Nebo je sazdano!
Zemlja je sazdana!
Kako još živjeti, o bogovi!?
I zbog čega!?
Za podvige je kasno! Od samog početka. Prije nas, davno prije nego što smo došli, završeno je sve čega bi se vrijedilo latiti, sve što bi nam dolikovalo! Stvorena su nebesa. Odavno su završeni i svi poslovi na stvaranju Zemlje, tog našeg svijeta, te osamljene kuće u zvjezdanom bespuću, u kojoj nam je suđeno da se rodimo i da ostavimo kosti! Sve što vidimo, sve što možemo dotaći, tlo na kom stojimo, zrak koji dišemo, sve smo zatekli. Ni pregršt zemlje ne možemo stvoriti; ni gutljaj vode ne možemo sazdati! Ni zraka, koliko za jedan udisaj! Zar nam zbilja ne ostaje drugo nego kvariti, remetiti, razgrađivati, rušiti, koliko da se zna da nas ima, ili još tačnije; koliko da se zna da nas više nema!? Ko iza sebe nije ostavio ruševinu, kao da nije ni živio! Jer nešto stvoriti – to sigurno niko neće! I spomenike podižemo samo onima za koje ne sumnjamo toliko da su bili, koliko želimo biti sigurni da ih više nema! To me podsjetilo da vas pitam: kome biste vi podigli spomenik – Brunu ili Galileju!? Onome koji se nije odrekao, ili onome koji se odrekao? Trećeg rješenja, a da je moralno prihvatljivo, tu nema! Njihovi životi su obuhvatili jedine dvije alternative koje stoje pred svakim razumnim čovjekom, čije su misli i djela vođeni dobrotom. U svijetu u kom ne možeš ništa sazdati, a opet, ne želiš ništa rušiti, ostaje još samo velika privilegija: razumjeti! Saznati, shvatiti, uhavizati, skontati, šta god – ali svakako – objasniti sebi veliku tajnu ili jedan njen dio! I onda, živjeti dosljedno u skladu sa svojim izborom!
Ko god živi dosljedno i u skladu sa svojim najboljim uvjerenjem, pa kad ga skole nedaće koje slijede iz takvog života, pokaje se, prizna da je pogriješio, odrekne se i istinski zažali – taj je Galilej! Ne zove se Galilej, ali je proživio život Galilejev; i ko god, živeći dosljedno sopstvenim razumom i svojoj dobroti, pritisnut nedaćama ne zažali i ne pokaje se – taj je Bruno. Ne mora se čekati Inkvizicija – život na sebe uvijek uzme tu ulogu i najbolje je odigra! Jeste li promijenili svoj život, pokajali se i zažalili što ste bili čestiti, jer eto, dok ste živjeli takvim životom, nije vam se isplatilo, niti pružilo nešto drugo osim stradanja i zlopaćenja!? Ili se niste pokajali ni zažalili, riješeni da prihvatite do samog kraja takav život iako znate da vam se dosljednost sopstvenom izboru neće isplatiti!?
Svako svoje zna!
Ipak, dobro je imati na umu da nije svejedno šta čovjek izabere. Ko se pokaje, i to mu se isplati pa dobije ono što nije imao prije nego se pokajao, kad dođe onaj čas, osjetiće veliku žalost. Sebe je, da se ne zlopati, još za života, porekao. Uz to, ode život, a s njim i sva uživanja. Ko se ne pokaje, kad nastupi čas istine, osjetiće veliko olakšanje. Ode život, završiše muke! A sebe je, samim krajem, potvrdio!
Ove zime, braneći nepoznatog čovjeka, kog su premlaćivali na ulici, u centru grada, u sred bijela dana, na očigled desetina prolaznika i tri policajca, moj prijatelj Dimitrije J. pretrpio je pod udarcima bezbol palice, frakturu lobanje, prelom ramene kosti i podosta hematoma. Znao je da ne može odbraniti napadnutog od petorice napadača: ,,Nisam ja branio njega, nego svoje samopoštovanje!” Sigurno je to isto rekao i Bruno, 25. maja 1600. godine, na Trgu Cvijeća u Rimu: ,,Nisam ja branio svoje teorije, nego svoje samopoštovanje!” Založiti sopstveni život za odbranu istinitosti bilo koje teorije, bezumna je oholost. Ali braniti životom sopstveno samopoštovanje, jeste donja granica skromnosti, i apsolutna granica podviga!
Ferid MUHIĆ