Povežite se sa nama

MONITORING

VLAST PROTIV INSTITUCIJA: Krug prijateljstva

Objavljeno prije

na

Po svoj prilici, na upražnjeno mjesto petog člana Senata Državne revizorske institucije (DRI) mogao bi biti izabran Radule Žurić, revizor DRI i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. Dobro informisana koleginica iz Vijesti tvrdi da je to mjesto „nacrtano” za njega. Konačno. Žurić je tao „vječiti” kandidat za senatora DRI. Uminulih nekoliko godina propustio je da se prijavi na samo jedan konkurs – onda kada je član Senata postao Zoran Jelić. Legenda DPS-a, Vukicin muž, prethodnik Sulja Mustafića na čelu ZZZCG… I, možda najvažnije, čovjek koji je od Zavoda za zapošljavanje napravio regrutni centar vladajuće partije.

Uglavnom, ovoga puta, da se Žurić nađe u Jelićevom društvu mogla je prevagnuti činjenica da mu je premijer Duško Marković kum. A premijer je, stara škola vlasti. I nije dugme. Pa živi u uvjerenju da se na mjesta od uticaja obavezno raspoređuju rođaci i dokazani prijatelji, čija se lojalnost ni u kom slučaju ne bi smjela dovesti u pitanje.

Najočiglednijoj primjeni tog principa svjedočili smo krajem 2015. godine kada je za direktora novoformirane Agencije za sprječavanje korupcije, u kojoj je Žurić član Savjeta, izabran penzionisani policajac Sreten Radonjić. I otac Markovićeve snahe (Sretenova ćerka i Duškov sin su u braku).

„Dobro sam razmislio, procjenio sam da mogu da radim, osjećam se zdrav, sposoban da ovo odradim. Čini mi se da je ovo mnogo lakše nego što sam radio u karijeri”, preporučio se Radonjić članovima Savjeta na sjednici zatvorenoj za medije, ističući da je bio u prilici da organizuje „slične cjeline”: Forenzičku školu, Školu unutrašnjih poslova… “Imam znanje i iskustvo da Agenciju postavimo na prave noge. Dobar sam poznavalac kriminalističkih disciplina, operativne taktike, sve će to imati dodirnih tačaka sa radom Agencije. Imam dobru saradnju sa državnim institucijama, znam kako sistem funkcioniše”.

Marković je, naravno, sporio da je –kao drugi čovjek DPS i već viđeni premijer – imao bilo kakvog uticaja na izbor svog prijatelja. Opet, kum Radule je glasao za Sretena Radonjića ali to bi, možda, uradio i bez prijateljsko-kumovskih veza.

Tek, čim je izabran Radonjić je svo svoje znanje i iskustvo stavio u funkciju ličnog sukoba sa članicom Savjeta Agencije Vanjom Čalović. To je bio najozbiljniji posao Agencije do jesenas, dok nijesu krenuli u obračun sa DF-om.

Radule Žurić ne spori da bi „kumstvo i prijateljstvo dvije porodice dugo 200 godina” moglo imati ozbiljnog uticaja na odluku parlamentarne većine u polupraznoj Skupštini. Samo insistira: „Nije mi veza sa Markovićem isključiva i jedina preporuka za ulazak u Senat DRI”. Treba u to vjerovati. Baš kao što ni Nikoli Kovačeviću, nekadašnjem članu Izvršnog odbora DPS-a a sadašnjem senatoru DRI sa višegodišnjim iskutvom, odskočna daska nijesu bile navodne rodbinske veze sa Radojem Žugićem. tadašnjim ministrom finansija, aktuelnim guvernerom Centralne banke

Kada, prije nego ako, najavljeno Žurićevo imenovanje prođe kroz paralment, DPS (čitaj Milo Đukanović) i Duško Marković će u Senatu DRI imati aposlutnu većinu. E neka tada prođu revizije iz kojih se vidi da su stotine miliona državnih garancija izdate na nezakonit način, da su mali i veliki direktori državnih preduzeća i javnih ustanova državnim novcem raspolagali kao da je njihov (partijski), da koncesije nijesu naplaćivane na ugovorom predviđen način (možda jesu u glasovima), da su ministri i njihovi pomoćnici bivali angažovani u jednočlanim savjetodavnim i stručnim tijelima sa jedinim ciljem da naplate još jednu naknadu…

Ponoviće se već viđena priča: imenovanje uspjelo, institucija je umrla. Praktično na isti način na koji je izvršna vlast smirila Centralnu banku CG, prvu crnogorsku instituciju koja je pokušala da funkcioniše po principima proklamovane nezavisnosti u odnosu na izvršnu i zakonodavnu vlast.

“U prvoj polovini 2007. CBCG je utvrdila da postupanja Prve banke, u značajnijoj mjeri nijesu u skladu sa propisima, aktima poslovne politike banke, bankarskom praksom i primjenom propisanih kriterijuma”, pisalo je u odgovorima na Upitnik Evropske komisije koji je, krajem prošle decenije, pripremio vladin tim koji su predvodili tadašnji ministar finansija Igor Lukšić i njegov pomoćnik, prijatelj iz studentskih dana i budući ministar ekonomije Milorad Katnić.

Slijedio je (ne)očekivan rasplet. Država je novcem poreskih obveznika omogućila Prvoj banci da izađe iz dubioza u koje su je gurnuli njeni vlasnici i menadžment. Ugovor o pozajmici 44 miliona potpisali su Lukšić, u ime države, i Radoje Žugić, kao predsjednik borda Prve banke.

Guverner centralne banke Ljubiša Krgović biva smijenjen kao očekivana žrtva demonstrirane spremnosti CBCG da se, makar u maloj mjeri, suprotstavi uspostavljenom modelu vladavine po principu rodbinskih, prijateljskih i kumovskih veza. A zaslužni dijele nagrade.

Žugić se preko noći, iz Prve banke vratio u direktorsku fotelju Fonda PIO. Brigu o vraćanju državne pozajmice preuzeo je Lukšić, prvo kao ministar finansija a potom i u funkciji premijera. Žugića, potom, daruju zvanjem guvernera CB. Na poziv Mila Đukanovića daje ostavku i postaje njegov ministar finansija da bi kasnije, po Đukanovićevom naređenju, bio smijenjen i iz Vlade vraćen u Centralnu banku. Danas svoje nasljednike u vladi javno kritikuje i savjetuje kako da isprave (i) njegove greške.

CBCG je postala samo lijepa zgrada na dobroj lokaciji. U kojoj državno uhljebljenje i izdašnu platu dobijaju muževi i žene zaslužnih članova vladajuće koalicije. Njena nadzorna funkcija na finansijskom tržištu uspiješno je eutanazirana.

Ne treba, uvijek, odstraniti čelne ljude da bi pacifikovali neku neposlušnu instituciju u povoju (a sve su crnogorske institucije u povoju, ako uopšte daju znakove života). Nekada je sasvim dovoljno povesti „specijalni rat”. I dobiti ga, naravno.

Prije približno 12 mjeseci opozicija je tražila, i dobila, promjene propisa kojima su izborne manipulacije stavljene u nadležnost Specijalnog tužilaštva. Negdje u isto vrijeme glavni Specijalni tužilac Milivoje Katnić u Skuopštini je pričao o „specijalnom ratu” koji se vodi protiv njega i institucije kojom rukovodi. Novinari su prepoznali i u naslove svojih izvještaja stavili da iza napada na Specijalno tužilaštvo stoji niko drugi dotadašnji potpredsjednik Vlade Duško Marković. Katnić nije osporio ove interpretacije.

Više od stotinu krivičnih prijava koje se tiču uočenih i, nerijetko, dokumentovanih nepravilnost tokom izborne kampanje, a posebno na dan izbora, čame u fiokama specijalnih tužilaca. Umjesto očekivane borbe protiv bezakonja dobili smo bajkovitu priču o taliku crnogorskom. I dokaz da sva prijateljstva nijesu vječna.

„Sa Goranom Rodićem sam prijatelj 25 godina”, pohvalio se Katnić u istoj rečenici u kojoj nas je obavijestio da „postoji osnov sumnje da je advokat Rodić formirao kriminalnu organizaciju” sa naumom da ga podmiti. Zapravo, Rodić je prema priči koju ne može potkrijepiti ni jedan materijalni dokaz savjetovao svoje klijente da Katnića podmite sa nekih 500-600 hiljada eura. Što oni, navodno, nijesu prihvatili.

Onda smo saznali da je Katnić svom četvrt vijeka starom prijatelju čitao SMS poštu. Ne mareći da tako narušava zakonom garantovan povjerljiv odnos advokata i klijenta. Potom je prepiska objavljena u pokušaju da se dokaže jedna, potpuno pogrešno postavljena, hipoteza (vidi antrfile). Istovremeno su „prijatelj” i njegov klijent ostali uskraćeni za zakonom garantovao pravo da prije suđenja dobiju uvid u optužbe i dokaze tužilaštva. Još jedna institucija je pala u komu.

Opstrukcija pravde

Prvo smo obaviješteni da je Goran Rodić, ugledni advokat i umalo uspiješan kandidat za Vrhovnog državnog tužioca osumnjičen za „podstrekivanje na davanje mita” i „formiranje kriminalne organizacije”. Ni jedan dokaz za te tvrdnje nije predočen javnosti. Onda je javilo kako je Viši sud, na prijedlog Specijalnog tužilaštva, oduzeo pasoše poslanicima Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću, optuženima da su, do 16. oktobra prošle godine, pripremali državni udar. Tu smo, već, doznali i zašto. U obrazloženju odluke Višeg suda piše: “Tužilac je u dopuni prijedloga naveo da iz dostavljenih komunikacija između okrivljenog Knežević Milana i Gorana Rodića proizlazi plan i namjera za odugovlačenje krivičnog postupka, navodeći da se iz njih utvrđuje da će okrivljeni nastojati da po svaku cijenu izdejstvuju odlaganje krivičnog postupka tako što će tražiti od suda odlaganje radi pripreme odbrane, a nakon toga i traženje izuzeća postupajućeg predsjednika Vijeća…”. A onda i kako. Specijano tužilaštvo je do ovih „dokaza” došlo pregledom SMS prepiske Rodića i njegovog klijenta Kneževića. Poruke su se dan kasnije pojavile i u elektronskim i printanim medijima. Tako smo sami mogli da spoznamo suština cijelog slučaja. Spise predmeta koje je tražio 19. maja, Knežević je dobio 10. jula, nepunih deset dana prije suđenja koje je zakazano za 19. 2. I 21. jul. I o tome obavještava svog advokata. „U našem je interesu da se držimo zakona i osnovnih načela krivičnog postupka i tražimo ono što nam po zakonu pripada – sve spise i dovoljno vremena za pripremu odbrane”, odgovara mu Rodić predlažući da u suprotnom traže odlaganje ročišta a ako sudija to ne prihvati, njegovo izuzeće. Šta je tu nemoralno ili nezakonito? I jednako važno: trebamo li da istinu o 16. oktobru saznamo u valjanom sudskom postupku, ili kroz romansirane iskaze Paje i Sinđe?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo