Srbija je izgubila naučnu bitku sa interpretacijom kosovskog mita početkom 20. vijeka i od tada iznova upada u zarobljeništvo fatalizma poraza, žrtve, vječnih neprijatelja i osvete. Takav model se želi nametnuti crnogorskom društvu, ili makar jednom njegovom dijelu, sa istim ciljem da ga drži u kontinuiranom ropstvu te ideologije

MONITOR: Kako komentarišete govor predsjednika parlamenta Andrije Mandića povodom obilježavanja dvadeset godina od prijema Crne Gore u Ujedinjene nacije? Mandić je između ostalog kazao da su „Vidovdanski zavjet i kosovski boj putokaz evropske budućnosti Crne Gore”.

VUKANOVIĆ: Kada bi ovu rečenicu izvukli iz crnogorskog dnevnopolitičkog konteksta, izgledala bi kao dio nekog sarkastičnog skeča. To dovoljno govori o apsurdu trenutne politike koja je najviše prisutna na našoj sceni, a iza koje stoji Andrija Mandić i NSD.

Već je ocijenjeno, ali moram ponoviti, ovaj apsurd je dio šire politike predsjednika Skupštine Crne Gore, ali i drugih struktura, da se gazimestanska politika, koja je inaugurisala i izgubila četiri rata u posljednjoj deceniji prošlog vijeka, predstavi kao tipično evropska, umjereno konzervativna politika. Region, koji četvrt vijeka nakon završetka ratova devedesetih i dalje osjeća posljedice takve politike, savršeno dobro zna kakve su njene konsekvence.

Zapanjujuće je da mi nemamo nikakvu indiciju da su evropske diplomate i političari, čak i nezvanično, ukazali da takvim performansima nije mjesto ni u pristupnom procesu, ni u Evropi.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenama više analitičara da je taj Mandićev govor nastavak njegove misije jednostranog tumačenja istorijskih događaja radi promocije sopstvene ideologije i partijske politike, a sve u cilju viđenja Crne Gore kroz velikosrpski objektiv.

VUKANOVIĆ: Predsjednik Skupštine kroz svoje aktivnosti apsolutno ne krije tu svoju namjeru. Međutim, potrebno je objasniti što znači „viđenje Crne Gore kroz velikosrpski objektiv”. To ne znači samo prisvajanje crnogorskog identiteta i kulture i integraciju u velikosrpski kontekst, to znači uklanjanje, brisanje, protjerivanje, uništavanje svega u Crnoj Gori što se ne uklapa u kalup koji je kreiran u nekim šizofrenim kleroradikalskim kuloarima Beograda.

To znači i reinterpretaciju prošlosti i identiteta po modelu koji ne mari za nauku i dokaze, da je kosovski mit upravo to – mit. Da je srednjovjekovno srpstvo ostavilo mnogo veći trag u bitkama kod Nikopolja i Angore nego na Kosovu. To je model koji ne zanima što srednjovjekovna Zeta nije učestvovala u toj bici i što je upotrebna vrijednost kosovskog mita nestala sa erom nacionalnog romantizma. Ono što ih sigurno zanima jeste to što je taj mit, zajedno sa drugim romantičarskim zabludama, Crnu Goru već jednom koštao suverenosti.

U konačnosti, Srbija je izgubila naučnu bitku sa interpretacijom kosovskog mita početkom 20. vijeka i od tada iznova upada u zarobljeništvo fatalizma poraza, žrtve, vječnih neprijatelja i osvete. Takav model se želi nametnuti crnogorskom društvu, ili makar jednom njegovom dijelu, sa istim ciljem da ga drži u kontinuiranom ropstvu te ideologije.

MONITOR: Predsjednik parlamenta nije jedini.

VUKANOVIĆ: Interesantan je kolorit partija, crkvenih ličnosti i organizacija ali i medija koje propagiraju tu ideologiju. Kako im je radni staž duži od 35 godina, sa većinom njih smo itekako upoznati i teško da nas sa nečim novim mogu iznenaditi. Međutim, mnogo veći problem predstavljaju partije, ličnosti i organizacije koje se zalažu za građanski koncept države, samim tim i naučnom pristupu izučavanja prošlosti i kulturi, a koji ostaju nijemi na ovakve aktivnosti. Poslije toliko situacija i ekscesa koje su prećutali, pretpostavljam da se radi ili o tihoj saglasnosti sa ideologijom predsjednika skupštine ili sa internim problemom otklona od ideologije koja im je usađena u mladosti.

Mislim da je vrijeme da mnogi u Crnoj Gori, od predsjednika države do poslanika i drugih javnih i naučnih djelatnika kritički sagledaju svoje stavove ka crnogorskoj prošlosti, identitetu i kulturi, stavove koji su očigledno formirani pod uticajem nacionalističkih narativa iz regiona.

MONITOR: Crna Gora je i spolja suočena sa istorijskim interpretacijama i falsifikovanjima. Kako vidite dokumentarac „Referendum – priča o izmišljenoj slobodi“, koji je na godišnjicu nezavisnosti plasirao Vučiću blizak Centar za društvenu stabilnost?

VUKANOVIĆ: Kada je izašao taj propagandni uradak, kao svojevrsni vrhunac višemjesečne kampanje iz Srbije, insistirao sam na tezi da je to problem koji treba da analiziraju medijski stručnjaci i da se na osnovu toga reaguje. U njemu nema ničega vrijednog pomena istorijske analize, mimo kategorisanja novog talasa izmišljotina i vulgarnosti, kao i otkrivanja što su to novo srpski ekstremisti saznali iz crnogorske prošlosti da im izaziva očigledne napade nervoze.

Agresivnost i prizemnost tona jasno ukazuju da srpska vlast, ali i dio srpskog društva koji ih podržava, ulazi u terminalnu fazu ekstremizma i mržnje koja se sve više akumulira. Kako ne postoji realna mogućnost da se akumulirana frustracija prelije u većem obimu na nas, biće interesantno vidjeti kakve će posljedice po srpsko društvo ovakvo stanje imati.

MONITOR: Vučić se ne bori samo za interpretaciju. U toku je pokušaj da se preuzmu i mediji, odnosno Vijesti. Šta bi to značilo?

VUKANOVIĆ: Fascinantna je razlika između proklamovane nezainteresovanosti srpskih nacionalista ka Crnoj Gori i količine resursa i napora koji se ulažu da bi se Crna Gora dovela u red po njihovom modelu. I prije 2020. godine, sa ulaskom Pinka i Informera u Crnu Goru, podignut je alarm kakav politički i kulturološki uticaj mediji tog tipa mogu imati na crnogorski javni prostor. Nakon 2020. godine proces infiltracije medijskog uticaja iz Srbije je samo ubrzan i mi smo sada primorani da strahujemo za autonomiju medija u Crnoj Gori i za konstantno prelivanje negativnih trendova iz Srbije. Preuzimanje Vijesti, kao medija koji i dalje ima najveći, a često i presudni uticaj na formiranje javnog mnjenja, značilo bi jačanje svih negativnih trendova na crnogorskoj medijskoj sceni.

Ovdje se treba osvrnuti i na realan uticaj tradicionalnih medija na javnost. Analizirajući poraz Viktora Orbana koji je kontrolisao preko 90 posto svih medija u Mađarskoj, stiče se utisak da je uticaj tradicionalnih medija smanjen. I ta teza je tačna, ali za društva sa jačim demokratskim kapacitetom. Tolika kontrola medijskog prostora, pogotovo u nezrelim društvima poput našeg, i te kako može da produži vlast autoritarnih režima, kao što vidimo i na preko 15 godina.

MONITOR: Na korak smo od EU. Koliko je Crna Gora, kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću, spremna da postane država evropskih vrijednosti?

VUKANOVIĆ: Izuzetno komplikovano pitanje na koje je najlakše reći da nijesmo spremni, ali to ne bi u potpunosti bilo tačno. Prije svega, situacija u Evropi po pitanju suočavanja s prošlošću je izuzetno kompleksna, kako po pitanju istorijskih tema – od ratnih zločina, nasljeđa totalitarnih sistema, nacionalne i vjerske netolerancije i kolonijalnog nasljeđa, do unikatnih društvenih uređenja koja utiču na formulisanje politika za suočavanje sa sopstvenim teškim nasljeđem. Međutim, ideja da se društvo mora suočiti sa osjetljivim i kontroverznim temama, i da je to preduslov za unutrašnju stabilnost država, ali i održivu regionalnu i kontinentalnu stabilnost, neupitna je, kako kod političara tako i kod institucija. I tu je ključna razlika između evropskih društava i nas.

Ideja o suočavanju s prošlošću je iscrpnim i kontinuiranim radom, prije svega NVO sektora, prisutna kod značajnog dijela naših građana, ali nije kod donosilaca odluka i političara. Kao i sa mnogim drugim procesima koji su komplikovani, osjetljivi i teški, naši lideri ne prepoznaju dalekosežnu korist zalaganja za te politike.

Političke partije koje su izašle iz devedesetih, a trenutno ih je u našem parlamentu mnogo, propustile su šansu da se udalje od politika na kojima su nastale, a koje su nas već koštale deceniju ratova i sankcija i još dvije decenije tranzicije. Njima je važnije da novim revizionističkim interpretacijama operu svoje ekstremističke korijene i produže stanje zarobljenosti društva u glibu, prije svega, devedesetih. Samim tim, bilo kakav konkretan progres crnogorskog društva je sa njima nemoguć.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko pregovora sa Hrvatskom?

VUKANOVIĆ: Frustrirajuće je gledati kako naporan ali objektivno standardan proces rješavanja otvorenih pitanja između dvije države u procesu pridruživanja EU, bude zatrovan provokacijama vladajuće strukture u Crnoj Gori. Razočaravajuće je da određene partije računaju da će dobiti političke poene oživljavajući antihrvatske emocije.

Sama ideja dokazuje gore iznesene teze da se nećemo razviti kao društvo dok nas budu vodile politike koje su proizašle iz devedesetih i političari koji ne mogu da se udalje od ideja koje su im tada usađene.

Milena PEROVIĆ

Trenutak je da se sjedne na klupu i napravi mjesta za onoga ko je više trenirao, koji je poletniji, brži, sposobniji u ovom trenutku. Nije vrijeme za sujete, vrijeme je za timski rad i podršku onom akteru koji je uradio ono što mnogi drugi, nažalost, prethodno nisu uspjeli da urade. I to nije, na kraju krajeva, pitanje naših želja već političkog fakticiteta

MONITOR: Vi ste se javno založili, kako ste naglasili bez ličnih ambicija, da dio kandidata Studentske liste izađe u javnost prije izbora, da bi se pokazao „personalni kontrast“ u odnosu na potencijalne kandidate vlasti. Kako razumijete uzdržanost pobunjenih studenata koji već dugo odolijevaju sličnim prijedlozima?

JOVOVIĆ: Ta moja izjava nije bila apsolutizirajuća. Nisam rekao da je nužno neophodan potez takvo što učiniti već sam prevashodno istakao prednosti od takvog poteza. I to je potpuno tačno, kontrast ključnih studentskih i naprednjačkih kandidata i kadrova razvejao bi određenu maglu i građanima plastično pokazao razliku između belog i crnog. Takođe bi eliminisao neke zle jezike koji sve i svašta pripisuju studentskoj listi. Ali sam saglasan i sa logikom i pristupom studentskog pokreta, koji ne želi da “out”-uje svoje kandidate. Ne treba ići naruku Vučićevoj mašineriji, čiji su pokorni mediji u mogućnosti da demonizuju i satanizuju koga bilo, samo ako im se da dovoljno vremena. Ne treba im dati vremena niti prostora. Moramo ih iznenađivati i nametati tempo kakav nama odgovara.

MONITOR: Ipak, na novom vidovdanskom skupu u Kraljevu, govorila je nezavisna narodna poslanica i advokatica Jelena Pavlović, nekadašnja članica političke organizacije Mi snaga naroda. Da li je to ciljano osmišljen test za javnost, ali sa nedovoljno dobro procijenjenim efektom namjere da se saradnja sa nekim akterima koji imaju i politička iskustva, uvodi na scenu Studentskog pokreta?

JOVOVIĆ: Ne bih davao takve ocene, već ovo tumačim kao jednu nenameravanu grešku. Greške se u politici dešavaju, a tek su sasvim normalno očekivane unutar tako širokog pokreta koji na svakodnevnom nivou mora donositi brojne odluke, a čiji sastavni delovi poseduju određenu značajnu autonomiju – studentski pokret nije liderska stranka. Lično sam uputio kritike povodom izbora govornice Jelene Pavlović, međutim isto tako pozivam dežurne kritičare da ne otćute na sve one prilike, situacije, skupove i govornike u ime Pokreta koji su zaslužili aplauz, a od istih dobili muk. Evo, primera radi, pogledajte poslednji događaj Pokreta u Novom Sadu. Prokomentarišite i njega. Ne smemo da budemo neobjektivni i da o Pokretu zaključujemo po osnovu pokoje pojedinačne greške. Isto to ističem po pitanju atmosfere na protestima – slogana, pokliča, zastava – ko nije organizovao veliki protest pojma ne može imati koliko je zapravo stvari van moći organizatora, a mnogi očekuju da svaki protest teče kao po jasnom scenariju.

Ovo poslednje je pokazatelj određene neozbiljnosti i političke nedovršenosti našeg društva – prečesto po nekim pitanjima nemamo znanja i iskustva, ali zato imamo mišljenja.

MONITOR: Bili ste član Zelenih i Pokreta slobodnih građana. Opozicione stranke su se dugo odlučivale kako da se postave prema Studentskom pokretu. Pa se nekoliko članica opozicije udružilo u Proevropsku opoziciju, a Demokratska stranka se, bezuslovno, priklonila Studentskom pokretu. Tu je i namjera da se grupiše „prava desnica“ koju forsira Miloš Jovanović iz novog DSS. Kako shvatate razliku između „antirežimskog fronta“ i „referendumske atmosfere“?

JOVOVIĆ: Referendumska atmosfera predstavlja način da se sruši jedan kriminalno-mafijaški i autokratski režim, i ideja podrške jednoj listi – studentskoj – predstavlja najracionalniji izbor. Naročito ukoliko se uzme u obzir karakter naših izbornih pravila, koja podrazumevaju D’Ontov metod raspodele ostatka, a koji nagrađuje onu listu koja osvoji relativnu većinu glasova. Preostale opozicione političke opcije, naravno, imaju svako demokratsko pravo na nastupe na izborima, ali jedno su prava, a drugo je šta je pametno i društveno odgovorno. U tom ključu posmatrano, trenutak je da se sedne na klupu i napravi mesta za onoga ko je više trenirao, koji je poletniji, brži, sposobniji u ovom trenutku. Nije vreme za sujete, vreme je za timski rad i podršku onom akteru koji je uradio ono što mnogi drugi, nažalost, prethodno nisu uspeli da urade. I to nije, na kraju krajeva, pitanje naših želja već političkog fakticiteta.

MONITOR: Vučić je na posljednjem velikom skupu pristalica, najavio ostavku za par nedjelja i vanredne izbore. Ponovo otvara državnu kasu i „dijeli“. Da li on računa na psihološki efekat sigurnosti koji „njegova kasa“ pruža?

JOVOVIĆ: On vlada politikom straha, opscenih laži i sporadičnom kupovinom nekakvog nazovi socijalnog mira. Širi strah od nestabilnosti i anarhije u slučaju pobede alternative, šaljući poruku da, eto, Vučić možda jeste svakakav, ali sa njim bar znate na čemu ste. Naravno, sve je to notorna laž, jer baš pod Vučićem nijedno radno mesto nije stabilno, stečena prava nisu sigurna, ulice nisu bezbedne, nikad ne znate koji vam lokalni kabadahija može pokucati na vrata. A mere socijalnog mira su mu dva kubika drva pred izbore. On naprosto nema više ništa da ponudi, i sve njegove priče odavno je razvejao vetar. Zato je nervozan i zato se boji da raspiše izbore: zna da će izgubiti.

MONITOR: Studenti su ovog proljeća u Kragujevcu usvojili  programski dokument Memorandum o Kosovu i Metohiji, u kojem se navodi da je KiM sastavni deo Srbije. Kako procjenjujete značaj ovog Memoranduma za jasniju profilizaciju politike Studentskog pokreta i njegovih političkih predstavnika, poslije izbora?

JOVOVIĆ: Studentski pokret je odavno zauzeo catch-all pozicije. Taj Memorandum je za jedan broj članova Pokreta političko ubeđenje, dok je za drugi deo to pitanje političke taktike. Kako bilo da bilo, naredna vlada i skupštinska većina neće napraviti ni pomak ni prodor po pitanju Kosova; to nije, na kraju krajeva, njen zadatak. Zadatak naredne vlade jeste oslobađanje političkog, ekonomskog i medijskog prostora kako bismo uopšte mogli imati slobodne i poštene izbore, uspostavu vladavine prava i krivično procesuiranje odgovornih za sve zločine u prethodnom periodu. Zadatak naredne vlasti jeste da stvori osnove demokratije i državnih institucija, kroz čije će se procese tek definisati druga važna pitanja.

MONITOR: U političko-ideološkom spektru, zagovarate više lijevih snaga, građanskog angažmana, jasnijeg antifašizma i proevropske politike. Dio ljevice u Evropi – koju neki analitičari smatraju ultralijevom, uključeni su u rad EU parlamenta, kao EU skeptici. Da li je tzv. lijevi suverenizam ophrvao one koji se danas nazivaju ljevicom? Kakva je ljevica potrebna Srbiji?

JOVOVIĆ: Da budem jasan, Evropska unija treba da bude spoljnopolitička težnja Srbije, ali težnja koja će se dostići uz uvažavanje i opstanak javnog interesa, javnih dobara i prirodnih bogatstava naše zemlje. Srbija ne sme biti kolonija ničijeg projekta, a u EU treba da uđe kao, premda manji, ipak uvažavan, partner. Na našim budućim vlastima jeste i da kredibilno zasluže ovo „uvažavan“, ali isto tako smatram da ono što je mainstream EU mora da bude zaista dosledno deklarativnim vrednostima. Punu

podršku pružam, ističem, različitim progresivnim snagama Unije (poput Pedra Sančeza), koje od nje žele da stvore socijalnu Uniju, Uniju socijalne pravde, antifašizma i antikolonijalizma.

Moje snage su usmjerene na podršku studentskom pokretu

MONITOR: Zalagali ste se za antirežimsko povezivanje širom Srbije. Sada ste, čini se, svu svoju energiju usmjerili na podršku pobunjenim studentima. Napuštajući stranački život i parlamentarnu borbu, u kom pravcu idu danas Vaše nade za promjene u Srbiji?

JOVOVIĆ: Oduvek sam se za takvo što zalagao i u tom pravcu delovao. Samo je pitanje u kom obliku i u kojim okolnostima vidimo antirežimsko povezivanje (i koje aktere smatramo antirežimskim). A kroz  ovu borbu ispostavilo se da je studentski pokret makropolitički akter koji može da mobilizuje dovoljne

snage da sruši režim Aleksandra Vučića. Takođe, pokret je u ovoj borbi podneo najveću žrtvu; stotine mladih su prebijani, hapšeni, progonjeni. To je još jedan važan razlog koji ga ozbiljno legitimizuje – spremnost na borbu do kraja, koja nije uvek bila tako svojstvena svim opozicionim akterima u Srbiji. Zato

su moje snage usmerene na podršku studentskom pokretu. Gde mogu, rečju i delom, podržati pokret, to i činim, i rado pravim prostora. Istakao sam da niti sam, niti ću biti, na studentskoj listi za Narodnu Skupštinu. Verujem u to da smo u vremenu kada svi moramo biti spremni na timski rad zarad zajedničke pobede.

Želim Srbiju u EU, ali isto tako svi zaslužujemo i Evropu koja se vraća sebi

MONITOR: Izjavili ste da EU ne može dati eksplicitniju podršku prodemokratskim snagama u Srbiji, jer im nije jasno šta je „realna alternativa“ – kao i da se spoljna politika EU sporo mijenja. Dio javnog mnjenja u Srbiji vjeruje da EU tako štiti i vlastite interese, jer lako dolazi do povoljnosti za svoju privredu. Da li bi se politička alternativa brže „prepoznala“, da među najvećim protivnicima režima nisu i oni koji su protiv iskopavanja litijuma?

JOVOVIĆ: Upravo se u Vašem pitanju nalazi to o čemu govorim. Unija treba da bude strateški cilj, i ujedno sredstvo, za ostvarenje boljeg života građanki i građana Republike Srbije. Ali to se ne može ostvariti ukoliko je cena previsoka. Znam da među visokim predstavnicima Unije ima stvarnih poklonika demokratije i slobode, ali i onih koji će to isto u našem slučaju „žrtvovati“ zarad ekonomskih i finansijskih dogovora. Najgorljivije želim da se Unija vrati svojim prvobitnim vrednostima, i unapredi svoje politike jednakosti, slobode, socijalne pravde i solidarnosti, koje su oduvek u evropskom prostoru nastajale, razvijale se, širile. Želim Srbiju u Uniji, ali isto tako svi zaslužujemo i Evropu koja se vraća sebi.

Zato je na narednim vlastima zadatak da iznađu meru kompromisa između različitih sfera našeg javnog interesa – potrebne podrške demokratizaciji, očuvanja naših bogatstava i dobara, i priključenja Uniji. Niko nije rekao da će biti lako. Ali, opet, niko do sada nije zaista ni pokušao. Vreme je za nove ljude – ovi dosadašnji su željno trčali i nudili nas kao na pladnju, ko plati više. Gotovo je sa tom politikom. Vreme je da se povede računa o stanju u kući, što je jedino za poštovanje, i kod kuće i u komšiluku.

Nastasja RADOVIĆ

Iako se nadam brzom članstvu Crne Gore u EU, stanje na terenu upozorava da to može zahtijevati nešto duži vremenski okvir

MONITOR: Potpredsjednik Vlade Filip Ivanović ocijenio je ove sedmice da razgovori Crne Gore i Hrvatske idu u dobrom smjeru, ali i napomenuo da je arbitraža opcija ukoliko ne bude dogovora po svim pitanjima. Da li vam se čini da ti pregovori zaista idu u dobrom smjeru i kako vidite pitanje razgraničenja?

PAVLOVIĆ:  Istorija nas uči da svako poslijeratno razgraničenje sobom nosi više nego što je to elemenat povlačenja granice između nekadašnjih zaraćenih strana. Pitanje razgraničenja između Crne Gore i Hrvatske nije izuzetak, i ono je jedno od nekoliko otvorenih pitanja. Za Crnu Goru je to i pitanje konačnog suočavanja s ratnom prošlošću i s atavističkim strastima ekspanzionističkog nacionalizma koji je krajem prošlog vijeka poharao Konavle, a danas iz pozicije vlasti razgrađuje državnu strukturu Crne Gore i podmeće klipove pod crnogorske EU točkove.

Političari uvijek nastoje da svoju publiku oraspolože i ohrabre. Izjava da se stvari kreću u dobrom pravcu bi trebalo da nas smiri, a pominjanje arbitraže da nas ohrabri da „sve nije izgubljeno“, kako bi i dalje mogli da projektujemo samozavaravajući osjećaj kontrole. Jedino što je ispravno u ovoj motivacionoj izjavi jeste terminološka odrednica „razgovori“. Priča o arbitraži je zamajavanje puka o tome da će neki spoljni faktor riješiti naš domaći problem. Kada su u pitanju međudržavni sporovi oko granica, ovaj pravni proces se može pokrenuti jedino ako obje strane na to pristanu. Ne vidim nagovještaje da bi Hrvatska bila raspoložena, ili imala interes da na to pristane.

Koliko je meni poznato, Hrvatska vlada nije angažovana u pregovorima pošto je jasno definisala svoju poziciju. To je pozicija koja je uokvirena s dva pravna dokumenta. Prvi je konstatacija međunarodne komisije poznate kao Badinterova Komisija iz 1991. godine o razgraničenju republika SFRJ nakon raspada te federacije, koja je administrativne granice među republikama pretvorila u državne. Drugi je iz korpusa zemljišnih knjiga, po kojemu je Prevlaka upisana u katastarska dokumenta kao vlasništvo Hrvatske. Za vladu u Zagrebu ova dva dokumenta čine datost od koje ona neće odstupiti.

Crnogorski kontrargument da nije važno šta je upisano u katastarske knjige, već ko je vršio vlast na određenoj teritoriji je neodrživ i zato što vuče direktnu liniju kontinuiteta i nasljedstva od bivše SFRJ i JNA. Vjerujem da odgovorna vlada koja se nalazi pred kapijom EU ne želi da preko tog integracionog EU praga pređe s teretom nasljedstva JNA na plećima. Mislim da je neutemeljeno crnogorsko nadanje u to da bi Hrvatska strana mogla popustiti pod pritiscima iz Brisela, Pariza i Berlina, i prihvatiti razgovor o podjeli te teritorije.

Ono o čemu se može i treba razgovarati jeste takozvana plava linija razgraničenja na moru kako bi se omogućilo temeljno i isplativo istraživanje i eksploatacija energetskih resursa u crnogorskom podmorju. Vjerujem da bi ozvaničavanje sadašnje privremene linije razgraničenja na kopnu i moru po Protokolu iz 2002. godine bilo optimalno rješenje za Crnu Goru. Sve ostalo bi bile političke igrarije za domaću predizbornu upotrebu, a u cilju usporavanja Crne Gore na putu ka EU.

Otvorena pitanja kao što su vraćanje hrvatskog broda čija je matična luka Split, zadržavanje obilježja o zločinima nad hrvatskim ratnim zarobljenicima i civilima u logoru Morinj i njihova finansijska kompenzacija, su lakše rješiva. Vlasništvo nad brodom Jadran je neupitno, a vjerujem da je Hrvatska strana spremna da taj brod stavi u pređašnju funkciju školskog plovila koje bi opsluživalo i crnogorske i hrvatske buduće kadete. Zločini počinijeni u logoru Morinj se moraju prepoznati, a njihove konsekvence, bile one materijalne ili finansijske, se takođe moraju prihvatiti zato što društva koja drže do istine, pravde, morala i sopstvenog obraza tako rade.

MONITOR: Crna Gora je na korak od ulaska u EU, uz prilična ohrabrenja Brisela. No, koliko smo blizu ili daleko društvu evropskih vrijednosti, sa istinski evropskom političkom klasom?

PAVLOVIĆ: Da, administracija u Briselu je ubjedljivo najentuzijastičniji poslenik na uvođenju Crne Gore u evropski klub i na tome treba da joj zavide naše političke strukture. Iako se nadam brzom članstvu, stanje na terenu upozorava da to može zahtijevati nešto duži vremenski okvir. Atavističke strasti etničkog nacionalizma koji Crnu Goru ne priznaje i prepoznaje kao suverenu i nezavisnu državu, kao i realnost partitokratskog uma koji apsolutno dominira promišljanjem budućnosti Crne Gore, i koji je jedini okvir djelovanja domaće političke klase, svakodnevno opravdava pomenuto upozorenje.

Domaća vladajuća struktura je u značajnoj mjeri ideološki antievropska i antizapadna, a onaj njen dio koji ne izgleda tako na prvi pogled, obitava isključivo u okvirima transakcione politike koja ne posjeduje nikakvu ideološku potku ili korpus uvjerenja. Činjenica da se u EU dokumentima o pridruženju i zatvaranju poglavlja koristi terminologija o ispunjavanju „minimuma uslova“ dovoljno govori o domaćim EU kapacitetima, ali jednako puno i o strateškom interesu administracije u Briselu da što prije vidi Crnu Goru kao novog člana asocijacije. Varljivo je govoriti o distanci u odnosu na društvo evropskih vrijednosti, jer su te vrijednosti proizvod generacijskog razvojnog procesa koji na našem prostoru tek treba da zametne istinski trag. Nadam se da će učlanjenje Crne Gore u EU označiti početak tog razvojnog procesa.

MONITOR: Kako vidite domaću političku scenu, i očekujete li pomjeranja u susret članstvu u EU, ali i izborima naredne godine?

PAVLOVIĆ: Predizborna kampanja je odavno u punom jeku i svi politički akteri djeluju u okviru te operativne matrice. Mislim da nema novih političkih uzleta koji bi animirali dekuražirano građanstvo. Sve što vidim na političkoj sceni su poznate stvari, odnosno, očekivani potezi.

Srpski politički korpus se repozicionira u dvije kolone koje će ukorak marširati ka istom cilju. Liderski apetiti će se sukobljavati, ali bi bilo neodgovorno te sukobe smatrati rascjepom onoga što je ideološki i vjerski uniformno biračko tijelo u Crnoj Gori. Evropeizacija dijela naših ravnogorskih entuzijasta je privremena i pitanje je samo i isključivo transakcione politike. Tačno ja da u Briselu znaju ko je ko u Crnoj Gori, ali je takođe tačno da im do toga nije mnogo stalo sve dok njihov integracioni partner odrađuje zadatak. Evropejstvo Andrije Mandića može pacifikovati segment srpskog biračkog tijela u Crnoj Gori, ali će radikalizam Milana Kneževića uspješno šešeljizovati jednako važan dio tog biračkog tijela. Radikalizam Kneževića čini Mandića umjerenim političarem i prihvatljivim partnerom za politički Zapad.

Decenijska priča o ukrupnjavanju i ujedinjavanju suverenističkog političkog korpusa se počela materijalizovati grupisanjem malih partija oko koalicije Evropski savez. Koristim termin ‘koalicija’ pošto vjerujem da stvari treba zvati pravim imenom iako mnogi žele da vjeruju da se radi o tzv. nadstranačkom savezu. Važno je, međutim, da suverenistički diskurs dobije snažniji politički izraz kroz ovakvu i slične inicijative. Potencijalni problem je da su inicijatori stari znanci, od kojih neki nose teški legat prošlosti i da programska ponuda tek treba da odmakne od poznate retorike. Nedavno okončana rođendanska proslava DPS-a  je pokazala nedovoljnu spremnost da se ožednjelim građanima ponude nove i svježe programske smjernice. Koliko god bilo utemeljeno, samohvalisanje poduprto patriotskim parolama nije poželjna arhitektura za osavremenjenu političku ponudu, jer ne prepoznaje još jednu datost koja obitava kod mladih u Crnoj Gori: datost državne suverenosti i nezavisnosti.

MONITOR: Već duže vrijeme je na djelu istorijski revizonizam. Kuda nas to vodi?

PAVLOVIĆ: Istorijski revizionizam je konstanta svakog društva, ali on predstavlja marginu u akademskom diskursu, dok njegovo prisustvo u javnom diskursu može biti nešto snažnije. Crne Gora živi fazu u kojoj njenim akademskim i javnim prostorom dominira ono što je do prije nekoliko decenija bilo tzv. istorijsko odsustvo i to se dešava zahvaljujući strukturama na vlasti. To bivše istorijsko odsustvo se oslanja na drugačijem interpretiranju postojećih činjenica u okviru obrazovnih institucija, ali i na izmišljanje tradicije i prošlosti u svim sferama života. Ovo je moguće jer vlast obnašaju strukture koje žele da prošlost i sadašnjost oblikuju prema sopstvenim ideološkim i vjerskim modelima, kanonima i idealima. Zato značajan dio naše populacije živi „svoju“ istinu o prošlosti i sadašnjosti i ne osjeća potrebu niti umije da ih kritički promišlja. Ovo neminovno vodi ka obrazovanju generacija koje istorijske činjenice smatraju političkim konstrukcijama i lažima iz zavjereničkog arsenala.

MONITOR: Ćaci avion u Tivtu, ćaci dokumentarac o referendumu, sve u svemu, Vučić je pojačao tempo. Kako vidite odnos vlasti Srbije prema Crnoj Gori?

PAVLOVIĆ: Tokom posljednjih par vjekova, svaka je vlast u Srbiji vidjela Crnu Goru kao plijen, a nerijetko i kao korisnog idiota koji je spreman da krvari za tuđi račun. To je bila i ostala konstanta srpske politike prema Crnoj Gori. Istini za volju, Crna Gora je često legitimizovala takvo viđenje same sebe, a Crnogorci su opravdavali pogrdnu karakterizaciju „oni moji manitovi“.

Vlast Aleksandra Vučića je samo najsvježija u nizu predatorskih struktura koje luče pljuvačku dok s Avale seire crnogorska brda. Izgledno članstvo Crne Gore u EU pojačava taj nagon, pa se može reći da danas živimo period akutne opasnosti od našeg sjevernog hegemonog susjeda. Slijetanje batinaša u Tivat je bio teroristički akt  planiran da bude prvi čin krvoprolića, jer je ova ćaci jedinica očigledno imala značajnu logistiku u Crnoj Gori koja je, bojim se, ostala neidentifikovana i neprocesuirana.

Milena PEROVIĆ