Povežite se sa nama

INTERVJU

Ogoljeno beštijanje vlasti

Objavljeno prije

na

„Model privatizacije koji je krajem osamdesetih i početkom devedesetih uveo Ante Marković bio je zasnovan na nastojanju da se u prethodnom periodu uspostavljena netransparentna i netransferibilna prava vlasništva učine transparentnim i transferibilnim. Ne remeteći previše uspostavljene interese pojedinih društvenih slojeva i gotovo instantnim menjanjem upravljačke i motivacione strukture u privredi ovaj model je obećavao da na zaista uspešan način preoblikuje ne samo privredni sistem već i sve ostale sfere života i jugoslovensko društvo u celini. Nažalost, onaj drugi tok događanja koji je nastao kao rezultat ustavne krize ojačao je nacionalističke snage u manje više svim republikama bivše SFRJ. Ovako stečena moć nacionalističkih političkih elita i ratni metež koji je neminovno usledio poslužili su da se negde sredinom devedesetih godina gotovo u svim republikama, pa i kod nas u Crnoj Gori, gotovo neprimetno izvede prava „revolucija” svojinskih prava. Prebacivanjem odluka o privatizaciji sa nivoa preduzeća na nivo države uveden je pravno vlasnički režim koje je najbolje definisati kao državno preduzeće u fazi privatizacije. To je nešto najgore što možete imati. To je daleko gore ne samo od ranijeg samoupravnog režima vlasništva već i od državnog režima vlasništva sovjetskog tipa”, kaže dr Milenko Popović, profesor Univerziteta Mediteran, na početku razgovora za Monitor komentarišući dosadašnji tok privatizacije u Crnoj Gori.

MONITOR: Zašto je to gore i od našeg samoupravnog i od sovjetskog tipa?
POPOVIĆ
: Ovime je stvorena scena za pljačku neviđenih razmera. Mnoštvo je modela pljačke koji su se tu primenjivali kako u fazi „pripreme” preduzeća za privatizaciju, tako u samom momentu privatizacije. Priča o ovoj pljački zajedno sa pričom o švercu duvana i organizovanom kriminalu je, zapravo, genezis odnosno priča postanja sadašnje crnogorske poslovne, političke i kulturne elite. Očito, ovde nedostaje dobar pisac koji bi napisao dramu o crnogorskim Glembajevima. Umesto toga servira nam se priča o novom početku Njegoševe nagrade. Ma ‘ajte molim vas.

MONITOR: Kako ocjenjujete dokapitalizaciju Elektroprivrede Crne Gore? Posebno, šta mislite o tome da je ova transakcija obavljena preko jedne banke i jedne brokerske kuće u kojima značajan udio ima porodica premijera Đukanovića i on lično?
POPOVIĆ
: Privatizacija Elektroprivrede je samo jedna u nizu ovih „naših” privatizacija. Ono što je ovde novina je da je sada ceo sled operacija obavljen u nudističkom maniru. Više se ništa ne krije. Više se ne čine ni iole ozbiljni napori da se kakvim takvim saopštenjima parira optužbama za korupciju. Potpredsednik vlade daje nam objašnjenja koja su na granici komičnih. Iz Komisije za hartije od vrednosti kao da se utrkuju sa njim. I, nema sumnje, dobijaju trku. Državni tužilac mudro ćuti. Ignoriše situaciju. Ušli smo u novu fazu razvoja javnog diskursa koja belodano otkriva diktatorsku prirodu režima. Politički nudizam i bahatost, ilki jednom rečju beštijanje, su, dakle, glavno obeležje trenutne društvene i političke situacije u Crnoj Gori. Gradonačelnici idu okolo naoružani i prebijaju novinare koji rade svoj posao. Obezbeđenje predsednika parlamenta prebija dečake iz moje ulice zato što su mu se, očito, ironično obratili sa „poštovanje predsedniče”. (A kakvo drugačije poštovanje nego ironično, za ime boga.) S druge strane, predstavnici „međunarodne zajednice” još mahom ne reaguju iako su ranije znali, bogami, i avione da podignu ako se kakav diktator pojavi negde na Balkanu. Ili možda ovaj diktator treba upravo za tu „međunarodnu” zajednicu da obavi neke važne poslove u regionu. Neki članovi „međunarodne” zajednice su čak počeli i da brane vlast od nasrtaja NVO-a, medija i drugih neistomišljenika. Da se čovek prosto zapita ulazimo li mi to u fazu paraskevijanskih odnosa sa predstavnicima „međunarodne” zajednice. Obratimo pažnju na njih. Oni koji su olako podizali avione trebalo bi da nešto ozbiljno kažu o svemu što se ovde dešava. Treba ih prozvati i isterati na čistinu. Dosta je bilo domaćinske učtivosti.

MONITOR: Privatizacija Elektroprivrede je donijela više stotina miliona. Koliko to može ublažiti krizu? I šta bi trebalo uraditi sa tim novcem?
POPOVIĆ:
Nema sumnje da je glavni motiv da se Elektroprivreda baš u ovoj godini privatizuje bilo prikupljanje sredstava za upravljanje krizom. Nema, takođe, sumnje da je reč o značajnim sredstvima i da će država ceo iznos od prodaje potrošiti za pokrivanje budžetskog deficita. Ne mislim, međutim, da su ova sredstva dovoljna za pokrivanje budžetskog deficita posebno u svetlu najnovijih projekcija same Vlade da će negativna stopa rasta biti čitavih četiri odsto. Ovakva stopa rasta značiće novi rebalans budžeta i potrebu za dodatnim sredstvima za upravljanje budžetom i krizom.

Što se tiče drugog dela pitanja – šta uraditi sa novcem – moj je odgovor da ja, pre svega, ne bih privatizovao ovaj sistem, već bi se za menadžment krize oslonio na druge izvore. U najvećem broju slučajeva privatizacija ovih sistema u svetu se pokazala kao loša priča. Krajnji efekat bi mogao biti da, zahvaljujući elementima prirodnog monopola koje ovde imamo, za nekoliko godina dobijemo mnogo skuplju struju, odnosno da dođe do preraspodele društvenog viška Elektroprivrede na štetu potrošača koja bi bila takvih razmera da je ne bi mogla opravdati ni duplo veća svota novca od one koja je dobijena.

MONITOR: Prema nekim informacijama Crna Gora zbog krize i budžetskog deficita pregovara sa MMF-om oko aranžmana teškog pola milijarde dolara.
POPOVIĆ:
I pored toga što postoje očekivanja, a i izvesni znaci, da se MMF polako vraća svom prvobitnom bretonvudskom mandatu, ja još uvek imam teškoća da prihvatim uslovljavanja koja prate njihove finansijske podrške. Ipak, ako je dilema Elektroprivreda ili kredit MMF-a, ja sam za ovo potonje. Ovo tim pre što, ponavljam, izgleda da MMF nakon ove krize polako počinje da se transformiše. Primetite, međutim, da se radi o frapantno velikom iznosu novca. Dodajte tome ono što je do sada utrošeno za upravljanje krizom i videćete koliko je duboko kriza poremetila Crnu Goru. Podsećam da nije bilo dileme hoće li kriza pogoditi realni sektor ili ne, već hoće li taj udar slomiti bankarski sektor i koliko će upravljanje krizom koštati. Bankarski sektor je izgleda sačuvan i to je dobra stvar. Cijena upravljanja krizom je, nažalost, pogotovu ako se uđe u taj aranžman od pola milijarde, enormno velika.

MONITOR: Iz Vlade najavljuju da će u dogledno vrijeme strane investicije u Crnu Goru dostići tri milijarde eura. Je li to realno i da li je u ovom trenutku Crna Gora povoljna destinacija za velika ulaganja?
POPOVIĆ:
Pa, za one investitore koji vole da nose oružje okolo po Crnoj Gori i da po plažama bičuju ljude mi smo zaista izuzetna destinacija. Mi smo to njima, uostalom, jasno signalizirali ovih dana. Izgleda da nam takvi investitori i dolaze. Međutim, čak i ako se naviknemo na ovakve naoružane biznismene a oni zaista donesu tri milijarde u Crnu Goru, ja i dalje ne vidim neki napredak u tim stranim investicijama. To neće biti razvoj crnogorske ekonomije, već razvoj tuđih ekonomija na teritoriji Crne Gore. Naš udeo u tim ekonomijama bi se, uglavnom, svodio na konobarske plate koje bi mi zarađivali u njima. To zaista nije neka perspektiva, čak i ako prođemo bez batina kod tih stranih poslodavaca.

MONITOR: Na nedavnom forumu ekonomista u Miločeru čula se ideja da bi jedno od rješenja krize moglo biti radikalno kresanje administracije. Čini se da je model Veselina Vukotića o tzv. mikro državi i dalje u igri.
POPOVIĆ:
Crna Gora ima zaista neprimereno veliku javnu administraciju. Nema sumnje da bi je trebalo kresati i da bi to moglo značajno relaksirati naš budžet, smanjiti poreska opterećenja i time povećati pozitivne poticaje na strani privrede. Ne treba, međutim, smetnuti s uma da javna administracija u maloj državi poput naše mora biti relativno veća od one koju imaju veće zemlje. S jedne strane, to je zbog takozvane ekonomije obima: svaka funkcija javne administracije zahteva određenu kritičnu masu upošljenih koja se ne može smanjivati zato što je država manja. S druge strane, u maloj zemlji poput naše veći je broj imperfekcija tržišta, što neminovno čini tražnju za uslugama javnog sektora većom nego što je to slučaj sa velikim ekonomijama. Odgovor na ova dva pitanja nam ne daje profesor dr Veselin Napoleonov Vukotić. Naš makro ideje o mikro državi se, međutim, ne zadržava samo na kresanju administracije. Njegova mikro država je, navodno, prezidencijalnog tipa, a ovaj je, pokušava da nam podvali naš Korzikanac, upravo takav da ne zahteva ništa do Vladara i par njegovih savetnika. Priča o mikro državi je, dakle, groteskan pokušaj da se stabilizuje postojeći diktatorski režim u Crnoj Gori.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

INES MRDOVIĆ, AKCIJA ZA SOCIJALNU PRAVDU: Opet hljeba i igara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ništa manjinsku Vladu nije sprječavalo da joj standard građana bude prioritet, naročito zbog rata u Ukrajini i energetske krize, koje su uticale da cijene životnih troškova polete ka nebu. Dvocifrena inflacija u zemlji zahtijevala je propratnu zaštitu najugroženijih građana. U zemlji je maltene petina građanstva na margini

 

MONITOR: Kakav je Vaš stav po pitanju odluke Vlade da na ovakav način i sada riješi pitanje ugovora sa SPC-om?

MRDOVIĆ: Očito je ovaj tajming bio rezultat direktnog pritiska pojedinih političkih struktura u parlamentu da će podržati pravosudne reforme, ako se potpiše Temeljni ugovor, a to je bio i zahtjev jednog od konstituenata u  Vladi. Manjinski premijer je bio između dvije vatre, a potpisivanjem je pokušao da političke aktere u zemlji izgura na čistac uoči sjednice 16. avgusta, kada treba da se raspravlja o izboru članova Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika.

U politički iznuđenom potezu, a suočen sa padom povjerenja i sopstvene popularnosti kod građana, manjinski premijer je odlučio da presiječe.  Vrijeme će brzo pokazati da li će i koliko mu se ovaj potez ,,politički obiti o glavu” i da li će obezbijediti većinu za izbor nosilaca pravosudnih funkcija.

Način potpisivanja Temeljnog ugovora, bez obavještavanja javnosti i medija, implicira da je pokušao da izbjegne moguće incidente i podmetanja. On je potpisivanje tog ugovora sakrio ni manje ni više nego od onih koji su podrška njegovoj Vladi (a koji su u međuvremenu pokrenuli izglasavanje nepovjerenja Vladi) što dovoljno govori koliko je ta politička saradnja bila čvrsta. Neki će u javnosti reći da je imao kičmu da potpiše Temeljni ugovor. Ako pretpostavimo da je jeste imao, prosto se ne možete oteti utisku da je ta kičma, figurativno rečeno, ipak bila nešto savijena, a imajući u vidu tajnost potpisivanja Temeljnog ugovora.

Vidjeli smo i opšteprisutno licemjerstvo nakon tog čina – SDP ministri koji napadaju Vladu, ali neće da podnesu ostavke; DPS koji pokreće pitanje nepovjerenja Vladi, ali mu ne pada na pamet da povuče imenovanja i postavljenja svojih funkcionera ,,po dubini”, Demokrata koji tek treba da razmisle kakav će stav zauzeti u parlamentu oko izglasavanja nepovjerenja, a već sedmicama javnu scenu zasipaju porukama da su neophodni vanredni parlamentarni izbori.

Posebno naglasiti licemjerstvo DPS-a. Mislim da je za DPS Temeljni ugovor biti ili ne biti samo radi njihove političke propagande i pokušaja da se predstavljaju kao nekakvi zaštitnici nacionalnih interesa, odnosno da u predizbornoj kampanji drže i dalje fokus na vještačkim podjelama. Oni osim podjela nemaju šta drugo da ponude građanima,  nakon tri decenije u kojima je zemlja poharana i postala prepoznatljiva kao korumpirana, nepotistička i gdje nema vladavine prava. Da su željeli demokratiju i državu blagostanja imali su tri decenije da to postignu. Mislim da DPS ne ,,žulja” toliko Temeljni ugovor, koliko buduća postavljenja nosilaca pravosudnih funkcija. To je suština priče – da li će DPS uspjeti da utiče da se ponovo instaliraju neki od njihovih poslušnih kadrova, kako bi mnogi visoki funkcioneri te partije bili zaštićeni od nekih potencijalnih budućih sudskih procesa. U suštini,  manje se radi o Temeljnom ugovoru, već se iza brda valjaju bitnije stvari. Na Temeljni ugovor svakako treba staviti tačku, a vidjećemo da li će neki subjekti, koji javno iskazuju nezadovoljstvo njegovim sadržajem, iskoristiti pravne mehanizme koji stoje na raspolaganju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR BELJANSKI, PREDSJEDNIK ADVOKATSKE KOMORE VOJVODINE, PREDSTAVNIK SRBIJE U MEĐUNARODNOJ UNIJI ADVOKATA: Sudstvo u Srbiji nije treća grana vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od toga šta ćemo sami preduzeti, koliko ćemo biti hrabri, mudri, uporni i sistematični zavisi u kakvoj ćemo zemlji živeti

 

MONITOR: Predsjednik Aleksandar Vučić je na TV Pink rekao je da se u Vojvodini radi o agresivnim građanski orijentisanim pojedincima i grupama. „Neću da kažem antisrpski orijentisanim“, rekao je pridajući  učesnicima protesta i niz „namera“ (uvođenje sankcija Rusiji, uništavanje Republike Srpske, podršku priznavanju nezavisnosti Kosova). Šta ovakva izjava govori?

BELJANSKI: Vučićeva izjava nije iznenađenje. Usmerena je na dodatnu diskreditaciju učesnika protesta i na opravdanje primene sile od strane policije i privatnog obezbeđenja. Vučić je veoma vešt političar i inteligentan čovek, ali čovek jedne dimenzije posvećen usmeravanju mišljenja građana. On se ovom izjavim ne obraća učesnicima protesta niti onima koji bi mogli da ih podrže, već onima koji imaju pojednostavljen način razmišljanja, a na čemu se u Srbiji vredno radi više od 30 godina. Batine su, dakle, dobili antisrbi, neprijatelji Rusije, srpskog Kosova i Republike Srpske. I tačka. Jednostavno, prihvatljivo, a da li je tačno je nešto do čega se uglavnom ni ne dolazi. Negovanje nekritičkog prihvatanja svega sto se ponudi sa pozicije autoriteta je preovlađujući način formiranja mišljenja većine. Odanost kao najveća vrlina je postala paradigma. Slepa vernost vođi, partiji, tuđim vrednosnim sudovima je postao skoro jedini način da se lagodno živi. To podrazumeva odricanje od značajnog dela slobode kojom bi trebalo da raspolažemo.

MONITOR: Svojevremeno ste se javno „pobunili“ zbog odbacivanja krivične prijave protiv dvojice policajaca koji su 2020. prebili mladića sa posebnim potrebama. Ovih dana svjedočimo i da moćnici preko tužilaštva pokušavaju da kriminalizuju poteze načelnika Odeljenja za borbu protiv trgovine narkoticima. Postoji li otpor prema pritiscima organizovanog kriminala i korumpiranog dijela policije?

BELJANSKI: Od policije se na opskuran način očekuje da se manje bavi svojim poslom, a više da štiti nezakonite aktivnosti pojedinih grupa. Načelnik Milenković je samo jedan od primera kakva je sudbina onih koji svoj posao pokušaju da rade nezavisno. Što se tiče premlaćivanja mladića sa posebnim potrebama u julu 2020-e, on nije bio učesnik demonstracija i tu je krivični postupak obustavljen nakon pogrešnih i deplasiranih istražnih radnji, jer bi inače mogao da bude osuđen policajac koji je podoban i potreban određenim grupama povezanim sa vlašću. Slično funkcionišu razne kriminalne organizacije. Sektor unutrašnje kontrole policije može da bude rešenje za ove probleme, ali se on mora izmestiti iz okvira MUP-a i mora postati vrsta nezavisne agencije. Nisam optimista  da će se to dogoditi, a ni da bi čak i tada takva agencija mogla da bude van domašaja vrha vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Partije u borbi protiv struke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez ekonomske kreacije, bojim se da ćemo završtiti kao robovi iluzija koje je najslikovitije oslikao Živko Nikolić u filmu Čudo neviđeno. Samo što sada u narativu umjesto plantaže pamuka imamo digitalne nomade, za koje – mada ideja načelno jeste dobra – ja ne vidim zašto bi dolazili u zemlju gdje ne mogu da prime novac putem Paypal-a ili Stripe-a – velikih globalni servisa

 

MONITOR: U ovu godinu smo ušli sa idejom da ekonomija, uz evropske integracije, bude u centru naše pažnje. Da li je Abazovićeva vlada na tom kursu?

VUJOVIĆ: Teško je davati utemeljeniju ocjenu o radu Vlade a da ona nije završila ni svojih prvih sto dana. Ipak, može se vidjeti da je ona pokazala brojne nedosljednosti i protivrječnosti. Ne ulazeći u motive rasporeda koraka, počelo se sa temama koje nemaju direktne veze ni sa EU integracijama ni sa ekonomijom. Obrazloženje je bilo da se mora ostvariti pomirenje a dobili smo nove tenzije. Novi sastav Vlade očigledno još nije sasvim razumio da su oni najodgovorniji za stanje u državi – pocrtavam ne neko drugi, već oni.

MONITOR: Zašto ekonomske teme nemaju prioritet kod naših političara?

VUJOVIĆ: Lakše je ne baviti se konkretnim problemima već stalno indukovati krize. Ustaljuje se tako stil vladanja u kome ćemo biti obasipani ogromnim brojem informacija koje običan građanin ne može da obradi, dok se prividom izmjene političkih odnosa daje dovoljno materijala za „kupovinu vremena” za „velike teme”.

Ekonomija je mjerljiva, jasno je nakon relativno kratkog perioda da li neke ideje funkcionišu, da li se indikatori ispunjuju i da li mijenjate ekonomski krajolik. No, to podrazumijeva pun fokus i nerijetko situacije u kojima ćete objašanjavati zašto nijeste nešto ispunili, jer je ekonomija takva – dinamična i sa puno „dnevnih problema”. Mnogo je lakše stalno govoriti u apstrakntim kategorijama i ulaziti u političke rasprave bez kraja i smisla. Političari tu najbolje „plivaju” i ne žele da mijenjaju matricu koju su trasirale vlade i političari prije njih.

MONITOR: Talas poskupljenja je evidentan, a prema podacima Monstata već imamo dvocifrenu inflaciju na godišnjem nivou. Koliko je krivica naša, a koliko smo žrtve globalnih dešavanja i gdje nas to može odvesti?

VUJOVIĆ: Situacija nastala zbog stradanja Ukrajine se reflektuje i na našu ekonomiju. Inflacija postoji i u najrazvijenijim zapadnim ekonomijama. Sukob ovolikih razmjera koji prate sankcije nužno se održava na ekonomiju. Kod nas se nastavlja trend da kada imamo dobre vijesti iz regiona, one se ne prelivaju kod nas. Na primjer, mi nismo iskoristili godine velikog ekonomskog prosperiteta devedesetih već smo bili pod sankcijama i bavili smo se užasnim temama rata i njegovih posljedica.

Ali kada dođe negativni talas, čini se da on ne dolazi umanjen – već uvećan. Na to ukazuju i statistički podaci o rastu cijena iz maja 2022. godine u odnosu na isti mjesec prethodne. Inflacija u Crnoj Gori je 11,7 procenata, veća nego u Eurozoni gdje je izmjerena na 8,1 procenata.  Značajan dio uvećanja zarada koji se desio kroz Evropu sad su „pojela” poskupljenja. Litar ulja je u januaru koštao 1,04€, sada košta 2,04€. Mliječni proizvodi su u julu ove godine 25 procenata skuplji u odnosu na isti period prethodne godine.

Ako su prosječne neto zarade programom Evropa sad porasle za oko 26 procenata, a namirnice navedene kao primjer iznad poskupile između 25 i čak skoro 100 procenata, onda je jasno da su se oni građani koji koriste dosta ovih namirnica, koji ne žive u luskuzu, približili standradu iz decembra prošle godine, sa trendom daljeg opadanja.

MONITOR: Zvaničnici i turistički radnici sa primorja različito ocjenjuju tok glavne turističke sezone. Odoka se vidi da ne ide dobro. Zašto?

VUJOVIĆ: Priprema turističke sezone nije obavljena kako treba i za nas je sasvim irelevantno ko je kriv, dok bivši i sadašnji ministri razmjenjuju optužbe, a cijenu njihovog prepucavanja na kraju plaćamo mi – građani. Nijesmo nadomjestili gubitak tržišta Rusije i Ukrajine – koji su činili preko četvrtinu noćenja stranih turista u 2019. godini i da je priča o tome da smo hit u Evropi bila populistička fraza bez utemeljenja u realnosti.

Mada je najavljivana rekordna sezona, s obzirom na dosadašnju statistiku teško će se doseći 2019. kada smo prihodovali preko 1,1 milijardi eura od turizma.

MONITOR: Iz EPCG stižu apeli za štednju struje. Možemo li izbjeći restrikcije i poskupljenja?

VUJOVIĆ: Očigledno je da se i ovdje želio frizirati veliki uspjeh energetske kompanije sa početka godine, bez ideje koje posljedice mogu biti takvog „natezanja” sistema. Dosta zavisi od hidrologije i od toga kakvo će biti ljeto. Olakšavajuća okolnost je to što mi ne koristimo gas u omjeru u kojem ga troše velike evropske ekonomije. Izvjesno je da bi uvozna struja bila skupa do nepodnošljivih razmjera i da bi na kraju ona mogla dovesti do ugrožavanja solventnosti državnog elektronergetskog sistema, jer on toliki rast cijena teško da bi mogao „preliti” građanima.

Moramo ubrzno poboljšati energetsku efikasnost. Ujedno mora se ići u optimizovanje sistema sa stanovišta uključivanja solarnih i vjetroleketrana a,  koliko god nam se to sviđalo ili ne, moraćemo pokazati i dozu štedljivosti. Ako bogata Evropa na to priprema svoje stanovništvo, šta je sporno i da mi preduzmemo korake u tom pravcu? Neodgovorne su izjave koje minimizuju ove rizike.

MONITOR: Kako Vi gledate na ideju priključenja projektu Otvoreni Balkan?

VUJOVIĆ: Prvo da vidimo što je to Open Balkan. Mada to nije vezano za tu inicijativu, ali premijer i ministri su nakon posjete Beogradu obećavali uvođenje platnog prometa između Crne Gore i Srbije – kada će to biti gotovo? Ovaj detalj je lakmus papir koliko je nešto ekonomska, a koliko politička priča. Ako budemo imali brzo ovo obećanje ispunjeno, onda možemo govoriti o nečem opipljivom, ako ne, onda imamo nastavak obećanja sa malo ili nimalo realizacije.  Mi smo malo i ranjivo tržište i moramo biti jako oprezni u svakoj vrsti sklapanja aranžmana koje našu malu ekonomiju može oslabiti jer ona nije u poziciji da se takmiči sa ostalima. Njoj su najčešće potrebne subvenije a ne utakmica. Mi smo ekonomski gledano onaj igrač koji je umoran, dehidrirao i koji je povrijeđen, i vi sada želite prije nego ga oporavite i osvježite da pošaljete u utakmicu koja je još zahtjevnija za njega.

Ukupna spoljnotrgovinska robna razmjena Crne Gore u prošloj godini je bila skoro 3 milijarde eura, od čega je izvoz bio 437 miliona, a uvoz 2.505 miliona eura. Pokrivenost uvoza izvozom je bila svega 17,4 procenta. Naš najvažniji spoljnotgovinski partner u uvozu i izvozu je bila Srbija, s tim što je uvoz skoro 5 puta veći od izvoza i postavlja se pitanje da li ćemo kao mala ekonomija imati više benefita ili izazova kada je ovaj odnos u pitanju ukoliko zaživi projekat Otvoreni Balkan, ali ponavljam ostaje prvo da vidimo stvarno značenje projekta Open Balkan.

MONITOR: Menadžerske funkcije u državnim preduzećima ostale su predmet političke trgovine. Vidite li alternativu?

VUJOVIĆ: Alternativa je nužna. Moraju se uvesti javni konkursi i moraju se postavljati indikatori uspješnosti. Samo tako biste mogli zaštiti i one uspješne upravljačke strukture. Najočigledniji primjer naopake prakse je bio u Crnogorskoj plovidbi kada je jedan od najboljih i najuspješnijih menadžmenata u državnim preduzećima smijenjen da bi bio postavljen novi partijski kadar. Moramo izlaziti iz tog naopakog modela svemoći partija u borbi protiv struke i dobrog menadžemnta.

MONITOR: Projekat Evropa sad, nakon mjeseci primjene?

VUJOVIĆ: Taj projekat je dobio i svoj politički iskaz, jer su ministri koji su ga ključno promovisali osnovali politički pokret pod tim nazivom. Sad se i zove drugačije „Nova poreska politika” – što je istina i bliže stvarnom karakteru ove poreske reforme. Dobra stvar je što je tema, makar nakratko, bila povećanje plata i što su građani osjetli neku korist i tako amortizovali poskupljenja o kojima smo govorili. Upitno je koliko će biti održiva. Tačno je da će porastom inflacije biti veći i poreski prihodi i da bi poreska disciplina mogla dati određene rezultate, ali sve to bez sistemske promjene u našoj ekonomiji će biti gola kalkualcija u kojoj će uvijek faliti par stotina miliona eura da bi se isplatila budžetska godišnja davanja – a koja bi se obezbjeđivala iz kredita. Mi moramo imati poreske prihode iz realnih izvora koji generišu nova radna mjesta, nove tehnologije, novi privredni sektori i revitalizacija onih koji su nekada postojali. Od poljoprivrede, do zanatstva, ali i drugih djelatnosti koje bi davale finalni proizvod, koji i više vrijedi na tržištu. Na primjer, šansa bi mogla biti drvoprerađivačka industrija.

Bez ekonomske kreacije, bojim se da ćemo završtiti kao robovi iluzija koje je najslikovitije oslikao Živko Nikolić u filmu Čudo neviđeno. Samo što sada u narativu umjesto plantaže pamuka imamo digitalne nomade, za koje – mada ideja načelno jeste dobra – ja ne vidim zašto bi dolazili u zemlju gdje ne mogu da prime novac putem Paypal-a ili Stripe-a – velikih globalni servisa.

MONITOR: Problem nedostatka radne snage svih nivoa kvalifikacije sve je izraženiji. Ima li rješenja?

VUJOVIĆ: Ima dugoročno, ali za to je potrebna strategija i predan rad. Prvo se mora promijeniti populaciona, potom obrazovna i na kraju poslovna politika.  Sve mimo takvog sistemskog rješenja će nas vrlo brzo dovesti da smo tržište niskokvalifikovane i niskoplaćene radne snage – ako već i nijesmo tamo. Od nas zavisi.

 

Ko će snositi odgovornost za Montenegro Works

MONITOR: Vlada je odlučila da ugasi Montenegro Works. Kako komentarišete tu odluku i dosadašnji učinak tog preduzeća?

VUJOVIĆ: Nije bilo zakonito postojanje tog preduzeća sa stanovišta djelokruga rada. Da bi nešto tako bilo moguće, bilo je potrebno donijeti čitav set zakona koji bi to omogućio. Radilo se očigledno o političkim momentima da jedan ministar tada ima kontrolu nad što više resursa. I tako to biva kada sistemska rješenja prilagođavate personalnim rješenjima. Preambiciozno je bilo očekivati da to preduzeće može ispratiti toliko raznorodne sisteme, od avio i željezničkog saobraćaja, pa sve do energetike i poštanske djelatnosti.

Odluka je donešena na progrešan način, bez zakonskog utemeljnja i podređena političkim ambicijima. Jasno je bilo da to ne može trajati. Ključno pitanje je ko će snositi odgovornost za to? Nova vlada, koja je bila dio stare, raniji ministri, niko? Čini mi se ovo posljednje, to je naša boljka od koje se teško liječimo. Dok neko ne podnese odgovornost za svoje poteze, teško ćemo imati bolje rezultate, posebno u privredi.

Sada jedino znamo da će ovaj eksperiment platiti građani novcem iz budžeta – za plate i moguće otrpemnine.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo