Povežite se sa nama

MONITORING

OSAM MILIONA DUGA ZA KONCESIJE NA ŠUME: Kum ispred svih

Objavljeno prije

na

Vlada je prošle sedmice usvojila Izvještaj o radu Uprave za šume za 2016. Iz tog se dokumenta jasno vidi da se nastavlja sve ono što u upravljanju šumama godinama ne valja: većina koncesionara ne plaća redovno naknade za sječu, šume se ne održavaju kako bi trebalo, za zaštitu od biljnih štetočina troši se malo novca, borba protiv požara uspješna je samo kad ima sreće pa oni i ne izbiju.

Prema knjigovodstvenoj evidenciji Uprava za šume je utvrdila da su ukupne obaveze svih koncesionara i pravnih lica po osnovu zaključenih ugovora o prodaji drveta u dubećem stanju, 31. decembra prošle godine iznosila 8.041.848 eura. I 17 centi.

Objašnjeno je da se taj dug odnosi na potraživanja koja datiraju još iz vremena funkcionisanja akcionarskih društava, koja su kasnije bila predmet likvidacije ili privatizacije kao što su AD Gornji Ibar Rožaje, DOO Vektra Jakić i slično. ,,Činjenica je da je dug u gore pomenutom iznosu evidentiran kod Uprave javnih prihoda i smatramo da ovo pitanje treba ozbiljno analizirati, potruditi se da se naplate potraživanja u svim predmetima u kojima je to moguće, a ona koja su nenaplativa, otpisati na zakonom dozvoljen način, kako bismo imali realno stanje istih”, smatraju u Upravi za šume. Nijesu objasnili šta ih sprečava da sami, makar ugrubo, izračunaju koji dio tog duga se odnosi na postojeće, a koji na firme koje više ne postoje.

Dug ,,poslovnih partnera” najveći je, očekivano, u opštini Pljevlja –

4.272.151 euro, slijede Rožaje sa 1.082.238. U ostalim opštinama dug je znatno manji – Nikšić 481.257, Kolašin 411.473, Podgorica 354.317, Žabljak 350.918, Plužine 333.174, Berane 286.152, Plav 268.460, Bijelo Polje 190.228, Andrijevica 9.460, Mojkovac 2.015 eura

Najveći gubitnici u ovom poslu su opštine jer se novac od naknade za dobijanje koncesija dijeli prema propisima tako da 70 odsto pripada lokalnim upravama, a 30 odsto državnom budžetu.

I kada je riječ o dugovima za prošlu godinu najgore su prošla Pljevlja. Od duga vrijednog 1.207.483 eura, plaćeno je 356.488. U Bijelom Polju zaduženje je iznosilo 560.929, plaćeno je 186.162 eura. U Rožajama je umjesto 885.984, plaćeno 627.406 eura. U Podgorici dug iznosi 154.169, u Mojkovcu 120.700, u Plavu 39.858 eura. Nije plaćeno ništa.

Razne se zanimljivosti mogu uočiti čitanjem Izvještaja. Ukupan dug za ugovorenu količinu drveta tokom 2016. na osnovu dugoročnih ugovora iznosio je 2.662.230 eura. Plaćeno je 1.255.380, neplaćeno 1.406 850 eura.

Kod jednogodišnjih ugovora situacija je bitno drugačija. Zaduženja su iznosila 1.969.920, naplaćeno je 2.757.953 eura. Upava je objasnila da nesklad u ciframa potiče otud što su platili ,,prethodne obaveze”. Pošto se Uprava za šume nije potrudila da prikaže šta je ko platio od ranijih dugova, a šta od tekućih, nije se lako snaći u ciframa koje su predočili javnosti.

Ipak, stvar je manje-više jasna: ljudima koji imaju jednogodišnje ugovore država može da priprijeti time da će, ako ne plate dugove, naredne godine ostati bez prava da sijeku drvo. Drugo su strateški partneri. Oni mogu šta hoće.

Ubjedljivo najviše drveta posjeklo je DOO Vektra Jakić biznismena Dragana Brkovića u Pljevljima. Tokom prošle godine ,,ugovorena bruto drvna masa” bila je 86.930 kubika. Za to su trebali da plate 888.808 eura. Posjekli su 41 odsto, odnosno 35.639 kubika, platili nijesu ništa.

U maju će se navršiti deset godina odkad je Vlada dala saglasnost za potpisivanje ugovora između Uprave za šume i kompanije Vektra Jakić DOO Pljevlja o davanju prava na korišćenje šuma u državnoj svojini i ustupanje poslova uzgoja šuma, izgradnje i održavanja šumskih saobraćajnica i poslova zaštite šuma u PJ Pljevlja na 30 godina. Prema tom ugovoru, koncesionar je dobio pravo na sječu 140.000 kubika godišnje. Iako javnosti nije poznato kako je došlo do smanjenja ugovrene sječe, na neki način je dobro barem to što ne sijeku koliko bi mogli.

Nikakvo iznenađenje, zbog prilika u kojima se živi u ovoj državi, ne bi bilo da su i odredbe prvobitnog ugovora u međuvremenu ispod žita izmijenjene, ali u njemu piše da država ima pravo da traži raskidanje ugovora sa koncesionarom ,,ukoliko koncesionar ne plati dvije uzastopne mjesečne rate koncesione naknade ili ako ukupno ne plati tri mjesečne rate koncesione naknade tokom jedne kalendarske godine”. Ne važi, jer kum nije dugme.

Još jedan razlog za raskid ugovora, kako je zapisano, jeste ,,bitna povreda” poslova koji se odnose na uzgoj i zaštitu šuma. U zaštitu šuma spada i zaštita od požara. O tome u ovogodišnjem Izvještaju Uprave za šume piše: ,,Koncesionar Vektra Jakić iz Pljevalja ima obavezu organizovanja zaštite šuma od požara. Dosadašnja iskustva pokazuju da koncesionar Vektra Jakić nije u potpunosti kadrovski ni tehnički osposobljen da izvršava navedene poslove, naročito kada je obim požara ogroman, kao tokom 2012”. U drugim godinama požari su , srećom, bili manji.

Nikad niko da se zna nije razmotrio mogućnost raskida ugovora sa Vektrom Jakić. Umjesto toga, iznova i iznova Brković obećava razna čudesa koja samo što se nijesu desila. Posljednja velika parada bila je uzimanje para iz kredita Abu Dabi razvojnog fonda. ,,U jednom od najmodernijih pogona za proizvodnju peleta u regionu radi 30 novoupošljenih radnika koji su tokom prethodnih mjeseci prošli obuku od strane predstavnika proizvođača opreme. Da je investicija realizovana iz kredita Abu Dabi razvojnog fonda realizivana po planu i da daje očekivane efekte, uvjerio se tokom posjete fabrici potpredsjednik Vlade Crne Gore Petar Ivanović”, brujali su mediji. Pelet se, tamo gdje su stvari uređene, pravi od piljevine koja ostaje kad se od drveta napravi nešto. Vektra Jakić je zasad osvojila proizvodnju drvne građe. Premda, mora se priznati, kad naglas sanjaju, izgledaju fascinantno.

Ni drugi poslovi oko šuma ne cvjetaju. Uprava u Izvještaju priznaje da je ,,zabrinjavajuće” što se, nekoliko godina unazad, obezbjeđuju samo sredstva za obnovu šuma, dok se druge vrste potrebnih radova zbog nedostatka novca u potpunosti zapostavljaju. Šumu treba njegovati.

Za zaštitu šuma od biljnih bolesti i štetočina tokom 2016. potrošeno je ukupno 7.875 eura. Taj podatak govori sam za sebe.

Preko trideset hiljada kubika označeno je kao ,,sanitar”, drvo koje je trebalo posjeći. Nije posječeno ništa.

,,Nesumnjivo je da najviše štete u šumama nastaje kao posljedica požara, a nakon toga štete koje nastaju kao posljedica nerealizacije planskih dokumenata. Ukoliko se ne vodi računa o mjerama koje zaštita preporučuje – pretjerano prosvetljavanje sastojina, neodgovarajuća obnova, uklanjanje stabala koja nisu iskoristila svoj proizvodni potencijal, zanemarivanje stabala budućnosti, ne vođenje računa o stabilnosti sastojina, zdravstvenom stanju i vitalnosti – neminovne su greške, koje vode u šumsko-uzgojne neuspjehe sa posljedicama populaciono-ekološke degradacije. Ove posljedice, kao i posljedice kod šteta od požara, ne mogu se sanirati za nekoliko decenija. Mogu se izbjeći samo održivim gazdovanjem šumama u skladu sa planski propisanim dokumentima”, piše u Izvještaju Uprave za šume.

Pošto održivog gazdovanja nema, ostaje nam da brojimo decenije tokom kojih posljedice neće moći da budu sanirane.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun

 

Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.

Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.

Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.

Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.

Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.

U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.

Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.

Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje

 

I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.

Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.

Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.

I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.

U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”.  Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.

Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.

Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan,  glavni urednik Monitora,  podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.

Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.

Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.

Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.

,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“

Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode  borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.

Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.

„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.

Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.

Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.

Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.

Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo