Povežite se sa nama

MONITORING

Pendrekom na pendrek

Objavljeno prije

na

Još malo pa će se navršiti godina Vlade dr Igora Lukšića i isto toliko dug status vršioca dužnosti direktora Uprave policije (UP). Kada je krajem prošle godine Milo Đukanović podnio ostavku na premijersku funkciju, okončan je i mandat Veselina Veljovića. Propisano je da starješini organa uprave – a to se odnosi i na direktora UP – prestaje dužnost ostavkom, razrješenjem ili prestankom mandata Vlade. No, Veljović je ostao na dužnosti, a propisi ne oročavaju njegov v.d. status. Ivan Brajović, ministar unutašnjih poslova i javne uprave, nije dostavljao Vladi prijedlog kandidata za imenovanje direktora UP-a. U međuvremenu, 29. jula ove godine, usvojene su izmjene Zakona o državnoj upravi, čiji je čl. 44 inoviran uvođenjem procedure javnog konkursa i za izbor direktora UP-a.

Uprkos izmjenama u proceduri odabira kandidata, Brajović i dalje ima formalno-pravne poluge da utiče na prijedlog ko će biti direktor policije. Kao resorni ministar, on donosi odluku o raspisivanju konkursa na koji se primjenjuju odredbe Zakona o državnim službenicima i namještenicima.

Krupne dileme čekaju na rasplet. U vladajućoj koaliciji još nijesu dogovorili da li će policija ostati samostalni organ uprave, ili će se vratiti u sastav MUP-a. Brajović i SDP su sada transparentno za opciju da se policija vrati pod ingerenciju MUP-a, kako je i bilo do 2005, kada je dotadašnja Služba javne bezbjednosti (SJB, uniformisana policija) izdvojena u samostalni organ uprave.

Da li će policija biti vraćena u MUP? Iz SDP-a najavljuju da će se to riješiti usvajanjem novog Zakona o policiji (ili unutrašnjim poslovima). Lukšićeva vlada je programom rada za ovu godinu obećala da će ga usvojiti „do kraja trećeg kvartala”. Taj rok je istekao a prijedlog nije razmatran na sjednicama Vlade.

Ostane li sadašnje rješenje – da je policija samostalni organ uprave – direktora UP-a bi nakon sprovedenog konkursa imenovala Vlada na prijedlog resornog ministra Brajovića. Ali, ukoliko policija bude u sastavu MUP-a, Brajović će imati nešto veći uticaj na izbor, jer čl. 44 Zakona o državnoj upravi predviđa da direktora, nakon konkursa, imenuje ministar unutrašnjih poslova po prethodno pribavljenoj saglasnosti Vlade.

Iz Brajovićevog kabineta su se 16. novembra oglasili saopštenjem da je izrada novog Zakona o policiji „u završnoj fazi” . Neslužbeno, javnost je sa iste adrese informisana kako se neće raspisati konkurs za šefa UP-a dok se novim zakonom ne utvrdi status policije u odnosu na MUP.

Podsjetimo, sadašnji status UP-a i njenog direktora je izuzetak. Za razliku od Veljovića, šefovi najvećeg broja evropskih policija imaju potpunu političku, dakle, ministarsku odgovornost za borbu protiv kriminala.

Prethodno su se DPS i SDP – negdje od 2003. godine – prepirali oko procedure ko treba da bira direktora policije, Vlada ili Skupština. Brajović je, kao poslanik SDP-a, bio jedan od onih koji su insistirali da se izbor obavlja u parlamentu, ali je promijenio mišljenje i s partijskim drugarima 2005. uredno glasao za postojeće rješenje koje je nametnula DPS.

Štoviše, čelnici SDP-a su se povodom usvajanja postojećeg Zakona o policiji razmetali izjavama kako je izmještanje iz MUP-a nalik kopernikanskom obrtu u reformi policije. Njihov kadar, tadašnji načelnik SJB Mićo Orlandić predao je oktobra 2005. dužnost Veljoviću a prvi ministar unutrašnjih poslova u crnogorskoj istoriji bez uticaja na rad policije je postao Jusuf Kalamperović iz SDP-a.

Kalamperovića je naslijedio Brajović juna 2009. godine. Od tada, svako malo, traži povećan uticaj na rad i kontrolu policije. Oko pola godine pošto je izabran čekao je da predloži reizbor Veljovića za direktora UP-a da bi u zamjenu dobio izmjene Zakona o policiji kojima je Unutrašnja kontrola stavljena pod njegov neposredni nadzor. Dotad je Veljović sam sebe kontrolisao.

Pokazalo se da je Unutrašnja kontrola jalov instrument nadzora Veljovićeve policije koja, prema posljednjim objavljenim podacima, broji oko 5.550 službenika sa platama finansiranim iz prosječnih godišnjih budžeta iznad 60 miliona eura. Veljović je potpuno nezakonito, mjesecima Unutrašnjoj kontroli uskraćivao pristup elektronskim bazama policijskih podataka – evidencijama zaposlenih.

Ko je sve i po kojem osnovu zapošljavan u policiji – da li su među njima i lica sa krivičnim dosijeima – ostaju samo neka od otvorenih pitanja.

Monitor je ranije objavio neke od dramatičnih činjenica o teškim kriminalnim ili, u najmanju ruku, kontroverznim ulogama aktivnih i bivših policajaca. No, Brajović i njegova Unutrašnja kontrola su identifikovali samo neke od problema, bez zasijecanja u dubinu.

Brajović je u Policijskom glasniku (oktobar 2010), službenom listu UP, tvrdio da se „ne smije dozvoliti da mali broj neodgovornih i neprofesionalnih pripadnika policije baci sjenku na pošten i požrtvovan rad ogromnog broja naših kolega”. Po Brajoviću, postoje „drastični” slučajevi, poput ovih: „Ne može se biti na bolovanju, a raditi kao taksista ili obezbjeđivati neke sumnjive osobe ili lokale”.

Problemi su, velimo, mnogo dublji. Kako smo izvještavali, Veljović se od preuzimanja dužnosti direktora policije okružio svojim kolegama iz Specijalne antiterorističke jedinice (SAJ), kojom je od 1995. do 2005. komandovao.

Infiltracija „sajovaca” ali i nekadašnjih oficira u rukovodećoj strukturi već je u opservacijama uočena u izvještaju Misije OEBS-a za 2010, gdje se konstatuje kako je u „Upravi policije i dalje prisutna stara predreformistička vojnička kultura”.

Nekadašnji pripadnik SAJ-a i kasnije zapovjednik Posebne jedinice policije Zoran Tomčić bio je rukovodilac Unutrašnje kontrole, a od jesenas direktor Forenzičkog centra. Miljan Perović, takođe „sajovac”, načelnik je Sektora za obezbjeđenje ličnosti i objekata. Mladen Marković, sadašnji komandant SAJ-a, bio je člana njegovog Kabineta. Starješina u SAJ-u bio je i Dragan Blagojević, rukovodilac Područne jedinice Nikšić, itd.

Najviše kontroverzi i dalje je oko „sajovca” Mirka Banovića, ranijeg šefa Veljovićevog obezbjeđenja. Banović je navodno tokom proljeća 2007. prijetio tadašnjem članu Savjeta za građansku kontrolu rada policije Aleksandru Zekoviću. Sumnje, kako to već biva, nijesu dokazane. Zekovića je u februaru o.g. Tužilaštvo obavijestilo da je njegov slučaj zastario; još gore, iz tužilaštva su ga informisali i da nikakve mjere nijesu preduzete da se Banović procesuira uprkos podnesenoj prijavi i dokazima.

Nebojša Medojević, predsjednik PzP-a i član parlamentarnog Odbora za bezbjednost i odbranu, proljetos je lansirao tvrdnju da je „bliski saradnik Veljovića, ranije povezivan sa prijetnjama aktivisti za ljudska prava Aleksandru Zekoviću, ključna veza Veljovića i zagoričkog klana” a da je njegova „ogromna lična imovina višestruko veća od primanja koje ima iz državne službe”.

Mirko Banović je rođeni brat Marinka Banovića, nekadašnjeg policajca izbačenog iz službe zbog pokušaja šverca kokaina, koji je javnosti poznat kao tjelohranitelj i kafanski toro Veselina Barovića.

Zagorički klan, s kojim je navodno Veljović preko posrednika u dilu, „odgovoran je za prebijanje direktora i vlasnika Vijesti Željka Ivanovića, kao i za ubistvo Srđana Vojičića i prebijanje Jevrema Brkovića”. Medojević je o svemu tome obavijestio državnu tužiteljku Ranku Čarapić, no nema potvrde da je ona tim povodom pokrenula istragu.

U međuvremenu, Veljović je tužio Medojevića zbog povrede časti i ugleda. Zoran Piperović, advokat braće Banović, zbog njihovog dovođenja u vezu sa ubistvom Srđana Vojičića, oglasio se tvrdnjom da bi trebalo „omogućiti institucijama sistema da rade nesmetano svoj posao, što je najbolji garant za utvrđivanje istine o tom nesrećnom slučaju”.

Nakon što smo objavili kako je Mirko Banović pred Osnovnim sudom u Baru nepravosnažno osuđen zbog krivičnog djela zlostavljanja i mučenja, te da je, uprkos tome ostao u službi kao komandir u SAJ-u, za taj slučaj se zainteresovao Aleksandar Zeković. On se obratio ministru Ivanu Brajoviću i Veselinu Veljoviću odvojenim pritužbama.

Brajović je preko Unutrašnje kontrole sproveo postupak provjere navoda izvještača Monitora. Iz njegovog odgovora Br. 01 – 2419/2 od 12. septembra o.g. se doznaje kako je Banović, skupa sa još nekim kolegama iz SAJ-a, po krivičnoj prijavi M.B. iz Podgorice za zlostavljanje i mučenje iz 2005, osuđen najprije juna 2010. a onda u ponovljenom postupku 19. maja o.g. pred Osnovnim sudom u Baru na kazne zatvora od po jednu godinu, uslovno na dvije.

Banović je, dakle, još uvijek zaposlen u Veljovićevoj policiji. Kako funkcioniše „kontrola” zakonitosti rada Veljovića i UP-a, pokazuje i navod iz citiranog dopisa. Brajović, preko kabineta, izvještava Zekovića da je postupak po žalbi i Banovića pred drugostepenim sudom, pa da će se tek nakon eventualne pravosnažne presude „steći osnov za prestanak radnog odnosa”.

No, izvještava dalje Brajović, Nenadu Krstajiću, Banovićevom ortaku iz SAJ-a nepravosnažno osuđenom u istom postupku, prestao je januara 2009. radni odnos na „lični zahtjev”. Međutim, ministar unutrašnjih poslova ne objašnjava kako je narečeni Krstajić potom postao tjelohranitelj Svetozara Marovića.

Pa je „bivši policajac” Krstajić 1. septembra 2010, dok je Marović bio vicepremijer, u mjestu Prekornica (magistrala Podgorica – Cetinje) slupao mercedes reg. br. PG MN 555, vlasništvo – Vlade Crne Gore!

Uostalom, ministar Brajović nije objavio da je protiv Mirka Banovića poveden bilo kakav disciplinski postupak zbog teških optužbi za zlostavljanje i mučenje, niti sprovedena procedura predviđena Kodeksom policijske etike (Sl. list Crne Gore, Br. 01/06).

U slučaju Banovića unutar UP-a nije se postupilo ni po rutinskom standardu Savjeta Evrope, koji glasi: „Svaka zabrana mučenja i drugih oblika zlostavljanja gubi na uvjerljivosti ako službena lica koja su takva djela počinila ne odgovaraju za svoje postupke”…

Ako, dakle, tako stoje stvari, da li je bitno ko će biti glavni pendrek – Veljović ili Brajović?

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo