Povežite se sa nama

INTERVJU

BOJAN JOVANOVIĆ, SOCIOLOG: Slom EU bio bi okidač za globalnu recesiju

Objavljeno prije

na

MONITOR: Pošto je Vaša doktorska teza Evropska unija i budućnost nacionalno-teritorijalne države, a situacija u EU je i inače aktuelna, molim Vas da za početak ovog razgovora objasnite kakva je organizacija Evropska unija – federacija ili konfederacija?
JOVANOVIĆ: Sasvim sigurno, Evropska unija nije konfederacija. U stvari, ona to nikada nije ni bila. To jest, kada je u pitanju istorijat ove organizacije, nemamo ono istorijski prepoznatljivo transformisanje kakve konfederacije u federaciju. Već je Evropska zajednica za ugalj i čelik, začetnik EU, koncipirana kao neka vrsta federacije, neslična bilo kojoj do tada, pa i do danas poznatoj međunarodnoj organizaciji… strogo izbjegavajući konfederalni model. Otuda, ovdje makar samo provizorno i prema principium exclusi tertii formalne logike, možemo odgovoriti jasno i jednostavno: Evropska unija je federacija.

Naravno, to je jedan lapidaran odgovor, takav u kojem se svjesno previđa dosta toga zarad onoga što je suštinsko u pojmu ili pojavi, kao kada umjesto 9, 58 kažemo 10.

MONITOR: Vaša teza je da evropske integracije u osnovi podražavaju izgrađivanje i nastajanje moderne nacionalno teritorijalne države…
JOVANOVIĆ: Da. No prije nego što na to odgovorim samo da napomenem nešto što nije suvišno napomenuti. Naime, kada govorimo o EU kao o federaciji, mi zapravo govorimo o EU kao o državi. A i kako bi moglo biti drugačije?

Razumije se, ovdje se koncept federacija koristi manje ili više u striktnom, političkom i pravnom smislu, dakle, konkretno se opisuje ili objašnjava kao oblik državnog uređenja.

Ako moje petogodišnje istraživanje ima neku originalnu vrijednost, ona bi, mislim, bila u koliko krunskom toliko i iznenađujućem saznanju da tako nazvane evropske integracije ponavljaju ili podražavaju izgradnju moderne države ili države uopšte, ponegdje do tančina, en detail isto i istovjetno.

Ova je analogija najupadljivija kada je u pitanju postajanje američke države-federacije. Naširoko je razmatra studiratelj evropskih integracija Serđo Fabrini u studiji Složene demokratije: Zašto SAD i Evropa postaju slične.

Ovo saznanje je koekstenzivno i sa stavovima i saznanjima autora kao što je Stefano Bartolini. Na stranicama njegove studije Prestrukturiranje Evrope Bartolini ubjedljivo dokazuje da su evropske integracije, citiram ,,jedan pokušaj izgradnje države”.

MONITOR: Kako komentarišete Bregzit, izlazak Velike Britanije iz EU?
JOVANOVIĆ: U kontekstu prethodnih pitanja i odgovora, izlazak Velike Britanije iz EU predstavlja i jak argument protiv teze i konstatacije da je EU federacija. Neko može s pravom reći: da je EU federacija, Velika Britanija ne bi mogla da istupi.

U pravnom smislu Britanci su njihovu ,,secesiju” zasnovali na članu 50. Lisabonskog ugovora koji državi članici omogućava sporazumno istupanje. U XIX vijeku u federaciji SAD ili u XX vijeku u federaciji SFRJ ovakva ista težnja nekih federalnih jedinica nije imala pravno uporište i bila je, kao što znamo, povod za intervenciju federalnih oružanih snaga i građanski rat.

Međutim, ne treba ići predaleko s ovim argumentom. Uzmite, primjera radi, namjeru Škotske da istupi iz Velike Britanije. Da je na referendumu izglasana škotska secesija, da li bi to bio neki argument da Velika Britanija nije država? Ne. A Velika Britanija je k tome još i unitarna država.

Osim toga, treba znati da su i neke federacije dozvoljavale mogućnost secesije. Tako, čak je i Rusija, to jest SSSR, dozvoljavao takvu mogućnost. Recimo, ustav SSSR iz 1977. godine veli da će ,,svaka republika u Federaciji zadržati pravo da slobodno istupi iz SSSR-a”.

MONITOR: Kakva je budućnost EU po Vašem mišljenju?
JOVANOVIĆ: U decembru 2012. godine američki National Intelligence Council se u analizi pod nazivom Alternativni svjetovi bavi i budućnošću EU i mogućnošću da dođe do kolapsa evra i EU. U analizi se konstatuje i to da je „kriza evro-zone ogoljela tenzije i podjele između država članica i, prvi put za nekoliko decenija, pokrenula temeljna pitanja u vezi sa budućnošću Evrope”.

Dalje se u pomenutoj analizi navode tri scenarija budućnosti EU. To su scenario kolapsa, scenario „sporo opadanje” i scenario renesanse.

Interesantno je da autori ove analize smatraju da bi slom Evropske unije mogao biti okidač za globalnu recesiju i još jednu Veliku depresiju.

MONITOR: Šta će Crna Gora dobiti učlanjenjem u EU?
JOVANOVIĆ: Nakon britanske secesije i nulifikacije sve je u vezi sa evropskim integracijama iznova podložno preispitivanju. Jer, laiku baš kao i analitičaru, nameće se neko ovakvo pitanje: Ako je u EU tako dobro i ako je EU tako neodoljiva, zašto je onda Britanija otišla?

U stvari, Velika je Britanija htjela da napusti EU još početkom 1980-ih, kada je premijer bila Margaret Tačer. Manje je poznato da je Tačerova, zapravo, izgubila podršku prvo u vlastitoj partiji i otišla s vlasti zato što je htjela da Britaniju izvede iz, kako je to u svojim govorima znala da kaže, evropske super-države sa Briselom kao glavnim gradom. To je jedan razlog. Drugi je razlog finansijske prirode. Ukratko, ne bez sličnosti sa nekadašnjom nesrećnom SFRJ, gvozdena lejdi je smatrala da Britanija previše izdvaja za EU, a da joj se premalo vraća. Ovaj argument je galvanizovao Kameron u raspravama i razdorima u vezi sa aktuelnim budžetom EU.

To su, manje-više, dva glavna parametra oblikujuća referentni sistem za jednu odgovornu i objektivnu, skrupuloznu cost-benefit analizu u vezi sa članstvom u EU: politički i ekonomski.

MONITOR: A šta dobija ulaskom u NATO?
JOVANOVIĆ: Eventualnim članstvom u NATO Crna Gora će izgubiti. Odluka da se stupi u ovu organizaciju bila bi jedna od onih zbog koje će buduće generacije pitati sadašnje kako su mogle biti neodgovorne da je donesu.

U osnovi, NATO ,,misije” su geopolitičke a ne mirovne. Uzmite i primjer napada na Libiju. Medijsko ,,ispiranje mozga” iz tog vremena je portretisalo Gadafija kao zločinca… Sad znamo da sve to nije bilo tako. A čak iako je tako i bilo, i ako pretpostavimo da je Gadafi bio takav, postavlja se pitanje šta su kriva djeca, Gadafijevi unuci.

MONITOR: Kako bi, po Vašim procjenama, opozicija u Crnoj Gori mogla da bude pobjednik na oktobarskim izborima?
JOVANOVIĆ: Bazična pretpostavka da do tako nečega konkretno dođe jeste da se opozicija ujedini, da se fomira najšira izborna koalicija.

MONITOR: Kakva je aktuelna situacija u državi Srbiji u kojoj sve kontroliše, kako ga nazivaju nezavisni srpski mediji, bogoliki premijer Vučić?
JOVANOVIĆ: Po mom mišljenju, sve države Balkana, pogotovo države nekadašnje SFR Jugoslavije, nalaze se u nekoj vrsti polukolonijalnog položaja. Njima je prostor za djelovanje nečuveno sužen. Postavlja se pitanje, čak, da li uopšte vode vlastitu unutrašnju politiku. Ako je jedna zemlja potopljena u drastična dugovanja, ako je kao što je slučaj sa Srbijom njen javni dug oko 25 milijardi – što iznosi skoro 80 odsto bruto domaćeg proizvoda – onda se postavlja i pitanje da li su njeni čelni ljudi stvarno autoritativni lideri svoga naroda ili neka vrsta stečajnih upravnika koji račune polažu adresama koje su izvan i iznad njihove vlastite domovine. Ali to više nije usamljen slučaj, eksces, već stanje stvari. Tako, recimo, dugovanja Japana iznose preko 200 odsto japanskog BDP.

MONITOR: Napetosti u regionu, ali i u svijetu, stalno se umnožavaju. Da li aktuelni političari ne znaju da ih smire ili to ne žele?
JOVANOVIĆ: Vidite, mi smo kao građani, kao stanovništvo Crne Gore, danas slično kao građani i stanovništvo čak i najrazvijenijih država svijeta, dovedeni volens nolens u situaciju da je gotovo svejedno ko je na vlasti, budući da ko god je na vlasti mora da sprovodi bazično jednu te istu neoliberalnu i transnacionalnu agendu. Jedan od prvih koji je u novije vrijeme to demonstrirao bio je francuski predsjednik Miteran kada je 1980-ih pokušao da sprovede izborna obećanja koja su ga dovela na vlast, to jest da vodi autonomnu francusku politiku.

Današnje nacionalne države se nalaze u situaciji sličnoj onoj u kojoj se nađoše i u kakvu zapadoše gradovi-države sa povijesnom pojavom i postajanjem tih istih nacionalnih, modernih država. Došlo je unutar njih do mnoštva problema i kriza koje ovi gradovi-države više nijesu mogle rješavati, jer je problem solving instrumentarij jednostavno transferisan na ,,viši nivo” nacionalne, moderne države.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Partijska svijest sve sabotira

Objavljeno prije

na

Objavio:

Našim političkim elitama je bolje nego što im je ikada bilo, te privilegije koje oni imaju nemaju političari ni najbogatijih zemalja. Njima može samo da bude gore u EU i zato se svim silama trude da nas učine još bjednijim, nasilnim i nesposobnim

 

 

MONITOR: Rukometnu utakmicu Lovćen – Berane, održanoj u Beranama, obilježili su incidenti i govor mržnje. Stadionsko nasilje nerijetko je povezano sa politikom i društvenom patologijom. Kako ga vi čitate?

KOVAČEVIĆ: Kada uzmem u obzir što je sada prisutno  na političkoj, intelektualnoj i društvenoj sceni  i šta se govori i radi, za mene je  ovo nasilje  na sportskim terenima, vrlo očekivano.  Zna se da su navijačke ekipe najčešće ekstremno nacionalističke ili u službi vlasti koja želi društvene sukobe. Zašto nije urađena  bezbjedonosna procjena i obezbijeđen dovoljan broj policajaca ?Valjda zato što treba da šetaju po školskim dvorištima i utjeruju strah u kosti maloljetnicima. A strah u kosti javnosti od nacionalističkih sukoba je  izgleda poželjan. Sve ispod suspenzije terena na duže vrijeme i ozbiljne kazne domaćoj ekipi, kao i kazne onima koji su pogrešno procijenili situaciju i nisu osigurali bezbjednost učesnika/ca   je podržavanje ove vrste  nasilja. Podrazumijeva se da iza  njega stoji Ministarstvo sporta  i Uprava policije.

Muči me i zlo koje naslućujem iza požara kuće Alije Balijagića i insinuacija srbijanskog predsjednika. Suviše je „ slučajnosti“. Moja briga je realna  zato što znam o  ratu devedesetih i znam da nije sproveden proces tranzicione pravde kao i  da ovo mlado rukovodstvo o tim procesima pojma nema a da je  staro   istrajno  u manipulaciji vjerskim i nacionalnim osjećanjima. Brinem jer mislim  kako se danas  osjećaju ljudi bošnjačke nacionalnosti koji žive na tom prostoru. Koju im poruku šalje državno rukovodstvo? Propustili su  da kontrolišu čovjeka sa zatvorskom biografijom ( dovoljno znamo kakvi su uslovi u našim zatvorima i psihijatriskoj ustanovi i koliko je moguća rehabilitacija i resocijalizacija.) i propustili da zaštite kuću tog čovjeka  u situaciji kada je osvetnička pravda očekivana.  Za obje situacije snose odgovornost visoko pozicionirani rukovodioci. Ko će ako ne oni da garantuje spokoj svima koji žive u Vranješkoj dolini kao i onima koji idu na sportske utakmice?

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 29. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR KATARINA GOLUBOVIĆ, DIREKTORKA YUCOM-A, BEOGRAD: Preglasno je ćutanje medjunarodne zajednice o zločinima nad civilima u Gazi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odluka MKS o potjernicama za Netanjahua i druge  je veoma važna.  Ovo je  test državama da pokažu koliko stvarno poštuju medjunarodno pravo, na koje se stalno pozivaju u nekim drugim konfliktima- poput Rusije i Ukrajine

 

 

MONITOR: Nakon tragedije u Novom Sadu kada je poginulo 15-oro ljudi na Željezničkoj stanici, ostale su spekulacije da se odugovlačilo sa hapšenjima, između ostalog i zbog toga da se „prilagodi“ dokumentacija o renoviranju. Kako ocjenjujete postupke državnih organa posle ove velike nesreće?

GOLUBOVIĆ: Spekulacije nastaju zbog odsustva poverenja u institucije, kojima su umnogome u prošlosti doprineli najviši predstavnici državnih organa. Poruke koje su se, kroz medije, uobičajile: da se brzo neko procesuira, da je neko izvršio teško krivično delo, dočekivane su kao naredba, po njima se prema protivnicima državnih odluka promptno odlučivalo. Ipak, bilo bi nerealno očekivati da u slučaju novosadske tragedije bude ishitrenih koraka. Pravno složen slučaj koji je istovremeno politički osetljiv  zahteva ozbiljnu koordinaciju svih nadležnih organa, kao i strategiju komunikacije ka građanima. Tužilaštvo jeste komuniciralo saopštenjima, o broju saslušanih lica, i preduzetim merama, već od sledećeg dana tragedije, ali je tri nedelje izostala vidljiva prezentacija pravosudne vlasti i snage. I to je doprinelo kulminaciji nezadovoljstva građana. Mera pritvora za Gorana Vesića (koji je određen zbog uznemirenja javnosti) je došla kao najjača poruka pravosuđa, koja je mogla biti prekretnica za buduće postupanje odgovornih lica u svim institucijama. Međutim, izostala je šansa da se poruka ne prepisuje pritiscima, pa makar to bili i legitimni pritisci građana na tužilaštvo. Sada, nakon ukidanja pritvora (iako je javnost jednako uznemirena) ostaje samo da se zaključi: stvara se utisak da tužilaštvo trpi pritiske kojima ne odoleva. Ovaj utisak je mogao biti izbegnut boljom strategijom komunikacije ka javnošću.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 29. novembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Logika Skarlet O’Hare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve je vidjivija površnost u prikrivanju problema koji su očigledni: postepena ekonomska marginalizacija socijalno ranjivijih, sveopšti pad preduzetničkog elana i dolazak na naplatu nagomilavanja zaposlenih u državnoj upravi

 

 

MONITOR: Dobili smo prijedlog budžeta za 2025. godinu, sa tri dana kašnjenja u odnosu na zakonsku normu. Kakvi su prvi utisci?

VUJOVIĆ: Da je Budžet koncipiran sasvim surotno od onog što je obećavala ova vlast kada je bila opozicija. On je prepun stavki koje govore o povećanju privilegija i beneficija za one koji su na vlasti, a dozirana su sredstva prava iz oblasti socijlne zaštite. Druga impresija je da se isuviše nonšalantno predstavljaju trenutna i buduća budžetska opterećenja.

Dva paramtera nam dosta govore. Prvi: uvećana su sredstva za reprezentaciju sa oko 650 hiljada eura koliko je planirano za ovu, na preko miliona eura za narednu godinu, službena putovanja su uvećana sa 5,8 na oko 8,2 miliona, dakle uvećanje od 41 posto dok je za porodiljsko odstvo uvećanje bilo sa 35 na 36 miliona, ili manje od 3 posto. Stavka ostala prava iz oblasti socijalne zaštite nepromijenjena je u odnosu na 2024. godinu. Poseban komentar ne treba.

Drugi: nedostajuća sredstva na nivou od 1,14 milijardi eura prilično su velika, bez obzira na zavodljivost određenih parametara o sveopštem rastu. Dionica autoputa Smokovac – Mateševo je koštala znatno ispod tog iznosa sa svim mogućim propustima, finansijskim nepromišljenostima i nedorečenostima. Naravno da nova vlast nasljeđuje dugove prethodne i da ih mora servisirati, ali to je ne lišava odgovornopsti da sistem uvede u stabilnije okvire. Jednog dana će i neka buduća vlast morati da menadžeriše vraćanja nekih ranijih dugova. Vidjeli ste trendove u socijlanim davanjama, to je indikator da stvari nisu ružičaste ni sada.

Ova dva parametra izazivaju nelagodu i sve je vidjivija površnost u prikrivanju problema koji su očigledni: postepena ekonomska marginalizacija socijalno ranjivijih, sveopšti pad preduzetničkog elana i dolazak na naplatu nagomilavanja zaposlenih u državnoj upravi.

MONITOR: Očekivani prihodi 2,9 milijardi, očekivani rashodi 3,15, ukupni troškovi države (sa dospjelim glavnicama kredita) preko četiri milijarde… Je li to mnogo?

VUJOVIĆ: Kada vidite da poresku reformu zovu  imenom stranke sve je jasno. Budžet je predstavljen kao određena promocija programa Evropa sad 2 iako niko ozbiljan ne može da predvidi njegove posljedice. Zamislite samo da se dogodi ponovo neko stanje poput pandemije ili nestabilnosti na globalnom ili regionalnom tržištu. Naš sistem bi  osjetio krizu tolike ekstenzije da je pitanje kako bi se servisirale osnovne potrebe funkcionisanja države.

Ne prećutkujmo očiglednu činjenicu da se budžet dobrim dijelom puni od aktivnosti koje su povezane sa pranjem novca. Tako akumulirani parametri nas vode ka okviru rama gdje se ne vidi realna slika života. Sve se na kraju svodi na to ko će platiti ručak koji jedemo danas, ali po logici Skarlet O Hare, o tome će se misliti sjutra.

Živimo određeni ekonomski balon za koji je samo pitanje dokle može da ide. Neprestana priča o rastu poreske naplate ne mora da znači mnogo. Prije svega, građani i privreda plaćaju više poreze jer su veće cijene. Vrlo je jednostavno: kada nemate vrijednost iz neposredne proizvodnje onda vam inflacija postaje određena fabrika para. Tačno je da ona nije isključivo domaćeg karaktera, ali pogledajte divljanje cijena po svim osnovama. U krajnjem, uporedite cijene u supermarketima u Podgorici i glavnim gradovima Francuske ili Belgije, pa ćete vidjeti da priča o neumitnosti inflacije ne stoji.

I na sve to dodajte podatak iz Vladine prezentacije gdje navode da je inflacija u ovoj godini iznosila 3,7 posto. Kome da vjerujemo: sopstvenim očima ili Vladinim prezentacijama?

MONITOR: Gdje ste prepoznali razvojnu komponentu budžeta?

VUJOVIĆ: Uvijek kod kapitalnih izdadataka imate šansu za razvoj, međutim kada niste ostvarili pretpostavke za njega on se ne dešava. Jednostavno je – velike poslove dobijaju velike firme ili pak inostrani konzorcijumi koji logično idu sa logikom profita, a kroz njih ne razvijamo niti domaću pamet niti mala i srednja preduzeća. Sjetite se da je od strane vlasti napadan konzorcijum oko jedne firme da je stjecište mafije, a odmah potom bi se pravdalo da taj isti poslovni sistem dobija tendere jer je najbolji. U tom i takvom ambijentu se ne razvijaju kompetencije, već se kreira ambijent u kome možete da pričate sve bez bilo kakve odgovornosti, dok mikro i mali biznismeni nastoje napustiti taj sektor jer shvataju da im je isplativije da se negdje zaposle preko partije.

Kada budžet bude koncipran tako da vidite nedvosmislenu podršku rastu proizvodnih i prerađivačkih grana I, to ne nužno u subvencijama već u projektima koje bi realno stvarali plodno tlo za njih, to bi značilo da imamo određen plan i da idemo ka ispunjenju njegovih cilja. Do tada, gledaćemo prezentacije sveopšteg blagostanja koje, istina je, osjećaju oni koji su na vlasti, ali građani sve manje.

MONITOR: Plate u javnom sektoru nastaviće da rastu,  kao i većina ostalih troškova države. Do kada će tzv. “realni sektor” biti u stanju da sve to isfinansira?

VUJOVIĆ: Stavka neto zarade koje se isplaćuju iz budžeta su porasle za preko 68 miliona eura. To je značajan novac i to neko mora da plati – građani i realni sektor. Tu dolazimo do problema da je realni sektor  kod nas u značajnoj mjeri nepovezan i fali nam osjećaj za ekonomsku cjelinu. Nemate pokrenut sveobuhvatni dijalog niti realnu dugorolnu strategiju koju bi sprovodile sve vlade bez obzira koje partije bi je činile. Biznis ne trpi političku priču “biće bolje”, on treba proizvod ili uslugu koju plasira na tržište. Tu je utakmica svakog dana. Tu spektakularnih obrta rijetko kada ima. I kada ih bude, oni jesu dobrodošli, ali ne mogu biti planirani niti presudno na njima može biti baziran razvoj. Naša privreda je u tehnološkom zaostatku, nije osnažena od strane države na način da ima efikasan servis koji bi joj bio na usluzi, već taj isti servis stalno traži više od nje i ona je u neprestanoj trci sa povećanjem cijena da plati veće poreze. To nije ambijent koji stvara novu vrijednot u opsegu koji bi značio održivost i predvidiv rast.

MONITOR: Premijer kaže da “državi ništa ne hvali”. Dijelite li njegov optimizam?

VUJOVIĆ: Saopštiti da državi ništa ne fali, a da je nastavljen egzodus mladih govori samo kako vi doživljavate politiku. Niti sva ekonomija, još manje život stane u cifre koje u realnosti ne znače ništa konkretno. Priča o vrtoglavom rastu BDP-a ne znači mnogo recimo onom sloju stanovništva gdje su sada  ranjiviji, a to je kadar sa nižim kvalifikcijama  u životnoj dobi od 50 do 65 godina. Nema ni naznaka šta ćemo sa tempiranom socijalnom bombom, ljudi koji nemaju 15 godina staža a približavaju se starosnoj granici penzionisanja. Nema zabrinutosti što nam ekonomija ima strukturni problem. Umjesto optimizma sada bi nam mnogo više trebao oprez i promišljen dugoročni odgovor na problem koji se samo uvećavaju.

MONITOR: Novo zaduženje od makar 900 miliona… Prethodno, od kraja 2020., preko 1,5 milijardi. Šta nam je donio taj novac?

VUJOVIĆ: Povećanu potrošnju koja nije pokrenula realni sektor. Pustimo statistiku, govorimo o stvarnosti. Ne zaboravimo da mi govorimo o novcu koji je ekvivalent dionici auto-puta. Nismo vidjeli niti jedan kapitalno veliki, pažljivo osmišljen projekat koji je pokrenula vlast nakon 2020. godine. Kada vidite tokove novca, bez obzira na svu priču iz Vlade, taj novac se na kraju sliva za potrošnju. Time se ne stvara ni u približno dovoljnoj mjeri održiva ekonomija. Uz to imate vrlo jednostavan pokazatelj – ako se zadužujete po većoj kamatnoj stopi nego što vam je rast nema održivosti. Stopa realnog rasta BDP-a u drugom kvartalu 2024. godine iznosila je 2,7 posto a zaduživali smo se po stopi od 7,25 posto. Ovo je već sada vidljiv veliki problem.

MONITOR: Kako komentarišete kapitalni bidžet?

VUJOVIĆ: Ušli smo u zonu kada se obećava toliko da već za par mjeseci zaboravljamo šta je ranije rečeno. Stvorena je kakofonija obećanja koju je teško ispratiti.

Slikovit primjer je projekt  Velje Brdo. Prezentovan je projekat od 3,5 milijarde eura,a sada je opredijeljeno za njegov razvoj 10 miliona.Tom dinamikom trebalo bi 350 godina da on bude zaokružen. Po strani aspekti planiranja prostora, zaštite životne sredine, održivosti infrastrukure, vizije razvoja Glavnog grada…

Kapitalni projekti treba da budu usko skopčani sa staretškim odlukama, a ne sa predizbornom pričom. Pošto je kod nas ovo drugo slučaj, ulazimo u ovakve obrte kada obećavate megaprojekte prije izbora koje sa stanovišta opsega tih istih projekata finansirate mrvicama.

MONITOR: Gdje su u budžetu turizam, poljoprivreda, ideja o oživljavanju proizvodnje u Crnoj Gori?

VUJOVIĆ: Očekivanja vlasti su da se privreda stara o sebi, a da su oni tu da partijski zapošljavaju kako bi opstajali na vlasti. Mikro i mali biznisi su dugo u hroničnom stanje nesolvenosti što se ogleda u podatku da je početkom oktobra bilo značajno više od 20 hiljada subjekata, odnosno pravnih lica. Da je adminisitracija ažurnija i privreda vitalnija, ovaj broj bi  bio manji. To bi bio jedan od pokazatelja da idemo u ekonomski oporavak. Neprestano ponavljam, bez široke rasprave i dugoročnijeg plana koji bismo s vremena na vrijeme i propitivali, ne možemo osnažiti privredu u situaciji kada ona zaostaje u tehnologiji u odnosu na konkurenciju, kada su joj nameti veći, a oni sa najjačom ,ne samo biološkom snagom koju čine u najvećoj mjeri mladi, napuštaju državu. Niti jednom od ova tri problema Vlada ne da se ne obraća, već ih ili ignoriše ili produbljuje.

MONITOR: Šta je sa obećanim reformama?

VUJOVIĆ: Nijedan krucijalni problem nije riješen već, u najboljem slučaju, samo odložen.  Sve je stvar stihije koja se krerira u buri pomenutih predizbornih obećanja prelivenih sa ogromnim samohvalisanjem.

Odsustvo krupne odluke u vezi za (re)industrijalizacijam, stvarnim potrebama i izazovima privrede, idejom kao privući zdrav kapital koji donosi i poslovnu kulturu koja nam je potrebna, osposobljavanjem kadra za novu eru poslovanja… sve to nas odvodi u situaciju kada postajemo plac za građevine preko kojih bi se dobrim dijelom zapravo prao novac, gdje bismo prodavali pasoše sumnjivim biznisima i pričali o kriptoraju. Koji samo čini gorom našu staru boljku koja se da sažeti u tome da bježimo od suočavanja sa jednostavnom istinom –  bez rada se ne može doći do dugoročno održivog napretka.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo