Niko od nije puzdano znao je li to biće muško ili žensko, ali smo sigurni bili da je biće. Daleko od toga da je bilo isfeminizirano. Muškarasto, Bože sačuvaj. Tražili smo mu škrge i peraja. Izmišljali kandže, kljunove i perje. Više puta išli njegovim stopama da pronađemo otisak kopita ili papaka. Ali jok. Ništa od toga. Ono je bilo biće, a kakvo Bog bi ga znao koji ga je stvorio i poslao na ovu planetu među dobre ljude da ih kvari – ili su oni njega iskvarili, budućnost će utvrditi. Na kraju mu je neko dao nadimak Buva, i ono je potpuno opravdalo to ime, jer je buva insekt bez krila čuven po tome što može hiljadu puta više skočiti od svoje visine. I to onako prejedena, nasisana krvlju, i do petnaest puta više od svoje težine.

Dugo mi je trebalo da shvatim da buve nemaju urođeni instikt za preživljavanjem kao ostala bića, poznata i nepoznata, već za skakanjem i prejedanjem. I, upravo, ta nedoumica me natjerala da se bavim Buvom. Nije lako bilo, jer ja kao običan homosapiens mogu da skočim koliko prosječan nekošarkaš, a trebalo je pratiti Buvu. Pokušao sam na inteligenciju, ali ona počiva na ustaljenom sistemu vrijednosti ljudi, tako da sam izgubio i na tom polju, a Buva je skakao i prejedao se neslućenom brzinom – od lokalnih do državnih struktura. Od potrčka, do božanstva. Onda sam se dosjetio da ni Buva ne može doskočiti administraciji pa da je elitna pčela ili osa, a ne skorojevićka buva. I da ne zaboravim – ko mi još jednom napadne lokalnu i državnu administraciju ‘baću mu oca, jer kako obični čovjek da shvati jedam ogroman opštinski ili državni aparat koji znojem, krvlju i vizijama pokreće progres. Strpljenje je car uspjeha svakojega, a kad to naučiš, uz ljubaznost administrativnih službenika doznaćeš i mnoge druge stvari, od kojih ne živi tijelo ali duh živi. No ova je priča za one sa dobrim želucem, koji mogu da progutaju tragiku Ibzenovih junaka, ili nemoć Čehovljevih da promijene i sijalicu (ili šteriku), ili one koje Fejdoa ne doživljavaju kao majstora vodvilja, već tragičara ljudskih slabosti.

Na daleko se čulo prijateljstvo gospodina A. i gospodina B, istaknutih partijskih djelatnika na lokalnom i državnom nivou, sve dok gospodin A. nije iskoristio džentlmenski kondom u slučajnom klinču sa gospođicom C, inače kćerkom gospodina B, pa kad je počeo da joj raste bruh, kako su gospodin B. i gospođica C. pravdali njihovo često bavljenje po zdrastvenim institucijama, đavo je odnio šalu. Međutim, prijateljstvo nije smio da odnese, jer je bilo isprepleteno interesima, kao svingerski seks rogatih poskoka. Sa svake strane je vrebala opasnost. Mediji su kružili oko njih kao gladni kojoti. Usukao i državni tužilac, jer nikada nije vidio bruh koji raste tom brzinom, a ništa se ne preduzima. Sve dok gospodin B. nije predložio gospodinu A. da gospođicu C. oženi njegov mlađani sin gospodin D. Divno, rekao je gospodin A, jednim metkom ću postati i otac i djed. Ali, ne lezi vraže, gospodin D. je u međuvremenu jednim metkom postao tata jer je napravio bruh gospođici E, mlađoj kćerki gospodina B. i mlađoj sestri gospođice C.

Pošto nemam vremena da učinim još koji preokret u ovoj porodičnoj građanskoj drami, preskočiću dobar dio raspleta, i odmah preći na zaplet sa početka teksta. Elem, dobri Buva, smetenjak koji je u partiji išao za bureke direktorima higijene, jer je viši čin morao da ide za ćevape poslovnim sekretarima, našao se, ni kriv ni dužan, na meti gospode A. i B. dok su čupali nevidljive dlake sa ćelavih tjemena od bezizlazne situacije.

Gledali su ga kako skakuće, onako napijen krvi od burekdžija, jer je insistirao da pola jednog istog bureka bude vruće, a pola toplo, onako idealno kako njegova direktorica voli da jede, pa dok pojede toplo, da ono vruće dobije idealnu temperature za direktorska nepca, jednjake i želuce.

– Buvo! – dreknuo je gospodin A. – Jesi li oženjen?

– Ne, Vaše blagorodstvo!

– Od danas jesi! – dreknuo je gospodin B. – I postaćeš otac odmah, za mjesec dana, kao iz ekspes lonca!

Svadba je bila kao svadba. Mlada je plakala. Djeveri, besposleni cvrčak i pijani bumbar, nijesu joj dali da se okrene da djeca ne bi ličila na ujčevinu, već na radne insekte iz porodice buva. Majke su plakale još više. Tate su htjele da tuku muzičare, jer je pola repertoara bilo o nekim nevjernim kuravama koje su ostavljale dobre i čestite momke i bježale za barabama i bitangama – i obratno… i već kako to ide. A Buva se nije spremao za medeni mjesec, već na bolji položaj. U ponedjeljak poslije svadbe je imenovan za sekretara sekretarijata za odnose sa javnošću… čije i koje niko nije znao… Ali zet gospodina B, nikako nije mogao da bude kurir za bureke… Taman kad se digla frka oko izmišljenog radnog mjesta Buvu su naprasno smijenili na bolji položaj – direktora agencije za progres nataliteta. I kad su svi bili srećni i veseli, a mali G. napunio godinu dana i kršten u crkvi gospodina A. i B, srećni otac Buva je digao čašu i počeo sa svojim instiktivnim skakanjem i najedanjem:

– Dame i gospodo, hvala vam za divnu ženu, hvala vam za divnog sina, hvala vam

za divno krštenje, hvala vam za sve ljudsko… ali ja, ipak nijesam čovjek, ja sam Buva. Vi ste mi dali i ime i rod i vrstu i porod, red je da vam kao takav uzvratim za sva dobročinstva od kad sam nastao do dana današnjeg. – Otpio je gutljaj rakije, jer mu je krv novopečene porodice polenula. – Gospodine A, kao jedan od prvih ljudi naše privrede nećete dozvoliti da se vaš sin, naš divni G, pati sa platom svog jadnog oca, već ćete da bi njemu bilo bolje, a meni teže, urgirati da budem u podjeli novog saziva Vlade.

– Ti mala bijedna buvo – otrglu se gopsodinu B, dok je sažaljivo gledao svog

partnera gospodina A. u čeljustima nadmenog insekta koji se nadimao i rastao već nekoliko puta viši od svoje stvarne veličine.

– Dragi tata, – Buva je zabio svoju žaoku u aortu gospodina B, i opet se malo

zakašljao od drugačije krvne grupe. – Ova mala bijedna buva je muž vaše divne ćerke, i otac vašeg divnog unuka, koji je pravio vaš divni prijatelj A, a kome ćete i rukama i nogama pomoći da u narednom sazivu Skupšitne priznate Buve kao manjinski ili konstitutivni narod, nama je svejedno, jer budućnost je naša!

– U to ime živjeli! – kroz suze izgovoriše prisutni i digoše čaše Buvi koji je već bio

dostigao sedam i po puta višu težinu od svoje stvarne i skočio bar petsto puta više od svoje visine…

A tek je bio na pola stvarnih mogućnosti, ushićeno je pomislila njegova supruga gospođa C- Buva.

Obrad NENEZIĆ