Povežite se sa nama

OKO NAS

PČELARI BROĆANCA PROTIV MEĐEDA, PRIRODE I NEBRIGE VLASTI: Bjekstvo iz slijepog crijeva

Objavljeno prije

na

mijo-vujovic-sprema-pcele-z

Pčelare nikšićkog sela Broćanac i njihove uljanike ovih jesenjih dana posjećuje nemili gost: međed iz tamnih šuma planine Ligunar, koji je odlučio da popuni zalihe šećera za zimu. Rezultat njegovih posjeta su tri uništene košnice pčelaru Jovanu Vujoviću i isto toliko njegovom rođaku Miju Vujoviću.

Jovan se još ne povlači sa svojim košnicama. Međed je, priča, potpuno ignorisao sve prisutne u kući, kao i psa, rase šarplaninac, koji nije ispuštao nikakve zvuke prilikom posjete neobičnog gosta, kako je bilo očekivano. Mijo Vujović, čija je kuća prva na udaru, za razliku od rođaka, sa svojim pčelama bježi u grad. Bježi od još jedne napasti od koje nema niko da zaštiti jadne seljake, kako kaže on.

,,Uputili smo se nekadašnjom Nikšićkom ravnicom, na kojoj je danas Slansko jezero, prema selu Broćanac, planini Ligunaru i Pustom liscu, do granice stare Crne Gore, gdje smo zatekli bivšeg šumara i pčelara Radomira Mija Vujovića koji nerado govori za medije, jer kaže da je razočaran i ljut na samu prirodu koja se mnogo promijenila…”, ovako bi Mijo počeo reportažu o sebi kada bi on bio novinar ali nije, kaže. On je pčelar i zemljoradnik, bio je i šumar, i muči se čitavog života sa nemilosrdnom prirodom Katunske nahije. Nekih godina pobijedi i njegov rad donese rezultate, ovoga puta priroda ga je ,,bacila na pleći”.

Surov je to kraj, kamen i drača, voda koje nema dovoljno ni za piće. Nezapamćene suše ovoga ljeta obesmislile su sve napore šezdesetpetogodišnjeg Mija Vujovića i njegovih tridesetak komšija. Nevolja nevolju stiže: ove godine suša, prošle godine kiša, naročito pamte ogromni snijeg prije četiri godine kada su bili u izolaciji više od dva mjeseca iako su na svega desetak kilomatara od centra Nikšića. Ali to njima nije smetalo da tada ponude svoju pomoć u čišćenju Podgorice za vrijeme sniježne blokade i ponosni su na to.

„Bilo je palo malo snijega te zime, oko metar i po, nijesmo nikome kaživali, mada ne nije niko ni pita, nijesmo imali obraza kad smo viđeli kako je Podgorica paralizovana. Zvali smo krizni štab u Nikšiću, ako treba da se čisti Podgorica mi smo na raspolaganje”, smije se se Mijo dok se sjeća te zime i odnosa grada prema njihovom selu. Dok nas čašćava medom u saću kojeg je kaže oteo od međeda i kojega mora imati na trpezi za goste – iako je godina za pčele nikakva, priča o svojoj borbi.

,,Evo vidite i sami kako se ođe živi. Sekam više no mogu, neće li se što prije crknut. Najsavremenija mi je mašina motika. Ako što ubačiš u zemlju to moraš kropit stalno, a vode nema. Kiše kad trebaju ne padaju – u poslednjijeg šeset godina ovakve godine nailazilo nije, ovakvoga rada i muke, a da čojek nema nikakve koristi. I za sve jade još i ova dlakava napast iz šume što mi nagrdi pčele a kojeg kažu ne smiješ poprijeko pogledati”, priča dok pokazuje polomljene košnice koje je nosio u Nikšić da pokaže inspektoru za šume Radomanu Suknoviću.

,,Odma mi je rekao: ‘Mi to ne plaćamo. Stavi čobanicu oko uljanika, ja sam tako uradio u Pivu”, tako me savjetovao. Stavio sam ja sijalicu da gori po svu noć, ali izgleda da je međedu još lakše, sve mu osvijetljeno. I šta ću onda nego bježati sa njima za Nikšić”, kaže. Sve to košta, objašnjava. ,,Najgore su ovakve godine za pčele, stotinjak košnica koje treba prihranjivati šećerom kada je suša i cvjetovi nemaju nektara, a i tako prihranjene ne garantuju da će preživjeti sledeću zimu. Ali mora im se davati, eto, samo da se održe u životu”.

Proći će i ova godina, a kao svi Katunjani i Mijo voli malo popričati o istoriji a i o sadašnjem stanju u kraju za koji kaže da je ,,osta slijepo crijevo koje je vazda pod upalom evo pedeset godina, pa ne znam šta da se radi”

,,Kako su mi pričali stari ljudi, velike pamtiše i pametari, istoriju Katunske nahije nije lako ispričati. Od dolaska kralja Nikole za gospodara pa do njegova odlaska bilo je dosta Veljijeg ratova, svako brastvo je imalo velike gubitke braneći Crnu Goru i ne samo nju no i đe nije trebalo ginuti, a bogami nije ni se nimalo lijepo vratilo. Došlo je vrijeme da smo se dobro raselili a većinom je osta na ovo svoje vjekovno ognjište oni koji nije kadar niđe drugo. U Broćanac ima još trides-četrdes stanovnika, ljudi i žena starosne dobi prosjek sedamdeset pet godina. Ima škola koja je rađena prije sto i više godina i danas radi, ima učitelja i drugog osoblja, ne znam ima li đaka”, raspričao se Mijo uz ledeno nikšićko pivo.

Mijo je radio trideset godina kao šumar. Od prošle godine je u penziji.

,,Dugo sam odlagao penziju, a dali bi mi je odavno ti doktori kad me vide ovakvoga, no mi je bilo žao radi firme jer mi je pomogla i stambeno i materijalno, odoh i bez stana i bez otpremnine, a najstariji sam bio u njoj po godinama”, sjeća se stari pčelar.

Njegova porodica je u Nikšiću, djeca su odrasla, rade i rijetko ga posjećuju. ,,Vamilja mi je u Nišiće upošljena, više ja navrnem kod njih, no oni kod mene. Boje se i od pčela i od motike, a i ne umiju da dođu u ovu šikaru i u ove krše, dobro ste i vi došli. A imam da svarim nešto na usta no čeljade nije kadro samo ni jes”. Dosta je razgovora. Odlazi Mijo svojim pčelama da ih priprema za bjekstvo.

Ne nosi pčelarsku kapu, poznaju ga sve one, tvrdi.

Bato PEROVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo