Povežite se sa nama

MONITORING

Pendrekom na pendrek

Objavljeno prije

na

Još malo pa će se navršiti godina Vlade dr Igora Lukšića i isto toliko dug status vršioca dužnosti direktora Uprave policije (UP). Kada je krajem prošle godine Milo Đukanović podnio ostavku na premijersku funkciju, okončan je i mandat Veselina Veljovića. Propisano je da starješini organa uprave – a to se odnosi i na direktora UP – prestaje dužnost ostavkom, razrješenjem ili prestankom mandata Vlade. No, Veljović je ostao na dužnosti, a propisi ne oročavaju njegov v.d. status. Ivan Brajović, ministar unutašnjih poslova i javne uprave, nije dostavljao Vladi prijedlog kandidata za imenovanje direktora UP-a. U međuvremenu, 29. jula ove godine, usvojene su izmjene Zakona o državnoj upravi, čiji je čl. 44 inoviran uvođenjem procedure javnog konkursa i za izbor direktora UP-a.

Uprkos izmjenama u proceduri odabira kandidata, Brajović i dalje ima formalno-pravne poluge da utiče na prijedlog ko će biti direktor policije. Kao resorni ministar, on donosi odluku o raspisivanju konkursa na koji se primjenjuju odredbe Zakona o državnim službenicima i namještenicima.

Krupne dileme čekaju na rasplet. U vladajućoj koaliciji još nijesu dogovorili da li će policija ostati samostalni organ uprave, ili će se vratiti u sastav MUP-a. Brajović i SDP su sada transparentno za opciju da se policija vrati pod ingerenciju MUP-a, kako je i bilo do 2005, kada je dotadašnja Služba javne bezbjednosti (SJB, uniformisana policija) izdvojena u samostalni organ uprave.

Da li će policija biti vraćena u MUP? Iz SDP-a najavljuju da će se to riješiti usvajanjem novog Zakona o policiji (ili unutrašnjim poslovima). Lukšićeva vlada je programom rada za ovu godinu obećala da će ga usvojiti „do kraja trećeg kvartala”. Taj rok je istekao a prijedlog nije razmatran na sjednicama Vlade.

Ostane li sadašnje rješenje – da je policija samostalni organ uprave – direktora UP-a bi nakon sprovedenog konkursa imenovala Vlada na prijedlog resornog ministra Brajovića. Ali, ukoliko policija bude u sastavu MUP-a, Brajović će imati nešto veći uticaj na izbor, jer čl. 44 Zakona o državnoj upravi predviđa da direktora, nakon konkursa, imenuje ministar unutrašnjih poslova po prethodno pribavljenoj saglasnosti Vlade.

Iz Brajovićevog kabineta su se 16. novembra oglasili saopštenjem da je izrada novog Zakona o policiji „u završnoj fazi” . Neslužbeno, javnost je sa iste adrese informisana kako se neće raspisati konkurs za šefa UP-a dok se novim zakonom ne utvrdi status policije u odnosu na MUP.

Podsjetimo, sadašnji status UP-a i njenog direktora je izuzetak. Za razliku od Veljovića, šefovi najvećeg broja evropskih policija imaju potpunu političku, dakle, ministarsku odgovornost za borbu protiv kriminala.

Prethodno su se DPS i SDP – negdje od 2003. godine – prepirali oko procedure ko treba da bira direktora policije, Vlada ili Skupština. Brajović je, kao poslanik SDP-a, bio jedan od onih koji su insistirali da se izbor obavlja u parlamentu, ali je promijenio mišljenje i s partijskim drugarima 2005. uredno glasao za postojeće rješenje koje je nametnula DPS.

Štoviše, čelnici SDP-a su se povodom usvajanja postojećeg Zakona o policiji razmetali izjavama kako je izmještanje iz MUP-a nalik kopernikanskom obrtu u reformi policije. Njihov kadar, tadašnji načelnik SJB Mićo Orlandić predao je oktobra 2005. dužnost Veljoviću a prvi ministar unutrašnjih poslova u crnogorskoj istoriji bez uticaja na rad policije je postao Jusuf Kalamperović iz SDP-a.

Kalamperovića je naslijedio Brajović juna 2009. godine. Od tada, svako malo, traži povećan uticaj na rad i kontrolu policije. Oko pola godine pošto je izabran čekao je da predloži reizbor Veljovića za direktora UP-a da bi u zamjenu dobio izmjene Zakona o policiji kojima je Unutrašnja kontrola stavljena pod njegov neposredni nadzor. Dotad je Veljović sam sebe kontrolisao.

Pokazalo se da je Unutrašnja kontrola jalov instrument nadzora Veljovićeve policije koja, prema posljednjim objavljenim podacima, broji oko 5.550 službenika sa platama finansiranim iz prosječnih godišnjih budžeta iznad 60 miliona eura. Veljović je potpuno nezakonito, mjesecima Unutrašnjoj kontroli uskraćivao pristup elektronskim bazama policijskih podataka – evidencijama zaposlenih.

Ko je sve i po kojem osnovu zapošljavan u policiji – da li su među njima i lica sa krivičnim dosijeima – ostaju samo neka od otvorenih pitanja.

Monitor je ranije objavio neke od dramatičnih činjenica o teškim kriminalnim ili, u najmanju ruku, kontroverznim ulogama aktivnih i bivših policajaca. No, Brajović i njegova Unutrašnja kontrola su identifikovali samo neke od problema, bez zasijecanja u dubinu.

Brajović je u Policijskom glasniku (oktobar 2010), službenom listu UP, tvrdio da se „ne smije dozvoliti da mali broj neodgovornih i neprofesionalnih pripadnika policije baci sjenku na pošten i požrtvovan rad ogromnog broja naših kolega”. Po Brajoviću, postoje „drastični” slučajevi, poput ovih: „Ne može se biti na bolovanju, a raditi kao taksista ili obezbjeđivati neke sumnjive osobe ili lokale”.

Problemi su, velimo, mnogo dublji. Kako smo izvještavali, Veljović se od preuzimanja dužnosti direktora policije okružio svojim kolegama iz Specijalne antiterorističke jedinice (SAJ), kojom je od 1995. do 2005. komandovao.

Infiltracija „sajovaca” ali i nekadašnjih oficira u rukovodećoj strukturi već je u opservacijama uočena u izvještaju Misije OEBS-a za 2010, gdje se konstatuje kako je u „Upravi policije i dalje prisutna stara predreformistička vojnička kultura”.

Nekadašnji pripadnik SAJ-a i kasnije zapovjednik Posebne jedinice policije Zoran Tomčić bio je rukovodilac Unutrašnje kontrole, a od jesenas direktor Forenzičkog centra. Miljan Perović, takođe „sajovac”, načelnik je Sektora za obezbjeđenje ličnosti i objekata. Mladen Marković, sadašnji komandant SAJ-a, bio je člana njegovog Kabineta. Starješina u SAJ-u bio je i Dragan Blagojević, rukovodilac Područne jedinice Nikšić, itd.

Najviše kontroverzi i dalje je oko „sajovca” Mirka Banovića, ranijeg šefa Veljovićevog obezbjeđenja. Banović je navodno tokom proljeća 2007. prijetio tadašnjem članu Savjeta za građansku kontrolu rada policije Aleksandru Zekoviću. Sumnje, kako to već biva, nijesu dokazane. Zekovića je u februaru o.g. Tužilaštvo obavijestilo da je njegov slučaj zastario; još gore, iz tužilaštva su ga informisali i da nikakve mjere nijesu preduzete da se Banović procesuira uprkos podnesenoj prijavi i dokazima.

Nebojša Medojević, predsjednik PzP-a i član parlamentarnog Odbora za bezbjednost i odbranu, proljetos je lansirao tvrdnju da je „bliski saradnik Veljovića, ranije povezivan sa prijetnjama aktivisti za ljudska prava Aleksandru Zekoviću, ključna veza Veljovića i zagoričkog klana” a da je njegova „ogromna lična imovina višestruko veća od primanja koje ima iz državne službe”.

Mirko Banović je rođeni brat Marinka Banovića, nekadašnjeg policajca izbačenog iz službe zbog pokušaja šverca kokaina, koji je javnosti poznat kao tjelohranitelj i kafanski toro Veselina Barovića.

Zagorički klan, s kojim je navodno Veljović preko posrednika u dilu, „odgovoran je za prebijanje direktora i vlasnika Vijesti Željka Ivanovića, kao i za ubistvo Srđana Vojičića i prebijanje Jevrema Brkovića”. Medojević je o svemu tome obavijestio državnu tužiteljku Ranku Čarapić, no nema potvrde da je ona tim povodom pokrenula istragu.

U međuvremenu, Veljović je tužio Medojevića zbog povrede časti i ugleda. Zoran Piperović, advokat braće Banović, zbog njihovog dovođenja u vezu sa ubistvom Srđana Vojičića, oglasio se tvrdnjom da bi trebalo „omogućiti institucijama sistema da rade nesmetano svoj posao, što je najbolji garant za utvrđivanje istine o tom nesrećnom slučaju”.

Nakon što smo objavili kako je Mirko Banović pred Osnovnim sudom u Baru nepravosnažno osuđen zbog krivičnog djela zlostavljanja i mučenja, te da je, uprkos tome ostao u službi kao komandir u SAJ-u, za taj slučaj se zainteresovao Aleksandar Zeković. On se obratio ministru Ivanu Brajoviću i Veselinu Veljoviću odvojenim pritužbama.

Brajović je preko Unutrašnje kontrole sproveo postupak provjere navoda izvještača Monitora. Iz njegovog odgovora Br. 01 – 2419/2 od 12. septembra o.g. se doznaje kako je Banović, skupa sa još nekim kolegama iz SAJ-a, po krivičnoj prijavi M.B. iz Podgorice za zlostavljanje i mučenje iz 2005, osuđen najprije juna 2010. a onda u ponovljenom postupku 19. maja o.g. pred Osnovnim sudom u Baru na kazne zatvora od po jednu godinu, uslovno na dvije.

Banović je, dakle, još uvijek zaposlen u Veljovićevoj policiji. Kako funkcioniše „kontrola” zakonitosti rada Veljovića i UP-a, pokazuje i navod iz citiranog dopisa. Brajović, preko kabineta, izvještava Zekovića da je postupak po žalbi i Banovića pred drugostepenim sudom, pa da će se tek nakon eventualne pravosnažne presude „steći osnov za prestanak radnog odnosa”.

No, izvještava dalje Brajović, Nenadu Krstajiću, Banovićevom ortaku iz SAJ-a nepravosnažno osuđenom u istom postupku, prestao je januara 2009. radni odnos na „lični zahtjev”. Međutim, ministar unutrašnjih poslova ne objašnjava kako je narečeni Krstajić potom postao tjelohranitelj Svetozara Marovića.

Pa je „bivši policajac” Krstajić 1. septembra 2010, dok je Marović bio vicepremijer, u mjestu Prekornica (magistrala Podgorica – Cetinje) slupao mercedes reg. br. PG MN 555, vlasništvo – Vlade Crne Gore!

Uostalom, ministar Brajović nije objavio da je protiv Mirka Banovića poveden bilo kakav disciplinski postupak zbog teških optužbi za zlostavljanje i mučenje, niti sprovedena procedura predviđena Kodeksom policijske etike (Sl. list Crne Gore, Br. 01/06).

U slučaju Banovića unutar UP-a nije se postupilo ni po rutinskom standardu Savjeta Evrope, koji glasi: „Svaka zabrana mučenja i drugih oblika zlostavljanja gubi na uvjerljivosti ako službena lica koja su takva djela počinila ne odgovaraju za svoje postupke”…

Ako, dakle, tako stoje stvari, da li je bitno ko će biti glavni pendrek – Veljović ili Brajović?

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

EKONOMSKE TEME U SJENCI VISOKE POLITIKE: Život na čekanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Elektroprivreda, Željezara, Aerodromi, nastavak auto-puta… Ljetnja sezona, javni dug, platni promet… Partijsko zapošljavanje i egzodus radne snage… Teme o kojima se ne govori

 

Aerodromi Crne Gore dočekali su, u srijedu, milionitog putnika u 2022. Dok je Petar Radulović, zamjenik izvršnog direktora Aerodroma, skupa sa vršiteljkom dužnosti izvršne direktorice Air Montenegro, putnici iz Istambula uručivao prigodan poklon (besplatnu avio kartu) Odbor direktora kompanije koja gazduje aerodormima u Podgorici i Tivtu donio je odluku o smjeni izvršnog direktora Gorana Jendreoskog. I imenovanju jednog od njegovih pomoćnika za v.d. direktora.

Tako je prestižni klub državnih institucija i preduzeća sa upravom u v.d. stanju dobio još jednog člana.

