Nijedna čaša što se pije,
nijedna zastava što se vije,
naša nije.
(M. Crnjanski: Jugoslaviji, u Zagrebu 1918.)

Orevuar Crna Goro, bonžur Montenegro, tako se u najkraćem može iskazati identitetska drama ove zemlje i naroda.

Montenegro u međunarodnim forumima, festivalima i sajmovima. Montenegro na međunarodnim sportskim nadmetanjima. Na privrednim i kulturnim smotrama isto Montenegro. U javnoj komunikaciji Montenegro, MNE. U posljednje vrijeme i u službenim dokumentima, javnim ispravama za unutrašnju upotrebu MNE i sve tako do savremenih patriotskih napjeva: junačko naše leglo, viva vero Montenegro.

Jedan naš pregaoc ustvrdio je da se ime Montenegro javlja i prije nego je za brda Zetina prihvaćen naziv Crna Gora. To će otkriće dobiti i zaslužena priznanja. Međutim, i prije naše „vječne” postojalo je barem pet Crnih Gora pod nazivom Montenegro, lokalnih kneževina, vojvodstava… od Španije do Krima. Ovu omašku primijetio je S. Berkuljan.

Crnogorska sklonost ka promjeni identiteta je uslovljena i manje urođena. Narod(i) slovenskog jezika na ovim prostorima živjeli su pod neprestanim pritiskom kao, uostalom, i „panonski sloveni” (M. Krleža). Pritisci su se javljali kao politički, kulturni, vojni i ekonomski. I dok je jezik (koji je u osnovi ostajao slovenski) amortizovao i potirao uticaje istorijske etnogeneze, njihove društvene tvorevine: pleme, država, religija, etos… Mijenjale su indentitet po više puta. Prije pojave imena Crna Gora i Crnogorci zvali su se Zeta i Zećani, a od vremena o kojem svjedoči Dukljanin, Dukljanski Sloveni i Duklja. Dukljaninov ljetopis posredno svjedoči kako je promjena imena bila i nepovratna promjena identiteta.

„Pošto sam zamoljen od ljubazne braće u Hristu i časnih sveštenika svetog mitropolitskog sjedišta dukljanske crkve, kao i od mnogih patricija, a naročito od mladića grada Bara, koji se zabavljaju ne samo slušanjem ili čitanjem o ratovima već i učestvujući u njima – kao što je to običaj kod mladih ljudi – da „Spis o Gotima”, koji se latinski naziva „Regnum Slavorum”, u kojem su zabilježena sva njihova djela i njihovi ratovi, preveden sa slovenskog na latinski jezik, a pošto se osjećam obaveznim prema vašem bratskom dobročinstvu, prisilio sam svoju starost u nastojanju da udovoljim vašoj molbi”. (prijevod dr S. Mijušković).

Dukljaninovo „djelo osobite vrste i jedinstvene nejasnosti” (Šišić) jasno je u jednom: narod(i) slovenskog jezika u Duklji imali su svoje ime i identitet „Godhorum”, koji će svoje ime promijeniti u Dukljane pod uticajem latinske kulture, jezika, crkve …

„Libellus Godhorum” ili na latinskom Kraljevstvo Slovena, M. Bogeski prevodi kao Knjižica o Gotima, što je bliže duhu našeg jezika od Mijuškovićevog „spis” („sitnu knjigu na koljenu piše”).

Nijesam znalac latinskog jezika, a ne znamo ni koliko je njime vladao barski sveštenik, ali da se jedan slovenski narod „duž obala mora” zvao Geti ili Gati nalazimo potvrdu i u „Slovo o puku Igorovom”, remek djelu stare ruske književnosti, nastalom u drugoj polovini dvanaestog vijeka, kada je nastao i Ljetopis Popa Dukljanina! (Tu bi moglo biti izazova za profesora Radomana, znalca Dukljaninovog djela i stare crnogorske književnosti)

Da su Gati, Geti ili Goti bili dio velike „federacije” slovenskih naroda: Rusa, Skita, Hrvata i drugih, koji su se graničili narodima „kože boje zalazećeg sunca” i narodima „kože boje mraka” (Vede), potvrđuju i mnogo stariji slovenski pisani spomenici.

Geti kao Sloveni spominju se u grčkim izvorima. S pozivom na njih V.D. Nikčević kaže: „U IX vijeku stare ere najveći dio Balkana, zapadni i srednji, nalazio se u sastavu moćnog Kraljevstva Geta.”

Ime Goti se i poslije Popa Dukljanina pominje u latinskim izvorima, sporadično i gotovo kao upozorenje. U jednom upustvu dubrovačkim poslanicima u Bosni, od 14. maja 1432. godine, rodonačelnik dinastije Kotromana identifikuje se kao Got. „Kotromano Goto … principo li reali di Bosna”. Ako je tako onda neće biti da je barski ljetopisac izbrkao i pomiješao dalmatinske, hrvatske i srpske župane i kraljeve, moravske vojvode, Hrvate, Srbe i Gote, kao što je pisao Ruvarac. Prije će biti da Grgura barskog nijesu sasvim razumjeli. To je vrsta dubinskog nerazumijevanja koja prati i zamjenu imena Crne Gore i Crnogorci u Montenegro i Montenegrini. Za takvo nerazumijevanje jedan Andrićev junak veli: „Švabski su lagumi na dugu fitilju”.

Bez obzira gdje se, zašto i kako začeo, proces se odvija uz gotovo frenetičnu podršku ili otpore interesnih grupa, ultra indipendista, globalista, masona i manjina, i većina ,neofolklorista, kleropopulista i vjerskih integrista. Mada ih je teško razabirati u gunguli razgradnje i čerupanja crnogorskog identiteta u kojem učestvuju: Montenegrini, Bošnjaci, Srbi…Intelektualni snajperisti, udruge, institucije…

For sale, Crna Goro. For sale.

Momir M. MARKOVIĆ