“Daaalekooo, daaalekooo, srce mi je ostalooo…”, pjevušim, ne znam ni sam zašto, tu pjesmu. A možda bih mogao i znati!? Jer, ja sam na palubi velikog broda koji me nosi u Medan! A Medan je glavni grad Sjeverne Sumatre (Sumatra Utara), i zaista daleko, daleko je ostalo moje srce, na onoj sjajnoj peninsuli koja je, ja tako volim misliti, dobila ime po obilju meda darovanog od prirode, i po krvi, svježoj, žestokoj, po očajnoj i razdraganoj krvi ljudi, koja nigdje ne šumi tako kao tamo! Već nekoliko puta sreli su nam se pogledi. Taj mornar je visok, tvrd, plameno crvene kovrdžave kose, taman negdje mojih godina. Gipko se kreće, tako žilav i hitar. Čovjek je čudo. I tajna! Ništa nismo rekli, a znamo da smo već prvim letimičnim pogledom, jedan u drugom darnuli neku davnu dirku na klavijaturi sjećanja. I znamo da to znamo! A kako? To se ne pitamo, jer je sasvim izvjesno, i u tom trenutku nas ni malo ne brine pitanje kako se to uopšte može znati. Koliko je samo pogriješio Ludvig Vitgenštajn, u kakvoj je ogromnoj zabludi bio!? Svu je svoju filozofiju stavio na “crno” kada je ustvrdio da je “…Granica jezika, granica svijeta!” Ili, što je isto, da je granica jezika granica svijeta! A kuglica života odavno je stala na “crveno”! Heeej, dragi i nesretni, pametni ali i zaneseni filozofe, zar si smetnuo s uma koliko mnogo saznamo – i to upravo najvažnijih činjenica o sebi i o drugima, o svijetu i, ako baš hoćemo: o jeziku! – ne otvorivši usta, odolijevši poplavi riječi!? Kakve “granice riječi kao granice svijeta”, kakvi bakrači? Ta svijet se otvara tek kada utihnu riječi! Granice riječi su granice svijeta ali samo svijeta riječi, i samo je svijet riječi ograničen riječima! Ali ima toliko toga, dragi moj Horacije (što bi rekao Hamlet!), između neba i zemlje, što je ostalo, i odvažiću se da kažem, što će zauvijek ostati izvan domašaja svih riječi i svakog govora!

Pokazalo se da smo naš dio svijeta znali prije nego što smo progovorili! Pijemo svoje piće, ja ga gledam i odjednom:”Bareza! Bareza Branko!” Išli smo u isti razred, osmoljetka Simo Matavulj. Šibenik. On je dolazio motorinom iz Tribunja. Zbližila nas jedna slavna tuča sa nekim fakinima sa Subićevca. Imali smo tada 12 godina. Sada: po trideset više! Otac mu je imao vinograd, on jedinac, sudbinom određen (i očevom voljom!) da preuzme porodičnu tradiciju! Jednom smo pošli sa školom do Tribunja i posjetili te velike, pod konac njegovane padine pod vinovom lozom!

“A ja sam htjeo jedriti!”, kaže mi moj drugar Bareza. Pijemo svoje piće i puštamo da doznamo ono što se ne sadrži u riječima. Pogleda me s povjerenjem, kao onda, poslije one tuče kada je brisao krv sa rasječene usne. “Juče mi je stigla vijest da je otac zaklopio oči.” Brod plovi kroz Molučki Tjesnac. Sve je tu: i okean, i nebo, i daleka tanka linija Sumatre na vidiku, i potmulo brektanje moćnih turbina, a riječi – ni jedne! Branko vadi papir iz džepa na bluzi. “Napisao sam mu pismo. Da mu ga pročitaju na grobu. Pogledaj.” Tako isto mi je davao domaće zadatke iz hrvatskog jezika, da mu popravim greške i dopišem po nešto.

“Cijelog života si tražio. A opet, prihvatio si se motike i škara za rezanje loze, jer su te tako naučili i jer si ih poslušao! I mene si savjetovao da se čvrsto držim motike i vinograda. Znam da Ti je i sada žao, kao što ti je bilo žao cijelog života, a nikada nisi govorio! – jer su ti ruke htjele držati se kormila, i duša Ti je žudila za vjetrom i jedrima, a svih svojih noći sanjao si pučinu. Kako si sada sebi suvišan, dok ležiš nepomičan na proljetnoj kiši, kraj svog vinograda! Tu je sve ono što si znao, sve što si meni odredio da ja znam. Samo sebe nikada nisi upoznao. A tvoj pravi svijet ostao je u tebi, ispod tvrdog kamena.

Tvoj sin Bareza Branko, onaj što jedriti ode, i za Tebe i za sebe.”

Poneko, zaista, mora odjedriti iz svog Tribunja!

Ferid MUHIĆ