Po svoj prilici, na upražnjeno mjesto petog člana Senata Državne revizorske institucije (DRI) mogao bi biti izabran Radule Žurić, revizor DRI i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. Dobro informisana koleginica iz Vijesti tvrdi da je to mjesto „nacrtano” za njega. Konačno. Žurić je tao „vječiti” kandidat za senatora DRI. Uminulih nekoliko godina propustio je da se prijavi na samo jedan konkurs – onda kada je član Senata postao Zoran Jelić. Legenda DPS-a, Vukicin muž, prethodnik Sulja Mustafića na čelu ZZZCG… I, možda najvažnije, čovjek koji je od Zavoda za zapošljavanje napravio regrutni centar vladajuće partije.
Uglavnom, ovoga puta, da se Žurić nađe u Jelićevom društvu mogla je prevagnuti činjenica da mu je premijer Duško Marković kum. A premijer je, stara škola vlasti. I nije dugme. Pa živi u uvjerenju da se na mjesta od uticaja obavezno raspoređuju rođaci i dokazani prijatelji, čija se lojalnost ni u kom slučaju ne bi smjela dovesti u pitanje.
Najočiglednijoj primjeni tog principa svjedočili smo krajem 2015. godine kada je za direktora novoformirane Agencije za sprječavanje korupcije, u kojoj je Žurić član Savjeta, izabran penzionisani policajac Sreten Radonjić. I otac Markovićeve snahe (Sretenova ćerka i Duškov sin su u braku).
„Dobro sam razmislio, procjenio sam da mogu da radim, osjećam se zdrav, sposoban da ovo odradim. Čini mi se da je ovo mnogo lakše nego što sam radio u karijeri”, preporučio se Radonjić članovima Savjeta na sjednici zatvorenoj za medije, ističući da je bio u prilici da organizuje „slične cjeline”: Forenzičku školu, Školu unutrašnjih poslova… “Imam znanje i iskustvo da Agenciju postavimo na prave noge. Dobar sam poznavalac kriminalističkih disciplina, operativne taktike, sve će to imati dodirnih tačaka sa radom Agencije. Imam dobru saradnju sa državnim institucijama, znam kako sistem funkcioniše”.
Marković je, naravno, sporio da je –kao drugi čovjek DPS i već viđeni premijer – imao bilo kakvog uticaja na izbor svog prijatelja. Opet, kum Radule je glasao za Sretena Radonjića ali to bi, možda, uradio i bez prijateljsko-kumovskih veza.
Tek, čim je izabran Radonjić je svo svoje znanje i iskustvo stavio u funkciju ličnog sukoba sa članicom Savjeta Agencije Vanjom Čalović. To je bio najozbiljniji posao Agencije do jesenas, dok nijesu krenuli u obračun sa DF-om.
Radule Žurić ne spori da bi „kumstvo i prijateljstvo dvije porodice dugo 200 godina” moglo imati ozbiljnog uticaja na odluku parlamentarne većine u polupraznoj Skupštini. Samo insistira: „Nije mi veza sa Markovićem isključiva i jedina preporuka za ulazak u Senat DRI”. Treba u to vjerovati. Baš kao što ni Nikoli Kovačeviću, nekadašnjem članu Izvršnog odbora DPS-a a sadašnjem senatoru DRI sa višegodišnjim iskutvom, odskočna daska nijesu bile navodne rodbinske veze sa Radojem Žugićem. tadašnjim ministrom finansija, aktuelnim guvernerom Centralne banke
Kada, prije nego ako, najavljeno Žurićevo imenovanje prođe kroz paralment, DPS (čitaj Milo Đukanović) i Duško Marković će u Senatu DRI imati aposlutnu većinu. E neka tada prođu revizije iz kojih se vidi da su stotine miliona državnih garancija izdate na nezakonit način, da su mali i veliki direktori državnih preduzeća i javnih ustanova državnim novcem raspolagali kao da je njihov (partijski), da koncesije nijesu naplaćivane na ugovorom predviđen način (možda jesu u glasovima), da su ministri i njihovi pomoćnici bivali angažovani u jednočlanim savjetodavnim i stručnim tijelima sa jedinim ciljem da naplate još jednu naknadu…
Ponoviće se već viđena priča: imenovanje uspjelo, institucija je umrla. Praktično na isti način na koji je izvršna vlast smirila Centralnu banku CG, prvu crnogorsku instituciju koja je pokušala da funkcioniše po principima proklamovane nezavisnosti u odnosu na izvršnu i zakonodavnu vlast.
“U prvoj polovini 2007. CBCG je utvrdila da postupanja Prve banke, u značajnijoj mjeri nijesu u skladu sa propisima, aktima poslovne politike banke, bankarskom praksom i primjenom propisanih kriterijuma”, pisalo je u odgovorima na Upitnik Evropske komisije koji je, krajem prošle decenije, pripremio vladin tim koji su predvodili tadašnji ministar finansija Igor Lukšić i njegov pomoćnik, prijatelj iz studentskih dana i budući ministar ekonomije Milorad Katnić.
Slijedio je (ne)očekivan rasplet. Država je novcem poreskih obveznika omogućila Prvoj banci da izađe iz dubioza u koje su je gurnuli njeni vlasnici i menadžment. Ugovor o pozajmici 44 miliona potpisali su Lukšić, u ime države, i Radoje Žugić, kao predsjednik borda Prve banke.
Guverner centralne banke Ljubiša Krgović biva smijenjen kao očekivana žrtva demonstrirane spremnosti CBCG da se, makar u maloj mjeri, suprotstavi uspostavljenom modelu vladavine po principu rodbinskih, prijateljskih i kumovskih veza. A zaslužni dijele nagrade.
Žugić se preko noći, iz Prve banke vratio u direktorsku fotelju Fonda PIO. Brigu o vraćanju državne pozajmice preuzeo je Lukšić, prvo kao ministar finansija a potom i u funkciji premijera. Žugića, potom, daruju zvanjem guvernera CB. Na poziv Mila Đukanovića daje ostavku i postaje njegov ministar finansija da bi kasnije, po Đukanovićevom naređenju, bio smijenjen i iz Vlade vraćen u Centralnu banku. Danas svoje nasljednike u vladi javno kritikuje i savjetuje kako da isprave (i) njegove greške.
CBCG je postala samo lijepa zgrada na dobroj lokaciji. U kojoj državno uhljebljenje i izdašnu platu dobijaju muževi i žene zaslužnih članova vladajuće koalicije. Njena nadzorna funkcija na finansijskom tržištu uspiješno je eutanazirana.
Ne treba, uvijek, odstraniti čelne ljude da bi pacifikovali neku neposlušnu instituciju u povoju (a sve su crnogorske institucije u povoju, ako uopšte daju znakove života). Nekada je sasvim dovoljno povesti „specijalni rat”. I dobiti ga, naravno.
Prije približno 12 mjeseci opozicija je tražila, i dobila, promjene propisa kojima su izborne manipulacije stavljene u nadležnost Specijalnog tužilaštva. Negdje u isto vrijeme glavni Specijalni tužilac Milivoje Katnić u Skuopštini je pričao o „specijalnom ratu” koji se vodi protiv njega i institucije kojom rukovodi. Novinari su prepoznali i u naslove svojih izvještaja stavili da iza napada na Specijalno tužilaštvo stoji niko drugi dotadašnji potpredsjednik Vlade Duško Marković. Katnić nije osporio ove interpretacije.
Više od stotinu krivičnih prijava koje se tiču uočenih i, nerijetko, dokumentovanih nepravilnost tokom izborne kampanje, a posebno na dan izbora, čame u fiokama specijalnih tužilaca. Umjesto očekivane borbe protiv bezakonja dobili smo bajkovitu priču o taliku crnogorskom. I dokaz da sva prijateljstva nijesu vječna.
„Sa Goranom Rodićem sam prijatelj 25 godina”, pohvalio se Katnić u istoj rečenici u kojoj nas je obavijestio da „postoji osnov sumnje da je advokat Rodić formirao kriminalnu organizaciju” sa naumom da ga podmiti. Zapravo, Rodić je prema priči koju ne može potkrijepiti ni jedan materijalni dokaz savjetovao svoje klijente da Katnića podmite sa nekih 500-600 hiljada eura. Što oni, navodno, nijesu prihvatili.
Onda smo saznali da je Katnić svom četvrt vijeka starom prijatelju čitao SMS poštu. Ne mareći da tako narušava zakonom garantovan povjerljiv odnos advokata i klijenta. Potom je prepiska objavljena u pokušaju da se dokaže jedna, potpuno pogrešno postavljena, hipoteza (vidi antrfile). Istovremeno su „prijatelj” i njegov klijent ostali uskraćeni za zakonom garantovao pravo da prije suđenja dobiju uvid u optužbe i dokaze tužilaštva. Još jedna institucija je pala u komu.
Opstrukcija pravde
Prvo smo obaviješteni da je Goran Rodić, ugledni advokat i umalo uspiješan kandidat za Vrhovnog državnog tužioca osumnjičen za „podstrekivanje na davanje mita” i „formiranje kriminalne organizacije”. Ni jedan dokaz za te tvrdnje nije predočen javnosti. Onda je javilo kako je Viši sud, na prijedlog Specijalnog tužilaštva, oduzeo pasoše poslanicima Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću, optuženima da su, do 16. oktobra prošle godine, pripremali državni udar. Tu smo, već, doznali i zašto. U obrazloženju odluke Višeg suda piše: “Tužilac je u dopuni prijedloga naveo da iz dostavljenih komunikacija između okrivljenog Knežević Milana i Gorana Rodića proizlazi plan i namjera za odugovlačenje krivičnog postupka, navodeći da se iz njih utvrđuje da će okrivljeni nastojati da po svaku cijenu izdejstvuju odlaganje krivičnog postupka tako što će tražiti od suda odlaganje radi pripreme odbrane, a nakon toga i traženje izuzeća postupajućeg predsjednika Vijeća…”. A onda i kako. Specijano tužilaštvo je do ovih „dokaza” došlo pregledom SMS prepiske Rodića i njegovog klijenta Kneževića. Poruke su se dan kasnije pojavile i u elektronskim i printanim medijima. Tako smo sami mogli da spoznamo suština cijelog slučaja. Spise predmeta koje je tražio 19. maja, Knežević je dobio 10. jula, nepunih deset dana prije suđenja koje je zakazano za 19. 2. I 21. jul. I o tome obavještava svog advokata. „U našem je interesu da se držimo zakona i osnovnih načela krivičnog postupka i tražimo ono što nam po zakonu pripada – sve spise i dovoljno vremena za pripremu odbrane”, odgovara mu Rodić predlažući da u suprotnom traže odlaganje ročišta a ako sudija to ne prihvati, njegovo izuzeće. Šta je tu nemoralno ili nezakonito? I jednako važno: trebamo li da istinu o 16. oktobru saznamo u valjanom sudskom postupku, ili kroz romansirane iskaze Paje i Sinđe?
Zoran RADULOVIĆ
Stav2 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
INTERVJU3 sedmice