Povežite se sa nama

INTERVJU

ANA NENEZIĆ, CEMI: Ne znamo ko stvarno podržava Spajića, a ko želi nove izbore

Objavljeno prije

na

Dobiti mandat i formirati Vladu, dva su različita procesa. Mi ne znamo da li su interesi partija koje učestvuju u pregovorima da zaista podrže Spajića, ili dovedu do novih izbora,  dok istovremeno pružaju deklarativnu podršku

 

MONITOR: Lider Evropa sad Milojko Spajić izabran je za mandatara.  To je bilo očekivano, ali stvari ne izgledaju tako jasno kada je u pitanju sastav vlade. Šta će biti najveći izazovi za njeno formiranje?

NENEZIĆ:  Spajić  ima pred sobom ne samo značajne izazove, već i velika očekivanja  javnosti, koje treba da ostvari sa pozicije mladog lidera, koji se do sada nije susreo sa nivoima odgovornosti koje nosi pozicija premijera.

Dolazak do mandata bio je izvjestan nakon odluke Ustavnog suda da ukine određene članove ranijeg neustavnog Zakona o predsjedniku, čime se uloga Predsjednika Crne Gore suštinski svela na protokolarnu. Zakon jasno propisuje da je Predsjednik dužan dati mandat onom kandidatu koji ima jasnu podršku najmanje 41 poslanika, izraženu kroz potpise poslanika, ili pisane izjave lidera partija da će podržati Spajića za mandatara. Njihove izjave tokom konsultacija bile su jasan pokazatelj.

Međutim, dobiti mandat i formirati Vladu, dva su različita procesa i uspjeh jednog ne garantuje rezultat drugog. Mi  ne znamo da li su interesi partija koje učestvuju u pregovorima da zaista podrže Spajića, ili dovedu do novih izbora, koji bi uslijedili ukoliko Spajić ne uspije formirati Vladu u propisanom roku od 90 dana, dok istovremeno pružaju deklarativnu podršku. Postoji opcija i da Spajić vrati mandat  nakon određenog vremena, kako bi ostavio prostor za ostale političke lidere, ali to je zaista teško očekivati.

Zagonetka ostaje u kom pravcu će Spajić ići i ko će činiti sastav buduće Vlade. Nedostatak političkog iskustva i političke zrelosti neće mu  ići na ruku, imajući u vidu  iskustva većine lidera stranaka sa kojima pregovara. Da bi bio uspješan, mora imati jasnu dugoročnu viziju razvoja Crne Gore,uz jaku platformu, od koje neće odstupiti kako bi utolio političku žeđ drugih političkih subjekata sa kojima pregovara.

Jedan od ključnih izazova je pronalaženje zajedničkog jezika među različitim političkim strankama, različitih politika, interesa i vizija daljeg razvoja zemlje. Takođe, pitanje raspodjele ministarskih portfelja može da bude tačka razdora, jer svaka stranka želi da osigura svoje interese i da ima uticaj u ključnim sektorima.

Važno je istaći i pitanje političke stabilnosti buduće vlade. Jasno je da većina od 41 poslanika u ovim okolnostima ne znači ništa, u smislu dostizanja javno predstavljenih prioriteta. Minimum podrške koju Spajić treba je ona koja će omogućiti da se konačno odblokira pravosudni sistem i podrška planiranim reformama. Bez takve podrške, vlada  neće biti u prilici da uradi gotovo ništa, posebno jer će sa druge strane imati nikad jaču opoziciju partija koje imaju potrebno političko iskustvo da blokiraju i onemogućavaju mandatara i vladu da realizuju planirane aktivnosti.

Kako je Spajić na samom početku eksplicitno isključio mogućnost saradnje sa DPS i URA, jasno je u kojim okvirima se može kretati. Ukoliko se odluči za pravac saradnje sa partijama bivšeg DF-a, suočava se sa ne samo sa reakcijama međunarodne zajednice koja je bila eksplicitna u poruci da ove partije ne vidi kao svoje partnere, već i predstavnicima partija manje brojnih naroda, koje su jasno saopštile da neće biti dio takve Vlade. Sa druge strane, lideri ovih partija očito nijesu spremni na kompromis koji bi podrazumijevao otvaranje prostora za manje poznata nova lica, već jasno izražavaju stav da pozicije u Vladi žele za sebe. Tu se onda otvara pitanje njihovih političkih prioriteta.

Dodatno, a ništa manje važno, je i koliku podršku Spajić ima kod političkih subjekata koji su činili poslaničku listu Evrope sad, ali i same te partije. Bez pune i izvjesne podrške ovih subjekata, teško će ubijediti buduće koalicione partnere da može koordinirati ovako heterogen sastav buduće Vlade, ako ne može to učiniti u svom najbližem okruženju.

Put do formiranja vlade će biti ispunjen mnogim izazovima. Zahtijevaće mnogo diplomatije, strpljenja i spremnosti za kompromis. Nadam se da će sve strane prepoznati važnost postizanja dogovora, koji bi vodio ka politički stabilnoj vladi i da neće propustiti još jednu šansu da Crnu Goru dovedu do vrata EU.

MONITOR: Kako vidite dosadašnje pregovore?

NENEZIĆ: Oni ilustruju kompleksnost političke scene i heterogenost potencijalnih koalicionih partnera.

Postoji nekoliko elemenata koji čine ovu situaciju posebno složenom. Prevashodno to je heterogenost budućih koalicionih partnera ćije interese će biti izazovno uskladiti i staviti u službu javnog interesa. Iskustva prethodne dvije Vlade pokazale su da su razlike među strankama posebno naglašene kada zajednički neprijatelj – u ovom slučaju DPS – više ne predstavlja ujedinjujući faktor. Vjerujem da će sukobi interesa onih političkih subjekata koji budu činili buduću Vladu, kao i njihovih političkih vizija, postati još očigledniji sada kada Đukanović nije na vlasti.

Situaciju dodatno komplikuju i nesporni vanjski uticaji.  EU i SAD imaju jasna očekivanja u pogledu proevropske orijentacije nove Vlade i ispunjavanja obaveza u kontekstu članstva u NATO. S druge strane, stranke poput onih iz bivšeg DF, koje su bliske vlastima u Srbiji, imaju drugačiji set prioriteta, uključujući pitanja poput priznanja Kosova i odnosa prema Rusiji. Upravo zato, formirati političku, a ne programsku Vladu, odnosno ne postaviti kao preduslov u pregovorima jasna programska opredjeljenja koja će u svom središtu imati politiku pristupanja EU, bila bi prepreka koju nije moguće prevazići u kasnijem periodu.

MONITOR: Koliko će principi, a koliko raspodjela resora biti značajni u procesu formiranja vlade?

NENEZIĆ: Jedan od glavnih izazova je, bez sumnje, pitanje raspodjele ministarskih mjesta. Svaka stranka koja ulazi u koaliciju želi da osigura svoje interese i da ima ključne pozicije koje će joj omogućiti da sprovede svoju političku agendu. Vidimo da to ide toliko daleko da stranke traže i one resore za koje je jasno da nemaju potrebno znanje i ekspertizu praveći time „političku pijacu“, dok se istovremeno građanima šalje poruka da javni interes nije prioritet.

Razočaravajuće je ali tačno zaključiti da složenost pregovora ne uslovljavaju sukobi vizija o tome kako Crnu Goru izvući iz dugotrajne društveno političke krize, približiti je Evropskoj uniji i ojačati socio ekonomski polođaj građana, već kako obezbijediti što više resora i pozicija po dubini pa čak i onda kada nemate potrebne kadrove u svojim redovima koji bi garantovali dobre rezultate.

Ništa manje važna nisu ni identitetska pitanja, koja su uvijek bila osetljiva tema u Crnoj Gori, a vjerujem da će igrati važnu ulogu u pregovorima. Odnos prema pravima manjina, crkvi, obrazovanju i jeziku biće predmet intenzivnih diskusija. Iako važna, vjerujem da fokus ipak mora biti na široj ideji koja okuplja, naspram tema koje decenijama dijele Crnu Goru. Isto tako, insistiranje na ovim pitanjima tokom pregovora i uslovljavaje podrške njima, bići pokazatelj skrivenih motiva za učešće u pregovorima, bez realne namjere da se buduća vlada Spajića zaista i podrži.

Iako se površinski može činiti da proces ide glatko, uz deklarativnu spremnost većine partija da podrže Spajića, dublja analiza pokazuje da postoji mnogo složenih pitanja koja treba riješiti prije nego što se postigne konsenzus o sastavu nove vlade.

Na to nas upućuju i dosadašnji neformalni pregovori, koji su bili ispunjeni ne samo potragom za političkim kompromisom, već i navigacijom kroz lavirint nacionalnih, etničkih i socio-ekonomskih pitanja, koja se prepliću, a koje partije ističu kao prioritetne.

MONITOR:  Postoji li mogućnost formiranja koncentracione vlade ?

NENEZIĆ: Kada govorimo o konceptu koncentracione vlade, radi se o specifičnoj formi koalicije koja se obično stvara u trenucima krize ili nacionalne potrebe, u kojem različite stranke, često sa suprotnim stavovima, dolaze zajedno, kako bi se suočile sa izazovima koji se smatraju nacionalnim prioritetima. U Crnoj Gori, s obzirom na trenutne političke prilike i promjene koje su se dogodile poslije izbora, postoji teoretska mogućnost formiranja takve vlade, u završnici pregovora, ako postane jasno da gospodin Spajić nije uspio i da su novi izbori jedina izvjesnost. Tu se onda otvara pitanje: koji će biti zajednički ciljevi oko kojih će se sve strane složiti? Ako je to evropski put Crne Gore, to može biti temelj na kojem će se graditi koncentraciona vlada, ili reforma izbornog zakonodavstva.

Vjerujem da bi i ovaj pokušaj naišao na otpor kod onih stranaka koje vjeruju da bi im novi izbori donijeli bolji rezultat, a na krilima neuspješnih pregovora i nemogućnosti Evrope sad da formiraju Vladu.

MONITOR: Može li buduća vlada biti stabilna i isporučiti rezultate koji se prvenstveno tiču pravosuđa i ključnih zadataka na evropskom putu?

NENEZIĆ: Stabilnost buduće vlade i njen uspjeh u reformama pravosuđa i na evropskom putu su od suštinske važnosti za Crnu Goru. Ali to neće biti lak zadatak. Dok postoji jasna ambicija i deklarativna spremnost prema evropskoj integraciji, put ka tome je prepun izazova.

Da bi Crna Gora uspješno implementirala reformu pravosuđa, neophodno je postići nacionalni konsenzus i obezbijediti potrebnu većinu, kako bi se konačno odblokirao pravosudni sistem, odnosno izabrali u punom mandatu čelnici ovih institucija.

Osim toga, ključni zadaci na evropskom putu uključuju i potrebu za reformama u drugim sektorima, kao što su obrazovanje, zdravstvo, infrastruktura i ekonomski razvoj. Svaki od ovih sektora nosi svoje specifične izazove i zahtijevaće konsenzus kako bi se postigao napredak.

Stabilnost vlade takođe će zavisiti od toga kako će se ona nositi s eksternim izazovima, poput odnosa sa susjedima i velikim međunarodnim akterima. Ovi odnosi mogu uticati na unutrašnju dinamiku zemlje, kao i na kapacitet vlade da sprovede reforme.

S obzirom na sve ove faktore, buduća vlada će morati da bude izuzetno vješta u navigaciji kroz ove kompleksne izazove, a za to je potreban jak lider koji ima politički autoritet. Potrebno je vođstvo koje je sposobno da pregovara i gradi mostove između različitih političkih frakcija, dok istovremeno zadržava fokus na ključnim nacionalnim prioritetima. Ukoliko uspije formirati Vladu, vrlo brzo ćemo vidjeti da li je upravo gospodin Spajić takav lider.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE  VELJANOVSKI, POLITIČKI I MEDIJSKI ANALITIČAR, PROFESOR FPN U BEOGRADU U PENZIJI: Najveća opasnost po region bilo bi Vučićevo potpuno okretanje ka Istoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brisel i Vašington imaju bojazan da napetosti u regionu ne eskaliraju-a oni znaju koliko je u tome Srbija važna, pa im je bitnije da se održi stabilnost nego da se promijeni vlast. Od ovih centara moći se može očekivati diskretno ohrabrivanje opozicije da izvede promjene, ali ne i da oni urade posao umjesto nje

 

 

 

MONITOR:. Jedno vrijeme ste bili aktivni u srpskoj politici. Da li ste  iznenađeni prilično oštrom podjelom u koaliciji Srbija protiv nasilja i kakva bi bila Vaša odluka?

VELJANOVSKI: Nisam iznenađen podelom u koaliciji Srbija protiv nasilja, zapravo je to sasvim logično. Tu koaliciju je okupljalo iskreno odupiranje nasilju i zajednička želja da se promeni vlast, ali to nije dovoljno za političko delovanje. Ne mogu istim putem oni koji su za Evropsku uniju i oni koji su protiv, oni koji smatraju da je u Srebrenici bio genocid i oni koji to negiraju i čak slave zločince iz srpskog naroda, stranke koje se zalažu za stvarne demokratske vrednosti i imaju svest o realnosti kosovskog problema i one koje veličaju mitove prošlosti i traže da se na Kosovu proglasi okupacija. Ja i dok sam bio više u politici nisam imao nikakav uticaj, ali bih se zalagao za jasno profilisanje svake partrije i zajedničko delovanje isključivo po programskim ciljevima.

MONITOR: Na izborima je,  prvi put, učestvovao i „narodni tribun“ Savo Manojlović i osvojio značajan broj glasova. On je, po završetku izbora, pozvao na neku vrstu postizbornog bojkota republičke skupštine i dijela lokalnih parlamenata. Kako ocjenjujete njegov iznenadni ulazak u institucionalizovanu politiku i očigledan pokušaj da bude i tu proaktivan?

VELJANOVSKI: Savo Manojlović je samo još jedan dokaz nezrelosti opozicione scene u Srbiji. Inače, u politiku se i može ući samo institucionalizovano, sve ostalo je amaterizam ili NGO građanski aktivizam, što ima dodirnih tačaka sa politikom, ali nema mnogo izgleda da se poentira. Izlaskom na izbore, a zatim pozivom na bojkot odnosno izlazak iz lokalnih parlamenata, Manojlović je doprineo konfuziji koja je već postojala, a što obeshrabruje birače i dovodi do apatije. Respektabilan broj glasova koje je ova opcija dobila tu i tamo, takođe dokazuje da je građanima potrebno nešto novo, što odavno očekuju, ali čega nema.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo