Povežite se sa nama

INTERVJU

BOJAN JOVANOVIĆ, SOCIOLOG: Slom EU bio bi okidač za globalnu recesiju

Objavljeno prije

na

bojan-jovanovic-2

MONITOR: Pošto je Vaša doktorska teza Evropska unija i budućnost nacionalno-teritorijalne države, a situacija u EU je i inače aktuelna, molim Vas da za početak ovog razgovora objasnite kakva je organizacija Evropska unija – federacija ili konfederacija?
JOVANOVIĆ: Sasvim sigurno, Evropska unija nije konfederacija. U stvari, ona to nikada nije ni bila. To jest, kada je u pitanju istorijat ove organizacije, nemamo ono istorijski prepoznatljivo transformisanje kakve konfederacije u federaciju. Već je Evropska zajednica za ugalj i čelik, začetnik EU, koncipirana kao neka vrsta federacije, neslična bilo kojoj do tada, pa i do danas poznatoj međunarodnoj organizaciji… strogo izbjegavajući konfederalni model. Otuda, ovdje makar samo provizorno i prema principium exclusi tertii formalne logike, možemo odgovoriti jasno i jednostavno: Evropska unija je federacija.

Naravno, to je jedan lapidaran odgovor, takav u kojem se svjesno previđa dosta toga zarad onoga što je suštinsko u pojmu ili pojavi, kao kada umjesto 9, 58 kažemo 10.

MONITOR: Vaša teza je da evropske integracije u osnovi podražavaju izgrađivanje i nastajanje moderne nacionalno teritorijalne države…
JOVANOVIĆ: Da. No prije nego što na to odgovorim samo da napomenem nešto što nije suvišno napomenuti. Naime, kada govorimo o EU kao o federaciji, mi zapravo govorimo o EU kao o državi. A i kako bi moglo biti drugačije?

Razumije se, ovdje se koncept federacija koristi manje ili više u striktnom, političkom i pravnom smislu, dakle, konkretno se opisuje ili objašnjava kao oblik državnog uređenja.

Ako moje petogodišnje istraživanje ima neku originalnu vrijednost, ona bi, mislim, bila u koliko krunskom toliko i iznenađujućem saznanju da tako nazvane evropske integracije ponavljaju ili podražavaju izgradnju moderne države ili države uopšte, ponegdje do tančina, en detail isto i istovjetno.

Ova je analogija najupadljivija kada je u pitanju postajanje američke države-federacije. Naširoko je razmatra studiratelj evropskih integracija Serđo Fabrini u studiji Složene demokratije: Zašto SAD i Evropa postaju slične.

Ovo saznanje je koekstenzivno i sa stavovima i saznanjima autora kao što je Stefano Bartolini. Na stranicama njegove studije Prestrukturiranje Evrope Bartolini ubjedljivo dokazuje da su evropske integracije, citiram ,,jedan pokušaj izgradnje države”.

MONITOR: Kako komentarišete Bregzit, izlazak Velike Britanije iz EU?
JOVANOVIĆ: U kontekstu prethodnih pitanja i odgovora, izlazak Velike Britanije iz EU predstavlja i jak argument protiv teze i konstatacije da je EU federacija. Neko može s pravom reći: da je EU federacija, Velika Britanija ne bi mogla da istupi.

U pravnom smislu Britanci su njihovu ,,secesiju” zasnovali na članu 50. Lisabonskog ugovora koji državi članici omogućava sporazumno istupanje. U XIX vijeku u federaciji SAD ili u XX vijeku u federaciji SFRJ ovakva ista težnja nekih federalnih jedinica nije imala pravno uporište i bila je, kao što znamo, povod za intervenciju federalnih oružanih snaga i građanski rat.

Međutim, ne treba ići predaleko s ovim argumentom. Uzmite, primjera radi, namjeru Škotske da istupi iz Velike Britanije. Da je na referendumu izglasana škotska secesija, da li bi to bio neki argument da Velika Britanija nije država? Ne. A Velika Britanija je k tome još i unitarna država.

Osim toga, treba znati da su i neke federacije dozvoljavale mogućnost secesije. Tako, čak je i Rusija, to jest SSSR, dozvoljavao takvu mogućnost. Recimo, ustav SSSR iz 1977. godine veli da će ,,svaka republika u Federaciji zadržati pravo da slobodno istupi iz SSSR-a”.

MONITOR: Kakva je budućnost EU po Vašem mišljenju?
JOVANOVIĆ: U decembru 2012. godine američki National Intelligence Council se u analizi pod nazivom Alternativni svjetovi bavi i budućnošću EU i mogućnošću da dođe do kolapsa evra i EU. U analizi se konstatuje i to da je „kriza evro-zone ogoljela tenzije i podjele između država članica i, prvi put za nekoliko decenija, pokrenula temeljna pitanja u vezi sa budućnošću Evrope”.

Dalje se u pomenutoj analizi navode tri scenarija budućnosti EU. To su scenario kolapsa, scenario „sporo opadanje” i scenario renesanse.

Interesantno je da autori ove analize smatraju da bi slom Evropske unije mogao biti okidač za globalnu recesiju i još jednu Veliku depresiju.

MONITOR: Šta će Crna Gora dobiti učlanjenjem u EU?
JOVANOVIĆ: Nakon britanske secesije i nulifikacije sve je u vezi sa evropskim integracijama iznova podložno preispitivanju. Jer, laiku baš kao i analitičaru, nameće se neko ovakvo pitanje: Ako je u EU tako dobro i ako je EU tako neodoljiva, zašto je onda Britanija otišla?

U stvari, Velika je Britanija htjela da napusti EU još početkom 1980-ih, kada je premijer bila Margaret Tačer. Manje je poznato da je Tačerova, zapravo, izgubila podršku prvo u vlastitoj partiji i otišla s vlasti zato što je htjela da Britaniju izvede iz, kako je to u svojim govorima znala da kaže, evropske super-države sa Briselom kao glavnim gradom. To je jedan razlog. Drugi je razlog finansijske prirode. Ukratko, ne bez sličnosti sa nekadašnjom nesrećnom SFRJ, gvozdena lejdi je smatrala da Britanija previše izdvaja za EU, a da joj se premalo vraća. Ovaj argument je galvanizovao Kameron u raspravama i razdorima u vezi sa aktuelnim budžetom EU.

To su, manje-više, dva glavna parametra oblikujuća referentni sistem za jednu odgovornu i objektivnu, skrupuloznu cost-benefit analizu u vezi sa članstvom u EU: politički i ekonomski.

MONITOR: A šta dobija ulaskom u NATO?
JOVANOVIĆ: Eventualnim članstvom u NATO Crna Gora će izgubiti. Odluka da se stupi u ovu organizaciju bila bi jedna od onih zbog koje će buduće generacije pitati sadašnje kako su mogle biti neodgovorne da je donesu.

U osnovi, NATO ,,misije” su geopolitičke a ne mirovne. Uzmite i primjer napada na Libiju. Medijsko ,,ispiranje mozga” iz tog vremena je portretisalo Gadafija kao zločinca… Sad znamo da sve to nije bilo tako. A čak iako je tako i bilo, i ako pretpostavimo da je Gadafi bio takav, postavlja se pitanje šta su kriva djeca, Gadafijevi unuci.

MONITOR: Kako bi, po Vašim procjenama, opozicija u Crnoj Gori mogla da bude pobjednik na oktobarskim izborima?
JOVANOVIĆ: Bazična pretpostavka da do tako nečega konkretno dođe jeste da se opozicija ujedini, da se fomira najšira izborna koalicija.

MONITOR: Kakva je aktuelna situacija u državi Srbiji u kojoj sve kontroliše, kako ga nazivaju nezavisni srpski mediji, bogoliki premijer Vučić?
JOVANOVIĆ: Po mom mišljenju, sve države Balkana, pogotovo države nekadašnje SFR Jugoslavije, nalaze se u nekoj vrsti polukolonijalnog položaja. Njima je prostor za djelovanje nečuveno sužen. Postavlja se pitanje, čak, da li uopšte vode vlastitu unutrašnju politiku. Ako je jedna zemlja potopljena u drastična dugovanja, ako je kao što je slučaj sa Srbijom njen javni dug oko 25 milijardi – što iznosi skoro 80 odsto bruto domaćeg proizvoda – onda se postavlja i pitanje da li su njeni čelni ljudi stvarno autoritativni lideri svoga naroda ili neka vrsta stečajnih upravnika koji račune polažu adresama koje su izvan i iznad njihove vlastite domovine. Ali to više nije usamljen slučaj, eksces, već stanje stvari. Tako, recimo, dugovanja Japana iznose preko 200 odsto japanskog BDP.

MONITOR: Napetosti u regionu, ali i u svijetu, stalno se umnožavaju. Da li aktuelni političari ne znaju da ih smire ili to ne žele?
JOVANOVIĆ: Vidite, mi smo kao građani, kao stanovništvo Crne Gore, danas slično kao građani i stanovništvo čak i najrazvijenijih država svijeta, dovedeni volens nolens u situaciju da je gotovo svejedno ko je na vlasti, budući da ko god je na vlasti mora da sprovodi bazično jednu te istu neoliberalnu i transnacionalnu agendu. Jedan od prvih koji je u novije vrijeme to demonstrirao bio je francuski predsjednik Miteran kada je 1980-ih pokušao da sprovede izborna obećanja koja su ga dovela na vlast, to jest da vodi autonomnu francusku politiku.

Današnje nacionalne države se nalaze u situaciji sličnoj onoj u kojoj se nađoše i u kakvu zapadoše gradovi-države sa povijesnom pojavom i postajanjem tih istih nacionalnih, modernih država. Došlo je unutar njih do mnoštva problema i kriza koje ovi gradovi-države više nijesu mogle rješavati, jer je problem solving instrumentarij jednostavno transferisan na ,,viši nivo” nacionalne, moderne države.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR  RELJIĆ, NOVINAR I AUTOR DOKUMENTARNIH FILMOVA IZ NOVOG SADA: Danas je još teže suočiti se sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

U našim udžbenicima uči se istorijski falsifikat krojen po mustrama nacionalističkih krugova, koji su još više ojačali nakon 5. oktobra 2000. Ti krugovi vladaju i pljačkaju ove prostore u kontinuitetu, uz pomoć nacionalizma i mržnje

 

MONITOR: Novinar ste, ali i autor više dokumentarnih filmova. Da li je i za vas, kao TV novinara, to bilo novo „iskušenje“?

RELJIĆ: Ljubav prema tom „iskušenju“ potiče odavno. Još dok sam radio u agenciji Beta 1997, sa koleginicom Marinom Fratucan, počeo sam da radim tu TV dokumentarnu formu u okviru novosadske nezavisne produkcije UrbaNS. Ta produkcija nastala je iz našeg protesta prema cenzuri u lokalnim medijima koje je tada držala opozicija. Tako je ispalo je da je moja najbolja odbrana protiv te pojave, bio i jeste dokumentarni film, posebno jer u njemu, kao autor, imaš pravo na lični pečat. Pored svega, dokumentarni film je za mene platforma na kojoj mogu da iskažem sve svoje afinitete i kreativnost, kao i da ugradim bunt, zbog kojeg sam i počeo da se bavim svim ovim temama, da li kroz novinarstvo ili kroz dokumentarni film.

MONITOR: Tematski, izgleda da vas interesuju najviše „zločin i kazna“, patnja i njena sublimacija. Koliko novinarski tekst, a posebno  dokumentarni ili igrani film, mogu da utiču na katarzični doživljaj i ostvare trajnije promjene u društvu, kada su u pitanju razumijevanje prošlosti i odgovornost za nju?

RELJIĆ: Siguran sam da film, novinarski tekst i sl. ne mogu ostvariti trajnije promene u društvu, ali mogu beležiti sve što je u društvu nakaradno i na taj način pomoći onima koji bi trebalo da se bave promenama i napretkom društva. U našim udžbenicima uči se jedan istorijski falsifikat krojen po mustrama nacionalističkih krugova, koji su još više ojačali nakon 5. oktobra 2000. Ti krugovi vladaju i pljačkaju ove prostore u kontinuitetu, uz pomoć nacionalizma i mržnje. Čini mi se da je danas još teže obrađivati teme vezane za suočavanje sa prošlošću, jer se rodila jedna cela generacija klinaca koja nije osetila ratne godine i sa kojom aktuelne elite nastavljaju da manipulišu širenjem mita o životu na krvavom Balkanu, u kojem su ciklični pokolji između komšija jedna normalna pojava, sa kojom se treba pomiriti.

MONITOR: Vaš dugomertažni dokumentarni film Enkel (Unuk), u produkciji RTV, koji je prikazivan i nagrađivan, govori o Rajneru Hesu, unuku komandanta Aušvica Rudolfa Hesa, i nekadašnjoj zatvorenici u logoru Evi Mozes Kor, njihovom prijateljstvu u zajedničkoj borbi. Kako je uopšte došlo do toga da saznate za te ljude?

RELJIĆ: Kada sam saznao da je zbog raspada Jugoslavije zatvoren Jugoslovenski paviljon, otvoren 1963. u Aušvicu i da su naše žrtve tamo postale nevidljive, krenuo sam u snimanje dokumentarnog filma „Aušvic – jugoslovensko sećanje”. Zanimao me je odnos današnjih posleratnih elita prema holokaustu na prostoru bivše Jugoslavije i taj film je emitovan na RTV na 70. godišnjicu oslobođenja Aušvica. U to vreme slučajno sam naleteo na priču Rajnera Hesa, unuka komandanta Aušvica, i preživele logorašice Eve Mozes Kor, objavljenu u britanskom „Dejli Telegrafu”, januara 2015. Dakle Rajnera Hesa, potomka jednog od najvećih zločinaca u istoriji čovečanstva Rudolfa Hesa, koji je 1944. uspeo da u roku od 56 dana ubije 425.000, žrtva njegovog dede Eva Mozes Kor, prihvatila je i čak simbolično usvojila, kao svog unuka. U toj priči sam, naravno, odmah video film. Ispostavilo se da sam bio prvi koji im je ponudio da se snimi taj njihov odnos i brzo smo se dogovorili. Njihove poruke pomirenja nisu podrazumevale zaborav onoga što se dogodilo, upravo suprotno – da se nikad ne zaboravi, jer samo tako može i da se oprosti. Film Enkel sam i snimio zbog te poruke, verujući da će slična ideja zaživeti na ovim prostorima i da ćemo biti u stanju da se suočimo sa zločinima, koji su izvršeni u naše ime, da bismo mogli da gradimo budućnost.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA ZA LJUDSKA PRAVA CGO: Puževom brzinom ka Evropi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zabrinjavajuća je činjenica da nakon više od osam godina od otvaranja pristupnih pregovora sa EU nismo ni na pola puta… Međutim, čini se da ni novoj većini evropska posla nijesu prioritet

MONITOR:  U Beranama je predloženo da ulica nosi ime ratnog zločinca Ratka Mladića. Kad ćemo se suočiti sa ratnom prošlošću i dokle smo stigli u tom procesu?

MILAŠ: Vrtimo se u krug kad je riječ o suočavanju sa prošlošću. Taman kad se čini da smo u nekim aspektima napravili određeni pomak, desi se tako jedan „incident“ koji nas podsjeti da je to varljivo i da moramo svi mnogo više raditi na suočavanju sa sobom, pa onda i sa ratnom prošlošću, ali i na uspostavljanju valjanog vrijednosnog okvira kao orijentira razvoja demokratskog društva.

Nekažnjivost ratnih zločina, sistemsko potiranje dijaloga o ratnoj prošlosti, izostanak činjenično utemeljenih sadržaja o tom periodu u formalnom obrazovnom sistemu, ali i manipulacije političkih aktera rezultiraju time da mi danas imamo negiranje genocida, slavljenje zločinaca i dalju viktimizaciju žrtava. Ratni zločini ne zastarijevaju, ali protok vremena, uz ovakav pristup donosilaca odluka, doprinosi njihovoj relativizaciji i neadekvatnom procesu uspostavljanja krivične pravde i ograničavanja kulture sjećanja.

MONITOR: Šta su alternative?

MILAŠ: Država ima i druge mehanizma suočavanja sa ratnom prošlošću, kroz sveobuhvatne programe reparacija koje bi trebalo uspostaviti kao jedinstven sistem u cijelom regionu.

Taj jedinstveni program obeštećenja bi, pored krivične pravde, morao podrazumijevati i utvrđivanje činjenica o stradalima i mjestima stradanja, adekvatna materijalna obeštećenja, kulturu sjećanja kroz memorijale, spomen obilježja i ustanovljavanje dana sjećanja, izvinjenja, kreiranje objektivnih obrazovnih materijala, ali i izuzetno visok stepen posvećenosti aktivostima kako bi se preduprijedili takvi zločini u budućnosti.

Da je sve to u funkciji, ne bi nam se mogli desiti ovi „incidenti“.

MONITOR: Prethodne tri decenije zemlju je vodila ista vlast, i bilo je očekivano da oni koji su vodili zemlju u ratove, neće pomoći tom procesu, naprotiv.  Mislite li da će nova vlast to moći, s obzirom na to da već ima drugačijih naznaka?

MILAŠ: Višedecenijski izostanak smjene vlasti jeste jedan od ključnih razloga što na prostoru Crne Gore nije došlo do adekvatnog procesa tranzicije i utvrđivanja krivične odgovornosti za ratne zločine počinjenje u ime građana Crne Gore, na njenoj teritoriji ili izvan granica Crne Gore. Činjenica je da smo na gotovo istim pozicijama moći, do skoro imali upravo one koji su na tim ili sličnim pozicijama bili i tokom ratnih devedesetih. Za novu vladajuću većinu utvrđivanje činjenica o žrtvama treba da bude prioritet kako bismo im vratili lično dostojanstvo, bez dodatne viktimizacije, ali i kako bi prevenirali buduće događaje.

Tu ne bi smjeli postojati bilo kakvi partikularni interesi, niti privid borbe za uspostavljanje tranzicione pravde. To je i pitanje odgovornosti a nje očito nedostaje među političkim elitama u regionu.

MONITOR: Za suočavanje sa ratnim zločinima potrebno je i nezavisno pravosuđe. Aktuelni vrh tužilaštva je obećavao rješavanje tog pitanja, ali smo umjesto toga dobili zatvaranje svih predmeta koji se tiču ratnih zločina. Može li biti pomaka, dok se ne izaberu novi tužioci?

MILAŠ: Lično smatram da prvo treba ustanoviti sistem odgovornosti zbog nečinjenja ili pogrešnog činjenja kada je u pitanju dosadašnje procesuiranje ratnih zločina, pa tek onda raditi na daljoj rekonstrukciji tužilačkih pozicija. Jedini efekti po crnogorsko društvo zbog procesuiranja ratnih zločina od strane i tužalaštva i sudova su milionske štete koje su platili građani i građanke Crne Gore iz državnog budžeta, a da za to do danas niko nije odgovarao.

Moram podsjetiti javnost da bi slučajevi ratnih zločina bili odavno i formalno arhivirani da Crna Gora nije dobila mjerila za Poglavlje 23 (Pravosuđe i temeljna prava), koja se odnose na ovu oblast, a što je dovelo do toga da Vrhovno državno tužilaštvo usvoji Strategiju o istraživanju ratnih zločina 2015. Ta Strategija nalaže da se borba protiv nekažnjivosti ratnih zločina mora pojačati efikasnijim istraživanjem, gonjenjem, suđenjem i kažnjavanjem u skladu sa međunarodnim standardima. Međutim, više od pet godina od donošenja tog dokumenta, nema nikakvog pomaka u primjeni međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnih standarda kojima bi se otklonile greške napravljene u prethodnim sudskim kvalikifacijama i presuđivanjima.

MONITOR: CGO je nedavno VDT-u podnio krivičnu prijavu protiv svih članova Sudskog savjeta, predsjednika Vrhovnog, Apelacionog, Upravnog i Privrednog suda, kao i viših sudova u Podgorici i Bijelom Polju, svih prekršajnih sudova, ali i gotovo svih osnovnih sudova zbog postojanja osnovane sumnje da su se u njihovom postupanju stekla bitna obilježja krivičnih djela zloupotreba službenog položaja. Tada ste konstatovali da je tužilaštvo moralo da reaguje po službenoj dužnosti. Šta sve to govori o stanju u pravosuđu?

MILAŠ: Taj slučaj je vrlo interesantan. Nakon negativnog izvještaja DRI o finansijama sudstva nije došlo do utvrđivanja odgovornosti u sudstvu niti je Tužilaštvo reagovalo, iako ih je taj izvještaj morao profesionalno zainteresovati da djeluju po službenoj dužnosti. To bi uključilo hitno i prioritetno uzimanje u razmatranje izvještaja DRI-a, kao i postupanje nadležnih tužilaštava kako bi utvrdili cjelovito činjenično stanje o prezentiranim dokazima i osnovanosti izraženih osnova sumnji radi zaštite pravnog i društvenog poretka Crne Gore.

Tužilaštvo je radije pokušalo da zažmuri demonstrirajući ponovo selektivnost u pristupu, pa smo mi odlučili da podnesemo krivičnu prijavu kako bi ih pokrenuli na određenu akciju. Duboko politizovano pravosuđe u Crnoj Gori nije do sada pokazalo da je bilo spremno i voljno za onu vrstu reforme koja bi dala mjerljive rezultate mimo zakonodavnih akata i poremetila neke od postojećih monopola moći. Činjenica da u samom finansijskom rukovođenju u sudstvu imamo ozbiljnih propusta koje je utvrdila mjerodavna institucija, u bilo kojem demokratskom društvu bi pokrenula lavinu ostavki u samom sudstvu i hitnu aktivnosti Tužilaštva. Pokušaj stavljanja ovog slučaja pod tepih je i mjera naše udaljenosti od takvog društva, a pravosuđe koje je u takvim državama stub vladavine prava kod nas je prepreka u uspostavljanju funkcionalne vladavine prava.


MONITOR: Šef Delegacije Evropskog parlamenta Vladimir Bilčik je pozdravio proevropsku orijentaciju nove vlasti, ali kazao je da bi želio da se riječi pretvore u djela. Iste smo ocjene slušali i za prethodnu vlast?

MILAŠ: Neće se brzo mijenjati poruke iz EU prema Crnoj Gori, uprkos činjenici da je došlo do promjene vlasti. Veliki su i nagomilani problemi i ne mogu se oni riješiti preko noći. Nekad, naravno, u primjeni ima objektivnih prepreka ali ima i onih koje se odnose na otpor političkih struktura prema ograničavanju moći, a što uključuje profesionalizaciju i jačanje institucija.

Naime, jedno je pričati i obećavati, a drugo je te riječi i obećanja sprovoditi u djelo. Nivo političke kulture u Crnoj Gori je prilično nizak, a doživljaj vlasti kod političkih aktera zabrinjavajuće sličan, nezavisno da li stoje na pozicijama vlasti ili opozicije.

Politička volja da se sistem depolitizuje i profesionalizuje, uz potrebne i suštinske reforme u pravosuđu praćene mjerljivim rezultatima ključno će definisati i dalji put Crne Gore u EU. Naravno, dosta će zavisiti i od dosljednosti EU u politici uslovljavanja.

MONITOR: Kako vidite nedavnu izjavu premijera Krivokapića da su male porodice egoistične, a one bez djece nepotpune? Kao proevropsku? Incident ili jasan kurs?

MILAŠ: Bilo bi dobro da se radi o „nespretnoj” izjavi premijera, ali bojim se da je to njegov autentičan politički stav jer je u korelaciji sa njegovim izjavama na slične teme, kao i političko-društveno-crkvenim angažmanom. Naravno, treba ukazati da je to problematičan stav i u suprotnosti sa elementarnim pravima i slobodama. Premijer bi morao biti upoznat i sa odredbama Ustava Crne Gore, koji u svom članu 73 jasno kaže da je država ta koja stvara uslove kojima se podstiče rađanje djece, posebno danas kada se suočavamo sa rastom steriliteta i sve većim ekonomsko-socijalnim preprekama za normalnu egzistenciju.

Ohrabruje činjenica da su najavljene izmjene i dopune seta socijalnih zakona, ali treba podsjetiti da je to sve daleko od standarda razvijenih demokratija, u kojima je socijalna politika na daleko višem nivou. Konačno, tekovine savremene Evrope, kojoj težimo, uključuju i uvažavanje individualnog prava na izbor formiranja porodice i individualni doživljaj forme te porodice.

MONITOR: Koliko smo daleko od završetka procesa pristupanja EU?

MILAŠ: Crna Gora ka EU ide puževom brzinom. Zabrinjavajuća je činjenica da nakon više od osam godina od otvaranja pristupnih pregovora sa EU nismo ni na pola puta, jer samo su tri poglavlja privremeno zatvorena i to ona u kojima nije bilo pravne tekovine EU sa kojom smo se trebali usaglašavati ili se radilo o minimalnim zahtjevima u dijelu usklađivanja sa politikama EU. Sad je situacija usložnjena sa novom metodologijom i nova vlast, pored brojnih tekućih stvari koje se odnose na ovaj proces, mora rekonstruisati pregovaračku strukturu.

Građani Crne Gore, ali i EU, s pravom očekuju da vlast dinamizira proces pregovora kroz efikasan sistem reformi koji prate mjerljivi rezultati za koji se sadašnja vladajuća većina zalagala retorički dok je bila opozicija. Međutim, čini se da ni novoj većini evropska posla nijesu prioritet, a tu urgentno, sistemski i stručno treba raditi. Nova pregovaračka struktura bi morala biti što prije u funkciji, a CGO je i ranije naglašavao da ona mora biti manje birokratizovana a učinkovitija, uz jasnije linije odgovornosti i inkluzivnost svih zainteresovanih strana.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo