Povežite se sa nama

Izdvojeno

PERO ZUBAC, KNJIŽEVNIK, PREVODILAC, SCENARISTA: I te kiše, mostarske

Objavljeno prije

na

A,  onda, osmog oktobra 1965, dvadesetogodišnji pjesnik , na pisaćoj mašini posuđenoj  od prijatelja i pjesnika Radeta Tomića u dahu kuca svih deset strana  Mostarskih kiša. Iste večeri, a pošta je još radila, šalje jedini primjerak poeme Zvonimiru Golubu u zagrebački Telegram. „Da je pismo zalutalo, da ga je Zvonimir zaboravio,  ne bi bilo te poeme“, sjeća se Zubac.  Kopiju nije imao

 

”Pišete li još? ”, pitamo Pera Zubca, barda jugoslovenske i srpske književnosti tokom telefonskog susreta sa njim.On u novosadskom domu, mi ovdje u Crnoj Gori.” Sve rjedje” , odgovara. Tek ponekad kad treba, da tekstom podrži nekog mladog pisca ili kolegu.Uz smiješak podsjeća na predgovor književnice Vesne Golsvordi njegovoj knjizi Sestra moja samoća izdatoj prošle godine u Sarajevu. Golsvordi piše:  ”Nadam se da nije tačno da je ovo poslednja knjiga pjesama Pera Zubca…”

Putuje manje. ” Godine su pritisle”, kaže.  „Dolazio sam nekad na pjesnički festival  Igre juga. Putovali smo svom  Crnom Gorom  Mika ( Antić)  i ja, gostovali pod Starom maslinom, na Nikolinom dvoru, gradovima po Primorju, bili u Beranama, Kolašinu, Andrijevici…”

U  78- oj  godini života,  jedan od najvećih lirika ovih prostora tihuje i uživa u svojim unučicama, četrnaestogodišnjoj Mileni i  osmogodišnjoj Mej. Danas su one u posjeti manastiru Bogoštica,  sa roditeljima. O njima Zubac rado priča. Sjeća se kako je mlađa Mej poželjela da se okiti ordenom Republike Srbije kojim  je Zubac odlikovan. ”Lijep je, ali je težak”, konstatovala je djevojčica.

Veliki pjesnik rodio se u Nevesinju 1945. Školovanje je počeo  u gimnaziji u Lištici, a nastavio u Zrenjaninu u Drugoj eksperimentalnoj gimnaziji. I danas se sjeća izuzetnog školskog programa i profesora koji su mu predavali. ” Ta škola  bila je eksperiment, tip klasične gimnazije. Profesor fiskulture morao je da bude državni prvak u nekom sportu. U prvoj godini bio je to Petko Radović, prvak države u boksu. Par njih izdvajalo se i izuzetnim muzičkim i literarnim darom.Sjećam se, čita mi profesor Trakla ( Georga) i Rilkea na njemačkom i direktno prevodi.Ili Hofmanstala…”  Sticao je vrhunsko srednjoškolsko obrazovanje. Ne čudi što je kasnije, tokom studija, njegov profesor Sreten Marić, inače najbolji drug Antuna Branka Šimića, govorio: „ E moj janičaru, ne treba tebi nikakav fakultet…”

Prve pjesme Pero Zubac objavio je u sarajevskom studentskom listu Dani u rubrici  Trenutak poezije i u novosadskim  Poljima’. Mika Antić je prepoznao dar mladog pjesnika. Pisao je da je na veče poezije profesora i studenata Filozofskog fakulteta ” vredelo doći samo da se čuju pesme Pere Zubca…”

A onda, osmog oktobra 1965, dvadesetogodišnji pjesnik, na pisaćoj mašini posudjenoj  od prijatelja i pjesnika Radeta Tomića u dahu kuca svih deset strana  Mostarskih kiša.Iste večeri, a pošta je još radila, šalje jedini primjerak poeme Zvonimiru Golubu u zagrebački  Telegram. „Da je pismo zalutalo, da ga je Zvonimir zaboravio,  ne bi bilo te poeme, sjeća se Zubac danas. Kopiju nije imao.

Pjesma je zaživjela širom tadašnje Jugoslavije, ali i u SSSR-u.  Mostarske kiše  su u ruskom časopisu  Robotnica štampane  u tiražu od skoro 20 miliona. Prevedene su i na 18 jezika. ”Ušao je na teren i već u prvom minutu dao gol. Posle više nije morao da traži loptu,”  govorio  je  Matija Bećković o Zubcu.

Uz  Kiše se  udvaralo, voljelo. Odrastalo. Govorene su na školskim priredbama, a onda su dobile mjesto u čitankama za srpski jezik.  Po njima je Zubac, ma koliko da je poslije mnogo toga napisao, ostao  upamćen. ” U početku mi je smetalo što me svi znaju samo po toj poemi i što to baca sjenku na sve drugo što sam napisao, ali kasnije sam shvatio da me ona učinila dobrodošlim gdje god da sam išao. Mislim da mi je mnogo više pomogla nego odmogla.Narod je odlučio”.

„Otkrio“ je pjesnik i da Svetlana iz pjesme nije postojala, da je to priča o Mirjani iz Mostara, Ljiljani iz Beograda, Veri iz Osijeka i Dragani Vajdić iz Novog Sada. Dragani koja će kasnije postati njegova supruga.” Sve platonske ljubavi”. Priča nam i da se u prva dva izdanja potkrala greška, pa je u stihu ” njene su usne bile pune kao zrele breskve,  njegovom greškom ukucan stih  ” njene su oči bile zrele…”. I da je sevdalinka opisana u Mostarskim kišama u stihu ”…i noćna pesma tekla lagano niz Donju mahalu, Ej Sulejmana othranila majka …” tek plod njegove mašte.

Biografi bilježe da je Zubac objavio 50 knjiga poezije, 20 knjiga pjesama za djecu, knjigu eseja, lirsku studiju o Lenki Dundjerski, tri knjige parodija na jugoslovensko pjesništvo…Na strane jezike prevedeno je 7 njegovih knjiga, po dvije na makedonski i albanski i po jedna na madjarski, italijanski i rumunski. Pjesme su mu prevedene na 20 svjetskih jezika. Nalaze se u 16 antologija jugoslovenskog i stranog pjesništva…Uredjivao je časopise, pisao libreta za balet i operu, napisao i realizovao preko 400 scenarija za dokumentarne, muzičke, zabavne, umjetničke i programe za djecu i omladinu, poput kultnog Muzičkog tobogana i  Fora i fazona, uređivao popularne serije klasične muzike RTS-a Harmonija sfera…

” Imao sam sreću da me hrabre, pomažu mi i budu sa mnom najbolji…” priča Pero Zubac dok se sjeća velikog prijateljstva sa pjesnicima Miroslavom Mikom Antićem i Duškom Trifunovićem.” Mika je bio moj kosmički kišobran”, kaže Zubac. I mada  se Mika bojao da spava u mraku,  ili sam u sobi, pa je dok su zajedno putovali na pjesničke kolonije,  Pero čekao da on zaspe kako bi ugasio svjetlo, danas kaže:  ” Dok je Mika bio živ ničeg se bojao nisam”.

Pili su, ali nikad zajedno. Jedan je uvijek morao ostati trijezan, da se ne obrukaju.Tog dana, kada je Mika umro, popio je Zubac poslednje piće sa Vaskom Popom.Od tada ni pivo ne pije.” Izgubio sam partnera”.

Onih ratnih godina izbjegao je u Srbiju  Duško Trifunović. I sa njim, do zadnjeg njegovog časa, Zubac je ostao prijatelj. Sjeća se da ga je sarajevski izbjegli pjesnik pitao za savjet gdje da se nastani. Odgovorio mu je,  na njemu svojstven način:  ” Ako je neko prvi pjesnik u Vojvodini, njemu će biti čast da bude drugi, ako ti dođeš…” Zubac se sjeća  da je Trifunović skoro zaplakao na ove riječi.

Sjećanje na veliko prijateljstvo ostalo je zabilježeno na stranicama knjige’ Pisma D.T.  na nebesku adresu’ kojom se Pero obraća njemu na ” onoj drugoj obali”. Baš kao što se i Mostaru vratio zbirkom pjesama Povratak Mostaru i stihovima ” … evo se detinjstvu vraćam, u krilo dana davnog, al’ ne zvoni zvon zlaćan, s tornja pravoslavnog…”

Nakon ratnih godina vratio se Mostaru da primi Šantićevu nagradu i da bar na dan ujedini podijeljeni grad. Na druženje sa Perom Zubcem, ličnošću dana, kako ga je nazvala bosanska dnevna štampa, došli su i oni ” njihovi” i ovi ” naši”. Gradimir Gojer, tada predsjednik pisaca BiH rekao je da je njegov dolazak u Mostar, a kasnije i u Sarajevo, značio više građanima ove republike od svih posjeta,  svih političara, iz regiona i cijelog svijeta zajedno.”

A  Raif Dizdrarević, bivši predsjesnik SFRJ,  u izjavi za  Oslobodjenje opisao je druženje u Sarajevu:  ” Večerao sam sa Perom i Slavkom Pervanom. Perovim povratkom u Novi Sad, čarolija je završena”.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

FOKUS

UPRAVLJANJE DRŽAVNOM IMOVINOM: Zašto je Vlada naumila da razvlasti parlament

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aerodromi, EPCG, Institut u Igalu, Plantaže… Možemo samo da nagađamo zbog koga ili čega Vlada traži pravo da samostalno raspolaže imovinom vrijednom do 300 miliona eura. Mnogo očigledniji su razlozi zbog kojih bi se trebalo krajnje pažljivo odnositi prema tom naumu

 

Vlada traži od Skupštine da joj, izmjenama Zakona o državnoj imovini, omogući da svojevoljno raspolaže državnom imovinom u vrijednosti do 300 miliona eura. Dosadašnji limit bio je 150 miliona, pa je prijedlog – već tradicionalno usvojen u nedjelju na elektronskoj sjednici (čitati: bez ozbiljne rasprave i pisanih tragova o njenom toku i glsanju) – naišao na poprilične rezerve kod poslanika i javnosti.

Prema pomenutom Zakonu, državnu imovinu čine: pokretne i nepokretne stvari, novac, hartije od vrijednosti i “druga imovinska prava koja pripadaju Crnoj Gori ili lokalnoj samoupravi”. Dalje je Zakonom razrađeno da u “stvari i druga dobra” kojima raspolaže država spadaju: rudno i mineralno bogatstvo; jezera, podzemni i nadzemni riječni tokovi; teritorijalno more i priobalje; vazdušni prostor; aerodormi, luke, pruge i putevi; energetska i telekomunikaciona infrastruktura; vojni objekti; radio frekfencije, vazdušni koridori i satelitske orbite; kulturna dobra i umjetnička djela u državnoj svojini, nacionalni parkovi, državni objekti namijenjeni obrazovanju, zdravstvu, nauci i socijalnoj zaštiti “sa pripadajućim zemljištem”, šume, poljoprivredno i građevinsko zemljište u vlasništvu države… Konačno, tu je i vlasnički udio u makar 50-tak manjih i većih preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države. Sve to Vlada može da troši, dograđuje i razgrađuje, prodaje, iznajmljuje, pozajmljuje, daje u koncesiju… Uz postojeće ograničenje da o raspolaganju imovinom vrijednijom od 150 miliona (odnosno, traženih 300) konačnu odluku donosi parlament.

Država nema funkcionalan popis svoje imovine ni valjanu procjenu njene vrijednosti. Taj posao je trebalo da bude završen još  2011. godine  a poslednja obećanja govorila su da će to biti urađeno “poslije popisa”. Vidimo, ni to nije jasno omeđena vremenska odrednica.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ MARKA KOVAČEVIĆA: Kontinuitet govora mržnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gradonačelnik Nikšića u kontinuitretu širi govor i geste mržnje. Tužilaštvo i sudstvo, kao i za ostale političare, tu ne vidi ništa sporno, a koalicioni partneri ,,osuđuju” i trpe. Javnost se navikava

 

Proslava jedne od najznačajnijih crnogorskih pobjeda u 19. vijeku, Bitke na Grahovcu, prepuštena je posljednjih godina Eparhiji budimljansko-nikšićkoj i zavičajnom udruženju Stara Hercegovina. Država se u to ne miješa, pa je bilo samo pitanje vremena kada će se desiti epski skandal.

Za to se, na ovogodišnjoj obljetnici 166 godina od slavne bitke, postarao jedan od domaćina, Marko Kovačević, gradonačelnik Nikšića: ,,Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda, bogami, u budućnosti prema njemu ćemo kao i prema Turcima postupati”.

Iako se zna da su Crnogorci, na Grahovcu, pod vođstvom vojvode Mirka Petrovića, grdno pobili tadašnje osmanske neprijatelje, Kovačević kaže da nije baš tako slikao budućnost. Pravda se da nije mislio, niti ih je pominjao, Crnogorce, pa ni Bošnjake, te da su mu mračni centri moći iskonstruisali cijelu priču. Onda se sjetio da je u stvari navodno  ciljao na pomirenje. Moglo bi se pomisliti da mladi političar zaista ponekad ne zna što priča, baš kao što njegova stranka u Nikšiću slavi Mirka Petrovića a u Podgorici se zalaže za rušenje spomenika u njegovu čast.  No, nije baš tako.

Kovačević rado posegne za govorom ili gestom mržnje. Mjesec dana nakon što je sjeo u fotelju gradonačelnika Nikšića, Kovačević je u junu 2021. na TV Kurir negirao da je u Srebrenici počinjen genocid. U julu prošle godine je stojeći pored predsjednika države Jakova Milatovića pokazao srednji prst prilikom intoniranja himne. Objasnio je da je, malo duže, namještao sat.

Kada je njegov partijski šef Andrija Mandić, u martu ove godine,  predsjedavao Skupštinom Crne Gore na Cetinju, opet nije mogao da izdrži: „Nekako lijepo pristaje predsjedniku Skupštine Crne Gore ova zgrada Zetske banovine. I nekako je normalno da smeta Švabama”. Ovo posljednje upućeno je na račun porijekla poslanika DPS-a Oskara Hutera.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

NI U CRNOJ GORI NEMA MJESTA ZA LUKAŠENKOVE KRITIČARE: Za naš MUP Bjelorusija je demokratska država

Objavljeno prije

na

Objavio:

U rješenju MUP-a Crne Gore koje je potpisao Radovan Popović, pomoćnik ministra Danila Šaranovića i šef Direktorata za upravne poslove, državljanstvo i strance izgleda da je Bjelorusija demokratska država u kojoj je život bezbjedan i prepun mogućnosti. U Popovićevom rješenju UP I-132/23-6651/3 od 5.juna ove godine, odbija se zahtjev za međunarodnu zaštitu bjeloruskom državljaninu V.I jer „ne postoji opravdan strah od progona“ u matičnoj zemlji

 

Nedavno je Viši sud u Beogradu ponovo presudio da se Andrej Gnjot, bjeloruski reditelj, novinar i opozicioni aktivista treba izručiti totalitarnom režimu u Minsku na osnovu Interpolove potjernice koje su bjeloruske vlasti raspisale za njim. Uhapšen je na beogradskom aerodromu 30. oktobra prošle godine gdje je sletio iz Tajlanda. Bjelorusiju je napustio u junu 2021. godine nakon što je doznao da mu Lukašenkova zloglasna tajna služba sprema procesuiranje zbog veza sa opozicijom. Gnjot se formalno tereti za utaju poreza od oko 300 hiljada eura. U zemlji nikada nije dobio poziv za saslušanje po tom osnovu. Utaju je navodno vršio između 2012. i 2018. godine na osnovu zakona koji je donešen tek 2019.  Gnjot je te optužbe odbacio kao “politički motivirane”. Jedan je od osnivača Slobodnog udruženja sportista Bjelorusije (SUSB) osnovanog nakon pokradenih predsjedničkih izbora u ljeto 2020.,  koji su doveli do masovnih protesta građana i krvave represije režima čiji najbliži saveznik je Putinova Rusija. SUSB je svojom kampanjom uspio da se Bjelorusiji oduzme status domaćina Svjetskog prvenstva u hokeju i da Međunarodni olimpijski komitet obustavi finansije bjeloruskom Nacionalnom olimpijskom komitetu, na čijem je čelu bio predsjednik Lukašenko, o čemu je Monitor već pisao. Diktator se osvetio SUSB-u tako što ga je proglasio za „ekstremističku organizaciju“. Advokat udruženja Aleksandar Danilevič je osuđen na deset godina zatvora, a odmazda je uslijedila i prema drugim članovima udruženja osim Gnjota koji je pobjegao.

U prvoj presudi Višeg suda od 7. decembra 2023. odlučeno je da Gnjot bude izručen. Sud je odbio da Gnjota uopšte i sasluša na optužbi protiv njega.  Početkom marta ove godine Apelacioni sud je poništio odluku i vratio je na ponovno odlučivanje. Ipak, 13. juna je pročitana ista presuda na koju je novinar već najavio žalbu. Jedina dobra vijest je što je Gnjotu početkom juna sedmomjesečni boravak u CZ-u zamijenjen kućnim pritvorom i nanogicom u garsonjeri od 20 kvadrata na Vračaru. Međunarodne i domaće organizacije za ljudska prava su osudile presudu i pozvale vlasti srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića da prekinu progon političkih protivnika Minska i Moskve koji su potražili utočište u Srbiji.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo