, izgubila podršku prvo u vlastitoj partiji i otišla s vlasti zato što je htjela da Britaniju izvede iz, kako je to u svojim govorima znala da kaže, evropske super-države sa Briselom kao glavnim gradom. To je jedan razlog. Drugi je razlog finansijske prirode. Ukratko, ne bez sličnosti sa nekadašnjom nesrećnom SFRJ, gvozdena lejdi je smatrala da Britanija previše izdvaja za EU, a da joj se premalo vraća. Ovaj argument je galvanizovao Kameron u raspravama i razdorima u vezi sa aktuelnim budžetom EU.

To su, manje-više, dva glavna parametra oblikujuća referentni sistem za jednu odgovornu i objektivnu, skrupuloznu cost-benefit analizu u vezi sa članstvom u EU: politički i ekonomski.

MONITOR: A šta dobija ulaskom u NATO?
JOVANOVIĆ: Eventualnim članstvom u NATO Crna Gora će izgubiti. Odluka da se stupi u ovu organizaciju bila bi jedna od onih zbog koje će buduće generacije pitati sadašnje kako su mogle biti neodgovorne da je donesu.

U osnovi, NATO ,,misije” su geopolitičke a ne mirovne. Uzmite i primjer napada na Libiju. Medijsko ,,ispiranje mozga” iz tog vremena je portretisalo Gadafija kao zločinca… Sad znamo da sve to nije bilo tako. A čak iako je tako i bilo, i ako pretpostavimo da je Gadafi bio takav, postavlja se pitanje šta su kriva djeca, Gadafijevi unuci.

MONITOR: Kako bi, po Vašim procjenama, opozicija u Crnoj Gori mogla da bude pobjednik na oktobarskim izborima?
JOVANOVIĆ: Bazična pretpostavka da do tako nečega konkretno dođe jeste da se opozicija ujedini, da se fomira najšira izborna koalicija.

MONITOR: Kakva je aktuelna situacija u državi Srbiji u kojoj sve kontroliše, kako ga nazivaju nezavisni srpski mediji, bogoliki premijer Vučić?
JOVANOVIĆ: Po mom mišljenju, sve države Balkana, pogotovo države nekadašnje SFR Jugoslavije, nalaze se u nekoj vrsti polukolonijalnog položaja. Njima je prostor za djelovanje nečuveno sužen. Postavlja se pitanje, čak, da li uopšte vode vlastitu unutrašnju politiku. Ako je jedna zemlja potopljena u drastična dugovanja, ako je kao što je slučaj sa Srbijom njen javni dug oko 25 milijardi – što iznosi skoro 80 odsto bruto domaćeg proizvoda – onda se postavlja i pitanje da li su njeni čelni ljudi stvarno autoritativni lideri svoga naroda ili neka vrsta stečajnih upravnika koji račune polažu adresama koje su izvan i iznad njihove vlastite domovine. Ali to više nije usamljen slučaj, eksces, već stanje stvari. Tako, recimo, dugovanja Japana iznose preko 200 odsto japanskog BDP.

MONITOR: Napetosti u regionu, ali i u svijetu, stalno se umnožavaju. Da li aktuelni političari ne znaju da ih smire ili to ne žele?
JOVANOVIĆ: Vidite, mi smo kao građani, kao stanovništvo Crne Gore, danas slično kao građani i stanovništvo čak i najrazvijenijih država svijeta, dovedeni volens nolens u situaciju da je gotovo svejedno ko je na vlasti, budući da ko god je na vlasti mora da sprovodi bazično jednu te istu neoliberalnu i transnacionalnu agendu. Jedan od prvih koji je u novije vrijeme to demonstrirao bio je francuski predsjednik Miteran kada je 1980-ih pokušao da sprovede izborna obećanja koja su ga dovela na vlast, to jest da vodi autonomnu francusku politiku.

Današnje nacionalne države se nalaze u situaciji sličnoj onoj u kojoj se nađoše i u kakvu zapadoše gradovi-države sa povijesnom pojavom i postajanjem tih istih nacionalnih, modernih država. Došlo je unutar njih do mnoštva problema i kriza koje ovi gradovi-države više nijesu mogle rješavati, jer je problem solving instrumentarij jednostavno transferisan na ,,viši nivo” nacionalne, moderne države.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo