Izdvojeno
PERO ZUBAC, KNJIŽEVNIK, PREVODILAC, SCENARISTA: I te kiše, mostarske
A, onda, osmog oktobra 1965, dvadesetogodišnji pjesnik , na pisaćoj mašini posuđenoj od prijatelja i pjesnika Radeta Tomića u dahu kuca svih deset strana Mostarskih kiša. Iste večeri, a pošta je još radila, šalje jedini primjerak poeme Zvonimiru Golubu u zagrebački Telegram. „Da je pismo zalutalo, da ga je Zvonimir zaboravio, ne bi bilo te poeme“, sjeća se Zubac. Kopiju nije imao
”Pišete li još? ”, pitamo Pera Zubca, barda jugoslovenske i srpske književnosti tokom telefonskog susreta sa njim.On u novosadskom domu, mi ovdje u Crnoj Gori.” Sve rjedje” , odgovara. Tek ponekad kad treba, da tekstom podrži nekog mladog pisca ili kolegu.Uz smiješak podsjeća na predgovor književnice Vesne Golsvordi njegovoj knjizi Sestra moja samoća izdatoj prošle godine u Sarajevu. Golsvordi piše: ”Nadam se da nije tačno da je ovo poslednja knjiga pjesama Pera Zubca…”
Putuje manje. ” Godine su pritisle”, kaže. „Dolazio sam nekad na pjesnički festival Igre juga. Putovali smo svom Crnom Gorom Mika ( Antić) i ja, gostovali pod Starom maslinom, na Nikolinom dvoru, gradovima po Primorju, bili u Beranama, Kolašinu, Andrijevici…”
U 78- oj godini života, jedan od najvećih lirika ovih prostora tihuje i uživa u svojim unučicama, četrnaestogodišnjoj Mileni i osmogodišnjoj Mej. Danas su one u posjeti manastiru Bogoštica, sa roditeljima. O njima Zubac rado priča. Sjeća se kako je mlađa Mej poželjela da se okiti ordenom Republike Srbije kojim je Zubac odlikovan. ”Lijep je, ali je težak”, konstatovala je djevojčica.
Veliki pjesnik rodio se u Nevesinju 1945. Školovanje je počeo u gimnaziji u Lištici, a nastavio u Zrenjaninu u Drugoj eksperimentalnoj gimnaziji. I danas se sjeća izuzetnog školskog programa i profesora koji su mu predavali. ” Ta škola bila je eksperiment, tip klasične gimnazije. Profesor fiskulture morao je da bude državni prvak u nekom sportu. U prvoj godini bio je to Petko Radović, prvak države u boksu. Par njih izdvajalo se i izuzetnim muzičkim i literarnim darom.Sjećam se, čita mi profesor Trakla ( Georga) i Rilkea na njemačkom i direktno prevodi.Ili Hofmanstala…” Sticao je vrhunsko srednjoškolsko obrazovanje. Ne čudi što je kasnije, tokom studija, njegov profesor Sreten Marić, inače najbolji drug Antuna Branka Šimića, govorio: „ E moj janičaru, ne treba tebi nikakav fakultet…”
Prve pjesme Pero Zubac objavio je u sarajevskom studentskom listu Dani u rubrici Trenutak poezije i u novosadskim Poljima’. Mika Antić je prepoznao dar mladog pjesnika. Pisao je da je na veče poezije profesora i studenata Filozofskog fakulteta ” vredelo doći samo da se čuju pesme Pere Zubca…”
A onda, osmog oktobra 1965, dvadesetogodišnji pjesnik, na pisaćoj mašini posudjenoj od prijatelja i pjesnika Radeta Tomića u dahu kuca svih deset strana Mostarskih kiša.Iste večeri, a pošta je još radila, šalje jedini primjerak poeme Zvonimiru Golubu u zagrebački Telegram. „Da je pismo zalutalo, da ga je Zvonimir zaboravio, ne bi bilo te poeme, sjeća se Zubac danas. Kopiju nije imao.
Pjesma je zaživjela širom tadašnje Jugoslavije, ali i u SSSR-u. Mostarske kiše su u ruskom časopisu Robotnica štampane u tiražu od skoro 20 miliona. Prevedene su i na 18 jezika. ”Ušao je na teren i već u prvom minutu dao gol. Posle više nije morao da traži loptu,” govorio je Matija Bećković o Zubcu.
Uz Kiše se udvaralo, voljelo. Odrastalo. Govorene su na školskim priredbama, a onda su dobile mjesto u čitankama za srpski jezik. Po njima je Zubac, ma koliko da je poslije mnogo toga napisao, ostao upamćen. ” U početku mi je smetalo što me svi znaju samo po toj poemi i što to baca sjenku na sve drugo što sam napisao, ali kasnije sam shvatio da me ona učinila dobrodošlim gdje god da sam išao. Mislim da mi je mnogo više pomogla nego odmogla.Narod je odlučio”.
„Otkrio“ je pjesnik i da Svetlana iz pjesme nije postojala, da je to priča o Mirjani iz Mostara, Ljiljani iz Beograda, Veri iz Osijeka i Dragani Vajdić iz Novog Sada. Dragani koja će kasnije postati njegova supruga.” Sve platonske ljubavi”. Priča nam i da se u prva dva izdanja potkrala greška, pa je u stihu ” njene su usne bile pune kao zrele breskve, njegovom greškom ukucan stih ” njene su oči bile zrele…”. I da je sevdalinka opisana u Mostarskim kišama u stihu ”…i noćna pesma tekla lagano niz Donju mahalu, Ej Sulejmana othranila majka …” tek plod njegove mašte.
Biografi bilježe da je Zubac objavio 50 knjiga poezije, 20 knjiga pjesama za djecu, knjigu eseja, lirsku studiju o Lenki Dundjerski, tri knjige parodija na jugoslovensko pjesništvo…Na strane jezike prevedeno je 7 njegovih knjiga, po dvije na makedonski i albanski i po jedna na madjarski, italijanski i rumunski. Pjesme su mu prevedene na 20 svjetskih jezika. Nalaze se u 16 antologija jugoslovenskog i stranog pjesništva…Uredjivao je časopise, pisao libreta za balet i operu, napisao i realizovao preko 400 scenarija za dokumentarne, muzičke, zabavne, umjetničke i programe za djecu i omladinu, poput kultnog Muzičkog tobogana i Fora i fazona, uređivao popularne serije klasične muzike RTS-a Harmonija sfera…
” Imao sam sreću da me hrabre, pomažu mi i budu sa mnom najbolji…” priča Pero Zubac dok se sjeća velikog prijateljstva sa pjesnicima Miroslavom Mikom Antićem i Duškom Trifunovićem.” Mika je bio moj kosmički kišobran”, kaže Zubac. I mada se Mika bojao da spava u mraku, ili sam u sobi, pa je dok su zajedno putovali na pjesničke kolonije, Pero čekao da on zaspe kako bi ugasio svjetlo, danas kaže: ” Dok je Mika bio živ ničeg se bojao nisam”.
Pili su, ali nikad zajedno. Jedan je uvijek morao ostati trijezan, da se ne obrukaju.Tog dana, kada je Mika umro, popio je Zubac poslednje piće sa Vaskom Popom.Od tada ni pivo ne pije.” Izgubio sam partnera”.
Onih ratnih godina izbjegao je u Srbiju Duško Trifunović. I sa njim, do zadnjeg njegovog časa, Zubac je ostao prijatelj. Sjeća se da ga je sarajevski izbjegli pjesnik pitao za savjet gdje da se nastani. Odgovorio mu je, na njemu svojstven način: ” Ako je neko prvi pjesnik u Vojvodini, njemu će biti čast da bude drugi, ako ti dođeš…” Zubac se sjeća da je Trifunović skoro zaplakao na ove riječi.
Sjećanje na veliko prijateljstvo ostalo je zabilježeno na stranicama knjige’ Pisma D.T. na nebesku adresu’ kojom se Pero obraća njemu na ” onoj drugoj obali”. Baš kao što se i Mostaru vratio zbirkom pjesama Povratak Mostaru i stihovima ” … evo se detinjstvu vraćam, u krilo dana davnog, al’ ne zvoni zvon zlaćan, s tornja pravoslavnog…”
Nakon ratnih godina vratio se Mostaru da primi Šantićevu nagradu i da bar na dan ujedini podijeljeni grad. Na druženje sa Perom Zubcem, ličnošću dana, kako ga je nazvala bosanska dnevna štampa, došli su i oni ” njihovi” i ovi ” naši”. Gradimir Gojer, tada predsjednik pisaca BiH rekao je da je njegov dolazak u Mostar, a kasnije i u Sarajevo, značio više građanima ove republike od svih posjeta, svih političara, iz regiona i cijelog svijeta zajedno.”
A Raif Dizdrarević, bivši predsjesnik SFRJ, u izjavi za Oslobodjenje opisao je druženje u Sarajevu: ” Večerao sam sa Perom i Slavkom Pervanom. Perovim povratkom u Novi Sad, čarolija je završena”.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
Komentari
Svi njegovi ljudi su na optužnicama. Nakon hapšenja Lazovića i Katnića, Đukanović je sam na slobodi i uplašen da to možda neće tako i ostati. No pravo pitanje je – kome se to obraća dugogodišnji vođa? Koga želi da animira svojim vatrenim govorom i prizivanjem crnogorske krvave tradicije, kojoj je upravo vladavina prava jedini branik
Dugugodišnji vođa poručio je ljutito, preko prijateljskih medija, da je vrijeme da se podvuče crta. Nakon što su uhapšeni gotovo svi njegovi ključni ljudi, a on ostao sam na slobodi.
“U Crnoj Gori je na sceni politički revanšizam, kao nova stranica tradicije crnogorskih osveta”, ocijenio je Đukanović nakon hapšenja nekadašnjeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora Zorana Lazovića i bivšeg specijalnog tužioca Milivoja Katnića, poistovjećujući rad Specijalnog državnog tužilaštva sa krvnom osvetom, institutom običajnog prava koji je upravo suzbijan institucionalnom pravdom. No, Đukanović nije slučajno napravio omašku. Zna trodecenijski vođa šta je krvna osveta, a šta vladavina prava. I ne plaši se on krvne osvete, već upravo suprotno –sistema koji isporučuje pravdu i sprovodi zakon. Crnogorsko pravosuđe, koje je kontrolisao, još je živo. No, Specijalno državno tužilaštvo pod Vladimirom Novovićem, uspjelo je nakon decenija nepovjerenja u crnogorsko zarobljeno pravosuđe da promijeni percepciju javnosti. Pokrenulo je važne procese uz pomoć EUROPOL-a. Koji ispada, slušajući Đukanovića, ima neke veze sa crnogorskom tradicijom osveta.
“Jako griješi onaj ko u onim lisicama nad kojima likuje, na rukama drugih ljudi, ne prepoznaje svoje lisice sjutra”, kazao je dugogodišnji vođa, dajući na volji svojoj uznemirenoj mašti.
“Živimo u jako zatrovanoj atmosferi. Atmosferi koja govori da će se ćeranija po Crnoj Gori nastaviti. Zašto na to upozoravam? Crnogorsko društvo je društvo osvetnika. Nije to karakteristično samo za albanske zajednice, za koje se uglavnom vezuje krvna osveta. Treba da se prisjetimo da u srcu Crne Gore, u Katunskoj nahiji, krvna osveta među određenim starocrnogorskim porodicama traje duže od 200 godina. E, ko to ne zna taj ne razumije kako je opasno kada vam jedina politika nakon dolaska na vlast postane revanšizam. Revanšizam je samo političko ime za osvetu. To znači da ne postoji svijest o tome da treba podvući crtu ispod crnogorske prakse osvete”, pojasnio je svoj stav doskorašnji šef države.
No nije tu stao. On je u intervjuu za Antenu M zlokobno priprijetio i poručio da “onaj ko radi ovo što sada radi, taj ne shvata da je već otpočeo novu stranicu crnogorskih osveta”.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net
Komentari
Odgovorno osmišljena, detaljno pripremljena i brižljivo provedena reforma sistema penzionog osiguranja nudi priliku. Otaljana na brzinu, bez zajedničkog promišljanja i pripreme, može donijeti katastrofu nepojmljivih razmjera. Za sada smo bliži lošijoj opciji
Priča o reformi (zapravo – korjenitoj izmjeni) postojećeg sistema penzionog osiguranja ponovo je top tema. Premijer Milojko Spajić našao je za potrebno da izađe pred kamere, što baš ne voli da radi, kako bi ubijedio javnost da penzije neće pobjeći. “Građani uopšte ne treba da strahuju za svoje penzije”, kazao je pokušavajući da primiri rastuću nervozu koju je, koji dan ranije, proizveo ministar finansija Novica Vuković.
Govoreći o korekciji postojećeg penzionog sistema (sistem međugeneracijske solidarnosti) ministar Vuković je u razgovoru za Glas Amerike najavio rješenje u kome će zaposleni upravljati “sa svojom bruto platom, odnosno sa svojim doprinosima i zaradom”, dok će se država brinuti da to bude urađeno “kroz zakonski okvir”. To ne zvuči kao korekcija nego temeljna izmjena i prelazak na sisteme kapitalizacionih fondova i individualnog penzijskog osiguranja.
I to nameće podugačak niz pitanja na koja se moraju ponuditi istiniti i detaljni odgovori. Koji će sadašnjim penzionerima, zaposlenima i onima koji se tek spremaju (školuju) za budući izlazak na tržište rada, pružiti čvrsta uvjerenja kako iz tog reformskog posla neće izaći finansijski oštećeni ili uskraćeni za neka od postojećih i Ustavom garantovanih prava. Trenutno to nije slučaj.
Najjednostavnije je to vidjeti poređenjem nedavnih izjava premijera i ministra finansija. Govoreći o budućoj reformi sistema penzionog osiguranja, koja kao prvi vidljivi efekat treba da donese obećano povećanje prosječne i minimalne (neto) zarade, ministar Vuković kaže “može se desiti jedino korekcija kada govorimo o doprinosima”. Na potpitanje novinara o kakvim korekcijama je riječ, lakonski odgovara kako je to “…nešto s čim je upoznata javnost”.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net
Komentari
Prošle nedjelje je održana na Pešteru i završnica vojne vježbe Vihor 2024. Poredpredsjednika Srbije, i drugih srbijanskih dužnosnika prisustvovali su i komandant KFOR-a Ozkan Ulutaš, predsjednik Republike Srpske (RS), ali i predsjednik Skupštine (i lider Nove srpske demokratije) Andrija Mandić i lider Demokratkse narodne partije (DNP) Milan Knežević. Mandić i Knežević su najavljeni u svojstvu „lidera srpskog naroda u Crnoj Gori“. Vježba je bila sa bojevim gađanjem
Ako je vjerovati režimskim medijima u Srbiji i njihovim razglasnim stanicama u regionu, Srbiju i srpski narod čekaju teški i odsutni dani za odbranu prava na postojanje i slobodu. Stanje je skoro pa ratno. Prvo je krajem marta gospodar Srbije Aleksandar Vučić najavio je da će 5. i 6. maja „u Beogradu i drugim delovima Srbije biti održan veliki Vaskršnji sabor Srbije i Republike Srpske“. To je odlučeno „posle višesatnih razgovora” koje je imao s predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom, u prisustvu Njegove svetosti patrijarha srpskog Porfirija. „Na tom saboru biće donete važne odluke o opstanku srpskog naroda na svojim ognjištima, njegovom ekonomskom napretku, očuvanju srpskog jezika i ćiriličkog pisma…” istakao je Vučić.
Prošle nedjelje je održana na Pešteru i završnica vojne vježbe Vihor 2024. Pored predsjednika Srbije, ministra odbrane i drugih srbijanskih dužnosnika prisustvovali su i komandant KFOR-a Ozkan Ulutaš, predsjednik Republike Srpske (RS), ali i predsjednik Skupštine (i lider Nove srpske demokratije) Andrija Mandić i lider Demokratkse narodne partije (DNP) Milan Knežević. Mandić i Knežević su najavljeni u svojstvu „lidera srpskog naroda u Crnoj Gori“. Vježba sa bojevim gađanjem održana je „sa ciljem daljeg unapređenja obučenosti i osposobljenosti komandi i jedinica Vojske …tokom pripreme i izvođenja borbene operacije“ kako je navelo Ministarstvo odbrane Miloša Vučevića, uskoro novog premijera. Na vježbi su učestvovali kopnena i vazduhoplovna komponenta vojske i specijalne snage. Dodik je rekao da je srbijanska vojska „pokazala da je sposobna i spremna da očuva Srbiju, njenu teritoriju i slobodu“ dok je Milan Knežević uočio još jednu opasnost po srpstvo. Na twitteru je kasnije napisao da „stavovi (predsjednika) Jakova Milatovića i Mila Đukanovića o Srbiji, Srebrenici, Kosovu, Rusiji“ su isti i da zapravo Milatović ima „još rigidniji stav i isključiviji od njegovog prethodnilka“.
Skoro se navršilo 11 godina od Briselskog sporazuma koji su potpisale vlasti u Beogradu i Prištini uz posredovanje EU. Predsjednik Srbije ih je nazvao „11 godina brutalnih laži“ i da je to bilo „vreme svakodnevnih besmislica, izmišljanja i pravdanja, neispunjavanja onoga što su potpisali i Beograd i Priština, ali i EU“. Po srbijanskoj vlasti, Srbija je ispunila sve što je do nje bilo. Nakon priča o Kosovu i davanja pogrdnih etiketa antimafijaškoj vladi Albina Kurtija koja se drznula da udari na laboratorije za drogu i kripto valute narko bosova u službi Beograda priča je opet prebačena na drugu vječitu temu – Srebrenica.
Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net
Komentari
MILO ĐUKANOVIĆ – ZNACI NERVOZE: Sam na slobodi
ŠTA ČEKA SADAŠNJE I BUDUĆE PENZIONERE: Različite priče premijera i ministra finansija
KOSOVO, SREBRENICA, SRPSKI SVET – VUČIĆEVE IGRE BEZ KRAJA: Klišei za čuvanje fotelja
-
DRUŠTVO1 sedmicaAKO JE VESNA BRATIĆ IZABRANA U ZVANJE REDOVNE PROFESORICE UCG: Komisija po resavskom modelu
-
FOKUS3 sedmiceFAMILIJA ĐUKANOVIĆ NAKON GUBITKA VLASTI: Manje moći, manje profita, ali poslovi traju
-
FOKUS1 sedmicaHAPŠENJE ZORANA LAZOVIĆA I MILIVOJA KATNIĆA: Odoše drugovi, samo njega nema
-
DRUŠTVO3 sedmiceEUROPOL IDENTIFIKOVAO NAJOPASNIJE KRIMINALNE MREŽE NA KONTINENTU: Mapa evropskog podzemlja
-
DANAS, SJUTRA3 sedmiceTeror
-
HORIZONTI3 sedmiceVUČIĆEV PUT: Srbija ne sme da stane” – niz brdo
-
FOKUS3 sedmiceBESKONAČNO TRAJANJE SUDSKIH PROCESA: Dok nas smrt ne rastavi
-
DRUŠTVO1 sedmicaKRIMINAL U SLUŽBI DRŽAVE I OBRNUTO: Belivuk i Miljković – državni vojnici oba oka u glavi