Da li zbog neočekivanog razrješenja direktora za koga je prije nepunih četrnaest mjeseci rečeno kako ga krasi ,,bogato radno iskustvo u vazduhoplovstvu” (obrazloženje za smjenu nijesmo čuli), tek i u Vladi su se sjetili da tender za izbor koncesionara koji bi trebalo da gazduje aerodromima u Tivtu i Podgorici nekoliko narednih decenija, još nije završen. Taj je posao započela, i trebala da ga privede kraju, još Vlada Duška Markovića, odnosno, resorno Ministarstvo saobraćaja kojim je tada upravljao Osman Nurković. Prije dvije godine, ili još ranije.

Postoje tri rješenja za nastalu situaciju, prosvijetlio nas je premijer Dritan Abazović objašnjavajući kako Vlada može prihvatiti ponudu i potpisati ugovor sa nekim od tadašnjih kandidata (iako su se uslovi u međuvremenu dramatično   promijenili), raspisati novi tender ili odustati od traženja koncesionara i Aerodrome zadržati pod državnom upravom. Premijer nije pomenuo ali ima i četvrto rješenje, čini se najvjerovatnije: da aktuelna Vlada taj posao, kao i mnoga druga proljetošnja obećanja, ostavi u amanet svojim nasljednicima.

Do tada će Aerodromi i država kao njihov vlasnik, očekivati od manadžmenta u v.d. stanju ,,ubrzanje započetih procesa modernizacije”. Iskustvo uči da bi se narečeni proces mogao svesti na nova zapošljavanja. U Aerodromima je od prethodnih izbora do početka ljeta zapošljeno 140 novih radnika.

Približno, to je nekih pet posto od ukupnog broja onih koji su posao u državnim preduzećima našli nakon posljednjih parlamentarnih izbora. Riječ je, računaju u medijima i Ministarstvu kapitalnih investicija, o nekih 2,6 hiljada novozapošljenih. Skoro četvrtina njih uhljebljena je u pljevaljskom Rudniku uglja (posljednji podaci govore o 646 novih radnika na određeno, neodređeno vrijeme i sa ugovorima o djelu). Negdje na pola tog posla, iz Pljevalja smo saznali da među novozaposlenima nema nijedan pripadnik manjina. Do danas, nema naznaka da je politika jednonacionalnog zapošljavanja bitnije promijenjena. Kao što se ne vidi da aktuelna Vlada pokušava uraditi išta drugačije oko partijske raspodjele plijena.

Da se vratimo Aerodromima i njihovom milionitom putniku. Poređenja radi, u ljeto 2019. oba su crnogorska aerodroma dočekala i darovala svog milionitog putnika. Tivat nešto ranije od Podgorice – 31. avgusta u odnosu na drugu polovinu septembra.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREDSJEDNIK PRELOMIO O NEUSTAVNOM ZAKONU O OPŠTINAMA: Na izbore – pa ko šta odnese

Objavljeno prije

na

Objavio:

I Ustavni sud je ocijenio neustavnim dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, na osnovu kojih su odloženi izbori u 14 opština, ali nije obustavio radnje u vezi sa izborima i one koje su već završene. Zbog izazova koje ostavlja odluka suda, kojom se samo konstatuje da zakon nije u skladu sa Ustavom, izdvojili su mišljenje sudija Miodraga Iličkovića i Milorada Gogića

 

Dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, kojima su redovni izbori u 14 opština odloženi za 23. oktobar (umjesto u maju), proglašene su neustavnim. Nova parlamentarna većina, sastavljena od Demokratske partije socijalista (DPS, Socijalističke narodne partije (SNP), Koalicije Crno na bijelo, Socijal-demokratske partije i manjinskih partija izglasala je odlaganje izbora na Dan Evrope (9. maja). Međutim, iako je postupak zahtijevao hitnost, Ustavni sud je odluku o neustavnosti zakonskih odredbi donio tek 28. jula – gotovo tri mjeseca nakon donošenja spornog zakona.

Pravno dejstvo i šteta od neustavnog zakona nastupili su odmah nakon što je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović potpisao izmijenjeni zakon. On je akt jednom vratio Skupštini na ponovno izglasavanje, što mu omogućava Ustav, ali morao ga je potpisati nakon što je ponovo usvojen. Premijer Dritan Abazović pravdao je odlaganje izbora time što nemamo izglasan Ustavni sud i Sudski savjet, dok su opozicione stranke i civilno društvo upozoravali da se time krši Ustav i pravo građana da vlast biraju svakih četiri godine.

U opštinama koje su izbjegle izbore na proljeće, lokalnim parlamentima produženi su mandati. Aktuelne većine odbornika kasnije su ponovo izabrale predsjednike opština na drugi mandat, bez izbora. Do sada su ponovo izabrani predsjednik Opštine Žabljak Veselin Vukićević, Glavnog grada – Ivan Vuković, Bara – Dušan Raičević i Opštine Golubovci Tanja Stajović. Svi su iz Demokratske partije socijalista. Pravnici tvrde da su sva imenovanja sporna, jer proizilaze iz neustavnog zakona.

I Ustavni sud je ocijenio neustavnim dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, na osnovu kojih su odloženi izbori u 14 opština, ali nije obustavio radnje u vezi sa izborima i one koje su već završene. Zbog izazova koje ostavlja odluka suda, kojom se samo konstatuje da zakon nije u skladu sa Ustavom, na sjednici ustavnosudske instance izdvojili su mišljenje sudije Miodraga Iličkovića i Milorada Gogića.

Iličković kaže da je dao i izdvojeno mišljenje jer je odluka nepotpuna i necjelovita, donijeta sa zakašnjenjem, zbog čega su nastupile mnoge štetne posljedice koje će biti vrlo teško otkloniti. Odluka, tvrdi, ostavlja brojne dileme.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSLODAVCI NA MUKAMA: Radnika nema, a neće ih ni biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Crnu Goru, budućnost je izvjesna. Domaće radne snage, i one iz regiona, biće sve manje, pa će se morati zapošljavati radnici iz dalekih zemalja

 

„Potrebne radnice“, „Traži se konobar“, „Zapošljavamo“ – skoro da nema ulice u Podgorici u kojoj na malim prodavnicama, radnjama ili kafićima ne vidite oglas za posao. Vlasnik kafića kaže za Monitor da je oglas za konobara objavio prije skoro dva mjeseca: „Da se bar ko javio da se interesuje. Niko. Ni jedan poziv nisam imao“. Njegov kolega odložio je otvaranje novog kafića za septembar jer su mu dvije ekipe radnika otišle da rade na primorje.

Iste nevolje i na primorju. „Radna snaga nas napušta. Digli smo plate da bi ih zadržali, da ne bi pošli u Hrvatsku i mi smo u velikom minusu, ne možemo da podmirimo troškove. Jedino što imamo su inspekcije koje su za nam za vratom“, žalio se medijima na početku sezone ugostitelj iz Petrovca.

Nevolje sa radnom snagom ponavljaju se tokom svake ljetnje turističke sezone. Ugostitelji kažu da se od pandemije samo pojačao. Ljudi su iz ugostiteljstva otišli u druge, sigurnije branše ili na druga mjesta gdje imaju bolje uslove.

Samo Budvi tokom sezone nedostaje oko 3.000 radnika, uglavnom  kuvara, konobara, čistačica, sobarica… Da bi privukli radnike neki od ugostitelja su ove sezone bili prinuđeni da povećaju plate – konobarima i sobaricama od 500 do 800 eura, kuvarima od 800 do 2.500… Aleksandar Jovanović iz Udruženja ugostitelja Budve izjavio je: „Ugostitelji su bili primorani da izdvajaju više za plate zaposlenima. Uz povećanje zarada na nivou države, došlo se u apsurdnu situaciju da kuvar ima zaradu kao ministar ili premijer“.

Iz Unije slobodnih sindikata upozoravaju da  problem nedostatka radne snage nije slučajan. „On ima utemeljenje i u činjenici da u određenim sektorima (turizam, građevinarstvo, trgovina…) poslodavci godinama ne stvaraju ambijent za dostojanstvene uslove rada što odvlači domaću radnu snagu od ovih poslova. Niske zarade, nesigurni (prekarni) ugovori o radu, prekovremeni rad koji je pravilo, a ne izuzetak, nemogućnost korišćenja godišnjeg odmora i druge povrede prava iz radnog odnosa, doprinosili su i dalje doprinose tome da naši građani i građanke ne žele da budu radno angažovani u tim sektorima“, kaže za Monitor Ivana Mihajlović, zamjenica generalnog sekretara Unije.

Ne nedostaje radnika samo u turizmu. Prema podacima Unije poslodavaca deficitarna zanimanja su ona trećeg i četrtog nivoa kvalifikacije iz sektora turizma i ugostiteljstva, saobraćaja, trgovine, građevinarstva, najčešće zanatska zanimanja i usluga:  konobari, kuvari, recepcioneri, točilaci pića, prodavci, higijeničari, sobarice, serviri, pomoćni građevinski radnici i druga srodna i pomoćna zanimanja iz navedenih oblasti. Među visokoškolskim zanimanjima kao deficitarna od strane privatnog sektora izdvajaju zanimanja iz oblasti informacionih tehnologija (IT).

Iz Privredne komore za Monitor su kazali da zbog sezonskog karaktera crnogorske privrede poslodavci u pojedinim oblastima imaju velike poteškoće da nađu odgovarajuću radnu snagu. Naglašavaju da je to posebno izraženo u sferi turizma, ugostiteljstva i građevinarstva, i rezultira većim zapošljavanjem strane radne snage, u odnosu na domaće radnike. Prema podacima Ministarstva rada, u utrošenim kvotama za zapošljavanje stranaca u 2021. godini, pretežno učešće (79,65 posto), imaju četiri grupe zanimanja: građevinarstvo, usluge smještaja i ishrane, ostale uslužne djelatnosti i trgovina. Takođe je stalna potražnja za stručnjacima iz oblasti informacionih tehnologija, gdje dolazi do izražaja ne samo pitanje ponude radne snage na tržištu rada iz ove oblasti odnosno kvantiteta, već i njenog kvaliteta. Deficitarni kadrovi u pojedinim opštinama su takođe doktori medicine, a u oblasti saobraćaja vozači teretnjaka, vozači autobusa, vozovođe…

„Uzroci navedene deficitarnosti odnosno neusklađenosti ponude i tražnje u Crnoj Gori su višestruki: obrazovna politika i kvalitet obrazovanja, politika zapošljavanja, migracije stanovništva ali i sistem vrijednosti i mentalitet crnogorskih građana pri čemu vrlo često, prema riječima poslodavaca, domaća radna snaga nije zainteresovana za rad u pojedinim sektorima odnosno na pojedinim od navedenih pozicija. Naročito posljednje rezultira zapošljavanjem strane radne snage, pa se u Crnoj Gori svake godine izda preko 20.000 radnih dozvola za strance“, kaže za Monitor Ana Marković, šefica sektora za obrazovanje i rad sa članstvom Unije poslodavaca.

Mladi nijesu spremni da rade slabo plaćene poslove. Godinama ankete govore da sve više njih razmišlja da napusti Crnu Goru – 33,4 odsto mladih želi da napusti Crnu Goru (istraživanje rađeno maja 2022), a 92 odsto mladih bi privremeno ili trajno napustilo Crnu Goru radi boljih poslovnih prilika (decembar 2021).

Posljednje istraživanje Instituta za strateške studije i projekcije koje je sprovedeno u 15 crnogorskih opština na uzorku od 1.818 mladih govori da je najveći broj mladih koji rade zaposlen u sektoru trgovine i usluga. Trećina ispitanih, odnosno 30,5 odsto, radi na poslu koji ne odgovara nivou stečenih kvalifikacija ni oblasti školovanja, odnosno studiranja. Najčešće prepreke koje su identifikovali su opšti nedostatak poslova, loši radni uslovi, potrebna partijska knjižica kao i potrebna veza, dok se 31,9 odsto mladih nije registrovalo u Zavodu za zapošljavanje, najčešće jer ne vide korist od registracije.

Mihajlović upozorava da se Crna Gora već suočava i da će se tek suočiti sa egzodusom radne snage. Iz Sindikata ističu da poslodavci ne preduzimaju ništa kako bi stvorili dostojanstvene uslove rada i zadržali radnu snagu.

Istraživanje koje je USSCG sprovela tokom 2021. godine uz podršku Međunarodne organizacije rada, pokazalo je da 38,2 odsto ispitanika razmišlja o odlasku iz Crne Gore u potrazi za boljim poslom, ali još uvijek nije preduzelo konkretne aktivnosti na tom planu. Dodatnih 11,1 odsto ispitanika je već preduzelo konkretne korake u vezi sa odlaskom.

„Kao najfrekventniji odgovor na pitanje koji je dominantan razlog za odlazak iz Crne Gore, 57,7 odsto ispitanika navelo je adekvatnu zaradu, a odmah nakon toga bolje uslove rada. Ovakvi i slični podaci iz drugih istraživanja trebalo bi da budu alarm kako za poslodavce, tako i za samu državu jer ćemo u suprotnom izgubiti najznačajniji resusr – ljude“.

Procjenjuje se da je Zapadni Balkan za nepunih 20 godina napustilo 4,4 miliona ljudi, što je jasan signal da moramo raditi u pravcu mobilizacije svih kreativnih potencijala, reformi obrazovnog sistema, podsticanju privatnog sektora i inovativnosti kako bi od naše zemlje i regiona napravili perspektivno mjesto za život i rad, ističu iz Privredne komore.

Preciznih podataka koliko je stanovnika posljednjih decenija napustilo Crnu Goru nema. I dok naši idu na Zapad, svake godine se uvećava broj onih koji posao traže u Crnoj Gori. Posljednji podaci Zavoda za zapošljavanje o deficitarnim kadrovima su iz 2019. Navodi se da je te godine najviše dozvola za strance se izdato u sektoru Usluge smještaja i ishrane – preko 6.000, zarim Građevinarstvo – 5.500, Ostale uslužne djelatnosti – 2.150 i Trgovina na veliko imalo preko hiljadu. Zapošljeni dolaze iz Srbije, Turske, BiH, Kine, Albanije, Rusije, Kosova, Makedonije.

I u komšiluku slične muke. U posljednje dvije decenije stanovništvo Srbije smanjeno je za 625.000 ljudi i radna snaga postala je oskudan resurs. Srbija već godinama na ovaj ili onaj način uvozi radnike, prije svega iz okolnih zemalja: Albanije, Makedonije, BiH, ali sve više se nalazi na mapi stanovnika udaljenih, egzotičnih i siromašnih država. Mediji su objavili da je tamošnja Vlada u procesu zaključivanja sporazuma sa Bangladešom, Vijetnamom i Gvatemalom kojim bi se olakšao dolazak radnika iz ovih zemalja u Srbiju.

Hrvatska, iz koje se masovno odlazi na rad u Njemačku i Irsku, se godinama suočava sa hroničnim nedostatkom radne snage. Procjenjuje se da Hrvatskoj kontinuirano nedostaje 60.000 radnika.

Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, za DW je izjavio da se procjenjuje da je Hrvatsku napustilo do deset posto stanovnika: „Iako u Hrvatsku dolaze raditi ljudi iz Srbije, BiH, Sjeverne Makedonije i Kosova, i njih je sve manje s obzirom na to da je i njima, kao i Hrvatima, isplativije otići u razvijenije zapadnoeuropske zemlje. Sve više stranih radnika dolazi u Hrvatsku putem posredničkih agencija iz Nepala, Filipina, Bangladeša, Kine, Indije, Rusije, Koreje, čak i Tajlanda, Meksika…“.

U BiH, egzodus koji je započeo tokom rata, nikada nije ni prestao.

Problem nedostatka odgovarajuće radne snage karakteriše i privredu EU, pa je tako u ekonomskom istraživanju Evropske asocijacije komora – EUROCHAMBRES-a, 40 odsto poslodavaca u Evropi prijavilo poteškoće u pronalaženju zaposlenih sa potrebnim vještinama. Nedostatak kvalifikovanih radnika smatra se drugim glavnim izazovom za preduzetnike.

U Evropskoj uniji stopa nezaposlenosti je dostigla istorijski minimum i iznosila je u martu 2022. 6,2 odsto, a u eurozoni na 6,8 odsto aktivnog stanovništva prema podacima Eurostata. Među članicama EU, najviše stope nezaposlenosti u martu su imale Španija (13,5 odsto), Grčka (12,9 odsto) i Italija (8,3 odsto), dok su najnižu stopu nezaposlenosti imale Češka (2,3 odsto), Njemačka (2,9 odsto), Malta i Poljska (po tri odsto).

Iz Privredne komore kažu da se očekivanim padom društvenog bruto proizvoda i inflacije izazvane krizom zbog pandemije, ratom u Ukrajini i privrednom recesijom, očekuje pogoršanje stanja i u ovoj sferi.

Za Crnu Goru, budućnost je izvjesna. Poslodavci neće moći da ispraćaju radnike sa onom čuvenom – „Ako nećeš ti, ima ko će da radi“ (podrazumjeva se za male pare i nikakve uslove rada). Domaće radne snage, i one iz regiona, će biti sve manje, pa će se morati zapošljavati radnici iz dalekih zemalja.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo