Povežite se sa nama

DUHANKESA

Ono što samo filozofija može

Objavljeno prije

na

„Prema tome, ostaje nam samo da se bavimo filozofijom ili da se oprostimo od života i odemo odavde, jer sve drugo je velika besmislica i puko brbljanje!”

Eto ti sad! Ko je taj što je ovoliko precijenio filozofiju, ko se to proslavio ovako pretjeranom pohvalom onog mutnog verbalnog bućkuriša, skrivenog iza još nejasnijeg, a tako pompeznog imena!? Na šta se mogao pozvati, šta je imao na umu autor ove piramidalno pretenciozne sentecije, kada je ne samo suvereno precizni jezik egzaktne nauke, nego jezik svih drugih nauka, čak svaki drugi govor i sve, baš ,,sve drugo”, proglasio za veliku besmislicu i brbljanje!? Zar je zaboravio da je upravo filozofiranje sinonim za praznu priču i puko brbljanje!? Ako već tvrdi (a tvrdi!) da život bez filozofije nije vrijedan ni pišljivog boba, dužan je da kaže šta je to što samo filozofija može!

Previše galamiš prijatelju, ali nije se čuditi, jer u praznoj odaji najjače odjekuje glas! Onaj za koga pitaš, i to više kao da mu prijetiš batinama nego kao da tražiš da ti nešto objasni, odavno je već odsutan! Njemu, doduše ni za života nije smetalo kada se o njemu govorilo ružno u njegovom odsustvu. Jednom je rekao da mu ne bi smetalo ako ga takvi u njegovom odsustvu i istuku! Taj čovjek je Aristotel, u svijetu poznat više od dvije hiljade godina jednostavno kao ,,Filozof”. A ona misao je iz njegovog spisa Protreptikus, u prijevodu Nagovor na filozofiju. Pitaš šta je to što samo filozofija može!? Ako i nisi pogodio kako da pitaš, pogodio si samo pitanje! Jer to da postoji nešto što može samo filozofija, i ništa drugo na ovom svijetu, jeste suština njegove ocjene da život bez filozofije jednostavno ne bi bio vrijedan življenja!

Etimološki, filozofija je sintagma, spoj dvije riječi. Prva riječ je ljubav, druga riječ je mudrost. Reci sam, šta misliš, da li je život bez ljubavi i bez mudrosti vrijedan življenja!? Ne: da li je moguće živjeti bez jednog ili bez drugog, jer je to očito moguće i jer, kao što svi znamo, većina ljudi proživi svoj život i bez ljubavi i bez mudrosti!? Nego: vrijedi li takav život muke življenja!? To te ja pitam, i znam: svi ćemo se složiti da je samo život proveden i u ljubavi i u mudrosti, zaista vrijedan življenja i da opravdava muku života!

Ali to nije moguće! Ljubav i razum se isključuju! A tek, ljubav i mudrost! Jer, ljubav je slijepa – svi zaljubljeni su slijepi! Ljubav je iracionalna, mudrost je racionalna. U životu je moguće samo ili jedno ili drugo! Ili, ni jedno ni drugo. Nikad oboje zajedno! Gdje vlada ljubav, mudrosti nema mjesta; gdje caruje mudrost, ljubav nema pristupa!

Opet vičeš! Sasvim nepotrebno. U pravu si! Tako je, svugdje je tako. Osim u svijetu u kom postoji filozofija! Razum bez ljubavi je strašan. Nema ništa opasnije od razuma bez ljubavi. Razum bez ljubavi bacio je A bombe na usnulu djecu i njihove majke! Jer razum ne vidi ono što samo ljubav vidi. Mudrost je slijepa za ono što vidi ljubav. Koliko god bio pametan, bez ljubavi svaki čovjek je potpuno slijep. I bezmjerno opasan! Filozofija je jedina kadra sjediniti ljubav i mudrost, premostiti ambis koji ih razdvaja, a obje su potrebne da bismo živjeli kao ljudi: i u ljubavi, i u mudrosti! Mudrost razumijeva ono konačno – ljubav shvata beskonačno; mudrost nam tumači vrijeme – ljubav nam otkriva vječnost! Mudrost je smrtna – ljubav je besmrtna. Čovjek, kao smrtno biće, samo preko ljubavi, otkriva dimenziju besmrtnosti! Filozofija je moć ljubavi, kao ultimne utjehe, i moć mudrosti kao najdragocjenije čovjekove sposobnosti. Samo u filozofiji sjedinjena su ova dva božanska dara ljudima! Zato sve druge nauke mogu biti potrebnije od filozofije, ali ni jedna nije bolja od nje!

Eto, to je ono što samo filozofija može!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Vječno vino knjiga

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije teško zamisliti vrijeme kada više niko neće čitati držeći knjigu u rukama. Ogroman broj knjiga prebačen je na elektronske medije. Nedavno sam dobio na poklon tablet, u njemu biblioteka sa 60.000 naslova u programu. Foto print originalnih izdanja. Podesiš veličinu slova. Čitaš bez napora. Obuzela me je jeza. Vratio sam poklon

 

I to se desilo! Imam oko 5.000 knjiga u mom stanu. Tri velika zida, na policama do plafona. Po podu u radnoj sobi, redovi knjiga naslaganih do visine jednog metra, zatvaraju prolaz do vrata ormarića prepunih – knjiga! Za još najmanje jednu hiljadu, privremeno smještenih knjiga, više nema mjesta. Stotinjak sam natrpao u dva putna kofera: kad idem na put, jedan ispraznim. Kad se vratim – opet ih potrpam u kofer. Svakodnevno, spotaknem se na neku knjigu na podu.

„Šta ću sa tolikim knjigama?“ – eto to se desilo. Danas. Nikada nisam mislio da ću sebi postaviti to pitanje. Čak ni u šali. Hiljadu puta sam ih pogledao i svaki put sam pomislio: „Šta bih ja bez knjiga? Blago meni što ih imam.“  Stvarno, šta će se desiti s knjigama? S milionima knjiga po privatnim stanovima, desetinama miliona knjiga po bibliotekama. Ima ljudi koji još uvijek čitaju knjige. Sve manje ih je. Nije teško zamisliti vrijeme kada više niko neće čitati držeći knjigu u rukama. Ogroman broj knjiga prebačen je na elektronske medije. Nedavno sam dobio na poklon tablet, u njemu biblioteka sa 60.000 naslova u programu. Foto print originalnih izdanja. Podesiš veličinu slova. Čitaš bez napora. Obuzela me je jeza. Vratio sam poklon. Bez oklijevanja. Jedva sma se potrudio da smislim kakav-takav izgovor.

Porazila me ta misao. „Šta će svijet sa tolikim knjigama?“ Kada se jednom sve knjige prebace na video? A hoće. Sve je popularnije i audio čitanje. Prijatan glas profesionalnog spikera čita knjigu umjesto vas. Vi grickate nešto, zatvorite oči u fotelji, a on/ona vam čita knjigu koju ste izabrali! Zatvorene u klimatizirane trezore velikih biblioteka, ostavljene da se po njima skuplja prašina u domovima i na tavanima, hoće li knjige izgubiti svaki razlog svog postojanja? Šta je razlog postojanja knjige? Čitalac? Ne. Jer to bi značilo da knjiga nema svoj razlog u sebi. Nego izvan sebe. A to jednostavno nije tačno. Razlog knjige – ono što se naziva njen raison d'etre – jeste ono što je u njoj zapisano. Gubi li se iz knjiga koje niko ne čita, ono što je u njima zapisano? Ne. I knjiga koju niko nikada nije otvorio ni pročitao, sačuvala je svaku nijansu misli i puno značenje svega što je u njoj bilo zapisano.

Bure konjaka, neotvoreno 30 ili 50 godina, ima u sebi svoj razlog. Konjak! I amfora falernskog vina voskom zalivena, izvađena s lađe potonule prije 2.000 godina, još ima u sebi svoj razlog. Vino! Ipak, konjak poslije 50 godina, makar bio čuvan u najboljim uslovima i ležao u najkvalitenijem buretu, nije isti koji je bio u prvih 10-15 godina. Nešto je izgubio što je imao. I dobio nešto što nije imao. Tako i falernsko vino iz amfore, nije ono koje je bilo kada je u amforu bilo naliveno. Izgubilo je svježinu i mirise, dobilo kiseline koje nije imalo, zamutilo se. A kada ljudi do posljednje kapi popiju onaj konjak i ono vino, hrastovo bure i amfora ostanu prazni. Koliko god ljudi čitalo jednu knjigu, ni slovo se neće iz nje izgubiti. Korice i najtanje nikada neće postati prazno bure ni amfora bez vina, makar da je svaki dan hiljadu godina čita hiljadu ljudi.

Zato je vino iz knjiga Omara Hajama ostalo u dlaku isto kakvo je bilo kada je knjiga bila napisana. Ako bi se danas pronašla zaturena pjesma iz njegovih  Rubaija, koju niko nikada nije pročitao, njen tekst bi ipak bio apsolutno isti kakav je bio kad je bila napisana. Knjige su konjak koji ne treba dozrijevati zatvoren u hrastovom buretu. Vino u amforama koje ne treba zalivati voskom. Njihovo vino ne hlapi, ne postaje kiselo. Ne zamuti se nikada. Vrijeme  promijeni sve na ovom svijetu. I granit, i čelik, i ljude, i države. Sve se boji vremena. Vrijeme se boji knjige. Jer ne može ništa onome što je u knjizi zapisano!

Vrijeme poluraspadanja izotopa Ugljenika-14 i prelaska u Azot-14 je 5715 godina. Vrijeme poluraspadanja Samarijuma-147 i prelaska u Neodimijum-143 je 106 milijardi godina. Svaka čast! Dugo! Ali na kraju se ipak raspadnu. I Ugljenik i Samarijum. Samo se značenje prisutno u knjigama nikada ne gubi. Samo su knjige amfore pune vječnog vina koje se nikada ne može ispiti, riznice zlata koje ne tamni, kolekcije dragulja koji se na raspadaju.

Gledam ih i opet kažem sebi: „Šta bih ja bez knjiga? Blago meni što ih imam!“ Neka knjiga! Makar se svaki dan na njih spoticao. Velika je to privilegija – spoticati se svakodnevno o vječnost!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Licem prema suncu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gdje god bio, kakvo god da je vrijeme, nosi u sebi svoj sunčev sjaj.
Neka svjetlost bude tvoja obaveza, ako sunce omane

 

Licem prema suncu. Sjedim. Stablo crne kore i suhih grana. Februarsko sunce širi mu kapilare i otvara put životnim sokovima. Osjećam kako struje kroz grane kao kroz utrnule ruke. Sve do vrhova prstiju – najtanjih grančica. Pupoljke novog lišća osjećam dok se zameću.

Mnoge sam dane proveo na suncu. Od izlaska do zalaska. Dane potpuno vedre, bez oblačka. Ako se ponekada neki i pojavio, računam i te dane jer ti oblačići ni za trenutak nisu zaklanjali sunce. Biti obasjan suncem! Najčešće u planini. Često i uz more. Nekoliko puta u čamcu, na pučini. Svejedno gdje, to mi je uvijek bilo dovoljno. Sve su druge želje prestajale – tačnije; sve su druge želje time bile ispunjene. Ne znam jesam li u tim  trenutcima dopuštao da kroz mene niče onaj pradrevni cvijet što sam možda nekada bio, što smo  možda nekada svi bili? Ili sam ustupao mjesto krokodilu koji je zapretan drijemao 400 miliona godina u mraku moje DNK šifre? One u kojoj svijetli i pulsira ova nit mog života. Od stvaranja svijeta. Znam da ta moja heliofilnost koja dopire iza granica svih horizonata, ima svoj razlog. Misiju. Da bi mi upravo ovdje i sada, u okviru ovog skučenog horizonta kratke alegorije koju nazivamo naš život, prenijela zavjet  Kao savjet i obavezu.

Neka ti lice bude uvijek okrenuto suncu. Tako će tvoja sjenka biti iza tebe.

Ne misli na sjenke. Ni velike, ni male. Posebno ne misli na one najtamnije. Kineski slikari su to shvatili prije 2.000 godina. Slikali su portrete ljudi uvijek i isključivo bez sjenki. Kao da su direktno licem okrenuti prema suncu. Znali su i oni da su sjene uvijek prisutne na ljudskom licu. Zbog konfiguracije. Vidjeli su ono isto što vidi svako, ono što je vidio i na svojim portretima artističkim virtuozitetom prikazao Rembrant. Tu konvulzivnu dramu claro/scuro – svjetlo/tama; ljubav/mržnja; zanos/očaj; radost/čemer; život/smrt. Nisu je mogli ne vidjeti. Samo nisu htjeli da još i svojim slikama podsjećaju ljude na muke koje ih čekaju i sutra. I preksutra. Dosta je današnjem danu njegove muke. Dosta je današnjem danu njegovog mraka.

Svojim slikama lica bez sjenki, oni su htjeli prenijeti isti savjet. Njihove slike su imale istu misiju, koju meni sada prenosi ovo februarsko sunce. Poruku koju mi je sunce oduvijek prenosilo.

Gdje god bio, kakvo god da je vrijeme, nosi u sebi svoj sunčev sjaj.

Neka svjetlost bude tvoja obaveza, ako sunce omane.

Jer dan bez sunca je kao, šta tu ima da se priča – kao noć! I nije ta naša neutaživa, eonski duga potreba za suncem površna. Nije ni nepromišljena, ni naivna. Oni koji je razumiju, znaju da tom pričom neće odagnati mrak. Ne zavaravaju se da će time zatomiti u sebi Geteov predsmrtni krik.  Znaju da će se svako sjetiti njegovih posljednjih riječi: ,,Sunca! Dajte mi još sunca!“ I vjerovatno ih  ponoviti. Kada nastupi taj čas. Kada se svjetla pogase.

Istina je – ako želiš da te obasja sunce, moraš se odreći svježine dubokih sjenki. Istina je i to da kada iz mraka izroniš na sunce, nikada ne znaš da li ti donosi spas ili propast, blagoslov ili kletvu, svanuće ili sumrak. Ali je  istina i to da kako god ispadne, uvijek mu se najprije obraduješ.

Kada je Aleksandar Makedonski posjetio Diogena, zatekao ga je kako sjedi u svom buretu.

,,Reci, Diogene, šta želiš da uradim za tebe!? Narediću da se uradi. Šta god poželiš od mene – dobićeš!“

,,Dovoljno je, Aleksandre, ako prestaneš da mi uzimaš ono što mi ne možeš dati!“

,,Šta ti ja to uzimam, šta ti ja to ne mogu dati, Diogene!?“

,,Skloni mi se sa sunca, Aleksandre. Praviš mi sjenku. A sunca  mi ne možeš dati“.

Aleksandar se, zbunjen, s poštovanjem uklonio u stranu. Diogen je ostao sjediti. Licem prema suncu. Bio je februar mjesec.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Dijabolična “umjetnost mogućeg”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čim sam prvi put čuo da je klasični koncept koji politiku definiše kao aktivnost u službi „ostvarenja najvišeg dobra zajednice“, zbog zastarjelosti bačen na smetlište historije i zamijenjen sintagmom „real politika“ u značenju „Umjetnost mogućeg“, hladni trnci su mi se počeli penjati uz leđa, sve do potiljka. Sve maske su pale, posljednja zavjesa srama je strgnuta

 

Znao sam da je to najgora vijest i najopasnija rečenica ikada izgovorena u istoriji poltičke misli! Čim sam prvi put čuo da je klasični koncept koji politiku definiše kao aktivnost u službi „ostvarenja najvišeg dobra zajednice“, zbog zastarjelosti bačen na smetljište historije i zamijenjen sintagmom „real politika“ u značenju „Umjetnost mogućeg“, hladni trnci su mi se počeli penjati uz leđa, sve do potiljka, ledeni znoj mi je oblio čelo. Najzad se i to desilo. Sve maske su pale, posljednja zavjesa srama je strgnuta. Nad svijetom se iscerila  „real politika“ – gola i strašna kao vojska bez zastava.

Nema ništa gore ni strašnije od vojske bez zastava! Oduvijek je svaka vojska marširala pod svojim barjakom. Totem, heraldički simbol, ideološki pečat, sveti zapis, šta god bilo na zastavi, uvijek je jasno poručivalo protivniku s kim ima posla i čemu se može a čemu se ne može nadati od njega. Svaka zastava je izražavala shvatanje časti vojske nad kojom se vijorila. Čak su i gusarski brodovi prije napada uvijek isticali svoju zastavu.

Samo se od vojske bez zastava, od vojske koja ratuje u ime „real politike“ kao vještine mogućeg, možeš nadati svemu, bolje rečeno, ničemu! Ta vojska će uraditi sve što je moguće uraditi! Jer se ne pita da li joj nešto dolikuje, nego samo da li nešto može ili ne može uraditi! I sve što je moguće uraditi – uradi. Ako može ubiti političkog protivnika, ubije ga; ako može okupirati suverenu državu na drugom kraju svijeta i nemilice eksploatisati njene resurse, učini to; ako može napraviti diverziju na gasovodu u dubinima studenih voda Baltika, napravi je. Ako može bez posljedica prekršiti odredbe najviših institucija OUN i principe međunarodnog prava, prekrši ih bez dvoumljenja. Iz realnih političkih razloga. Potpuno opravdano, kad je real politika  prosto i jasno – umjetnost mogućeg.

Na tu pomisao, opet osjetim onu jezu. Navodno misteriozna eksplozija u Sibiru u regiji Tunguske,  iz 1908. godine, kada je u sekundi polomljeno, povaljano i uništeno 80 miliona stabala na 2.200 kvadratnih kilometara četinarske prašume tajge, zapravo nije nimalo misteriozna. Udar asteroida je isključen jer nije bilo nikakvog udara: ni najmanji trag udara, o krateru i da ne govorimo, nije pronađen. Eksplozija nuklearnog reaktora NLO letilice je isključena jer nije bilo ni najmanjeg traga radijacije. Eksplozija asteroida je isključena jer bi rasdpadnuti djelovi izazvali veliki broj požara – a ni jedna grančica nije bila zapaljena, tako da sve ove hipoteze spadaju u područje nemogućeg.

Međutim, sramežljivo dovedena u vezu sa eksperimentom Nikole Tesle, ova eksplozija ulazi u sferu realno mogućeg. Ako je 1908. godine, iz svoje laboratorije u Koloradu, Tesla mogao aktivirati energetsku eksploziju jačine 12 megatona sa daljine od 15.000 kilometara. savremeni potencijal protagonista real politike (koji raspolažu cijelom Teslinom intelektualnom zaostavštinom, kako publikovanom tako i onom nedostupnom naučnoj javnosti), danas, 115 godina kasnije, mogu daleko lakše izazvati energetsku eksploziju koje god žele jačine, u bilo kom dijelu svijeta. Tesla je imao snažne moralne skrupule pa je za svoj eksperiment izabrao najnenaseljeniju oblast, toliko pustu da oficijalno nije utvrđena ni jedna ljudska žrtva slučaj ove eksplozije, dok je detonaciju aktivirao u vazduhu da ne izazove zemljotres.

Real politika kao umjetnost mogućeg nema problema sa moralnim skrupulima: njena granica je granica mogućeg. Ne ‘dobrog’, ne ‘opravdanog’, ne ‘humanog’, ne ‘poštenog'… nego upravo i isključiv: ‘mogućeg’! I to je ono što je najstrašnije u ovoj potencijalno SF hipotezi: to što ne mora biti ni SF, ni hipoteza! To što znamo da bi oni koji politiku vide kao umjetnost mogućeg, bez i najmanjeg snebivanja mogli iz svojih interesa aktivirati zemljotres kataklizmičkih proporcija. Pod dva uslova: 1. Da im je to u interesu; 2. Da je to moguće. Na primjer, kao ovaj zemljotres u Turskoj i Siriji.

U svijetu u kom najjači shvataju i praktikuju real politiku kao dijaboličnu „umjetnost mogućeg“, lišenu bilo kakvih humanističkih i moralnih obzira, čak ni ova pomisao zapravo nikoga više ne sablažnjava, dok bi njena potvrda malo koga iznenadila. „Nema takvog zla u koje ne bi niko povjerovao!“ – pomislio sam. I uplašio se od mogućnosti da je to istina.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo