Povežite se sa nama

MONITORING

Spuško stratište

Objavljeno prije

na

Zvanično još nije saopšten uzrok smrti Milivoja Terzića, pritvorenika u spuškom Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija. Terzić je bio u pritvoru od kraja avgusta zbog optužbi da je od majke Darka i Duška Šarića na prevaru uzeo oko 300 hiljada eura. Prva odbukcija, koju je uradio dr Miodrag Šoć pokazala je, navodno, da je Terzić ugušen. Zbog toga je tužilac Veljko Rutović zatražio mišljenje i dr Dragane Čukić, koja je dan uoči sahrane Terzića obavila spoljni pregled leša u Pljevljima. Ona, navodno, nije isključila mogućnost da se mladić ipak objesio.

Televizija Vijesti javila je da je dr Šoć dostavio tužilaštvu nalaz o smrti Terzića. Šoć je u nalazu ostao pri svemu što je usmeno saopštio tužilaštvu nakon što je obdukcija Terzićevog tijela završena. On je naveo da je riječ o udžbeničkom primjeru davljenja.

Dr Dragana Čukić će svoj nalaz u pisanoj formi dostaviti tužilaštvu, kako nezvanično saznajemo, do petka.

Naš izvor upućen u ovu problematiku upozorava: ,,Nalaz da je smrt nastupila davljenjem može da znači da je osoba izvršila samoubistvo tako što se udavila vješanjem ili da je neko udavio, pa je objesio. To je slobodno tumačenje i patolog na sudu mora argumentovano da dokaže da li je riječ o ubistvu ili samoubistvu”.

Enigmu Terzićeve smrti nije baš jednostavno odgonetnuti. Po nalogu tužilaštva u ZIKS-u su uzeti uzorci DNK od pet pritvorenika koji su bili u ćeliji sa Terzićem kao i od nekoliko stražara.

S tim u vezi zanimljive su neke zakonske odredbe o Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija. Zakon, na primjer, propisuje da ZIKS treba da ima ljekara specijalistu psihijatra, koji tijesno sarađuje sa administracijom medicinske službe u ZIKS-u. On je o konkretnim slučajevima dužan da izvještava direktora Zavoda.

,,Psihijatar procjenjuje trenutno stanje zatvorenika i mogući suicid” , kaže za Monitor Vladan Pavićević, privatni detektiv i bivši službenik ZIKS-a.

Prema našim saznanjima, ZIKS nema ni psihijatra ni kliničkog psihologa, iako je to zakonska obaveza, a poslove ljekara obavlja penzionisani ljekar koji je tamo ranije radio.

Po zakonu, svaki zatvorenik ima pravo da izađe ili ne izađe na predviđenu šetnju od po 30 minuta dva puta dnevno. Ukoliko pritvorena osoba, znači osoba koja još nije osuđena, izrazi želju da ostane u zatvorskoj sobi onda se mora obezbijediti da bude u prisustvu osobe iz iste sobe. U sobi uvijek moraju da budu najmanje dvije osobe. Ukoliko to nije moguće obezbijediti, onda je zatvorski službenik dužan i obavezan da nadzire osobu koja je u prostoriji ostala sama.

– U konkretnom slučaju, dakle kada govorimo o Terziću, jasno se uočavaju propusti službe obezbjeđenja i medicinske službe, koja treba da budu objedinjene preventivno-bezbjednosnim djelovanjem. U ovom slučaju preventiva i bezbjednost su zakazali. Pošto je Terzićeva smrt specifičan slučaj, vještak medicinske struke daće svoje mišljenje, možda presudno, ali ostaje da se vidi da li je to zatvoren slučaj ili on daje prostor za dublju analizu, tj. da li je Terzić izvršio samoubistvo ili je ubijen. Postoji mogućnost da je Terzić na neki način podstrekivan ili da je ucjenjivan od nekoga ili preko nekoga da izvrši suicid. Tužilačka istraga i kriminalistička obrada svih lica koja su na posredan ili neposredan način imala kontakt sa Terzićem na to mogu dati odgovor, kaže Pavićević.

Ko je Terzića mogao da podstrekava na ubistvo? Osobe iz drugih soba u zatvoru ili osobe koje su dolazile u posjetu? ,,Dozvole za posjete pritvorenicima može izdati samo sudija zadužen za konkretan sudski predmet ili predsjednik suda. Ne može bilo ko i bilo kada posjetiti pritvorenika i tačno se zna ko je Terziću dolazio u posjetu”, napominje Pavićević

Direktor ZIKS-a Milan Radović, nekoliko sati nakon Terzićeve smrti, ali i narednog dana, pred brojnim novinarima tvrdio je da nema nikakvih indicija da je riječ o ubistvu. Te Radovićeve preuranjene izjave mogle bi ga koštati smjene sa te funkcije.

Premijer Igor Lukšić kazao je novinarima da nije zadovoljan postupcima menadžmenta Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija povodom smrti pritvorenika Terzića. ,,Ozbiljni ljudi ne sude instinktivno, već na osnovu što više raspoloživih informacija”, opomenuo je Lukšić.

Ovim slučajem bavila se i Vlada. U Vladi su ocijenili neprihvatljivim izjave odgovornih u ZIKS-u o tome šta je uzrok smrti pritvorenika prije nego što je urađena obdukcija. ,,Vlada će odlučiti o odgovornosti uprave ZIKS-a nakon dobijanja izvještaja od nadležnih organa o okolnostima smrti Pljevljaka Milivoja Terzića”.

Samoubistva i ubistva nisu novost u spuškom zatvoru. Njegovi stanari najčešće su sebi život oduzimali vješanjem.

Početkom marta 2005. Vojislav Kadović se objesio vezujući čaršav o rešetke zatvorske sobe. Kadović je od 20. juna 2001. godine izdržavao kaznu zatvora od sedam i po godina, zbog više krivičnih djela i na slobodi je trebalo da se nađe 19. marta 2007. On je, kako su tada pisali mediji, u Podgoričkom podzemlju važio za čovjeka koji je ,,prošao mnogo svijeta”. Nikada nije zvanično objašnjeno zašto je odlučio da se ubije.

Četiri dana prije tog slučaja u spuškom zatvoru je samoubistvo izvršila i Aleksandra Karadžić (29), radnica pisarnice podgoričkog Osnovnog suda. Objesila se komadima čaršava u toaletu. Dan prije samoubistva uhapšena je zajedno sa Muharemom – Belim Đokovićem (48) i Senadom Čelićem (36), zbog sumnje da je učestvovala u švercu doge. Izlazak pred istražnog sudiju nije sačekala, a ostala dvojica osumnjičenih su sjutradan poslije njenog samoubistva, po nalogu sudije Svetlane Vujanović, pušteni na slobodu.

Prema nezvaničnim informacijama, Nebojša Vuković, iz Podgorice, učesnik u saobraćajnoj nesreći na putu Bar-Ulcinj , u kojoj je život izgubio Ulcinjanin Aslan Kraja (63), objesio se početkom avgusta 2006. godine u ćeliji Istražnog zatvora u Spužu.

U posljednje dvije godine u spuškom zatvoru se desilo pet smrtnih slučajeva. Neki su još nerazjašnjeni.

Pritvorenik Batrić D. Jovićević izvršio je samoubistvo 7. februara ove godine u odjeljenju Stacionara ZIKS-a.

,,Život je sebi oduzeo tako što je jedan kraj prethodno pripremljenog komada platna svoje garderobe fiksirao za bezbjednosne rešetke na prozoru”, saopštio je ZIKS.

Jovićević se nalazio u pritvoru zbog osnovane sumnje da je izvršio teško djelo ubistva oktobra prošle godine na pijaci u Tuzima. Bio je profesor muzike u penziji.

Osuđenik Radojko Jurišević (64) preminuo je u junu ove godine u Kliničkom centru Crne Gore. Zvanično – smrt je nastupila usljed trovanja ljekovima. Njegova porodica nije prihvatila zvanične navode o njegovoj smrti, pa je tužilaštvu podnijela krivičnu prijavu protiv NN službenika ZIKS-a. Jurišević je izdržavao zatvorsku kaznu od 14 godina zbog jednog ubistva i pokušaja ubistva više osoba 1999. godine u Bijelom Polju. Kazna mu je isticala za 18 mjeseci.

Prije šest godina, dok je upravnik bio Božidar Vuksanović, tamo se iz pištolja ubio Dejan Nikić, zvani Kubanac. Slučaj je zaključen a da nikada nije saopšteno kako se Nikić domogao pištolja, niti je za to iko odgovarao, pa ni Vuksanović.

Vidjećemo da li će se tako okončati i slučaj Terzić.

Bjekstva

Iz spuškog zatvora pobjegli su brojni zatvorenici. Neki su kasnije uhapšeni, a za neke nikada nije razjašnjeno kako su se domogli slobode.

Podgoričanin Vlatko Milačić pobjegao je iz zatvora u Spužu 1995. godine, gdje se nalazio na odsluženju zatvorske kazne zbog ubistva 21-godišnjeg mladića, na putu Podgorica – Cetinje. U medijima je objavljeno da je uz asistenciju nekog iz tadašnjeg rukovodstva Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija i nekog od službenika obezbjeđenja Milačić izveden iz svoje ćelije i prebačen do Skadarskog jezera odakle je pobjegao u Albaniju. Uhapšen je poslije 14 godina.

Prije šest godina iz ZIKS-a je pobjegao Smajo Babić iz Berana, osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu zbog svirepog ubistva. Njegov leš ubrzo je nađen u Krupačkom jezeru pokraj Nikšića. Sa njim su pobjegla još dva osuđenika – Milan Ristić i Stevo Poček, ali su se ubrzo predali.

Iste godine uspio je da pobjegne i Žarko Nilević, ali je nakon nekoliko sati potrage uhapšen nedaleko od zatvorskog kompleksa.

U junu 2001. godine pobjegao je Dragoljub Laketić, koji je izdržavao 12-godišnju kaznu za ubistvo. Laketić je, izgleda, iskoristio pometnju i pobjegao samo nekoliko dana nakon što je iz spuškog zatvora 18. juna odmaglio Veselin Batica Vlahović, u sarajevskim medijima poznatiji kao monstrum sa Grbavice.

Podsjetimo i na bjekstvo iz vojnog zatvora u Spužu Antuna Maslea, novinara hrvatskog Globusa. Protiv njega je 1999. godine u Vojnom sudu u Podgorici pokrenut postupak zbog navodne špijunaže, ali uspio je iste godine da pobjegne iz Kliničkog centra Podgorica kroz prozor podrumskih prostorija.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

DODIK POSLIJE PUTINA OBIŠAO MANDIĆA: Open srpski svet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik parlamenta CG ugostio je predsjednika RS koji se prije nedjelju  vratio sa poklonjenja PutinuDodik je u Moskvi ponovio  punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu.  Putinu poželio “sve pobjede koje može da ostvari i rekao : “ Sve Putinove pobjede i pobjede Rusije su i naše pobjede”. Obišao je i  Putinovog vazala  Lukašenka.   Umjesto zastave BiH, čiji je RS sastavni dio, Mandić je  postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta. Uslijedila je  nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu

 

 

Nedavna, tobože državna, posjeta Milorada Dodika, predsjednika bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS), Crnoj Gori ozbiljno dovodi u pitanje javno deklarisane političke motive i ciljeve njegovog domaćina – predsjednika Skupštine Andrije Mandića. Bilo bi razumljivo da je Mandić primio predsjednika Skupštine RS ili Parlamentarne Skupštine BiH. Umjesto njih dolazi Dodik koji se samo prije nedjelju dana vratio sa poklonjenja diktatoru Vladimiru Putinu u Moskvi. Dodik je u izjavama ruskom RT-u i domaćim medijima, po ko zna koji put, dao punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu rekavši da je Putinu “poželio sve pobjede koje može da ostvari i rekao da su sve Putinove pobjede i pobjede Rusije i naše pobjede”.

Dodik se osvrnuo i na  posjetu 19. januara Putinovom vazalu i diktatoru Aleksandru Lukašenku rekavši da je uspio “dogovoriti razne aranžmane bitne za RS”. Bjelorusija je, po Dodiku, “razvijena zemlja i nije omotana bodljikovom žicom kako to neki pokušavaju da predstave”. Ona je prijatelj RS-a. Takođe je rekao da vjeruje da će jednog dana doći do ujedinjenja srpskog naroda sa dvije strane Drine kao što je došlo do ujedinjenja dvije Njemačke. On već duže vrijeme ne krije da mu je rasturanje BiH, kako kaže mirnim sredstvima, jedan od glavnih političkih prioriteta.

Dodik, kao takav – ratnohuškački nacionalista i sa oreolom sponzora organizovanog kriminala i korupcije, u Crnoj Gori nije dočekan sa državničkim počastima niti su ga primili njegov kolega Jakov Milatović ni premijer Milojko SpajićVijestima je nezvanično saopšteno iz Vlade i Predsjedništva da Dodik nije ni tražio sastanak – vjerovatno znajući kakav bi odgovor bio. Kod Mandića je dobrodošao i učinio mu “veliku čast”. Iako je crnogorski predsjednik parlamenta kasnije izjavio da Crna Gora poštuje BiH kao državu, on je umjesto zastave Bosne i Hercegovine, čiji je RS sastavni dio, postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta zbog čega je uslijedila i nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu.

Dodik je Mandiću izrazio i brigu “da srpska nacionalna zajednica u Crnoj Gori bude adekvatno zastupljena” ali i da je tu da podrži stabilnost i razvoj Crne Gore kao i njeno EU članstvo. Koncept srpskog sveta je za Dodika “fenomenalna ideja” i ranije je govorio da je prirodno i da Crna Gora bio dio tog projekta.  Na kraju, Mandiću je predat, suprotno protokolima i rangu sagovornika, i Prijedlog sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između RS i CG koji je Mandić na sebe preuzeo da proslijedi predsjedniku i premijeru.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAZREŠENJE DIREKTORA UP ZORANA BRĐANINA STIGLO PRED VLADU: Bajka o vladavini prava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon više mjeseci ignorisanja od strane Vlade, inicijativa ministra policije Danila Šaranovića za smjenu direktora UP Zorana Brđanina, je  izgleda konačno na dnevnom redu izvršne vlasti.  Kakva će bit njena sudbina nije izvjesno. Za sada je sigurno tek da se iza priče o procedurama krije priča o kontroli bezbjednosnog sektora

 

 

Vlada Crne Gore će se konačno izjasniti o inicijativi za razrešenje direktora Uprave policije Zorana Brđanina, koju je krajem prošle godine uputio ministar policije Danilo Šaranović. Vlada bi, kako pišu Vijesti, to pitanje trebalo da otvori na sjednici u petak 29. decembra, kada ovaj broj Monitora bude na kioscima. Na sajtu Vlade, ipak, još nema najave o održavanju sjednice sa tom temom na dnevnom redu, niti se o tome govori u javnosti.

Razrešenje Brđanina jedno je od pitanja oko kog se spore Demokrate i Pokret Evropa sad, u okviru očigledne borbe za bezbjednosni sektor.  Odnosi PES-a i Demokrata, kojima je u izvršnoj vlasti pripao sektor bezbjednosti, zaoštreni su nakon sjednice Vlade početkom decembra prošle godine, na kojoj je ministar pravde Andrej Milović, izlazeći iz svoje nadležnostizatražio hitne smjene u tom sektoru.

Nakon više mjeseci ignorisanja inicijative Šaranovića, Vladina komisija za kadrovska i administrativna pitanja, kako pišu Vijesti, ove sedmice  proslijedila Vladi predlog  Šaranovića o razrješenju Brđanina.

Vlada je najprije tvrdila da nije dobila Šaranovićev predlog, a potom da je predlog odgođen dok Šaranović ne dostavi i predlog za određivanje vd direktora Uprave polcije. S druge strane, ministar policije je insistirao da se privremeni šef policije može predložiti tek kad to mjesto bude upražnjeno. Takođe, utvrdio je da odlaganjem ovog pitanja „neko čuva Brđanina“.

Šaranović je predlog uputio  krajem 2023. godine, nakon što je skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu dao negativno mišljenje na dva prošlogodišnja izvještja o radu UP. Izvještaji su razmatrani ubrzo pošto je Brđanin na poziciju direktora UP vraćen sudskom odlukom, 7. decembra prošle godine.

Brđanin je odbio da prisustvuje sjednici na kojoj su razmatrani njegovi izvještaji, uz obrazloženje da je jasno da „njegovo prisustvo nije potrebno, te da su partije već dale svoj sud o tim izvještajima“. Kako je saopštio, tim izvještajima, i njihovim neblagovremenim razmatranjem, se samo „fingira“ njegova zakonita smjena.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

100 GODINA ODĆUTANOG ZLOČINA NAD BOŠNJACIMA( MUSLIMANIMA) ŠAHOVIĆA: Može li Crna Gora pogledati sebi u oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucijom koju su u ime  Odbora za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima potpisali Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i  akademik  Šerbo Rastoder, traži se  da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima, navodi se, treba unijeti u obrazovne i nastavne programe Traži se i da se pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih susjeda muslimana

 

Početkom februara Skupštini Crne Gore i svim poslaničkim klubovima je poslat prijedlog rezolucije koji je uputio  Odbor za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima (današnje Tomaševo) 1924. Potpisnici su predsjednik i potpredsjednik Odbora – Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i istoričar i akademik  Šerbo Rastoder. Da bi formalno ušao u skupštinsku proceduru, neophodna su najmanje četiri potpisa poslanika.

U izjavi za Radio Slobodna Evropa (RSE) Rastoder je istakao da je Prijedlog rezolucije o genocidu, kako je zvanično nazvana, „pitanje časti sojske i čojske Crne Gore, njenog građanskog karaktera i multinacionalne politike“.

Rezolucijom se traži da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima treba unijeti u obrazovne i nastavne programe kao “nedopustivu pojavu u civilizovanom društvu”. Traži se i da se posebno pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih komšija muslimana od pogroma razularene mase koja je brojala oko dvije hiljade ljudi došlih uglavnom iz Polja, Mojkovca, ali i iz okolnih mjesta u Vraneškoj dolini.

U noći 9. na 10. novembar 1924. godina rulja  u kojoj su bili  i rezervni majori  Sekula  Bošković i Dimitrije Redžić, i  umirovljeni načelnik kolašinske žandarmerije Nikola Đilas (otac Milovana Đilasa) se spustila na Vranešku dolinu. U dužini od 19 kilometara takozvani „osvetnici“ su „popalili sve muslimanske kuće, popljačkali i pobili svakog koga su zatekli” –  kako reče jedan od učesnika pogroma generalu Danilu Jaukoviću 28. avgusta 1973. godine u Mojkovcu. General Jauković je tada okupio preživjeli aktere i svjedoke zločina, snimio sve na magnetofonskoj traci i kasnije objavio stenograme.

Ovaj zločin je direktno podstaknut i koordiniran od strane Beogradu potčinjenih vlasti i kasnije je zataškan bez ikakve istrage. Glavni inspirator je bio načelnik bjelopoljskog sreza Nikodim Cerović koji je naredio zaključavanje dvije žandarmerijske stanice u Šahovićima kako vlasti ne bi reagovale kad se rulja spusti u dolinu. Prije pokolja je sprovedena akcija razoružavanje muslimanskog stanovništva i uzet je 31 talac. Oni su navodno trebali biti sprovedeni u Bijelo Polje ali su predati rulji 250 metara  od žandarmerijske stanice. Njih 28 su odmah ubijeni, dvojica su platili veliki otkup i spasili glave, a 13-godišnjeg dječaka je spasio jedan pravoslavac koji je zamalo nastradao zbog toga.

Izgovor za ovakav teški zločin u mirnodopskim uslovima, je bila „osveta“ za ubistvo umirovljenog službenika Ministarstva unutrašnjih djela i lokalnog silnika Boška Boškovića odgovornog za veliki broj ratnih i poratnih zločina nad muslimanskim i crnogorskim stanovništvom koje je htjelo obnovu samostalne Crne Gore. Ubistvo je pripisano muslimanskim odmetnicima Jusufu Mehonjiću i Huseinu Boškoviću iako su oni tada bili u Albaniji.

Boško Bošković je, prema ogromnoj većini svjedoka i učesnika masakra, uključujući i navode Milovana Đilasa u engleskom izdanju Besudne zemlje (Njujork 1958.god.), likvidiran od strane crnogorskih komita Radoša i Draga Bulatovića, zbog brojnih ubistava i pohare Rovaca i drugih sela po sjeveru, koje je Bošković počinio sa srbijanskom žandarmerijom i vojskom. Predstavnicima tadašnjih beogradskih vlasti (na čijem čelu je bio premijer Nikola Pašić) je odgovarala ideja da su Boška Boškovića „ubili Turci“ kako bi se pokrenuli pogromi i iseljavanje bošnjačkog stanovništva iz Sandžaka. Srbijanska vlast je radila na stvaranju jaza između crnogorskog i bošnjačkog stanovništva kako bi lakše vladali prostorom koji je ušao u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).

Broj pobijenih je ostao nepoznat iz razloga što nikakva istraga nije pokrenuta uprkos nekoliko interpelacija u Skupštini Kraljevine SHS gdje je nekoliko poslanika tražilo kažnjavanje zločina. Broj stradalih varira, zavisno od izvora, od stotinu do preko hiljadu.

Prijedlog rezolucije navodi da je „rezultat ovog zločina  bio: cjelokupno muslimansko stanovništvo sa ovog područja je pobijeno, opljačkano i protjerano“ pa stoga „rijetki primjeri spasavanja pojedinaca od strane pravoslavnih komšija ukazuje na potrebu afirmacije dobra u ljudima”. Prijedlog rezolucije podsjeća i na 2022.godine  donesenu Rezoluciju o genocidu u Pivi i Velici koja se odnosi na stradanje pravoslavnog stanovništva 1943. i 1944. od strane njemačkih SS jedinica potpomognutih  lokalnim balističkim,  ustaškim i četničkim jedinicama kada je stradalo više od hiljadu civila uključujući stare, žene i djecu.

Od poslanika se prvi javio lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević rekavši na TV Adria da njegova partija neće podržati rezoluciju, „ne zato što žele da relativizuju ili dovedu u pitanje bilo koji zločin koji je napravljen nad muslimanskim stanovništvom, nego što smatraju to u ovom trenutku ne doprinosi ni pomirenju, ni putu ka EU“. Po Kneževiću bi onda trebalo donositi rezolucije od Vidovdana 1389. god., pa do 1912. i 1913., tj. “od onoga danka u krvi, do rušenja manastira, zločina nad pravoslavnim stanovništvom, do islamiziranja pravoslavnog stanovništva”. Smatra da će rezolucija biti test za Vladu premijera Milojka Spajića. Druge partije se još nisu izjasnile rekavši da će se opredijeliti kada rezolucija uđe u skupštinsku proceduru.

Potomci porodica iz Šahovića koji žive u Bosni i Hercegovini su takođe pisali Skupštini za zahtjevom da se 9. i 10. novembar uvrste u državni kalendar sjećanja na nevino ubijene, uz podizanje spomen-obilježja i održavanje komemoracije.

Profesor Rastoder je izjavio u medijima da potomci traže mogućnost da obiđu i urede groblja predaka kojih ima 34 u toj oblasti ali i „da nikome ne pada na pamet da traži nazad zemlju koja je uglavnom oteta i naseljena drugima ljudima“. Za sada,  kaže Rastoder nisu uspjeli od mještana otkupiti dio zemljišta na kome bi bio podignut spomenik.

U prepunoj sali Mjesne zajednice Tomaševo (nekadašnji Šahovići) je 18. februara održana tribina nazvana Prošlost Vraneša u 20. vijeku – tumačenja i zloupotrebe, u organizaciji Zavičajnog udruženja Vranešana. Tribinu je blagoslovio iguman Manastira Zlateš, otac Nikolaj Stamatović. Organizatori su istakli da je skup održan „da saopštimo istinu o događajima u Vranešu 1924. godine“ i pozvali na „detaljna naučna istraživanja“ o dešavanjima u Šahovićima. Sa skupa je poručeno da „osuđujemo sve zločine koji su se desili u prošlosti, posebno prema nejači, bez izuzetka“ ali da se da se ne „prihvata pravno-politička formulacija o genocidu u Vranešu i sve aktivnosti po tom pitanju koje se plasiraju u poslednje vrijeme“. Potpredsjednik udruženja, pisac i publicista Svetislav Šestović rekao je da su izazvani da se okupe jer „decenijama traju uvrede i nasrtaji na stanovništvo Vraneškog kraja i njihove pretke, od strane jedne grupacije bošnjačke vjeroispovijesti, čime se želi narušiti mir i suživot ovog naroda“. Optužio je za „pokušaje krivotvorenja istorije, da bi bacili ljagu na jedan narod“ i „da naše slavne pretke i nas njihove potomke proglase genocidnim narodom“. Prijedlog rezolucije je „raspirivanje nacionalne mržnje i  zato su, za nas Vranešane, zahtjevi odbora Bošnjaka neprihvatljivi“ – poručio je Šestović.

Publicista i istoričar Miloš Vojinović, kako prenosi list Dan, kazao je da nije istina da su muslimani protjerani iz tog kraja. „ Popisom iz 1931. godine u pavinopoljskoj opštini živjela su su 104 muslimana, a u opštini Šahovići 103 – što je dokaz da nije bilo riječi o genocidu“, rekao je Vojinović.  Dakle,  ukupno 207 muslimana. To je  92, 5  posto manje, nego što ih je popisano 1921. godine.   Na tom području 1921. godine  živjelo 2.755 muslimana – 1559 u Pavinom Polju i 1195 u Šahovićima.  Sa tribine u Vranešu,  Vojinović je pozvao Šerba  Rastodera na televizijski duel.

Ostaje da se vidi da li će Crna Gora imati hrabrosti da se suoči sa tamnim mrljama svoje prošlosti. Nesumnjivo je da su u zločinu, koji je organizovan za velikosrpske političke interese, učestvovali prije svega domicilni  Srbi i Crnogorci.  Zločin se desio na teritoriji Crne Gore. To obavezuje.  Na ovoj generaciji je da prekine ćutanje i pogleda istini u oči.

  Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo