U svijetu u kojem svake godine umire dvadeset i pet jezika, sa kojima u nepovrat odlaze brojne dragocjenosti kulturne raznolikosti i svjetske baštine, višejezičnost je neophodnost koja se nameće.

To je jedan od odgovora na postojeću eru globalizacije, a jezičke kompetencije omogućavaju, između ostalog,bolje razumijevanje među narodima i kulturama, otvorenost uma, spremnost na dijalog, mobilnost.

Ako tome dodamo da je Crna Gora zemljakoja živi od turizma, stupila u proces brojnih međunarodnih integracija itreba izgrađene mlade ljude konkurentne na evropskom, izrazito kompetitivnom tržištu rada,onda smanjenje fonda časova drugog stranog jezikau osnovnom obrazovanju izgleda diletantski.

Nameće se pitanje da li su oni koji kreiraju i sprovode politiku izučavanja stranih jezika u našim krovnim institucijama obrazovanja svjesni koliku štetu možemo učiniti budućim generacijama smanjenjem broja časova izučavanja II stranog jezika.

Naime, njegov status u Crnoj Gorise formalno popravlja – vraća mu se zvanje obaveznog predmeta, ali se u odnosu na stanje koje je prethodilo pređašnjoj reformi, fond časova smanjuje čak za cijelu jednu trećinu!

Drugi strani jezik u osnovnim školama je u milosti i nemilosti slobodnog nahođenja raznih kratkovidih komisija, raznih zakulisnih savjeta pri obrazovanju, već godinama. Izbor II stranog jezika „doziraju”, ne uvijek suvislo i opravdano, velmože našeg obrazovanja – direktori. U nekim sredinama presudni su partijski uticaji na izbor jezika, a ne rezultati nastavnika, ne njihova stručnost i osposobljenost, niti potrebe u užoj i široj sredini.

Odlučeno je preko koljena – bez preciznog uvida u postojeće prilike i potrebe, bez projekcije za budući period, bez konsultacije sa strukom, sa ljudima iz školskog miljea.

Uz jednu javnu debatu koja to nije, gdje su reagovanja naših udruženja, kolektiva i pojedinaca,poslata na zvaničnu adresu Ministarstva prosvjete, zamrla u inboksima i protokolima nadležnih, koji se nijesu udostojilida barem pošalju onaj automatskiodgovor „hvala što ste dali doprinos javnoj raspravi”, kao ono kad pođu na odmor.

Uz stidljivo, nespretno i nedovoljno osviješteno reagovanje sindikata, čiju su snagu oslabilikolebljivi rukovodeći kadrovi- godinama jedni te isti -reforma se sprovodi kao po loju.

Sada kada će se II strani jezik u osnovnoj školi učiti po dva časa nedeljno u trajanju od četiri godine, počevši od šestog razreda, niko se ne pita o učincima koje će takav koncept donijeti novim generacijama. Nije im palo na pamet da, kad već smanjuju fond, spuste prag od kojeg se počinje, za jedan ili dva razreda?Istraživanja pokazuju kako učenje stranih jezika u ranoj dobi života unapređuje vještine kritičkog razmišljanja, kreativnost i prilagodljivost uma, a o tome koliko djeca mogu bolje da savladaju izgovor nekog jezika, i da ne govorimo.

Učenje više stranih jezika pomaže u širenju svjetonazora i razvija toleranciju i uvažavanje drugih kultura. Izučavanje jezikârazvija komunikacijske vještine, utiče na rast samopouzdanja, samopoštovanja i osjećaja samostalnosti, kažu stručnjaci. Ili, kako reče stara antička mudrost: „ Quot linguas calles, tot homines vales”- koliko jezika govoriš, toliko ljudi vrijediš. (Ne vjeruj nikad antičkoj mudrosti, kažu naši eksperti!)

Sve reforme su bolne, rekoše reformatori. Ova, kažu, želi da rastereti preopterećene učenike, što pozdravljamo, mi koji svakodnevno radimo sa njima. Međutim, kojeg gradiva, kojih predmeta i sadržaja ih uistinu treba osloboditi?

Nama se čini da je u pitanju restrikcija radnih mjesta, pod plaštom boljitka za naše preopterećene učenike. Voljela bih da nas demantuje kvalitativna promjena po pitanju kompetentnosti, opšte kulture i obrazovanja u obličju našeg novog ministra, kojoj smo se nedavno obradovali. Hoćemo li malo zastati i razmisliti, postepeno djelovati, gospodine ministre? U međuvremenu, koliko je novih učionica u izgradnji? Koliko kabineta opremljeno, dvojzičnih i višejezičnih odjeljenja se planira?

Evropa jepostavila standarde, ima već više od dvadeset godina, po kojima svaki čovjek treba da izučava / govori barem još dva jezika uz maternji. Ta višejezična Evropa kojoj težimo, značajno je povećala fond časova jezika u obrazovanju, smjenjuju se strategije, rade se uporedne analize.Izučavanje stranih jezika ima trend rasta.

U Luksemburgu recimo, djeca izađu iz sistema školstva sa tri, četiri jezika u koferu. Njemački i francuski govore kao svoj maternji, odlično vladaju engleskim, a oni koji su stranog porijekla (znamo da ih tamo ima prilično, i naše gore lista, takođe), svom maternjem jeziku koji uče u krugu porodice,kao adut više u višejezičnoj Evropi, mogu dodati i luksemburški – nenormirani jezik njihove male zemlje. Nijesu njihova djeca pametnija od naše, nego im je pružena prilika.

Naočigled svima, Crnu Goru svakodnevno posjećuje veliki broj stranih turista, a nemamo dovoljno turističkih radnika sa solidnim znanjem jezika, niti dovoljno zaista stručnih vodiča, pa se mogu sresti vodiči iz susjednih zemalja, koji kupe kajmak bez specijalnih dozvola za to. Sjetimo se samo onih silnih kruzera koji svakodnevno iskrcavaju na stotine turista očaranih ljepotama naše mile Boke, Lovćena i unutrašnjosti zemlje.

Naši studenti gube mogućnosti mobilnosti po Evropi usljed nedovoljno visokog nivoa znanja II stranog jezika, neophodnog da se aplicira za Erazmus plus i slične stipendije, ukoliko njihovi roditelji neulažu dodatno, i obilno, da to premoste.

A ne treba biti ekspert za jezik pa primijetiti kako bi naši diplomatski kadrovi mogli mnogo bolje vladati jezicima Evrope.

Ovo nije lament nad našim profesorskim normama koje će biti smanjene, niti nad nekim radnim mjestima u školama.I druge struke su pogođene ishitrenim odlukama, a ko će biti kolateralna šteta u ovoj restrikciji programa, normi i fonda časova, ostaje da se vidi. Ministar je najavio minimalne štete.

Žao nam je samo što djecu nećemo učiti od malena i u dovoljnoj mjeri šta je, pored ostalih znanja, najbolje da stave u svojkofer za Evropu: široke vidikei toleranciju–taj čudesninapitakneophodan našem bolešljivom društvu.Da uz druge kulture s kojimase saživeučeći jezike, razvijaju svijest o značaju i vrijednosti vlastite, sagledajunjenuautentičnost u novom svjetlu.

Putuj, Evropo, i dođi nam što prije u goste,pa da te dočekamo, gostoprimni kakvi jesmo. Samo, nadam se, ne kao u onom vicu-živoj istini– u kojoj je jedan naš gradonačelnik neku stranu delegaciju dočekaona aerodromu ne predvidjevši tumača, doduše na crvenom tepihu, onim gotovoneprevodivim,ustaljenim pitanjem, u narodnom duhu: „Mogaste li ?”. Pa tek onda telalio po gradu, ima li igdje ikog ko govori kakav strani jezik, da prevodi.

Potreba za stranim jezicima je očevidna. Oni će se učiti i pričati. Nužda zakon mijenja. Žalosno je što reforme onih koji odlučuju u obrazovanju, nemaju ništa vizionarsko, što se nije doraslo uzvišenojodgovornosti u oblikovanju mladih generacija i budućnosti ove zemlje.

Milica ŠĆEPANOVIĆ
(Autorica je profesorica francuskog jezika i književnosti u O.Š. „Oktoih” u Podgorici)

Komentari