Radujmo se nastavku evropskog puta. I nadajmo da će ljudi poput šefa delegacije EU u Podgorici Johana Setlera i njemačkog ambasadora Petera Feltena dovoljno dugo imati strpljenja da sa ovdašnjom „političkom elitom” rješavaju njihove domaće zadatke

Zamršeno klupko nesuglasica i sporenja predstavnika vlasti i opozicije, nerijetko na granici konflikta, počelo je da se raspetljava. Uz „malu pomoć” zvaničnika EU na službi u Podgorici.

Sada smo, kažu, ponovo svi pobjednici. Naš evropski put biće nastavljen bez tereta obećanih a neusvojenih promjena Ustava u dijelu jačanja nezavisnosti pravosuđa (sastav i nadležnosti Sudskog i Tužilačkog savjeta) i samostalnosti rada Centralne banke.

„Kada se postigne dogovor koji snaži evropski put države, nema poraženih. Pobijedila je Crna Gora. Pobijedili su njeni građani. Pobijedila je njena evropska budućnost“, poručio je poslanik Boris Mugoša, objavljujući tekst sporazuma vlasti i (većeg) dijela opozicije kojim je trasirana mapa puta koji treba preći u narednih tridesetak dana. Preciznije, do početka septembra, do kada traje novi rok za usvajanje amandmana na Ustav Crne Gore.

Kao službenu potvrdu sporazuma, dobili smo Politički dogovor o prevazilaženju parlamentarne krize u ključnoj fazi procesa evropske integracije Crne Gore.

Taj dokument najavljuje da će, do kraja mjeseca, biti izmijenjen Zakona o unutrašnjim poslovima u dijelu koji se odnosi na „proceduru obrazovanja i sastav” Komisije za provjeru bezbjednosnih smetnji zaposlenih u MUP-u i Upravi policije. U istom roku trebaju se pripremiti i usvojiti i izmjene Zakona o ANB-u, tako što će biti predviđeni snažniji mehanizmi sudske kontrole rada Agencije.

Riječ je o spornim mjestima koja su registrovana dok su zakoni još bili u formi prijedloga a na koje su primjedbe imali maltene svi. Od sindikata policije, stručne javnosti i civilnog sektora, preko opozicije do zvaničnika Brisela. Svejedno, vlast je bila tvrda u naumu da uz pomoć očigledno problematičnih zakonskih rješenja uspostavi dodatnu kontrolu nad sektorom bezbjednosti i proširi opseg tajnih aktivnosti ANB-a.

Stav su, eto, promijenili minulog vikenda. Pritisnuo ih evropski cajtnot, ili su već obavili dio posla koji im je bio omogućen spornim rješenjima? Ne bi bilo nepametno to provjeriti tokom rada na izmjenama pomenutih zakona. Pa, eventualno, poništiti odluke i postupke pokrenute po osnovu odredbi koje su, svjesno i namjenski, kršile prava građana Crne Gore, ponajprije onih zapošljenih u UP i ANB-u.

Uostalom, potpisani Politički dogovor predviđa formiranje posebnog skupštinskog radnog tijela koje će pratiti primjenu ta dva zakona.

Dalje, postignuti dogovor predviđa da se „bez odlaganja” intenziviraju napori za izbor dvoje sudija Ustavnog suda, koje predlaže Predsjednik Crne Gore. Ovdje, primjetno je, nema krajnjeg roka za realizaciju dogovora. Predsjednik Jakov Milatović je, poodavno, parlamentu predložio svoje kandidate za sudije Ustavnog suda, ali je vladajuća većina ignorisala njegove prijedloge. Zapravo, od poslanika PES-a smo čuli da će skupštinska većina čekati da joj ustavne sudije iz te kvote predloži “neki drugi predsjednik”.

Jedno su želje a drugo mugoćnosti. Predsjednik parlamenta Andrija Mandić najavio je da bi se za predložene sudije moglo glasati već tokom ove nedjelje. Iskustvo uči da Mandić nije baš tvrd oko poštovanja najavljenih rokova, ali što najavi – to bude završeno. Neće biti čudo ako kraj proljećnog zasjedanja Skupštine (31. jul) dočekamo sa kompletnim sastavom Ustavnog suda.

Neke druge institucije mogle bi sačekati malo duže. Trenutno se, koliko sjećanje služi, u skupštinskoj procedure nalaze prijedlozi za izbor članova Sudskog, Fiskalnog i Savjeta RTCG. „Potpisnici dokumenta se obavezuju da vode inkluzivan dijalog o svim imenovanjima koja se sprovode kroz procedure u Skupštini Crne Gore a koja će se realizovati uz najširu saglasnost parlamentarne većine i parlamentarne opozicije”.

Još da je ovom tekstu dodato u skladu sa zakonom, pa da se svi nadamo da će cijela priča izaći na dobro. Ovako, ostaje bojazan da se do najšire saglasnosti vlasti i opozicije može doći mimo volje onih kojima je zakon dao pravo da predlažu članove pojedinih savjeta. Ne bi bio prvi put. Ko ne može da se sjeti o čemu je riječ, neka pogleda još aktuelni slučaj Veselina Drljeviće, pravosnažno osuđenog predsjednika Savjeta medijskog javnog servisa, umalo izabranog za novi mandat. Uz sinhronizovan rad skupštinskih tijela na skrivanju popisa NVO-a koje su podržale njegovu kandidaturu. Od stida ili zbog kršenja propisa – ostaće tajna, pošto je Drljević povukao kandidaturu.

Pomalo iznenađujuće, Politički dogovor vlasti i opozicije predviđa nastavak rada na davno započetoj, pa zaboravljenoj, reformi izbornog zakonodavstva. I tu imamo krajnji rok (31. jul) za usvajanje prioritetnih izmjena Zakona o izboru odbornika i poslanika, Zakona o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja i Zakona o izboru predsjednika, „u skladu sa zahtjevima iz pristupnih pregovora Crne Gore sa EU”.

Čini se da je to premalo vremena za ozbiljan posao. Suština ovog dijela sporazuma nije u tome što treba, već u onome što ne treba uraditi. Dogovoreno je, naime, da se „bez prethodno postignutog konsenzusa” neće mijenjati propisi iz paketa izbornog zakonodavstva. Da se dogovoreno pritvrdi, ponovljeno je još jednom u daljem tekstu sporazuma: „Potpisnici su se obavezali da neće jednostrano pokretati izmjene tih zakona prije održavanja izbora 2027. godine”.

I, konačno, ustavne promjene.

Potpisnici su potvrdili spremnost da podrže izmjene Ustava i druge odluke za koje je potrebna kvalifikovana većina u Skupštini, „uz obavezu da sve procedure završe najkasnije do 4. septembra 2026. godine”. Da su ozbiljni u tom naumu pokazalo se već u utorak kad je u parlamentu, sa 74 glasa za i tri protiv, započeta procedura izmjena Ustava Crne Gore. Protiv su glasali samo poslanici DNP, a njihov stav obrazložio je Milan Knežević. „Nismo se svi dogovorili i svi glasali, jer bi to bilo jednoumlje. Nismo u Sjevernoj Koreji…”.

Koliko sjutradan, skupštinski Ustavni odbor je usvojio tekst pet amandmana i oni su stavljeni na „javnu raspravu”. Navodnici su to da podsjete kako je ta rasprava samo puka forma, pošto je sadržaj amandmana već dogovoren. I ovdje u Podgorici i tamo đe treba. Pitanje je samo da li će se postignuti dogovor održati do drugog glasanja o ustavnim promjenama. I tada treba obezbijedtiti podršku dvotrećinske većine u parlamentu.

