Povežite se sa nama

MONITORING

OPOZICIONE PODJELE: Svakom svoje parče poraza

Objavljeno prije

na

Opozicija, kao što znamo, nije priznala rezultate parlamentarnih izbora iz oktorbra 2016. Skupština radi sa DPS-om i satelitima. Kogod naivan i dobronamjeran mogao bi pomisiti da će zbog tih prostih činjenica opozicione partije prionuti da misle rade i sarađuju na tome da ono što im je ukradeno vrate. Jok. Demokratski front se bavi sobom i pokušava da se odbrani od režimske ofanzive na taj savez, Demokrate po terenu biju svoju bitku, SDP i URA žive svoje živote, a SNP i, odskora, Demos, biju unutarpartijske bitke.

Velika koalicija “Ključ” koju su činili Demos, SNP i URA osvojila je devet mandata. Kako trenutno stvari stoje – ne zna se kojim će partijama ubuduće pripadati sedam mandata Demosa i SNP-a.

Prije nekoliko dana 43 člana Glavnog odbora Demosa podnijela su zahtjev za održavanje izborne skupštine te partije. Na čelu grupacije je predsjednik Izvršnog odbora Demosa Goran Danilović. U obrazloženju za sazivanje skupštine, pored ostalog, piše da je, imajući u vidu ” dubo-ku stranačku političku krizu i organizacione probleme sa kojima se suo-čava stranka u dužem vremenskom periodu”, jasno da se sve to može razriješiti samo održavanjem izborne skupštine Demosa, na kojoj će se preispitati odgovornost i izabrati potpuno novi stranački organi.

“Evidentno je da organi Demosa ne funkcionišu i ne vrše ovlašćenja u skladu sa statutom, kao i da se suočavaju sa opstrukcijom izazvanom nedostatkom koordinacije. Zanemarene su statutarne obaveze i izvršena je uzurpacija ovlašćenja stranačkih organa od jednog organa, što za po-sljedicu ima paralizu rada stranke, organizacioni haos i potpunu margi-nalizaciju stranke na političkoj sceni Crne Gore”, piše u inicijativi. Predsjednik partije, Miodrag Lekić optužen je da za dvije godine postoja-nja Demosa nijednom nije glavnom odboru podnio godišnji izvještaj o radu i tako dalje.

Monitorovi izvori iz Demosa kažu da su vidljiva nezadovoljstva u partiji počela za Božić kada je gradski odbor Demosa u Podgorici osveštao svoje prostorije. Budući da je Demos zamišljen kao građanska partija, koju čini multikulturni mozaik, na sjednici Predsjedništva partije taj postupak je osuđen i dogovoreno je da se takvi postupci ne ponavljaju. “Ponovilo se već za Vaskrs u Danilovgradu. U to vrijeme počinju mimoilaženja sa članovima koji su nekada bili članovi Nove i radikala”, kaže Monitorov izvor blizak predsjedniku partije.

Nakon kraha na izborima u Herceg Novom na kojima je Demos ostao daleko ispod cenzusa sa samo 192 glasa, predsjednik partije Miodrag Lekić tražio je, da se napravi zaokret, da se više radi, što se nije desilo, tvrde u jednom dijelu Demosa. Kažu da su se naredne pukotine pojavile oko bojkota parlamenta. Dok je Lekić insistirao da je bojkot parlamenta jedini kohezioni faktor u opoziciji, šuškalo se da u partiji ne misle svi tako.

Članovi partije bliski Lekiću tvrde da većina u Glavnom odboru na koju se pozivaju inicijatori održavanja izborne skupštine stranke, nije izvjesna. Iz Demosa je saopsteno da su četiri potpisnika Inicijative Gorana Danilovića povukla svoj potpis, zbog kako su zvanično objasnili “dovodjenja u zabludu povodom svrhe same inicijative”. Samim tim, kako su ocijenili, „bučno najavljivana većina koja traži vanrednu Skupstinu je nepostojeća”.

Tina Raičević, savjetnica za politička pitanja i medije u Demosu, rekla je da će rukovodstvo stranke na čelu sa predsjednikom Miodragom Lekićem „pomoći svim inicijatorima za regularno održavanje stranačkih organa, uključujući i vanrednu sjednicu”.

“Pokušavamo da spasimo stranku”, kaže Monitorov izvor iz Danilovićeve struje. U toj struji sigurni su da u Glavnom odboru partije imaju većinu i objašnjavaju da su već dobili dva nova potpisa podrške.

Zanimljivo je i govori ponešto o radu stranke to što ni jedna ni druga strana ne znaju tačan broj članova Glavnog odbora. Tu je negdje oko 82, možda 85.

Iz krugova bliskih Lekiću kažu da je teško procijeniti koja strana ima veće izglede da nadvlada u Demosu. „Statut je napisan po mjeri Gorana Danilovića. On je poslanik, šef poslaničkog kluba, predsjednik Izvršnog odbora i upravlja finansijama u partiji. Oni su možda organizovaniji, ali mislimo da je javnost na našoj strani”, kaže izvor blizak predsjedniku partije uz tvrdnju da nije tačno da se Demos dijeli po liniji Srbi – Crnogorci.

Jedan od članova Demosa koji podržava inicijativu za održavanje izborne skupštine siguran je u veću snagu Danilovićeve grupacije. Očekuje da bi se stvari mogle razbistriti u roku od narednih mjesec dana.

Demos je u okviru kolaicije Ključ dobio četri poslanička mandata. I tu su podijeljeni na pola – dva pripadaju jednoj dva drugoj strani. Uz Miodraga Lekića je Anka Vukićević, uz Gorana Danilovića Goran Radonjić, predsjednik podgoričkog odbora stranke.

Mjesečna primanja Demosa, prema Monitorovim izvorima su između 16 i 18 hiljada eura. Vrlo je vjerovatno da ta cifra nije bez uticaja na tekuće događaje.

Dijeljenje SNP-a već je praistorijska priča. U posljednjoj eri na kongresu partije u Beranama u jesen 2014. za predsjedničko mjesto su konkurisala tri kandidata. Srđan Milić je osvojio 273 glasa, Aleksa Bečić 141, dok je za Aleksandra Damjanovića glasalo 80 delegata.

Bečić je formirao novu, Damjanović ostao u staroj partiji otvoreno najavljujući kako će se boriti da je promijeni.

U međuvremenu su se nizali loši partijski rezultati. Nakon izbora 2012 SNP je imao devet poslanika, 2016 su im iz kolaicije “Ključ” pripala tri. Aleksandar Damjanović na jednoj, Srđan Milić i Danijela Pavićević na drugoj strani.

Godinama je SNP bio partija na vlasti u Herceg Novom, na posljednjim izborima dobili su oko 900 glasova i dva mandata.

Možda je ponekome iz jedne ili druge struje u SNP-u jasno šta se sve u međuvremenu u patriji dešavalo, koji su sve opštinski odbori pozivali na smjenu partijskog lidera Srđana Milića, a koji su bili protiv, koji su članovi iz pojedinih odbora javljali kako se ne slažu sa odlukom većine. To obilje informacija zanimalo je samo direktno zainteresovane.

Onda je krajem maja presjednik Socijalističke narodne partije Srđan Milić podnio ostavku. Ko je mislio da je to korak ka razrješenju krize u toj partiji – prevario se.

Trenutno, bitka i dalje traje. Partijski kongres zakazan je za 13. avgust. Grupa funkcionera SNP-a, predvođena poslanikom Aleksandrom Damjanovićem i predsjednikom opštine Berane Dragoslavom Šćekićem, saopštila je da ne priznaje odluke GO SNP jer su nestatutarne.

Nezadovoljni su odlukom Glavnog odbora koji je na osnovu zaključaka elektronske sjednice donio odluku o kriterijumima za odabir delegata za Kongres. Oponenti Srđana Milića tvrde da je napravljen ponoćni “partijski inžinjering”, koji omogućava jasnu prednost vjerovatnog predsjedničkog kandidata iz Bara Snežane Jonice.

Po pravilima SNP-a broj delegata na kongresu određuje se u skladu sa rezultatima posljenjih izbore. Pošto je na posljednjim izborima SNP bila dio koalicije “Ključ”, dio delegata, na primjer sa Cetinja, biće nesrazmjeran snazi partije u tom gradu.

“Hoće da im se svi sklone da bi bio izabran Šćekić”, kažu Milićeve pristalice.

“Stanje u koje ste vi doveli Partiju, koju smo stvarali je veoma uvredljivo za nas. Jedanaest godina ste vodili partiju i doveli je na najniže moguće grane, a uz put ste je i potpuno finansijski poharali i mislite da i dalje nastavite tako”, saopštavaju iz struje koja je za Damjanovića.

Padaju i isključenja iz partije, i lete čaršijske priče. Ko će koga izdati, ko je vjera, a ko nevjera. Mogu se čuti i prognoze na duge staze prema kojima nije isključeno da se jednog dana značajno približe Goran Danilović i Aleksandar Damjanović. Tice mu ga znale.

Sigurno je samo da za opozicionu scenu, na kojoj inače malo šta valja, ovo ne valja – ništa. Teško neko iz ovoga ne može izaći kao “zdrava snaga”.

Ostavka predsjednika BS

Rafet Husović podnijeće ostavku na funkciju predsjednika Bošnjačke stranke na sjednici Glavnog odbora Bošnjačke stranke, zakazanoj za subotu u Rožajama, objavila je Antena M.

Husović je o svojoj namjeri obavijestio samo članove Predsjedništva BS, jer, navodno, želi da izbjegne eventualne pritiske da se predomisli i ostane na čelu stranke. Nezvanično, svoju je odluku obrazložio umorom i željom da uzme predah od političkih obaveza.

Kao mogući kandidati za Husovićevog nasljednika pominju se Ervin Ibrahimović, poslanik i nosilac liste BS za prošlogodišnje izbore i ministar saobraćaja Osman Nurković.

Za predsjednika Bošnjačke stranke Rafet Husović izabran je 26. februara 2006., a reizabran je još dva puta – na Drugom kongresu BS 2011. i na Trećem kongresu 25. jula 2015. Njegova bliskost sa DPS-om opštepoznata je.

Husović do sada nije ni demnatovao ni potvrdio informacije o svom odlasku.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun

 

Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.

Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.

Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.

Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.

Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.

U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.

Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.

Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje

 

I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.

Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.

Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.

I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.

U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”.  Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.

Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.

Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan,  glavni urednik Monitora,  podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.

Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.

Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.

Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.

,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“

Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode  borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.

Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.

„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.

Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.

Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.

Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.

Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo