Negdje sam pročitao da samo jednu kap zla uspeš u jezero dobra da će se vaskoliko zamutiti, rekao mi je Đađo Kap dok sam ga gledao kako ga giht muči jednako kao želja da popije rakiju. Nije bio pijanac, daleko od toga, bio je hronični uživalac „trinaestojulke” jedine drugarice sa kojom nikad nije imao problema, kako je volio da kaže. Bio je bibliotekar, sada penzioner, šezdesetosmaš, dendi, ali nije bio tučaroš i prznica. Ako bi ga neko udario iz nekog bijesa – okrenuo bi mu drugi obraz. Nadimak Kap nije dolazio od prezimena. Već od „kapljice”, a ko ga je i kad skratio niko ne zna, pa ni Đađo. No da mu više ne oduzimam riječ:

Zašto nam je sve ljepše i bolje što dolazi sa strane? Zato što smo nezreli konzumenti i svog i tuđeg djela. Kako u društvenom konteksu, tako i umjetničkom. Danas lamentiramo nad mrtvim umjetnicima, a kad su bili živi progonila ih je i stručna i laička javnost. Svak je davao sebi za pravo da kritizira Ratka Đurovića, Velja Stojanovića, Živka Nikolića, Mirka Kovača, Miodraga Bulatovića, Borislava Pekića, Lubardu… i svi su glavom bez obzira otišli u druge sredine. Nije im bilo lako, ali su im duše bile mirne, iako ranjene neshvaćanjem u zavičaju.

Raspadom SFRJ stekli su se uslovi da se izvjestan broj umjetnika vrati u Crnu Goru, ali je došlo do razvoja medija. Nova epoha, sa sve digitalnom u kojoj živimo, sada hara sudbinama umjetnika. Možda gora i od one u socrealizmu i tranziciji, jer kapitalizam nema milosti, a on je čedo savremenog čovjeka.

Da me pogrešno ne shvatiš – sve što kvalitetno dolazi sa strane je dobrodošlo, da publika vidi i pročita, ali u tom kvantitetu ima manje kvaliteta nego ikada, jer u potrošačkom dobu kvalitet je skup proizvod. Onda kad se neko drzne i kaže pa umijem i ja to, ili mi je bog dao da i ja uradim nešto slično, možda i kvalitetnije ili ne, dočekuje ga horda nadrndanih priučenih kritičara i kritizera i zabavljaju dokone kritizere u javnim ustanovama gdje primaju platu i ne rade ništa, u kafanama gdje plaćaju da ne rade ništa, i na portalima gdje ih plaćaju da pišu svašta, a ne plaćaju porez na svinjarije. Ne može to više da se ispravi, i ne mora, ali čovjek kao biće mora da radi na svojoj kulturi i shvati da mržnja više troši i košta od dobrih namjera.

Kada mi se dogodi sukob sa kritizerima čija nemoć pripada kako lošem ukusu tako i lošim namjerama, ili pročitam da se to desi nekom koga cijenim i volim, upitam se šta se desilo sa nacijom koja je odrastala na „primjerima čojstva i junaštva”. To nema veze sa klasom, jednako reaguju siromašni i bogati. Mislim da nas je iznenadila blagoslovenost digitalnog doba. Da smo dobili slobode koje ne umijemo da kultivišemo. Da upravljamo njima, a ne one sa nama. To je kao sa alkoholom. Puno puta se upitam jesmo li mi pijani narod, koji je od nekih dobrih stvari svjesno ili nesvjesno napravio loše. Umjesto da se mirimo, svađamo se. Umjesto da pomažemo, odmažemo. Umjesto da zaboravimo posvađane prošlost i sadašnjost, prijetimo njima budućnosti. Vrlo sam zabrinut za nas kao narod koji mora biti kompaktan da bi osvojio blagorodnu budućnost, ako ne za nas, onda za svoju djecu. Živjeti od knjige, kao stvaralac ili bibliotekar, svejedno, teško je u Crnoj Gori odvajkada. Gorak hljeb, sine.

Godinama nijesam imao posao, a onda sam godinama mislio da me neko zafrkava kad mi uplati platu. Kao da sam krao nečije. I danas se zapitam da li moj posao bibliotekara mogu da radim iz ljubavi, volonterski. Mogao bih kad bih od vazduha živio. I možda bih pokušao, pa nek đavo nosi život, ali znam mnogo „bibliotekara” koji nikada nijesu došli ni na posao ni u biblioteku, jer ona može da živi od vazduha, pa što će joj ljudi, osim da je prašnjave još više, ili ne daj bože zapale. Ionako više niko ne čita knjige. Čitaju se lektire. Lektira nije knjiga, nego obaveza. Divna obaveza. Sve manje divna, jer je prijemčiviji „tač”. Ali, kako reče jedan velikan na pusto ostrvo uzalud nosiš kompjuter, nemaš ga gdje napuniti, a ponesi knjigu i punićeš sebe svaki dan. I nemaš se sa kim mrzjeti, osim sa sobom, a na to si davno navikao. Čim prvi put nijesi kao dijete dobio majčinu dojku, odmah si zamrzio sve što je sveto: majku i sebe. Majku što nema kad da ti da da dojiš i sebe što ne možeš da je natjeraš. Onda si mrzio sve redom. Prvo najbliže. Oca što starijem bratu kupuje bicikl. Brata što pola šampite daje djevojčici iz komšiluka a tebi curi voda na usta. Djevojčicu što ljubi najboljeg druga. Najboljeg druga što ima nove knjige a tvoje su stare, ostale od brata i tako sve do onog momenta kad mrziš najviše sebe što si se uopšte rodio, i majku što te rodila.

Biblija ima dobre namjere jer poznaje čovjeka. Ali ljudi ne vole Bibliju. Mrze je. Mrze sve što im soli pamet i nagovara na dobro. To se popularno kaže: Vodim svoj posao ili Vodi svoga posla. Jer, zaboga, ti si ili ja – individualci. Nijesmo, mi smo krdo gnua ili bivola koji se u određeno vrijeme seli za zelenom travom i vodom. Ne vodeći računa da su tako grupisani idealni za predatore. Veliki cilj traži žrtava velikijeh, rekao je naš suveren Nikola. Kad bih pričao o njegovoj mržnji, ne bih stigao ni na čas smrti da završim. A treba mi taj čas za sebe…

Ugasi svjetlo kad uzmeš knjige. One ionako mrze svjetlo. I ja mrzim njih što mrze svjetlo. I sebe što ih mrzim a od njih živim. I zaboravi sve što sam ti rekao. Ionako svi znaju što i ja, i ti, ali niko neće priznati. Čekaju nas seobe i velika djela. Ljudi moraju da prežive. Dobro i mržnja su opšta mjesta.

Salute mržnjo!

Obrad NENEZIĆ

Komentari