Otud i odluke poput one kojom je Odbor ovlastio ministra pravde Bojana Božovića da se o izmjenama Ustava koje tretiraju Sudski i Tužilački savjet traži mišljenje od eksperata Venecijanske komisije. Ali, ukoliko to mišljenje ne stigne u za 30 dana, koliko traje „javna rasprava”, taj odbor i Skupština će nastaviti po prethodnom planu.

A nije da se ne bi imalo o čemu pričati. Na primjer: da li tužilaštvo, pripremljenim izmjenama Ustava, postaje četvrta grana vlasti ili preuzima mjesto koje je istim dokumentom namijenjeno sudstvu? Budući odnos snaga u Sudskom i Tužilačkom savjetu asocira na tako nešto.

Nije u redu da ovonedjeljno pomirenje vlasti i (većeg dijela) opozicije ostane u sjenci eventualnih nesporazuma i problema. Radujmo se nastavku evropskog puta. I nadajmo da će ljudi poput šefa delegacije EU u Podgorici Johana Setlera i njemačkog ambasadora Petera Feltena dovoljno dugo imati strpljenja da sa ovdašnjom političkom elitom rješavaju njihove domaće zadatke.

Zoran RADULOVIĆ

Biblioteka u Podgorici nosi ime Radosava Ljumovića od 1959. godine. Pored poezije, Ljumović je ostavio trag i u novinarstvu, a kao komunista više puta je hapšen i osuđivan na zatvorske kazne. Upravo su njegove antifašističke vrijednosti trn u oku onim članovima Savjeta biblioteke, dokazanim ratnim huškačima, koji su sami odlučili da Biblioteci treba drugo ime

Od prepoznatljivih toponima Titograda malo je toga ostalo – Kino Kultura srušen, istoimena knjižara prenamjenjena, Radovče premješteno, Hotel Crna Gora preuređen… Sada su u Savjetu Narodne biblioteke Radosav Ljumović odlučili da je preimenuju u Marko Miljanov.

Promjenu imena inicirao je član Savjeta biblioteke Novica Đurić u februaru ove godine, obrazlažući da doprinos Marka Miljanova „nacionalnom identitetu, kulturi i književnosti daje puno opravdanje da jedna od najvažnijih ustanova kulture u Glavnom gradu nosi njegovo ime“. To što Miljanov ima spomenik preko puta biblioteke, članovi Savjeta cijene da nije dovoljno.

Predlog je usvojen početkom ovog mjeseca, a pored inicijatora Đurića, za njega su glasali Emilo Labudović i Bećir Vuković. Ni predsjednica Savjeta Gorica Vukićević, nije bila protiv, već uzdržana, a, kako su mediji objavili, član iz reda zaposlenih u biblioteci je bio opravdano odsutan.

Minuli rad trojice članova Savjeta, koji izglasaše da se nakon 67 godina ime gradske biblioteke promijeni ili bolje reći prilagodi, je manje-više poznat i jasno politički i nacionalno obojen.

Centar za građansko obrazovanje (CGO) je nedavno podsjetio da je Đurić početkom devedesetih godina, kao glavni i odgovorni urednik lista Pokret, učestvovao u širenju nacionalističke i ratnohuškačke propagande, posebno u periodu napada na Dubrovnik.

Đurić je aktuelni predsjednik Udruženja književnika Crne Gore, a dugo je bio na čelu Udruženja novinara Crne Gore. Na prijedlog Nove srpske demokratije (NSD) imenovan je za člana žirija za dodjelu ovogodišnje Trinaestojulske nagrada, prethodno iskustvo ima u žiriju koji je 1993. nagradu za poeziju Risto Ratković dodijelio Radovanu Karadžiću.

Tu je i prošlogodišnji laureat Trinaestojulske nagrade Bećir Vuković koji je zbog nje u svojstvu svjedoka saslušavan u podgoričkom Osnovnom državnom tužilaštvu. Postupak se u ODT vodi već devet mjeseci zbog sumnje na navodno falsifikovanje podataka o objavljivanju knjige „Kuće beskućnika“, za koju je dobio ovo visoko državno priznanje. Postupak je pokrenut nakon što je Nacionalna biblioteka „Đurđe Crnojević“ utvrdila da sporni naslov ne postoji u bibliotečkim bazama. Paralelno, Agencija za sprečavanje korupcije ispituje mogući konflikt interesa, s obzirom na to da su i on i član žirija Želidrag Nikčević bili povezani kroz Politički savjet  Nove srpske demokratije, pri čemu je Nikčević i glasao za njegovu nagradu.

Svima koji su gledali televiziju devedesetih, Emila Labudovića ne treba posebno predstavljati. U Dnevnicima Televizije Crne Gore, koji su trajali često i po sat i po, pa i duže, njegovi omiljeni prilozi su bili izvještaji sa ratišta od Dubrovnika, preko Bosne do Slavonije. Labudović je sugestivno i nimalo novinarski kritikovao „neprijatelje“ i bodrio „naše“.

Namjera da se ime biblioteke promijeni izazvala je buru u javnosti. Reagovao je i gradonačelnik Podgorice Saša Mujović. Tvrdi da će konačnu riječ o ovome dati odbornici u Skupštini glavnog grada.

Iako je ovo pitanje već izazvalo podjele, Mujović je izjavio da ono „ne bi smjelo da bude povod za nove podjele“, posebno u trenutku kada se, kako kaže, na državnom nivou šalju poruke kompromisa i evropskog puta Crne Gore. Gradonačelnik Podgorice je zaključio: „Ne smatram da su ljudi koji su članovi Savjeta imali nekakvu skrivenu agendu“.

Ne nikako. Neformalno glasilo NSD, portal Borba, kojoj su na državnom nivou usta puna EU, a kojoj je blizak trojac iz Savjeta, objasnio je sve u članku pod naslovom „Crni đavole, brate moj, razaraj svetinje, i ja sam s tobom, nisi sam“: Satanistički stihovi Radosava Ljumovića jasan razlog zašto podgorička biblioteka treba promijeniti ime!

Citirana je Ljumovićeva socijalna pjesma Crni đavole, brate moj. Pa je zaključeno: „Ovo su stihovi pomenute pjesme. Moguće je da naša redakcija ne shvata ovaj komunističko-socijalistički pjesnički opus i da je ovo umjetničko izražavanje proslavljenog pjesnika. Ili je možda, samo možda, primjer satanizma i da ime ovog čovjeka danas nosi Narodna biblioteka?“

U pravu su iz Borbe, o poeziji pojma nemaju, ali im propaganda dobro ide. O tome svjedoči i jedan od komentara ispod ovog pamfleta: „Proklete komunjare svi bili satanisti jado moj! Petokraka je pentagram“!

Da ne bi sve ostalo samo na slovima, i vizuelno su opremili tekst – na slici Radoslav Ljumović, zgrada Narodne biblioteke, a iznad đavo lično i njegovi simboli.

Da neće ići sve tako glatko, upozorio je predsjednik Skupštine Glavnog grada Srđan Perić. „Ako hoćete potpuno funkcionalno, ako idemo tom analogijom, da li bi to značilo da savjeti svih institucija mogu u nekoliko dana da promijene nazive svih institucija u Podgorici?”, upitao je Perić.

On je objavio da Skupština Glavnog grada ima ključnu ulogu u proceduri promjene naziva javne ustanove u oblasti kulture čiji je osnivač jedinica lokalne samouprave (Glavni grad). Takva uloga Skupštine, kako je objavljeno, proizlazi iz Ustavom utvrđene potrebe države da podstiče, pomaže i zaštiti kulturu kao djelatnost od javnog interesa, ali i od ovlašćenja Skupštine kao osnivača javne ustanove.

Oglasilo se i Ministarstvo kulture i medija iz koga je poručeno da naziv javne ustanove koji čuva uspomenu na istaknutu ličnost ima karakter spomen-obilježja. Zbog toga se njegova izmjena ne može sprovoditi jednostranim odlukama upravljačkog tijela ili osnivača, već isključivo u skladu sa Zakonom o spomen-obilježjima i uz prethodnu saglasnost MKM-a. Iz ovog resora napominju da takav zahtjev još nijesu primili.

Pojasnili su da promjena zahtijeva program koji donosi Skupština Glavnog grada uz odobrenje državnog organa, te upozorili da postupanje suprotno procedurama povlači jasnu pravnu odgovornost. Na kraju, pozvali su na poštovanje zakonskog poretka i antifašističkih vrijednosti koje predstavlja ime Radosava Ljumovića.

Biblioteka u Podgorici nosi Ljumovićevo ime od 1959. godine. A kako su upravo antifašističke vrijednosti pojedinima trn u oku, red je da se podsjetimo Ljumovićevog života. Pored poezije, on je ostavio trag i u novinarstvu. Radio je u beogradskim listovima, među kojima su Pravda i Politika, pišući reportaže i tekstove o svakodnevnim problemima običnih ljudi. Bio je poznat po britkom jeziku, humoru i društvenoj kritici, često ukazujući na siromaštvo, nepravdu i zapostavljenost radničkih i prigradskih naselja. Smatra se jednim od pionira ulične reportaže, jer je među prvima svakodnevno razgovarao sa građanima i njihove priče prenosio čitaocima.

Kao komunista više puta je hapšen i osuđivan na zatvorske kazne, tamnovao je u Glavnjači, Sremskoj Mitrovici i podgoričkoj Jusovači. Otišao je u Španiju 1937. gdje se priključio Internacionalnim brigadama koje su se borile na strani republikanaca u Španskom građanskom ratu. U bataljonu „Đuro Đaković“ obavljao je dužnost političkog komesara, ali i ratnog reportera, pišući za brigadne listove i stvarajući poeziju inspirisanu ratnim iskustvima. Poginuo je 1938. godine tokom Aragonske ofanzive, kod Morelje, u 36. godini života.

Sumnjive nabavke

U pozadini priče oko promjene imena teče i sukob oko nabavke knjiga za potrebe Narodne biblioteke Radoslav Ljumović.

Naime, konsultantska kuća Fidelity consulting Miloša Vukovića, optužila je rukovodstvo biblioteke da su 497 knjiga platili 50.000 eura.

Fidelity je analizirao kupovine knjiga od izdavača Nova knjiga, vlasnika Predraga Uljarevića. „Godine 2025. kupljeno je 497 knjiga, najmanje za tri godine, za 50.000 eura, najviše za tri godine. Po knjizi: stotinu eura!“, navodi se u analizi ove konsultantske kuće.

„Najskuplje knjige na spisku zbilja košaju oko 100 eura u maloprodaji; no, takvih je knjiga svega petnaestak. Ostalih četiri stotine osamdeset knjiga su romani od petnaestak eura tipa Bukovski, Fante, Hamsun. Zanimljivo, po 100 eura prosječno, kupljeno je sedamnaest naslova Vesne Dedić, među njima je i knjiga Čuvaj me koja je nabavljena dva puta, za svaki slučaj izgleda“, obrazloženo je iz Fidelity.

Narodna biblioteka nije za 50.000 eura nabavila 497 knjiga, kako je saopštio Fidelity Consulting, već 497 naslova u ukupno 4.127 primjeraka, odgovorila je na konferenciji za medije direktorica Biblioteke Slavica Ilinčić.
Ona je kazala da Biblioteka ima službenika za javne nabavke Igora Nikezića, čiji je posao da se isključivo bavi tim postupcima. „Dakle, 497 naslova, ali 8,3 puta više primjeraka. Dakle, nabavljeno je ukupno 4.127 knjiga, što je podatak koji sadrži i izvještaj koji sam podnijela o radu koji sam podnijela za 2025. godinu“, kazala je Ilinčić.

Kazala je i da se na tender javlja samo jedan dobavljač – firma Nova knjiga, te da se tenderskom dokumentacijom traže kompleti, a ne knjige pojedinačno.

Iz Fidelity su odgovorili da u koloni „jedinica mjere“ stoji „komad“, a ne „komplet“, dok je uz svih 497 naslova kao količina naveden broj jedan. Zbog toga tvrde da se iz objavljene dokumentacije ne može zaključiti da je nabavljeno ukupno 4.127 primjeraka knjiga.

Predrag NIKOLIĆ

Nesporna je Mandićeva vještina balansiranja u delikatnim temama. Na ovakve ocjene (i pohvale) možete naići i u neformalnim razgovorima s evropskim diplomatama u Podgorici. Suočen s medijskom kampanjom zvaničnog Beograda protiv njega (i Mitropolita Joanikija) Mandić je pokazao svom biračkom tijelu da i dalje stoji na postulatima domaćeg srpstva. Istovremeno istrajava na kursu EU (što posebno iritira braću Vučić) i korektnom koaliranju s partnerima u vlasti. Ovaj Vidovdan Mandić dočekuje s dobrim izgledima Crne Gore u EU 2028

Predsjednik Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) Andrija Mandić priredio je 28. juna koktel, kako je još sredinom maja najavio, povodom 20 godina nezavisnosti Crne Gore. Za razliku od Vlade i Predsjednika, lideru nacionalne srpske stranke je zgodnije bilo izbjeći 21. maj a opet nekako obilježiti nezavisnost države čiji je predsjednik parlamenta. Prijem Crne Gore u članstvo Ujedinjenih nacija (UN) se poklopio sa važnim datumom u srpskoj istoriji – Vidovdanom. „Nije slučajno što se ovaj veliki jubilej obilježava upravo 28. juna” napisao je Mandić na društvenoj mreži X. Osim napomene da je nezavisnost „veliki jubilej” Mandić je naglasio „jasnu viziju” da zemlja bude „prva naredna članica Evropske Unije (EU)… kao zemlja slobodnih, srećnih i bogatih ljudi”. Slijedile su ode demokratiji, evropejstvu ali i poštovanju sebe i tradicije koja spaja najbolje iz prošlosti i sadašnjosti. Članstvo u UN-u i buduće članstvo u EU je moguće zahvaljujući vjekovnoj borbi naših predaka za slobodu. Pomenuo je Mojkovačku bitku, Vučji do, Martiniće, Grahovac, Fundinu „ali i na onaj sveti i sudbinski Vidovdan 1389. godine”.

Naime, „na Kosovu polju naši preci su dali svoj odgovor istoriji… pokazali da pripadaju tadašnjoj hrišćanskoj Evropi… Odgovor nije bio samo ratnički. On je bio duhovni, moralni i civilizacijski”.  Na svečanosti je postavljena reprodukcija (posebno naručena za jubilej) svjetski poznate slike Kosovski boj slikara Petra Lubarde koja će krasiti kabinet šefa parlamenta. „Današnja Crna Gora, koja strijemi EU, ne ide u nepoznato. Ona se vraća svojoj evropskoj porodici… onom civilizacijskom krugu čije je temelje branila i 1389. godine, i u svim kasnijim vjekovima svoje borbe” naglasio je Mandić.

Mnogi mogu osporavati istorijske fakte u Mandićevom govoru. Naši preci nisu bili na Kosovu, dijelom jer su bili u poluvazalnom odnosu prema Osmanlijama. No nesporna je Mandićeva politička vještina balansiranja u ovakvim delikatnim temama. Na te ocjene (i pohvale) možete naići i u neformalnim razgovorima s evropskim diplomatama u Podgorici. Suočen sa prljavom medijskom kampanjom zvaničnog Beograda protiv njega (i Mitropolita Joanikija) Mandić je pokazao svom biračkom tijelu da i dalje stoji na postulatima izvornog domaćeg srpstva. Istovremeno istrajava na kursu EU (što posebno iritira braću Vučić) i korektnom koaliranju s partnerima u vlasti. Ovaj Vidovdan Mandić dočekuje s dobrim izgledima Crne Gore u EU 2028 godine.

Vidovdan samo dvije godine ranije nije prošao lako. Skupština je donijela, s jednim glasom preko, Rezoluciju o genocidu u sistemu logora Jasenovac i logorima Dahauu i Mauthauzenu čiji formalni predlagač je bio Mandić. Svima, naravno i Hrvatima, je bilo jasno da je rezolucija stigla iz beogradske kuhinje kako bi se naškodilo evropskom putu Crne Gore. Vladar Srbije je ranije odbio istu rezoluciju donijeti kod kuće jer bi tim činom, kako kaže, „svesno narušio odnose sa Hrvatskom za narednih 100 godina”. I naravno njen evropski put.

Da Mandiću (ali i premijeru Milojku Spajiću) nije bilo svejedno vidi se po tome da je rezolucija prečišćavana nekoliko puta. Nije bilo licitiranja broja žrtava na kojem insistiraju velikosrpski mitomani. Radi relativizacije, Jasenovcu su dodati i Dahau i Mathauzen. Ipak, nalog Aleksandra Vučića se morao ispuniti, što je dovelo i do hrvatske blokade Poglavlja 31 (susjedski odnosi, vanjska politika i odbrana) i stavljanja Mandića na listu persona non grata. Na listi su završili i Milan Knežević i neoduševljeni Aleksa Bečić koji je nekoliko puta lobirao ukidanje – bez uspjeha. Ipak, od tada počinje i lagani otklon Mandića od Vučića koji se završio otvorenom kampanjom protiv Mandića u režimskim tabloidima i Vučićevim proglašenjem Kneževića za vođu srpskog naroda u Crnoj Gori.

Ni ovaj Vidovdan nije prošao bez iskušenja za Mandića. Sa kosovske granice vraćeni su NSD-ovi nacionalno ostrašćeni gradonačelnici Marko Kovačević (Nikšić) i Dario Vraneš (Pljevlja). Mediji su objavili dokument kosovskog MUP-a koji nosi datum 26. 6. 2026. kojim se Kovačeviću odbija ulaz na Kosovo jer je „prijetnja javnom redu i sigurnosti, nacionalnoj bezbjednosti ili međunarodnim odnosima” (engleska verzija). Na sami Vidovdan Vraneš je objavio da mu je „policija lažne države Kosovo…zabranila ulazak u južnu srpsku pokrajinu Kosovo i Metohiju”.  Kaže da mu je šef granične policije Bajram Kolić saopštio da mu je zabrana aktivirana dva dana ranije (kad i Kovačeviću) i da je spisak za zabranu „dostavljen iz Crne Gore”. Objavu je završio pozdravom „dogodine u Prizrenu”. NSD je izdala saopštenje (koga nema na središnjem portalu NSD-a) da su „prištinske vlasti, na čelu s odlazećim političarem Aljbinom Kurtijem, … još jednom su potvrdile svoju jasnu antisrpsku politiku”. U saopštenju se dodaje da „još veću sjenku na ovu zabranu baca činjenica da su njome Kovačeviću povrijeđena vjerska prava”. I ovo saopštenje se završava novom NSD retorikom da je „Crna Gora okrenuta zajedničkoj evropskoj budućnosti”.

Mandić je reagovao istoga dana kada su Kovačević i predsjednica beranske skupštine Vida Ivanović vraćeni. Rekao je da zabrana ulaska „na Kosovo i Metohiju neće narušiti odnose srpskih i albanskih političkih predstavnika u Crnoj Gori” i da odgovor ne trebaju biti recipročne mjere, već dijalog i očuvanje regionalne stabilnosti. „Vrata ove zemlje treba da budu otvorena” poručio je.

Ovogodišnji Vidovdan su pratile i povećane mjere bezbjednosti kosovske policije da se ne dozvole nacionalističke pomame. Poruke mržnje koje godinama šalju Kovačević i Vraneš prema Kosovu i svima koji se ne uklapaju u njihov ideološki koncept svakako su doprinijeli da im se zabrani ulaz.

I neki od onih koji su došli na Gazimestan nisu dobro prošli. Svi su na ulasku u ograđeni kompleks dobili papire na srpskom s molbom da se izbjegavaju nacionalističke provokacije. Na kraju je policija uhapsila 36 osoba nakon parastosa zbog nacionalističkih skandiranja. Među njima su bili i petorica naših državljanj – Stefan Tatar, Mirko Žižić, Damjan Otašević, Darko Ašanin i Danilo Ljutić. Oni su istakli u pismu crnogorskom ambasadoru Bernadu Čobaju da su bili fizički maltretirani od strane policije i da su na Gazimestan došli bez nacionalnih obilježja. Režimski mediji u Srbiji su objavili da je policija iz čista mira nasrnula, hapsila i tukla Srbe. Kod nas su odmah reagovali NSD i vučićevske stranke i poslanici (DNP-SNP-UCG). Reakcije je objavilo i Udruženje Vasojevića, Primorja i Boke koje je osudilo policijsku torturu. Kasnije se oglasilo i Ministarstvo vanjskih poslova i kabinet Predsjednika da prate situaciju i da se privedenima pruža konzularna podrška. Osnovni sud u Prištini je 1. jula presudio deportaciju stranih državljana uz zabranu ulaza na tri godine, dok su lokalci osuđeni prekršajno sa 700 eura. Da je policija prekoračila ovlašćenja izgledno je sudeći po reakcijama OEBS-a, EULEX-a i američke ambasade. Inspektorat policije je najavio istragu.

Jedan od prisutnih Srba je Monitoru rekao: „Kada su vladike i sveštena lica napustila dio oko spomenika, začule su se pjesme posvećene Vidovdanu… To bi prošlo ok da naši nisu počeli sa skandiranjem Kosovo je Srbija… Onda policija zatvara kapiju izbacuje vjernike a sve koji su vikali Kosovo je Srbija hapsi”, objasnio je sagovornik.

Mnogi Albanci dobro pamte Vidovdan 1989. na spomen 600 godine Kosovske bitke.  Te 1989. se pod organizacijom Slobodana Miloševića skupilo skoro milion ljudi. Poruke s Gazimestana su zloslutno najavile krvavi kraj Jugoslavije. Prije toga su mošti kneza Lazara nošene kroz BiH i Hrvatsku kojima su operativci srpske UDBE i SPC-a pomamljivali tamošnji narod i najavljivali novo Dušanovo carstvo. Već naredne 1990. je nasilno ukinuta autonomija pokrajine i uveden aparthejd koji je rezultirao oružanom pobunom i kasnije NATO intervencijom. Miloševićeva vlast je rat iskoristila kao opravdanje za „konačno rešenje albanskog pitanja”. Evropa je 1999. gledala najveće etničko čišćenje poslije 1945. sa preko 800.000 protjeranih Albanaca i skoro 9.000 ubijenih civila u odmazdama srbijanske policije, vojske i paravojnih kriminalnih organizacija. Na glavnom putu od Peći prema Prištini, kuda su namjeravali proći Kovačević i Vraneš, sva albanska sela su bila redom popaljena i porušena.

Do sada od strane tzv. crnogorskih sljedbenika srpstva nije stigla niti jedna poruka izvinjenja i saosjećanja prema Albancima. Izuzetak je pokojni mitropolit Amfilohije koji je priznao nakon rata da su nad Albancima izvršeni brojni zločini. Ni Mandić nije skupio hrabrosti za tako nešto, vjerovatno znajući reakcije Beograda ali i NSD birača. Umjesto toga, on pokušava da pomiri kosovsko-vidovdanski i EU put. „Svi smo na njem sreću izgubili; al su mišca, ime crnogorsko, uskrsnuli s kosovske grobnice” citirao je Njegoša Mandić na prijemu.

Jovo MARTINOVIĆ