Ne znaš šta je to što tražiš. Kad ugledaš, znaćeš! I šta si to tražio i da je ono što si ugledao ono za čim ti je treperila duša cijelog života. Traže li se? Trebaju li se? Teže li jedni za drugima: stvari, biljke, zvjerad, ljudi; tragaju li za svojim, onim pravim, baš svojim djelima, umjetnici? Slikar, gotovo obnevidjeli stogodišnjak, cijedi li zapekli, zgusnuti med iz sasušenih smokava popalih po suhoj travi pustog voćnjaka svoje duše, već utonulog u sjene sutona, da bi, posreći li mu se, ćilibarskim sjajem tog meda najzad naslikao baš onu svoju sliku koju je, u magnovenju ugledao, jednom i nikada više; sliku koja mu se ukazala, bljesnula i zaslijepila ga za cijeli život, onog davnog jutra kad mu je bilo tek šest godina? A pjesnik, lovi li u tanane paučine sjećanja, upravo tu jednu, samo svoju pjesmu, pjesmu zbog koje je veliki Tagore neutješno prolivao suze na smrtnoj postelji – jer ni jedna od 6400 pjesama koje je napisao, nije bila ona pjesma za koju je znao da je njemu dodijeljena da je napiše, ona zbog koje je, tražeći je, sve druge i napisao!? Ljubimo li svake nove usne, jer tragamo za dodirom onih usana, jer prizivamo ukus onog poljupca zbog kojeg bismo, kad bismo ga okusili, prestali tražiti i ljubiti druge usne!? Kako znati, kako prepoznati? Kad jednom vidiš, znaćeš! Dok god se dvoumiš, možda jeste ali možda i nije. Sa istinom je obrnuto. Istina ne trpi nikakvo cjenjkanje! Gdje je sloboda, ondje je i zabluda! U istini nema slobode! Istina je neopoziva, imperativna! Nikakva liberum arbitrium, nikakva sloboda volje nema pristupa u carstvu istine.
Otvaranje vrata s obje strane dugog hodnika, u snu! Ne znaš šta tražiš, ali opet, letimičan pogled je dovoljan da zatvoriš vrata, jer ONO što bi da nađeš, nije tamo – to vidiš smjesta. A ne znaš šta je to što tražiš. Kad ugledaš, znaćeš! I šta si to tražio i da je ono što si ugledao ono za čim ti je treperila duša cijelog života! Znaćeš traži li MJESTO svog čovjeka ili čovjek traga za svojim mjestom!? Riječ, traži li riječ? Osamljeni vitez iz vremena Šogunata, predan u potpunosti nekome TU, traži li tako put sebi za TAMO? I tako, onaj koji se zaputio sam u raj, postao je samuraj – ali se značenje rasulo i odlutalo nošeno vjetrovima, da bi na kraju zapelo na neki trn, tu na ovoj peninsuli sazdanoj od meda i od krvi, od bala i od kana. Peninsuli, koja se odrekla onog najboljeg u sebi, kada je izgubila sjećanje na značenje svog imena.
Bitlsi su pjevali: ,,Svi živimo u žutoj podmornici”. Nije loše kao što izgleda, koliko god bilo klaustrofobično! Zapravo, u početku svi živimo u raskoši beskrajnog rascvalog pejsaža. Dok ne ugledamo nekakvo sivo zdanje. A kada privučeni, uđemo unutra, pred nama se otvori dugi hodnik, sa nizom vrata i s lijeva i s desna. I prije nego što dohvatimo kvaku na prvim vratima, jedna se otvore sama i shvatimo da se kroz ta vrata izlazi opet u onaj beskrajni svijet iz kog smo upravo stupili u tu sivu građevinu! Ne stignemo ni zakoračiti, a vrata se smjesta zatvore i sve iščezne: i hodnik, i vrata, i ona slika rascvjetalog beskrajnog svijeta. Kasnije se ponekad u snu javi taj isti hodnik i onda otvaramo, otvaramo jedna za drugim vrata, i s lijeva i s desna, ali to su uvijek neka druga vrata, nikako da namjerimo ona prava, što su se sama pred nama otvorila jednom, za kratko i nikada više! Zato se, najčešće, život svodi na tumaranje onim beskrajnim hodnikom, na otvaranje i zatvaranje pogrešnih vrata od soba u kojima ne nalazimo ono što tražimo, i što nikada nećemo ni doznati šta je bilo, ako ga ne ugledamo. Slikar koji je naslikao onu svoju sliku, pjesnik kome su se ukazale riječi one njegove pjesme, ko god je dodirnuo one usne – otvorio je prava vrata koja se jednom vide a cijeli život se sanjaju, hodnika u koji se jednom uđe a cijelog života se traži izlaz. Život i jeste traganje za onim jedinim pravim vratima u hodnika iz sna.
Ferid Muhić
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DUHANKESA3 sedmice
FOKUS2 sedmice
FOKUS3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice
INTERVJU3 sedmice