Raskol u vladajućoj većini? Rano je  makar i pretpostavkom, ići tako daleko. Ali gubitak međusobnog povjerenja je jedan od očiglednijih rezultata aktuelne identitetske kampanje. Koja  podrazumijeva pokušaj prepakivanja prošlosti i odustajanja  od vrijednosti na kojima bi morala  da se zasniva budućnost ovog društva

Prošle nedjelje na dnevnom redu bio je spomenik Amfilohiju Radoviću. Ove – dvojno državljanstvo. Jedni kažu da se u finišu kampanje za lokalne izbore u Podgorici i Kotoru igra na sigurno kako bi se ugrabio koji glas više. Drugi su mišljenja da se izborna kampanja koristi kako bi se, uz kršenje dogovora (Sporazuma) napravljenog prilikom formiranja vladajuće većine i Vlade, takozvana identitetska pitanja vratila u fokus političkog života.

Predstavnici nacionalnih partija Albanaca i Bošnjaka napustili su prošlonedjeljnu sjednicu Vlade zbog njene odluke da izda saglasnost za podizanje spomenika u Beranama pokojnom Amfilohiju. Nezadovoljni članovi vlade podsjetili su na odredbu Sporazuma da će „po svakom pitanju koje nas dijeli imati koordinaciju s ciljem postizanja dogovora“.

Jedno je  kako piše, drugo kako se čita. Ni nedjelju dana nakon donošenja kontroverzne odluke, ne možemo saznati šta o njoj misli premijer Spajić. Kada se već udesilo da je ona donijeta u njegovom odsustvu. Mada, može se pretpostaviti.

Andrija Mandić i Milan Knežević podigli su ljestvicu sporenja za još jedan podiok, obavještavajući javnost kako je studija koju su naručile njihove partije (NSD i DNP) pokazala da je „Crna Gora jedna od najusamljenijih država u Evropi koja ima ovako restriktivan zakon o državljanstvu„. Prećutkujući  razloge te usamljenosti, tandem samoproglašenih čuvara srpskih (nacionalnih i državnih) interesa u Crnoj Gori najavio je zakonsko rješenje kojim bi „svi ljudi koji su rođeni u Crnoj Gori, ili su im roditelji iz Crne Gore, a žive u Turskoj, Srbiji, Albaniji, stekli mogućnost da dobiju crnogorski državljanstvo a da se ne odričnu onog koje imaju”.

Jedan od onih kojima se ta poruka nije svidjela bio je i potpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj. On je predsjedniku parlamenta poručio kako se nada „da je ovo poslednji put da pominjete i vezujete Albance u okviru vašeg šovinističkog projekta dvojnog državljanstva“. U objavi na Fejsbuku, Đeljošaj navodi kako je ideja dvojnog državljanstva dio projekta srpskog svijeta, zbog čega ne treba miješati Albance u te planove. „Mi to ni na koji način nećemo podržati. Mi ne destabilizujemo i ne djelujemo na uništavanju evropske budućnosti Crne Gore i protiv međunarodnih normi…“. Konačno, potpredsjednik Vlade poručuje predsjedniku parlamenta: „Jednom smo pogriješili i vjerovali Vašem potpisu i Vašoj riječi, ali više ne, a mi ćemo naći mehanizme i čekati dan da izbrišemo glas koji smo dali za Vas, odnosno za predsjednika Skupštine“.

Raskol u vladajućoj većini? Rano je i sa pretpostavkom, ići tako daleko. Ali gubitak međusobnog povjerenja je jedan od očiglednijih rezultata aktuelne identitetske kampanje. Koja i ne bi bila toliko sporna da ne podrazumijeva kršenje međusobnih dogovora i, još važnije, pokušaj prepakivanja prošlosti i  odustajanja  od vrijednosti na kojima bi morala  da se zasniva budućnost ovog društva. Krhki su temelji  zajednice  koja nema nultu toleranciju prema nasilju i zločinima,  prema drugom i drugačijem, u svim nijansama.  Koja nema ideal:  bez privilegovanih i potlačenih po osnovu pripadnosti, ubjeđenja ili izbora.

Sredinom oktobra stiže nam veliki, novi/ stari  izazov. Monstat će, zvanično je najavljeno,  do 15. oktobra objaviti dio popisnih rezultata koji se tiči podataka o nacionalnom, vjerskom i jezičkom opredjeljenju građana Crne Gore. Utihnula je priča o provjeri i kontroli prikupljenih podataka. Ne znamo kako uopšte funkcioniše pripremljeni softver niti koliki su njegovi stvarni dometi  u vezi  dogovorene provjere. Neke ozbiljne nelogičnosti iz popisne faze ovog važnog projekta ostale su nerazjašnjene. Radost zbog konsenzusa zamijenila je tišina iščekivanja u kojoj, prilično je izvjesno, na raznim stranama spremaju argumente kojima će se, ne budu li zadovoljni u centrima moći, sporiti prezentovani rezultati. Ili proglašavati vlastita pobjeda sa terena na kome se ne bi smjele igrati (para)političke utakmice. I niko ne smije biti poražen.

Samo,  taba se drugačiji put. Izvjesno je: nakon što se u nedjelju veče prebroje glasovi u Podgorici i Kotoru, razvrstavanje  će se nastaviti: vlasti, opozicije, društva. Naših, njihovih. Diobe idu u dubine. I prijete da postanu provalije. 

Zoran RADULOVIĆ

Duško Knežević i Slavko Stojanović juče, baš kao što bi Dragan Brković i Veselin Veljović, Vesna Medenica i Veselin Vukotić, Blažo Jovanić .. to mogli uraditi sjutra, na sudu djeluju kao ljudi koji razumiju da je sistem političko-pravosudno-tajkunske kohabitacije ostao nepromijenjen. Samo što su se oni našli i na donjoj strani. Pa kalkulišu i vagaju

Duško Knežević je iznio odbranu na suđenju u slučaju poznatom kao afera koverta. Započetu tako što je on objavio tajno napravljeni snimak na kome se vidi kako podebelu kovertu sa novcem daje Slavoljubu Stijepoviću. Ovaj je gurne u džep sakoa i, čujemo, ide na partijsku konvenciju DPS kojoj će prisustvovati i Milo Đukanović. Pa ima tremu. Zbog Mila, a ne zbog  100 hiljada eura koje nosi.

Knežević, saopštio je iznoseći odbranu, neće odgovarati na pitanja tužilaštva i suda. Optužnicu nije razumio. Ali nije kriv. I nije mu lako, kaže. „Ne bih da se hvalim ali ja sam uvijek imao dosta novca kod sebe. Kao i račune na Kipru i Dubaiu… Nakon snimka krenule su prijave i potjernice. Sva imovina mi je blokirana u Crnoj Gori. Nemam od čega da živim. Sada živim od imovine u inostrannstvu i prodaje umjetničkih slika koje imam u Beogradu“.

Toliko je to tužna priča i sarkastična ( Knežević je pomenuo kako on i Milivoje Katnić dijele ćeliju u spuškom pritvoru) da, umalo, preumimo koliko je posrnuli tajkun u Crnoj Gori ostao dužan državi, zapošljenima, poslovnim partnerima, kreditorima, deponentima i klijentima njegovih banaka. Svima, zapravo, osim DPS-u i njenim čelnicima koje je, prema sopstvenom priznanju, 20-tak godina hranio novcem. Dok smo iz konteksta mnogobrojnih afera koje su pratile njegov razlaz sa Đukanovićem, razumjeli da je poneka para (koverta) našla put i do crnih fondova makar nekih od manje moćnih partija tadašnje vlasti i opozicije. Za zlu ne trebalo.

Šta god da Knežević sada govorio o svom odnosu prema Đukanoviću i DPS-u, čini se da njihov aranžman preciznije opisuje termin interesna dobrovoljnost, kojim je Milo Đukanović opisao tokove novca između njegove partije i, uglavnom, kontroverznih biznismena sa ovdašnje političko-ekonomske scene. Heroja tranzicije, burazerske privatizacje i tranzitne ekonomije. Svi su oni, plaćajući vlast, kupovali privilegije da posluju van okvira zakona, troše tuđe i ostaju dužni kome i kada požele.

Najveća nepoznanica te priče je, zapravo, da li su dobrovoljci od DPS-a kupovali pravo na privilegije ili, naknadno, uplaćivali dio ostvarene dobiti. S tim što se osnovano sumnja da profit nije išao samo u partijsku kasu.

To je lakše reći nego dokazati. I, tu bi se mogli složiti sa optuženim Kneževićem. Suđenje u slučaju koverta, gdje se optuženima na teret ne stavlja nezakonito finansiranje političkih partija i trgovina uticajem, već pranje novca (!?) neće nas izvesti na pravi trag i dovesti do istine. O tim vremenima i tim ljudima.

U takođe interesantnom sudskom slučaju, nekadašnji direktor Uprave policije Slavko Stojanović priznao je krivicu zbog učešća u jednom, otkrivenom pa po njegovom naređenju zataškanom, poslu šverca cigareta. Iskreno se kaje, kazao je, dodajući kako mu je žao što je „nepromišljenom odlukom“ diskreditovao četrdesetogodišnji rad i ustanovu na čijem čelu je bio.

Prihvati li sud to i takvo priznanje, mogli bismo  zaključiti kako potpora švercu cigareta i zaštita njegovih organizatora nije bila višedecenijska radna obaveza pripadnika crnogorske policije i, posebno, njenih čelnika. Već se radi o sporadičnim incidentima u kojima su, tek nizom slučajnosti, učestvovali mnogi visoki zvaničnici javne i tajne policije. Postupajući po naređenju, vjerovatno nezvaničnom, političkog vrha. Ko im ne vjeruje – njegov problem.

I ne radi se samo o prošlosti. Suprotno onome u šta nas pokušavaju ubijediti „nove“ vlasti, podaci međunarodnih organizacija koje prate i nadgledaju ilegalne duvanske puteve ukazuju da tranzit duvanskih prerađevina iz i preko Crne Gore nije klinički mrtav. Naprotiv.

Knežević i Stojanović juče, baš kao što bi Dragan Brković i Veselin Veljović, Vesna Medenica i Veselin Vukotić, Blažo Jovanić i… to mogli uraditi sjutra, na sudu djeluju kao ljudi koji razumiju da je sistem političko-pravosudno-tajkunske kohabitacije ostao nepromijenjen. Samo što su se oni, možda privremeno, našli na donjoj strani. Onoj na kojoj je većina građana Crne Gore bila i ostala svih ovih 35 godina. Pa kalkulišu i vagaju.

Zoran RADULOVIĆ

Institut za javno zdravlje spori tvrdnje direktora Uprave za bezbjednost hrane. Funkcioneri MUP-a razmjenjuju krivične prijave, a UP u ODT saopštenja i demanatije o postupanju u tim slučajevima. Predsjednici države i Vlade ušli su u otvorenu svađu, ne mareći za zakone i procedure… Iste simptome viđamo pred svake izbore

Znamo li šta je Q groznica od koje ovih dana obolijeva stoka na farmama u Nikšiću i Danilovgradu? I zbog koje se goveda “uspavljuju” pa onda zakopavaju, na tuđim imanjima, pokraj lokalnih puteva, u blizini vodoizvorišta… Pravo pitanje, u stvari,  glasi: znaju li nadležni da nas zaštite od te i sličnih bolesti?

“Niko ne prepoznaje prenos zaraze preko proizvoda”, poručio je direktor Uprave za bezbjednost hrane Vladimir Đaković, odgovorajući na pitanje, može li se bolest sa zaražene stoke može prenijeti na ljude koji piju  njihovo mlijeko.  Demantovali su ga iz Instituta za javno zdravlje. Oni tvrde da se ljudi bakterijom, izazivačem Q groznice, mogu zaraziti udisanjem prašine koja je kontaminirana fecesom (izmetom) zaraženih životinja, urinom, mlijekom i pri kontaktu sa porođajnim tkivima.

Đaković se,  tvrdeći da se Q groznica ne prenosi hranom (mlijekom) pozvao na ştavove Evropske agencije za bezbjednost hrane, iako na sajtu te Agencije piše suprotno. Otprilike , kao što su saopštili iz Instituta za javno zdravlje. Ima li direktor Uprave za bezbjednost hrane problem sa istinom ili sa razumijevanjem pročitanog?

Pred mnogo komplikovaniji rebus stavili su nas funkcioneri MUP-a, Uprave policije i Osnovno tužilaštvo u Podgorici. Slijedimo tok  događaja.

Direktorica Direktorata za normativne poslove MUP-a Iva Vukoslavčević podnijela je krivičnu prijavu protiv državnog sekretara MUP-a Petra Koprivice navodeći da je on “omalovažavao, vrijeđao i odgurnuo”. Koprivica je istog dana uzvratio optužujući Vukoslavčević za lažno prijavljivanje. Nepuna 24 časa kasnije, iz Uprave policije saopštvaju kako im je Osnovno tužilaštvo u Podgorici naložilo da protiv Vukoslavčević podnesu krivičnu prijavu zbog lažnog prijavljivanja. Sat kasnije stigao je demanti iz tužilaštva. U njemu stoji da Osnovno tužilaštvo tek treba, “nakon sprovođenja dokaznih radnji”, da se izjasni o predmetima (dvije krivične prijave funkcionera MUP-a kojima se oni međusobno optužuju), i da su od Uprave policije zatražili dokumentaciju po osnovu obje prijave.

Nakon demantija, uslijedio je kontra-demanti UP. Citiramo: “Nakon zvaničnog sapštenja UP zvaničnim saopštenjem oglasilo se ODT u Podgorici koje je dalo saopštenje i kontaktiralo policijskog službenika koji je postupao u ovom predmetu po nalogu postupajuće tužiteljke, gdje mu je dalje naloženo da ne postupi kako je naložila tužiteljka već da dostavi spise predmeta na ocjenu i mišljenje, te da će odluka biti donijeta nakon sprovedenog izviđajnog postupka”.

Možda (nije)ste razumjeli. Uglavnom, neko od aktera je pomenuo kako je cio slučaj “pokušaj kreiranja lažne predizborne afere”.

Vozi, Miško, dalje. Osjetno se produžila lista zakona koje je Predsjednik  odbio da potpiše, vraćajući ih parlamentu na ponovno izjašnjavanje. Premijer  poručuje kako je u pitanju “opstrukcija programa Evropa sad 2 u predizborne svrhe”. Po njegovom objašnjenju, Predsjednik želi da se  benefiti tog programa (povećanje plata) ne osjete prije  lokalnih izbora u više opština, računajući i Podgoricu.

Zato je morao da otkaže učešće na Generalnoj skupštini UN u Njujorku.Iako u  prethodnih desetak puta kada je Predsjednik vraćao nepotpisane zakone parlamentu na ponovno izjašnjavanje, nije mnogo mario za primjedbe. Vraćeni zakoni su, po automatizmu, usvajani čim bi se za to stekli zakonski uslovi. Izuzetak su dva propisa na koje su, nakon Predsjednika, ozbiljne primjedbe stigle i iz Brisela.

Otud sumnja da premijerov neodlazak u Njujork ima veze sa i potrebom PES-a da potvrdi visok izborni rejting u Podgorici. U protivnom njihova  liderska pozicija u državnoj vlasti biće ozbiljno uzdrmana  i, možda, ugrožena.

Izbori su, takođe, razlog što vladajuća većina usvaja prateće zakone prije skupštinskog izjašnjavanja o vladinoj fiskalnoj strategiji (koja još nije gotova). I što Vlada raspisuje tender za projektovanje zaobilaznice oko Podgorice bez važećeg Prostornog plana, koji u Skupštini tek treba da bude usvojen.

Uglavnom predizborna groznica kod inficiranih dovodi do potrebe da zaobilaze propisane procedure. Poznati su to simptomi. Samo, prethodnici u tom poslu  bili su vještiji. Sada seire.

Zoran RADULOVIĆ