FOKUS
Oj-ha na Avganistan
Objavljeno prije
15 godinana
Objavio:
Monitor online Pripadnici Vojske Crne Gore (VCG), koji se od avgusta 2008. pripremaju za misiju u Avganistanu, još ne znaju kakvo će naoružanje tamo imati. Nije definitivno ni da li će avionima krenuti na daleki put iz Mađarske ili Njemačke, niti koja će se od tamošnjih medicinskih službi pobrinuti ukoliko naši momci budu teže ranjeni – što je nemoguće isključiti, s obzirom da je Avganistan ratna zona. To su samo neke od kontroverzi koje prate razvoj situacije oko slanja pripadnika VCG u Međunarodne snage za pomoć bezbjednosti (ISAF – International Security Assistance Force) kojima u Avganistanu upravlja NATO. Iz Ministarstva odbrane Crne Gore tvrde kako „prije odluke Skupštine” nijesu mogla biti dogovorena sva pitanja angažovanja jedinice VCG u ISAF-u, ,,uključujući komandovanje, završnu obuku, pravila angažovanja, logistike, transporta i slično” i da su ,,mnoga pitanja u fazi dogovaranja sa strateškim partnerima”. Takvim tumačenjima nije moguće objasniti zbog čega su prethodni poslovi oko ustrojstva jedinice VCG za Avganistan obavljeni mimo zakonom definisanih procedura?
Naime, Zakon o upotrebi jedinica VCG u međunarodnim snagama donijet je na vrijeme, oktobra 2008, ali Vlada Mila Đukanovića – uprkos obavezi usvajanja propisa za izvršavanje ovoga zakona 90 dana od stupanja na snagu – još nije utvrdila kriterijume za način popune, pripremanja, obuke i opremanje za ISAF. Zakonom se precizira da „kriterijume za popunu, pripremanje, obuku i opremanje jedinica VCG za upotrebu u međunarodnim snagama, kao i za izbor, pripremanje, obuku i opremanje pripadnika civilne zaštite i zaposlenih, za učešće u mirovnim misijama i drugim aktivnostima u inostranstvu, propisuje Vlada”.
ZAOKRET: Kako nema vladinih kriterijuma, mjesecima se luta u metodologiji obuke, ali, posljedično, i u prioritetnoj nabavci opreme i naoružanja.
Za VCG je prošle godine kupljen u Njemačkoj kontingent od 600 jurišnih pušaka marke hekler i koh, koje je plaćeno 1,1 milion eura. Posao je opisan kao uspjeh zbog činjenice da je Crna Gora jedina država u regionu kojoj je posljednjih deceniju i po Vlada Njemačke odobrila sličnu kupovinu.
Uporedo s ovom transakcijom, bilo je planirano da crnogorske vojnike za ISAF treniraju pripadnici njemačkog Bundesvera. U Podgorici je od 2007. njemački savjetnik za logistiku i municiju. Načelnik njemačkog Generalštaba, general Volfgang Šnajderhan, kazao je kako će se sa VCG ,,intenzivno sarađivati u dijelu koji se odnosi na pripreme jedinica crnogorskih oružanih snaga koje će učestvovati u misijama”. Dogovoreno je i da jedinica VCG bude razmještena u sektoru regionalne komande Sjever ISAF-a, kojom upravljaju njemački oficiri.
Ali, proljetos je uslijedio zaokret, kada je, bez javnog oglašavanja, Ministarstvo odbrane potpisalo ugovor sa američkom privatnom kompanijom Militari profešenel resursis inkorporejted (MPRI) za obuku jedinice VCG koja će ići u Avganistan u visini od oko 2,5 miliona eura. Jednogodišnji ugovor, ponegdje ocijenjen i kao preskup, o pružanju ,,ekspertskih usluga iz oblasti odbrane i vojske”, precizira i tromjesečni intezivni trening crnogorskih vojnika od strane instruktora MPRI-a u Danilovgradu.
MPRI ima bliske veze s Pentagonom, ne samo iz razloga što ta kompanija okuplja stotine penzionisanih američkih visokih oficira, već i što joj je povjeren razvoj avganistanskih oružanih snaga. Realizaciju obuke crnogorskih vojnika ispred MPRI-a predvodi Džek Petri, pukovnik u penziji, koji je od ranije boravio u Podgorici kao direktor ekspoziture Instituta Džeferson.
HEKLER ILI KALAŠNJIKOV: Promjena glavnog partnera za obuku izgleda nije prošla glatko. Na primjer, Vijesti su citirale neimenovani izvor kako će Njemci insistirati na tome da ,,crnogorska jedinica, koja će se prključiti njihovoj vojsci u ISAF misiji, mora biti integrisani dio njemačkog kontingenta u Avganistana” i da ,,nakon obuke sa američkom MPRI neće biti kompatibilna sa njemačkim” što će možda biti povod za ,,dodatnu obuku sa njihovom timovima”.
Takve procjene nijesu bez utemeljenja, jer je, uprkos treninzima MPRI-ja koji su u toku, zvanično potvrđen plan o ,,dodatnoj obuci”. Vod VCG će u Mađarskoj, na proputovanju za Avganistan, biti na dodatnoj tronedjeljnoj obuci u bazama. Mađari su već na sjeveru Avganistana a crnogorski vojnici će biti stacionirani pri njihovoj vojnoj bazi Pol-e-Khomr u zoni odgovornosti njemačke regionalne komande Sjever iz Mazar-e-Šarifa.
Načelnik Generalštaba VCG, viceadmiral Dragan Samardžić, kazao je kako još nije definisano da li će crnogorski vojnici u Avganistanu koristiti prvoklasne njemačke heklere (kalibra 5,56 mm), koje smo kupili, ili ,,naoružanje koje Mađari već imaju u svojoj bazi u Avganistanu”, naime varijante ruskog kalašnjikova (kalibra 7,62 milimetara).
Postoje i druga zasad otvorena pitanja s Njemcima. Kako su saopštili iz Ministarstva odbrane, ,,za crnogorske vojnike u bazi u Pol-e-Khomriju obezbijeđen je osnovni nivo medicinske zaštite”, dok ,,tek predstoje sa njemačkim partnerima dogovori o komplikovanijoj medicinskoj zaštiti u bazi u Mazar-e-Šarifu”.
BORBENI RASPORED: Uprkos nepoznanicama, za crnogorsku jedinicu je već napravljen plan djelovnja u Avganistanu. Prema dosad objavljenim podacima, dva crnogorska štabna oficira će u septembru biti upućena u ISAF komandu Sjever u Mazar-e-Šarifu, gradu sa oko 200.000 stanovnika.
To bi bio početak onoga što ministar odbrane Boro Vučinić definiše kao ,,doprinos podizanju demokratije u Avganistanu”.
Misijom ISAF-a, iz glavnog grada Kabula, od 15. juna komanduje američki general Stenli Mek Kristal. Snage ISAF trenutno broje oko 60.000 pripadnika iz 42 države i raspoređene su u pet regionalnih komandi. Najbrojnije snage su u okviru komandi Jug (19.100 vojnika) prema Pakistanu.
Komanda Sjever, kojom sada zapovijeda njemački brigadir Jirgen Veigt, broji oko 4.400 vojnika. Ima ukupno sedam važnijih baza, četiri njemačke i po jednu švedsku, norvešku i mađarsku, koje se službeno nazivaju Provincijski tim za obnovu (PRT – Provincial Reconstruction Teams). Najjača jedinica Sjevera je 37. njemačka mehanizovana pješadijska brigada .
Vod VCG od 25 vojnika, tri medicinara i jednim obavještajcem biće razmješteni u mađarskom PRT-u, u provinciji Baghlan, koja je veličine kao jedna i po Crna Gora sa oko 780.000 stanovnika, kod grada Pol-e-Khomra koji ima 60.000 stanovnika. U Pol-e-Khomru, kao i cijeloj provinciji (naseljena sa svega oko tri odsto ukupnog stanovništva Avganistana), govori se persijski ili farsi jezik.
Kako je predviđeno, ovaj vod VCG će u PRT-u kod Pol-e-Khomra biti angažovan na zadacima obezbjeđenja komandi, baza i rekonstrukcijskih timova. Tu će ostati pola godine, nakon čega će uslijediti rotacija – vraća se kući a u Avganistanu ga mijenja drugi vod. To bi trebalo da znači da drugi vod VCG već postoji ili da je planirano njegovo ustrojstvo.
CIJENA RIZIKA: (Ne)uspjeh misije voda VCG biće možda od presudnog značaja za dalju popunu dobrovoljcima i nastavak crnogorske misije pri ISAF-u. Posljednji objavljeni podaci o testiranju iz maja 2008. govore kako je od 1.472 anketiranih profesionalnih pripadnika VCG za dobrovoljno učešće u misijama izjasnilo svega 426 pripadnika ili oko 30 odsto. Za obuku je odabrano 85 vojnika. Od tog broja otpalo je ukupno 22 vojnika. Ministarstvo odbrane objasnilo kako je ,,izvjestan broj njih odustao od obuke zbog toga što nijesu mogli podnijeti fizički napor, te zbog porodičnih prilika i ličnog zdravstvenog stanja”.
Svečano je najavljivano i da je još zimus za ISAF bilo spremnih „tri, četiri” tročlana medicinska tima VCG, ali je prvu fazu obuke u Makedoniji do juna prošlo svega pet vojnih ljekara i tehničara.
Prava i obaveze pripadnika VCG u Avganistanu su predmet posebnog ugovora. Vlada je donijela uredbu po kojoj će imati dnevnicu od 100 eura. Vrijeme provedeno u ISAF-u računaće se crnogorskim vojnicima u dvostrukom trajanju radnog staža, što uključuje i vrijeme koje bi neko od pripadnika VCG proveo u zarobljeništvu, na liječenju bolesti ili povreda.
Pripadnici VCG imaće pravo na naknadu štete i druga s tim povezana prava u slučaju bolesti, povrede ili ranjavanja ,,u skladu sa propisima o naknadi štete međunarodne organizacije pod čijim se mandatom sprovodi mirovna misija”.
Zakon o upotrebi jedinica VCG u međunarodnim snagama ovo pravo garantuje i porodicama poginulog, umrlog ili nestalog učesnika mirovnih misija. Postoje opcije da ova prava pripadnici VCG ili njihove porodice ne ostvare kod „međunarodne organizacije”, ali država Crna Gora „garantuje ostvarivanje tih prava u skladu sa opštim propisima”.
Ukoliko crnogorski vojnik u Avganistanu zadobije ranu, povredu ili bolest, ostvariće i prava u skladu sa propisima o invalidskoj i boračkoj zaštiti a mogu računati na osiguranje u slučajevima povreda, ranjavanja, bolesti ili smrti; premije od osiguranja će biti ,,oko 30.000 eura mjesečno”.
Bez plaćanja usluga obuke američkoj kompaniji MPRI, Avganistan će nas godišnje koštati približno 1,5 milion eura. S tim novcem za VCG bi se moglo kupiti 800 novih heklera ili platiti značajan dio za najavljenu nabavku 16 najmodernijih vojnih terenskih i dodatna četiri oklopna vozila.
Trajanje crnogorskog učešća u ISAF-u nije oročeno. Prema zakonskim propisima, ukoliko crnogorski vojnici u Avganistanu budu ,,izloženi krajnjoj opasnosti ili u slučaju proglašenja vanrednog ili ratnog stanja u Crnoj Gori”, odluku o opozivu i vraćanju u domovinu donosi Skupština Crne Gore.
Vladimir JOVANOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
FOKUS
PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora
Objavljeno prije
4 danana
8 Novembra, 2024Iako su se u noći prebrojavanja glasova mnogi samoproglasili za izborne pobjednike, izgleda kako posao formiranja većine u Glavnom gradu neće biti ni brz ni lak. Ako, uopšte, do toga dođe
Mjesec nakon septembarskih izbora u Podgorici, proglašeni su i konačni rezultati. Potom su, od 30. oktobra, počeli da teku zvanični rokovi za konstituisanje novog parlamenta i formiranje lokalnih vlasti.
Prvi formalan korak povukli su iz DPS, prošlonedjeljnim pozivom na sastanak partijama koje nijesu dio vladajuće većine na državnom nivou. “Mi želimo dogovor”, poručio je nosilac DPS liste na septembarskim izborima Nermin Abdić. “Ne želimo da građani Podgorice budu taoci političkih potkusurivanja, već ćemo na najbolji mogući način ući u ove pregovore i iskreno reći šta je naš politički stav”.
Matematika je jasna. Sa osvojenih 19 mandata, da bi predvodili, ili postali dio buduće većine (30 + odbornika) DPS mora zavrijediti podršku skoro svih odbornika koji u opštinski parlament nijesu došli sa lista dvije koalicije koje su na vlasti na državnom nivou (PES-Demokrate i Za budućnost Podgorice). Pošto su iz pokreta Preokret ostali dosljedni predizbornom obećanju da neće pregovarati o ulasku u vlast, manevarski prostor DPS dodatno je sužen.
Njihovom pozivu odazvali su se predstavnici koalicije Evropski savez (SD-SDP-LP) i Stranke evropskog progresa Duška Markovića. Predstavnici koalicije Za bolju Podgoricu – Jakov Milatović nijesu došli na sastanak ali nijesu ni zatvorili vrata eventualne saradnje. “Partije koalicije Za bolju Podgoricu će u kratkom vremenskom periodu izaći sa Platformom koja će biti osnova toka pregovora. Prije toga nećemo započinjati bilo kakve pregovore”, poručeno je iz te koalicije kao odgovor na poziv DPS-a.
Kako vrijeme odmiče , počinje da djeluje kako u koaliciji Jakova Milatovića i Dritana Abazovića nijesu načisto ko su priželjkivani a ko neprihvatljivi partneri za formiranje podgoričkih vlasti.
Odnos Milatovića i Abazovića prema premijeru Milojko Spajiću i njegovoj Vladi danas nije bolji nego što je to bio prije podgoričkih izbora. To ne obećava uspješno partnerstvo. Paralelno, nesuglasice sa Andrijom Mandićem i koalicijom ZBCG koju predvode on i Milan Knežević dobijaju na intenzitetu.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore
Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.
Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.
Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.
Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu. Spajićevski.
Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.
Vratimo se Vladinom jubileju. Skoro su se poklopili datumi obilježavanja prve godišnjice rada 44. Vlade i 100 dana od njene rekonstrukcije. Tada smo dobili izvršnu vlast koja, uz premijera, ima sedam potpredsjednika i 25 ministarstava. Njeni članovi dolaze iz redova PES-a, Demokrata, koalicije ZBCG, SNP-a, koalicije albanskih nacionalnih stranaka i Bošnjačke stranke. Rekonstrukciju su podržala 53 poslanika u parlamentu. S tim u vezi, test pitanje: znate li ko je Milan Butorović?
Najavljena još koalicionim sporazumom partija članica vladajuće kolacije, rekonstrukcija vlade koja je podrazumijevala imanovanje ministara i potpredsjednika iz partija koje predvode Andrija Mandić i Milan Knežević djelovala je kao prevelik izazov. Čak i za nepopravljivog optimistu, neopterećenog procedurama („tehnikalijama“) kao što je aktuelni premijer.
Mogućnost da će proruske i antiNATOvske snage dobiti prostor u izvršnoj vlasti dugo je i snažno problematizovana od strane naših, kako se to kaže, euroatlantskih partnera. Sve dok specijalni izaslanik SAD za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, proljetos, nije poručio kako je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi“. Tada je postalo jasno da će teško započeto partnerstvo trajati duže nego što su priželjkivale njihove opozicione kolege. Kao uračunata protivteža, u vladu je ušla i Bošnjačka stranka sa većim brojem ministarskih mjesta.
Eskobarovu preporuku uslišila je većina aktera sa ovdašnje političke scene. Sa izuzetkom predsjednika Jakova Milatovića i bivšeg premijera Dritana Abazovića. “Danas je Crna Gora žrtva najprimitivnije političke trgovine i neodgovornosti koju premijer u kontinuitetu demonstrira prema vođenju države”, jedna je od ocjena Milatovića koja odslikava njegov stav prema nekadašnjem najbližem savezniku, sa kojim je formirao pokret Evropa sad.
Nakon popisa, IBAR-a i rekonstrukcije vlade, sledeći veliki izazov pred Vladom Milojka Spajića bilo je ispunjenje paketa predizbornih obećanja najavljenih pod sloganom Evropa sad 2. Ona su (djelimično) ispunjena, ali bi se moglo ispostaviti da su troškovi te finansijske kombinatorike značajno veći od koristi koju će imati zaposleni ili penzioneri sa prosječnim primanjima. Ako se obistine strahovi od novog talasa poskupljenja koja bi, dijelom, mogla biti posljedica i povišica bez ekonomskog pokrića, onda će gubitnici biti svi. Računajući tu i državu, odnosno njenu kasu.
Zanimljivo, Fiskalna strategija, u koju je inkorporiran program Evropa sad 2, još nije usvojena u Skupštini. Zato su usvojene izmjene paketa zakona koje su proizašle iz potrebe da se Startegija realizuje. Još jedan primjer nonšalantnog odnosa izvršne i zakonodavne vlasti prema propisima.
To nije tako mali problem. Među poglavljima koja su u ovonedjeljnom izvještaju EK dobila nižu ocjenu nego prošle godine nalaze se četiri koja bi mogli svrstati među obećane prioritete rada aktuelne Vlade. I nešto za šta je premijer zainteresovan i, valjda, upućen. Riječ je o jačanju ekonomskih aktivnosti i razvoju saobraćajne infrastrukture.
Ocjenu „bez napretka” dobile su aktivnosti u oblastima privredno pravo, konkurencija i transevropske mreže (poglavlja 6, 8 i 21) dok je kod saobraćajne politike (poglavlje 14) ocjena pala sa „dobrog“ na „ograničen“ napredak. To dovodi u pitanje realnost obećanja da će, u mandatu ove vlade, početi putno uvezivanje Crne Gore mrežom autoputeva i brzih cesti. I da će taj posao biti rađen promišljeno i planski.
Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera predvođenih koalicijom ZBCG da u fokus vrate tzv. identitetske teme. Na način koji podstiče postojeće i budi nove društvene podjele. Sa očiglednom željom da se, makar u ustavno-zakonodavnom smislu, započne sa izmjenom postavke o Crnoj Gori kao građanskoj državi.
Rezolucija o genocidu u logorima sistema Jasenovac, Dahau i Mathauzen poslužila je dijelu vladajuće koalicije kao protivteža Vladinom stavu prilikom usvajanju UN-ove Rezolucije o danu sjećanja na genocid u Srebrenici. Ali i za ciljno pozicioniranje tog dijela vlasti kao promotera i zaštitnika svesrpskih nacionalnih interesa u regionu. Po cijenu, ako ne i uz želju, kvarenja odnosa Crne Gore sa susjedima. Prije svega Hrvatskom a, u perspektivi, i sa Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.
Na domaćem terenu, paralelno su tekle akcije najave pokretanja inicijative za izmjenu Ustava kako bi srpski jezik od jezika u službenoj upotrebi dobio status službenog jezika i zahtjevi za izmjenu zakona o državljanstvu. Prva od pomenutih inicijativa nije sporna iz perspektive legitimiteta ali jeste ono što se čita između redova – da će u tom zahtjevu ZBCG sa tihim partnerima pokušati da zaobiđe Ustavom propisane procedure.
Jedan od mogućih načina da se izvede taj „poduhvat“ je izmjena Zakona o državljanstvu, odnosno naum da se neznanom broju stanovnika susjednih država, prije svega Srbije, omogući status dvojnih državljana. Tako bi državljani Crne Gore sa stalnim prebivalištem u inostranstvu ( nerijetko, bez stvarnih veza sa Crnom Gorom) mogli postati dominantna, čak „kvalifikovana“ većina. Koju samo mali korak – priređivanje izbornog zakonodavstva koje pravo glasa daje svim državljanima, bez obzira na njihovo stalno mjesto boravka – dijeli od mogućnosti da odlučujuće utiče na budućnost građana Crne Gore. I bez toga, sa iskazanom nesposobnošću aktuelnih, kao i prethodnih, vlasti da urede evidencije boravka i birački spisak, mogućnost zloupotreba dvojnog državljanstva je očigledna.
Sve to je začinjeno aktivnostima na reviziji istorijskih činjenica iz bliže i dalje prošlosti. Relativizuju se zločini i veličaju zločinci iz nedavnih ratova na prostoru bivše SFR Jugoslavije (Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Radovan Karadžić), najavljuju i traže odobrenja za podizanje spomenika akterima događaja koje bi se, najblaže, mogli označiti kao kontroverzni (Amfilohije Radović, Pavle Bulatović), promoviše narativ o dva antifašistička pokreta tokom Drugog svjetskog rata s namjerom da se abolira četnički pokret i opravdaju njihovi zločini.
Premijer i njegova većina u Vladi ne snalaze se najbolje sa tim narativima. Lutaju od pokušaja ignorisanja, povremenog odobravanja, do obećanja da se tektonske ustavne/društvene promjene neće realizovati bez „širokog konsenzusa“. Koliko će biti istrajni u tom naumu i šta su im eventualne alternative to će pokazati, vjerovatno, već druga godina mandata 44. Vlade. Biće tu posla za sve. Posebno za gospodina Butorovića (PES), ministra bez portfelja zaduženog za odnose Vlade sa Skupštinom Crne Gore.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
FOKUS
NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa
Objavljeno prije
3 sedmicena
25 Oktobra, 2024Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka članstvu u Evropskoj uniji. I da se prisjetimo i ko bi to trebalo da uradi, kada i kako
Evropska komisija (EK) odobrila je Reformsku agendu Crne Gore 2024 -2027. Crna Gora se kvalifikovala za pristup novcu EU koji je predviđen „za reformu i rast“ zemalja kandidata u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan. Riječ je o oko 385 miliona podrške podijeljene u bespovratna sredstva (110 miliona) i povoljne kredite (273,5 miliona). Ozbiljan novac. Tim prije što bi Crna Gora dio tog novca, oko 29 miliona eura, trebala dobiti do kraja godine, kao svojevrstan avans za obećane reformske korake.
Drugo je pitanje znaju li u EK za ovdašnje pravilo da majstorima pare nikada ne treba davati unaprijed, jer je najčešći ishod takve saradnje – nezavršen posao. Premijer Milojko Spajić djeluje kao da nema ni trunku bojazni da bi obećano moglo ostati neurađeno. „Evropska komisija odobrila je danas Reformsku agendu Crne Gore, čime je državi zvanično obezbijeđeno 383,5 miliona eura podrške“, saopštio je Spajić koristeći svoj uobičajen kanal komunikacije sa crnogorskom javnošću – društvenu mrežu X. “Što će, siguran sam, uz reforme koje ćemo sprovesti Crnu Goru učiniti spremnom za članstvo 2028. godine”.
Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je to naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka glavnom cilju – članstvu u Evropskoj uniji.
„Radni tim je u nekoliko koraka definisanih metodologijom EU dostavljao unaprijeđene radne verzije predloga osnovnih reformskih mjera i koraka za njihovo sprovođenje EK“, navodi se u finalnoj verziji Agende s kojom su se u Briselu upoznali prije nego zainteresovana javnost u Podgorici. „Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu je na tehničkom nivou usaglašen 19. juna 2024. godine, nakon čega je razmotren i usvojen od strane Vlade 20. juna 2024. godine. Finalni Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu za Instrument EU za reforme i rast sadrži 32 indikativne prioritetne reformske mjere u okviru četiri oblasti politika, 14 podoblasti politika (sektora) i korake definisane kao neophodne za ispunjavanje reformi. Definisani koraci ujedno sadrže i pokazatelje uspjeha (indikatore), koji će biti osnov za praćenje napretka u sprovođenju reformskih mjera i procjenu EU o ispunjenosti uslova za dodjelu sredstava.“
Samo da se ne pokaže da bi ti indikatori (pokazatelji uspjeha) u bliskoj budućnosti mogli postati problem. Neke od preuzetih obaveza iz Reformske agende djeluju gotovo banalno. Odnosno, podrazumijevajuće.
Uzmimo za primjer obećanje da će država (Vlada) „napraviti javno dostupan registar preduzeća u vlasništvu države i preduzeća sa državnim učešćem, uključujući opštinska preduzeća“. Prosto je nevjerovatno da tako nešto još ne postoji. Zapravo, imamo jedan registar nalik na taj koji je obećan EK. Samo što on egzistira u formi nezvanično, pošto ga ne vodi Vlada, ili bilo koja državna institucija, već jedna nevladina organizacija (Institut alternativa) svjesna potreba da građanima Crne Gore ponudi osnovne (dostupne) podatke u državnim preduzećima.
Na sajtu mojnovac.me oni građanima nude „sve o privrednim društvima u vlasništvu države i opština na jednom mjestu: ko ih vodi i koliko zarađuju, broj zaposlenih, finansijski pokazatelji, dokumentacija, sponzorstva, donacije i mnogo više“. U vladinoj Reforsmkoj agendi to je sažeto u obećanje da će „Registar uključivati sve relevantne podatke o finasijskim performansama preduzeća u vlasništvu države, kao i podatke o rezultatima eksterne revizije“. Biće dobro ako bude tako jednostavno. I brzo.
U dio obećanih reformi koje bi mogli opisati kao davno najavljivane ali nikad započete, treba svrstati najveći dio poglavlja Poslovno okruženje i razvoj privatnog sektora. Tamo se, kao dio Reformske agende, navodi: pojednostavljenje administrativnih procedura, smanjenje regulatornih prepreka za poslovanje, smanjenje neformalne ekonomije, te reforme u oblasti upravljanja državnim preduzećima, sistema javnih nabavki i povećanja efikasnosti inspekcijskih službi. Zvuči poznato?
„Kroz ove mjere, cilj je povećanje konkurentnosti crnogorske privrede, podsticanje preduzetništva, otvaranje novih radnih mjesta, kao i podsticanje istraživanja i inovacija“, navodi se u dokumentu, „Posebna pažnja posvećuje se smanjenju birokratskih barijera i unapređenju transparentnosti poslovnog okruženja. Ova oblast politike podijeljena je na dva sektora, unutar kojih je definisano sedam indikativnih reformi sa 33 pojedinačna koraka koja je potrebno realizovati da bi se reforme smatrale ispunjenim.“
Nije baš najjasnije kako se u obećano uklapaju hiljade novozapošljenih u državnoj administraciji, partijska podjela uticaja na preduzeća u državnom vlasništvu, odomaćeno kršenje procedura u sistemu javnih nabavki ili, da svedemo na svakodnevicu, partijsko dogovaranje o uvozi/izvozu prehrambenih proizvoda (slučaj zetske lubenice čiju su trgovinu ljetos ugovarali Milan Knežević i Aleksandar Vućić).
Neka druga obećanja Vlada je dala u tuđe ime, pa će njihova realizacija u zadatim rokovima biti još upitnija. Poput obećanja da će Prostorni plan Crne Gore biti usvojen do kraja godine. Nakon što je glasačima obećano naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice, desetak dionica autoputeva i brzih cesti… Iako dobar dio toga nije prepoznat u javnosti dostupnim verzijama budućeg Prostornog plana. Sa čijim se usvajanjem debelo kasni.
Zapravo, i već pomenuti Registar preduzeća u vlasništvu države treba napraviti do kraja godine. To se i ne čini kao pretjerano težak zadatak kada saznate da je Vlada Crne Gore Briselu obećala kako će u istom roku, za nešto više od dva mjeseca, doći do izbora predsjednika Vrhovnog suda. Krovno mjesto u crnogorskom pravosuđu upražnjeno je od kraja 2020. godine i do sada je propalo makar osam konkursa za izbor osobe koja će naslijediti Vesnu Medenicu.
Vjerovali ili ne, ako se ostvare obećanja/projekcije iz Reformske agende Crne Gore, u istom roku doći će do „usvajanje novog, sveobuhvatnog i harmonizovanog pravnog okvira za sprovođenje izbora“. Ko nije odmah razumio, to je ona reforma izbornog zakonodavstva o kojoj ovdašnji političari pričaju desetak godina. Zazivajući je kada su u opoziciji, i zaboravljajući dok su dio vladajuće većine. Bez ozbiljnijeg pokušaja da se o bilo čemu dogovore. Počev od biračkog spiska, a završno sa izborima u Šavniku. Ili obrnutim redom, nakon što su prošle dvije godine od kako, zvanično, traje izborni proces u najmanjoj poddurmitorskoj opštini.
Kao da nije posla preko glave, sve to treba završiti paralelno sa pričama o ustavnim izmjenama službenog jezika, zakona o državljanstvu, najavljenom zakonu o agentima stranog uticaja… Pa prijetnjama štrajkom tužilaca, sada već hroničnim i obimnim nedostakom kandidata za sudske funkcije, te sve očiglednijim i ozbiljnijim sporenjima između različitih grana vlasti, baš kao i unutar vladajuće većine. Da ostavimo po strani sumnje kako se novi ne razlikuju bitnije od starih po sklonostima za korupciji, nepotizmu i vezama sa grupama i pojedincima iz kriminalnog miljea. Afera do Kwon, hapšenje Mila Božovića i Rada Miloševića, oslobađajuća presuda Marku Batu Careviću da ne idemo dalje po dubini.
„Da bi Crna Gora postala punopravna članica EU do 2028. godine, potrebno je zatvoriti svih trideset otvorenih pregovaračkih poglavlja do kraja 2026. godine“, navodi predsjednik Jakov Milatović u analizi objavljenoj prošlog vikenda u dijelu ovdašnjih medija (dio je potpuno ignorisao). „Zato je za ovu godinu bilo planirano zatvaranje skoro deset pregovaračkih poglavlja. Međutim, u međuvremenu je najavljeno zatvaranje samo četiri poglavlja.“
„Ovaj trend prijeti da uspori predviđeni proces pristupanja, a time i krajnji cilj članstva zemlje u EU do 2028. godine“, upozorio je Milatović navodeći 10 „zabrinjavajućih trendova“ koji dovode u pitanje demokratski napredak postignut nakon razvlašćivanja DPS-a 2020:1) zakoni se u većini slučajeva usvajaju bez javne rasprave i konsultacija sa stručnom javnošću; 2) zabrinjava politizacija institucija kroz zakonski okvir; 3) izostaje reforma javne uprave; 4) nema suštinske reforme sudstva; 5) predlog zakona o agentima stranog uticaja predstavlja atak na civilni sektor; 6) nezakonita postavljenja i razrješenja podrivaju vladavinu prava; 7) pogoršanje odnosa sa Hrvatskom remeti dobrosusjedske odnose kao jedan od ključnih preduslova za članstvo u EU; 8) populističke ekonomske mjere izazivaju zabrinutost; 9) neokončani lokalni izbori u opštini Šavnik pokazuju slabosti izbornog sistema; 10) izostaje institucionalna podrška kao odgovor na ekološke krize i vanredne situacije.
Možemo o Milatoviću i njegovom predsjednikovanju misliti i ovo i ono, ali hajde da vidimo – šta od navedenog nije tačno. Ili da se probamo uozbiljiti ne bi li Evropskoj komisiji, a ponajprije građanima Crne Gore, „isporučili“ neophodne reforme. Tada bi nesputani optimizam premijera Spajića imao puno više pokrića.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Kolumne
Novi broj
PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora
TAMA CRNOGORSKOG I SRPSKOG PRAVOSUĐA: U službi gospodara i kartela
KO SAVJETUJE DRŽAVNE ZVANIČNIKE: Radno mjesto za partijske drugove
Izdvajamo
-
Izdvojeno2 sedmice
OSUJEĆEN PLAN VLADE DA SA 6,3 MILIONA POMOGNE TOMISLAVA ČELEBIĆA I ĐUKANOVIĆEV UDG: Tajna poništenog tendera
-
INTERVJU3 sedmice
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nema reforme dok se ne odstrane kadrovi pravosudnog kartela
-
FOKUS4 sedmice
REZULTATI POPISA: Svih nas ima
-
DUHANKESA4 sedmice
35 godina “Monitora“ – kapa dolje!
-
HORIZONTI4 sedmice
ANDRIJA MANDIĆ – VOJVODA DIOBA: Od Ace do Ace
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Žeđ, 35
-
Izdvojeno4 sedmice
SLUČAJ NAČELNIKA GENERALŠTABA ZORANA LAZAREVIĆA: Politizacija bez pauze
-
ANKETA4 sedmice
TRI I PO DECENIJE MONITORA: Luča slobodnog novinarstva