Povežite se sa nama

KAFIĆARENJE

OTO

Objavljeno prije

na

Jedna me je fotografija podsjetila na školsku noćnu moru. Sjećate li se vi predmeta Opšte tehničko obrazovanje, skraćeno OTO?

To je onaj vjerovatno najbesmisleniji predmet koji su mogli da izmisle, sa isto tako najfrustriranijim nastavnicima I profesorima koji su mogli da vas snađu

Fotografija koju sam vidjela je ona šegica čudnog oblika, kao ogromno slovo U sa kojom praktično ništa niste mogli da isječete, i koja bi čim počnete nešto da radite obavezno pukla.

OTO je podrazumijevalo i kupovinu posebnog socijalističkog samoupravnog pribora za isti predmet u kom se nalazila gomila lima, nekakvih rupičastih šper ploča, žica, šrafova, uvojaka i navojaka sa kojima nisam imala pojma šta treba da radim.

Problem je obično nastajao kada bi došao trenutak da se ti nazovi uređaji ocijene.

Sjedela bih na času i drhtala dok bi nastavnik prozivao, i kao za baksuz ja kao Bajković uvijek sam negdje na početku pod rednim brojem dva eventualno tri. Da ću imati sreće pa da zvoni i tako budem Saved by the bell mogla sam da računam samo ako bi riješio da proziva đake od posljednje strane, što se gotovo nikada nije deševalao.

E sada. Nije da nisam imala tehnički pismene ljude u svojoj familiji koji su mogli da pomognu. Moj otac recimo, bio je jako vješt sa tim konstrukcijama. Rukat što bi rekao naš narod. Međutim, iz predmeta OTO je dobijao čistu jedinicu, kec kao vrata. Eventualno dva. Što je i za njega bilo poražavajuće.

U sedmom razredu sam zbog ovog predmeta umalo izbačena iz škole. Zbog neopravdanih časova. Moje jedini izlaz je bio da nakon te na jedvite jade skrpljene dvojke prestanem da idem na časove. Što naravno nije naišlo na veće razumijevanje od strane razrednog starješine & školskog kolektiva uopšte. Pa čak ni u mojoj kući. Kako sam se provukla kroz iglene uši, nemam pojma. Vjerovatno sam uspjela da izmislim neku srceparajuću priču o tome kako su me kao bebu zamijenili u porodilištu pa još trpim emotivne traume.

Slično je bilo i u osmom razredu. Samo što je osmi podrazumijevao u mom slučaju drastičnu promjenu sredine, patnju za crnogorskim jugom i morem, i mimo svega strujna kola na časovima tehničkog. Ne znam kako, ali u knjižarama je uvijek postojao problem sa dva pribora od dva različita proizvođača, i naravno jedan od ta dva nikada nije bio dobar i kompletan a kao po defoltu uvijek bih ja imala taj pogrešni. I, što je najgore, ni malo jeftin.

Postojala je mogućnost kupovine novog, ali dok bi se snašli za novac, taj pravi bi bio povučen . To sam slobodno mogla da nazovem i Prokletstvo tehničkog obrazovanja koje nikako da me napusti. Padalo mi je na pamet da idem kod hodže ili na neku seansu, ali em što košta em što ne primaju maloletnike bez roditeljske pratnje.

Beogradski nastavnik nije dozvoljavao mogućnost vađenja na teoriju, koje praktično nije ni bilo. Dakle, jedino mi je preostalo kako znam i umijem da skrpim to prokleto strujno kolo i da ga ntjeram da radi ukoliko sam željela da upišem bilo šta što nije vezivano za zanat, što mi iz današnje perspektve djeluje kao prilično čudna odluka, sa obzirom na to da sve zanatlije koje poznajem žive mnogo bolje od mene.

Nakon časova i časova, hiljada i hiljada šegica , pogrešnih navoja , okretanja i bacanja, zatim ponovnog sakupljanja to strujno kolo je nekako proradilo. Vrisnula sam i skočila iz klupe, dotrčala do nastavnika ne bih li mu brže bolje pokazala taj neviđeni uspjeh, to čudo, tu divotu koja se okreće, da bi me on pogledao ispod đozluka, rekao hm i vrati se na mjesto, nisam danas planirao da ocjenjujem.

Ni sljedećeg ni jednog narednog moj ručni rad nije htio da mrdne. Kumi, moli, ništa. Ni makac. Crkao dabogda mrlmljala sam u sebi dok sam znojila u tim osudnim trenucima . Završilo se tako što sam prokleto tehničko zauvijek ostavila u školskim klupama, mrzeći ga kao ništa do tada.

Počela sam sve ovo da pišem zato što u opštoj jugonostalgiji jedina stvar za kojom nikada neću zažaliti jeste upravo ona šegica sa početka teksta.

Iva BAJKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KAFIĆARENJE

Muke roditeljske

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretpostavljam da svi mi ponekad uhvatimo sebe kako ponavljamo riječi naših roditelja, pa se ugrizemo jer uz to ide naravno sjećanje na one tinejdžerske dane, kada smo puni bunta obećavali sami sebi da nikada nečemo biti kao oni. (više…)

Komentari

nastavi čitati

KAFIĆARENJE

Tetke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prije izvjesnog vremena, internetom je prostrujila vijest da su tetke u Srbiji dobile status trećeg roditelja.

Šala je krenula sa poznatog satiričnog portala NEWS Net. No sudeći po tome koliko je puta preuzeta, bilo je i onih koji nisu shvatili da je riječ o šaljivom tekstu, koji je skrenuo pažnju na učestale izlive emocija tetki prema djeci svojih braće i sestara. (više…)

Komentari

nastavi čitati

KAFIĆARENJE

Lunje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prije desetak dana u medijima je objavljena priča o eutanaziji trideset pasa iz podgoričkog azila. Ljubitelji životinja su se digli na noge i pokazali zavidnu solidarnost, te su svojim mejlovima i peticijom uspjeli da ako ništa drugo, organizuju sastanak sa predstavnicima gradske uprave, tačnije u Sekretarijatu za komunalne poslove i saobraćaj. (više…)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo