Ukoliko predloženi model zaživi, Crna Gora rizikuje da dobije sistem u kojem se o sudbini policijskih službenika odlučuje u zatvorenim postupcima, bez saslušanja, obrazloženja i  efikasne pravne zaštite

Vlada je 16. decembra  usvojila Predlog izmjena i dopuna Zakona o unutrašnjim poslovima i uputila ga Skupštini na usvajanje. Na juriš. Bez održavanja sjednice i rasprave, samo  “na osnovu pribavljene saglasnosti većine članova”. Sve u paketu sa još stotinjak zakona koje su, prema najavama premijera Milojka Spajića, naumili po prvi put usvojiti ili izmijeniti i dopuniti u prednovogodišnjem pohodu na parlament.

“Zakon o unutrašnjim poslovima koji je u skupštinsku proceduru poslala Vlada Crne Gore, nije ništa drugo do kopija prijedloga zakona koji je, pred kraj proljećnjeg zasijedanja, Skupština razmatrala na prijedlog poslanika Demokrata, Duška Stjepovića”, saopštio je funkcioner SD-a i poslanik Evropskog saveza Nikola Zirojević, obznanivši naum vlasti da zimus oposle ono što im ljetos nije pošlo za rukom.

Više detelja o sadržaju predloženih izmjena dobili smo iz nevladinog sektora i sindikata koji okuplja pripadnike Uprave policije.

Ponuđeni prijedlog nije usklađen sa pravom EU i međunarodnim konvencijama, nije prošao javnu raspravu, niti je u njegovom obrazloženju navedeno da je dobio saglasnost Evropske komisije, obznanili su iz Akcije za ljudska prava (HRA), uz zahtjev da se on povuče iz procedure. “Ovakva rješenja jasno pretvaraju policiju u instrument političke lojalnosti, ugrožavajući profesionalnost i depolitizaciju ove institucije i samim tim i povjerenje građana”.

Nadovezali su se iz Nezavisnog sindikata policije Crne Gore. “„Pet izabranih ljudi i onaj koji ih je izabrao imali bi moć da u svakom trenutku odlučuju o sudbinama policajaca. Svaki pokušaj drugačijeg mišljenja mogao bi dovesti do gubitka posla. Gdje su tu demokratija, sloboda i ljudska prava?“, zapitali su se. Uz konstataciju: „Na ovaj način vraćamo se 20 do 30 godina unazad, u period kada su policijski službenici radili po ugovorima koji su se produžavali na mjesec, dva ili tri. U takvim uslovima zaposleni su zavisni od tuđe dobre volje, podložni manipulacijama i nesigurni u izvršavanju zadataka, što direktno utiče na kvalitet njihovog rada.“

Ko bude imao strpljenja da pregleda Vladin prijedlog, shvatiće da su izrečene primjedbe još i blage u odnosu na ponuđeni sadržaj.

Prema  Prijedlogu, policijskim službenicima prestaje radni odnos ukoliko se utvrdi postojanje “bezbjednosne smetnje”. Slično rješenje postoji i u sadašnjoj verziji Zakona, ali je zakonopisac sada odlučio da  procedure pojednostavi do banalnosti. Odnosno, do direktne  opasnosti po funkcionisanje ključne karike državnog sistema bezbjednosti – policije. Pošto bi ona, faktički, postala privatno vlasništvo ministra unutrašnjih poslova i njegovih političkih nalogodavaca.

Ključnu, zapravo jedinu, ulogu u tom procesu imala bi Komisija za provjeru bezbjednosnih smetnji. Nju imenuje ministar a ponuđeni prijedlog zakona ne propisuje bilo kakve kvalifikacije koje bi članovi Komisije morali da ispunjavaju.

Navodi se samo  (član 128) da Komisiju čini pet članova “od kojih su tri službenici Policije, jedan službenik organizacione jedinice koja vrši poslove unutrašnje kontrole rada Policije i jedan službenik iz druge organizacione jedinice”. Da bi postali članovi Komisije, uz naklonost ministra, kandidati moraju dobiti potvrdu o nepostojanju bezbjednosnih smetnji.

Dakle, i oni treba da prođu provjeru za koju je zadužena druga komisija. Nju takođe imenuje ministar unutrašnjih poslova, samo što ne znamo koliko članova broji i odakle oni dolaze. Jedino što nam o njima kaže predloženi zakon jeste  da njeni članovi “nijesu kandidati za članove Komisije za provjeru bezbjednosnih smetnji.”

A ko provjerava eventualne bezbjednosne smetnje članova ove posebne komisije? O tome predložene izmjene  ne govore ništa, pa je osnovano pretpostaviti da će u tom poslu glavnu riječ imati ministar. Sa ili bez pomoći potpredsjednika vlade zaduženog za odbranu i bezbjednost. Trenutno  to su ministar MUP-a Danilo Šaranović i potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić. Obojica iz Demokrata Crne Gore.

Demokrate, zapravo, već neko vrijeme promovišu postupak “vetinga” među pripadnicima policije, ali im ta rabota ne ide onako kako su planirali. Pokazalo se da je mnogo lakše suspendovati službenike UP na osnovu komisijski utvrđenih bezbjednosnih smetnji, nego te optužbe dokazati. Makar i pred Disciplinskom komisijom unutar istog resora. Posebno kada “utvrđene bezbjednosne smetnje” ostaju tajna i za suspendovane policajce ali i za disciplinskog tužioca i članove Disciplinske komisije. Pa onda ovi drugi (tužioc i sudije u tom postupku) bježe sa zakazanih ročišta izgovarajući se bolešću ili službenim putem.

Još kada se desi, kao što se dešavalo, da Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) od koje je, prema sadašnjem Zakonu, obavezno pribaviti bezbjednosnu procjenu službenika/funkcionera koji se našao na skeneru sadašnje Komisije, zaključi da je dotični čist – problemi postanu još veći.

Da bi se sve to preduprijedilo, procedura skratila a postigao željeni ishod, zakonopisac je osmislio revolucionaran metod koji, nakon raspada Sovjetskog saveza, teško da je viđen bilo gdje u Evropi.

U najkraćem: policajac potpiše saglasnost da ministrova petočlana Komisija izvrši procjenu njegove bezbjednosne podobnosti. Šta biva ukoliko policijski službenik/funkcioner odbije traženu saglasnost u predloženom dokumentu – ne piše. Ne postoji odredba koja objašnjava da li se postupak tada obustavlja, da li se odbijanje saglasnosti smatra bezbjednosnom smetnjom ili  može li  biti osnov za prestanak radnog odnosa. Ni da li se postupak tada obustavlja, da li se odbijanje saglasnosti smatra bezbjednosnom smetnjom ili da li ono može biti osnov za prestanak radnog odnosa.

Možda su zaboravili. A možda je u pitanju odstupnica za provlačenje podobnih službenika sa mrljama u profesionalnom ili privatnom životu. Ova pravna praznina očigledno ostavlja širok prostor za diskreciono tumačenje i potencijalne zloupotrebe.

Komisija dotičnog kandidata, nakon pribavljanja njegove saglasnosti, provjerava uvidom u evidencije (nije precizirano koje), prikupljanjem podataka od UP i, u određenim slučajevima, pribavljanjem mišljenja ANB.

Tu počinju ozbiljni proceduralni noviteti.

Prema važećem propisu, ukoliko ANB u roku od 60 dana ne odgovori na traženi upit o podobnosti službenika MUP-a ili UP, podrazumijeva se da je on prošao njihovu kontrolu. Ubuduće, Komisija bi imala pravo da svoju ocjenu donese bez mišljenja ANB-a. U međuvremenu, istraživani policajac nema pravo da se izjasni o prikupljenim navodima, nema uvid u dokaze, niti mu se saopštavaju razlozi zbog kojih je, eventualno, utvrđena bezbjednosna smetnja za nastavak službe. Predloženi zakon izričito navodi da se istraživano lice obavještava o postojanju smetnje „bez obaveze da mu se otkriju razlozi“.

I onda mu ministar da otkaz. Što ne mora da uradi, ako neće. Predlog zakona ne sadrži eksplicitnu formulaciju da policijski službenik koji ne prođe provjeru dobija otkaz bez disciplinskog postupka. Međutim, kombinacija normi proizvodi upravo takav efekat. Zakon jasno propisuje da se policijskom službeniku na osnovu odluke Komisije može dati otkaz, ali nigdje ne pominje da se prije toga mora sprovesti disciplinski postupak, niti da se nalaz Komisije mora provjeravati u kontradiktornom procesu. Unutar ili van sistema bezbjednosti.

Znači li to da  policajac može biti istjeran iz službe samo zbog toga što su ministar i njegovi probrani saradnici zaključili da je sumnjiv, svojeglav ili –čujali smo već takve primjedbe – opoziciono nastrojen?

U Nezavisnom sindikatu policije kažu – da.  “Poznavanje naše istorije, mentaliteta i načina odlučivanja jasno pokazuje da ove izmjene mogu dovesti do ozbiljnih zloupotreba“, navode.

Slične ocjene stižu i iz HRA. “U praksi, ovakvo rješenje omogućava trajno isključenje pojedinaca iz UP na osnovu tajnih, neprovjerljivih i potencijalno politički motivisanih procjena”, ocjenjuju, dodatno upozoravajući da Vlada pokušava omogućiti retroaktivnu primjenu tog rješenja. Započeti disciplinski postupci, odugovlačeni mjesecima a neki i blizu dvije godine (kada nastupa njihova zastara), bili bi obustavljeni.  Na štetu osumnjičenih. Koji bi ostali bez mogućnosti da brane svoj profesionalni i lični integritet.

“Takvo pogoršanje pravnog položaja zaposlenih dodatno narušava pravnu sigurnost i pravičan postupak”, navodi HRA.

Vidjećemo da li su osnovane primjedbe o predloženim izmjenama Zakona o unutrašnjim poslovima ostavile neki utisak na predlagače. Ako jesu, njihov bi prijedlog mogao biti povučen iz procedure prije nego ovaj tekst stigne do čitalaca Monitora. I to bi bilo najbolje rješenje. U suprotnom, ostaje nada u intervencije sa EU adresa.

Što god se desi, ostaje potreba da se policijski sistem, i ne samo on, očisti od korupcije i kriminalnih uticaja. Međutim, ako predloženi model zaživi, Crna Gora rizikuje da dobije sistem u kojem se o sudbini policijskih službenika odlučuje u zatvorenim postupcima, bez saslušanja, obrazloženja i efikasne pravne zaštite. To nije samo pitanje prava policajaca ,već pravne i svake druge sigurnosti  građana.

Zoran RADULOVIĆ

Smrt mladog reprezentativca Njemačke Sebastijana Hertnera, prilikom pada sa žičare na Savinom kuku, aktuelizovala je pitanje  problematične žičare, stare preko 30 godina. I (ne)odgovornosti

Fudbaler i nekadašnji mladi reprezentativac Njemačke Sebastijan Hertner (34) poginuo je u subotu prilikom pada sa žičare na Savinom kuku. U nesreći je povrijeđena i njegova 30-godišnja supruga.

,,S velikom tugom objavljujemo tragičnu smrt našeg kapitena Sebastijana Hertnera tokom odmora. Skrhani smo i duboko ožalošćeni”,  saopštili su iz fudbalskog kluba ETSV Hamburg na društvenim mrežama.

Par je došao u turistički obilazak Crne Gore, a do nesreće je došlo u subotu 20. decembra nakon 13 časova kada je korpa u kojoj su se nalazili udarila u praznu korpu ispred. Prilikom sudara Hertner je ispao sa visine od nekoliko desetina metara i pao na kamenito tlo. Kasnije je utvrđeno da je smrt bila trenutna.

Nakon tragedije još troje turista je bilo četiri sata zaglavljeno na žičari. ,,Može se reći da je ovo možda igra sudbine. Godinama se bavim skijanjem rekreativno, ali ovakav slučaj nisam video da je dečko ispao iz korpe i tolikom brzinom preleteo sa te visine i poginuo na licu mesta”, izjavio je za Novosti Aleksandar Todorović. On je istakao da je sa još dvoje turista bio zaglavljen u korpi na nepristupačnom terenu Durmitora čak četiri sata.

Nakon incidenta ponovo je aktuelizovan slučaj problematične žičare stare preko 30 godina kao priče o najavljenoj tragediji. Mediji su prenijeli ogorčenje pojedinih Žabljačana zbog nebrige odgovornih za održavanje žičare. Kao i negodovanje građana zbog ćutanja Vlade  i ministara koji bi se nijesu pojavili  na Durmitoru nakon nesreće.

Građanski i ekološki aktivista Aleksandar Dragićević je naglasio da je za Crnu Goru posebno poražavjuće to što se ni nakon 24 sata od nesreće, niko iz Vlade nije oglasio. ,,Nije se oglasio ni vlasnik objekta Razvojna banka, nijedna ostavka nije ponuđena,a iz Vlade nije upućeno ni zvanično saučešće, niti prema porodici stradalog, niti prema Ambasadi Savezne Republike Njemačke”, kazao je on.

Predsjednik Jakov Milatović je u ime građana Crne Gore uputio porodici nastradalog i građanima Njemačke izraze iskrenog saučešća i izrazio nadu da nadležni preduzimaju potrebne mjere kako bi se u najkraćem roku utvrdile sve okolnosti ovog tragičnog događaja.

Uslijedila je i ostavka. Marinko Purić podnio je ostavku na mjesto direktora Turističkog centra Durmitor zbog nesreće koja se desila na skijalištu Savin kuk.  ,,Ovu odluku sam donio onog trenutka kad sam došao na lice mjesta nesreće i vidio da je jedna osoba nesrećno stradala. Sačekao sam da se završi uviđaj i izviđaj kako bih obavijestio javnost o ostavci. Tragični događaj u kojem je izgubljen jedan ljudski život predstavlja izuzetno težak osjećaj za svaku instituciju u okviru koje se desio i svakog čovjeka koji je dio te institucije. Iako, prema svim raspoloživim činjenicama i dokumentaciji, ne postoji lična niti profesionalna krivica u mom radu, iz prethodno navedenih razloga donio sam pomenutu odluku”,  saopštio je Purić.

On je kazao da za rad žičara i skijališta posjeduju svu propisanu dokumentaciju. Uprkos tome, prema njegovim riječima, odlazi sa direktorske funkcije uz duboko žaljenje zbog tragičnog događaja, sa izraženim saučešćem porodici stradalog i sa nadom da će institucije do kraja rasvijetliti sve okolnosti ovog slučaja.

Iz Uprave policije su saopštili da su prikupili obavještenja od više lica: ,,Odgovornih i zaposlenih u Ski centru ‘Savin kuk’, izuzeli potrebnu dokumentaciju, a naložena su i odgovarajuća vještačenja”.

Po nalogu tužiteljke  Osnovnog državnog tužilaštva u Pljevljima Merime Obućine, vještaci mašinske struke će utvrditi uzrok zbog kojeg je korpa sa mladim parom udarila u onu ispod nje, nakon čega je Hertner  ispao sa visine od oko 40 metara.

Skupštinski odbor za antikorupciju jednoglasno je donio odluku o održavanju kontrolnog saslušanja više zvaničnika radi „utvrđivanja odgovornosti i provjera upravljanja, održavanja i bezbjednosti skijališta”. Biće saslušani – ministarka turizma Simonida Kordić, ministarka javnih radova Majda Adžović, predstavnik Razvojne banke u čijem je vlasništvu žičara, predsjednik opštine Žabljak Radoš Zugić, te predstavnik Turističkog centra Durmitor .

Žičara na Savinom kuku građena je od 1989. do 1992. godine. Prva upozorenja na problematično stanje dobijena su u analizi ,,Koncept strategije razvoja zimskog turizma u Crnoj Gori”, koju je 2011. godine, uz podršku Njemačkog društva za međunarodnu saradnju (GIZ), objavio Mihael Štajnbah.

U toj analizi navodi se da bi žičare na Savinom kuku morale biti zatvorene da se nalaze bilo gdje u Zapadnoj i Centralnoj Evropi. ,,Svi liftovi i žičare na skijalištu Savin kuk, na Žabljaku, bez izuzetka se nalaze u bijednom stanju i jedva zadovoljavaju međunarodne sigurnosne uslove. Ako se želi obezbijediti budućnost tog skijaškog područja, neophodno je investirati u potpuno nove, savremene ski liftove, jer u takvom stanju, skijaško područje neće moći dugo da funkcioniše”, upozoreno je još 2011.
Upozorava se i da je ,,tokom zime 2009/2010. godine lavinom uništen drugi potporni stub gornje žičare, ali preduzetnik/operator ga nikad nije zamijenio. Ipak, žičara još radi”, navodi se.

Uz preporuke hitnih i mjera za naredne tri do pet godina, Štajnbah je poručio i da će, “ako postoji želja da na Žabljaku narednih godina i dalje opstane skijaška djelatnost… već u kratkom roku biti potreban investicioni obim od oko 10 miliona za zamjenu žičara sa sjedalima, koje su manje-više zrele za otpad”.

Dragićević je podsjetio da je Vlada i prije 11 godina objavila informaciju o stanju skijališta u Crnoj Gori, te da je tada ukazano da žičara “Savin kuk 2” mora biti zamijenjena.

,,U oktobru 2014. godine Vlada Crne Gore objavila je informaciju o stanju skijališta u Crnoj Gori, u kojoj se, između ostalog, navodi da je za potrebe Vlade angažovana slovenačka kompanija ProAlpina, specializovana za skijališta.Ta kompanija je jasno ukazala da bilo kakva rekonstrukcija, revitalizacija ili dalje korišćenje postojeće žičare nije moguća, te da se ona mora u potpunosti zamijeniti novom ili polovnom žičarom koja je usklađena sa evropskim standardima bezbjednosti. Uprkos tom jasnom upozorenju, u prethodnih 11 godina ništa nije učinjeno”, kazao je Dragićević.

Prema mišljenju UNESCO-a iz 2019., svaka nova dogradnja ili izgradnja dodatnih ski-liftova ugrozila bi status zaštićene baštine, ali je dozvoljena potpuna rekonstrukcija postojeće žičare Savin kuk u istim gabaritima.

U decembru 2020. tada odlazeća Vlada Duška Markovića donijela je odluku da novu žičaru, namijenjenu ski centru Savin kuk, prebaci skijalištu Žarski u Mojkovcu, koji je i dalje čeka izgradnju. Oprema propada nakon oštrog protivljenja Žabljačana. Tada je iz odlazeće vlasti objašnjeno da im je iz UNESCO rečeno da se ne može graditi žičara šestosjed i da je to isključivi razlog zbog čega se odustalo od njenog postavljanja na Savinom kuku.

Vijesti su 2019. godine pisale o stanju žičara na Savinom kuku. U zapisniku o tehničkoj ispravnosti, koji je tada dostavljen redakciji, navedeno je da žičare nisu ispravne i da ne bi smjele da se upotrebljavaju, ,,jer bi to moglo dovesti do fatalnih posljedica”.

I pored brojnih upozorenja, nadležni tvrde da su žičara i skijalište imali svu propisanu dokumentaciju za rad: važeća rješenja i dozvole za prevoz putnika žičarom, zapisnike inspekcijskih nadzora, izvještaje o ispitivanju čeličnih užadi, urednu evidenciju rada instalacija, izvještaj o elektroinstalacijama, privremeno odobrenje za rad skijališta za 2025. godinu, kao i izvedbeni projekat rekonstrukcije žičare Savin kuk 2 iz 2015. godine.

Tokom ljetnjih mjeseci žičarom je prevezeno više od 100.000 putnika. Jedn od očevidaca nesreće izjavio je ,,Ne smijem da zamislim šta bi se desilo za vrijeme praznika, kada bi na žičari bilo na stotine turista”.

Predrag NIKOLIĆ

Kako god da završi  botunska epizoda, Podgorica neće bankrotirati zbog toga. I gradonačelnik će, gotovo izvjesno, ostati na svojoj funkciji. To ne znači da će stanovnici Glavnog grada imati manje problema  nego do sada. Naprotiv

Nešto više od 60 odsto stanovnika opštine Zeta sa pravom glasa iskoristilo je, u nedjelju, mogućnost da odgovori na referendumsko pitanje: “Da li ste za izgradnju sistema za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu?”. Ogromna većina glasača (98,5 odsto) zaokružila je “ne”. Po zatvaranju birališta, uslijedilo je slavlje koje je, povremeno nošen na rukama i ramenama najvatrenijih sljedbenika, predvodio Milan Knežević.

“Neizgradnjom kolektora spasićemo živote”, poentirao je predsjednik SO Zeta Mihailo Asanović. Mnogo manje dramatično, pa zato i manje vidljivo, bilo je obraćanje Delegacije EU u Crnoj Gori. “Daleko od toga da predstavlja zagađivača, postrojenje (za prečišćavanje otpadnih voda – prim. Monitora) pruža ključno rješenje za dugogodišnji problem neprečišćenih otpadnih voda oko 150.000 građana, koje zagađuju rijeku Moraču, Zetsku dolinu, područje Skadarskog jezera i Jadransko more”, navedeno je u saopštenju kojim se, još jednom, priča o izgradnji postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu (PPOV) pokušava vratiti u racionalne okvire.  Uzalud, čini se.

Moglo bi se analizirati koliko je odluka stanovnika Zete činjenično (ne)utemeljena, ekološki (ne)opravdana ili, iz perspektive zdravlja ljudi i javnih finansija, (ne)održiva. Onda bi na red moglo doći i to da li je odluka s lokalnog referenduma u opštini Zeta obavezujuća za Glavni grad i državu. Ali, sve to smo čuli već nebrojeno puta. Pa je, možda, vrijeme da se okrenemo budućnosti, pokušavajaći da – kroz moguća scenarija – sagledamo posljedice višegodišnje drame u Botunu.

Iako djeluje kako su vrata za dogovor definitivno zatvorena, gradonačelnik Podgorice Saša Mujović ne gubi nadu da će se PPOV ipak graditi na planiranoj lokaciji, “jer je to nešto što je dobro i za Podgoricu, i za Zetu, i za cijelu Crnu Goru“.

Mujović ostaje neodređen na pitanje da li se pristup gradilištu može obezbijediti upotrebom sredstava prinude prema mještanima na barikadama, navodeći da je on pristalica stava da svi treba da rade svoj posao i ponesu svoje parče odgovornosti.  “Ako nam je zaista cilj da budemo dio Evrope, nemam dilemu da li treba graditi kolektor na definisanoj lokaciji i da li treba postupiti onako kako se postupa u Evropi”, kazao je, insistirajući da planirana i davno ugovorena gradnja mora početi u narednih desetak dana, do 31. decembra. U suprotnom, srušiće se postojeća finansijska konstrukcija projekta čija je vrijednost veća od 70 miliona eura.

Međunarodni finansijeri koji su obezbijedili kredit i grant za ovaj projekat insistiraju da novo odlaganje nije moguće, kazao je Mujović za Monitor. “Na sastanku početkom juna, kada smo se izborili za još jedno, ko zna koje po redu, pomjeranje rokova, jasno nam je predočeno da novih razgovora na tu temu više neće biti”.

Kako se kraj godine bliži, oprez nalaže da razmotrimo i slučaj da radovi u Botunu ipak ne počnu u roku koji nam je predočen kao poslednji trenutak. Ili, da ih uopšte ne bude na planiranoj lokaciji. U tom slučaju: Moračom će, nizvodno od postojećeg podgoričkog kolektora, nastaviti da teku otpadne vode iz gradske kanalizacije; sanacija bazena crvenog mulja sa svim mogućim otrovima koji su pratili rad nekadašnjeg Kombinata aluminijuma ostaće obećanje na dugom štapu; u Botunu i komšiluku nastaviće se ilegalna eksploatacija (krađa) šljunka iz rječnog korita i sa priobalnih parcela; zatrovana rijeka devastiranog korita nosiće probleme nizvodno,  u Skadarsko jezero i na obalu Jadranskog mora; EU će nastaviti da žmuri na evidentne ekološke probleme ili, možda, neće… Ništa novo, uglavnom.

Stvarna novina mogle bi biti finansijske posljedice nerealizovanog projekta. I to ne one dugoročne, u koje bi bili uračunati troškovi liječenja bolesti izazvanih zatrovanim okruženjem ili nedostatak vode u cjevovodima Regionalnog vodovoda od koje zavise mještani i gosti duž crnogorske obale. Nego konkretne posljedice nerealizovanih ugovora o finansiranju, projektovanju i izgradnji PPOV.

Postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda, uz postrojenja za tretman i spaljivanje  ostataka kanalizacionog mulja (spaljivanje svih organskih ostataka) projektovani su kao dio sistema za tretman otpadnih voda na teritoriji Podgorice. Projekat je započet još u vrijeme kada je Podgoricom upravljao Miomir Mugoša i do sada je urađeno dosta toga. Uz poprilične troškove.

“Završili smo tri od četiri faze projekta”, pohvalio se nedavno Ivan Vuković, nekadašnji gradonačelnik Podgorice (DPS) i potpisnik važećeg ugovora za projektovanje i izgradnju postrojenja u Botunu. “ Izgradili smo više od 20 kilometara kanalizacione mreže tamo gdje je nije bilo, novi most u blizini postojećeg postrojenja i položili smo novu kolektorsku cijev, koja se nalazi blizu lokacije na kojoj bi novo postrojenje trebalo da se nalazi”, precizirao je.

Prema dostupnim informacijama koje nijesu kompletne, urađen je i projekat planiranog postrojenja u Botunu i kupljen dio opreme koju bi trebalo instalirati na toj lokaciji. “Iz kredita i grantova je, ukupno, do sada povučeno oko 29 miliona eura”, predočio je ljetos Aleksandar Nišavić, izvršni direktor preduzeća Vodovod i kanalizacija Podgorica koje je nosilac ovog projekta.

Ukoliko se odustane od projekta u Botunu većina tog novca otišla bi u vjetar, odnosno niz Moraču. Novi projekat morao bi se raditi ispočetka, od ispitivanja zemljišta do uticaja projekta na okruženje. Značajan dio već nabavljene opreme ostao bi neupotrebljiv, pošto se ona proizvodi po narudžbi, u skladu sa lokalnim specifičnostima projekta.

Za očekivati je i da bi izvođači, turski konzorcijum Kuzu-Alkatas, zahtijevao da im se isplati ugovorena cijena za posao koji su dobili na međunarodnom tenderu. U pitanju je 47,3 miliona eura koji pokrivaju projektovanje, izgradnju, puštanje u rad, obuke zaposlenih i tehničko upravljanje u prvim godinama rada.

Sa naše strane bi se, vjerovatno, insistiralo da se izvođaču ne isplati kompletan ugovoreni iznos, pa bi se čekao sudski epilog te priče. Ili bi se tražio kompromis, recimo, u vidu nastavka saradnje na nekoj drugoj lokaciji. Nekad.

Ugovor o izgradnji i projektovanju PPOV Botun sklopljen je po modelu FIDIC Svjetske banke i u njemu nema kalendarskog roka (konkretan datum) kada radovi moraju početi, već je početak ugovora vezan za datum “uvođenja u posao” koji formalno određuje naručilac (tzv. Commencement Date). Prema tome,  taj ugovor ne bi trebao biti ni razlog za prekid započetih aktivnosti ako radovi ne počnu u preostalih desetak dana.

Problem je finansiranje projekta. Novac je obezbijeđen kreditom  KfW banke (35 miliona) i donacijama EU preko programa Investicioni okvir za Zapadni Balkan (WBIF) u ukupnoj vrijednosti od, približno, 33 miliona.

Kredit od KfW uzela je vlada Duška Markovića 2017. godine uz fiksnu kamatu od dva odsto, na 20 godina, sa početkom otplate 2027. (grejs period 10 godina). Javnosti nijesu poznati podaci o tome da li su realizacija ili naplata tog kredita vezani za rokove početka/završetka radova u Botunu. Znamo da je Vlada ta sredstva prenijela opštini Podgorica, većim dijelom bez obaveze vraćanja. Ono što je trebao da vrati u državnu kasu (oko petine kredita), Glavni grad je kompenzovao ustupajući državi prostor nekadašnje kasarne Morača.

Proizilazi da, ako nema klauzula nepoznatih javnosti, kredit KfW ne proizvodi direktne finansijske posljedice za Podgoricu i njene građane. Čak ni u slučaju da se zvanično odustane od radova u Botunu.   Pretpostavka je, pošto dokumenta nijesu javna, da je najveći problem u doniranim sredstvima WBIF.

Slični grantovi, uobičajeno, funkcionišu po principu roka prihvatljivosti troškova: ako se poslovi ne realizuju u ugovorenom periodu, EU ne refundira potrošeni novac. Ali, ni to nijesu penali ili kazne o kojima govore ovdašnji političari, već gubitak bespovratnih sredstava. Uz neizbježne reputacione rizike i vjerovatnoću da bi reprizu projektovanja i izgradnje PPOV na nekoj drugoj lokaciji morali platiti isključivo svojim novcem.

„Ako ne želimo bankrot Glavnog grada, ne postoji zamjena za Botun“, insistira Mujović ponavljajući da radovi moraju početi do kraja godine. Gradonačenik i njegovi saradnici navode kako bi, u slučaju  odustajanja ili premještanja planiranog postrojenja na drugu lokaciju, Podgorica mogla izgubiti do 200 miliona eura. Uz pomenuta potraživanja izvođača za projektovanje, već isporučenu opremu i izgubljenu dobit, gubitak evropskog granta, nove troškove planiranja, projektovanja, preusmjeravanja izgrađene kanalizacione infrastrujture ka novoj lokaciji, iz gradske uprava straše nas  i “potencijalnom tužbom drugorangiranog ponuđača”. Kako je njihova ponuda težila  oko 97 miliona eura, sabiranjem svih tih stavki zaista se može doći do iznosa od 200 miliona. Pa i više.

Ali, taj scenario ne djeluje realno. I treba ga posmatrati kao dio pritska na oponente i javnost, ne bi li se ojačale vlastite pozicije.

“Ili ću ja staviti tačku na kolektor  ili kolektor na mene. Borba je neizvjesna”, kazao je gradonačelnik Podgorice u septembru, najavljujući ostavku ukoliko misija Botun doživi neuspjeh.  Sada slušamo revidiranu verziju tog iskaza.

“U slučaju da ne počne gradnja i da Podgorica bude u obavezi da plati penale i odštetu, pa da budžet za 2026. godinu bude desetkovan, da umjesto 160 miliona koliko je projektovano, Grad ima na raspolaganju 10-20 miliona ili ni toliko, apsolutno nisam spreman da nastavim moju funkciju”, rekao je Saša Mujović pojašnjavjajući raniju izjavu: “Ne želim da budem gradonačelnik sa vezanim rukama, sa minornim budžetom, prljavim ulicama, lošom infrastrukturom i bez mogućnosti da se bilo šta uradi…”.

Jedino što je sada izvjesno u priči o projektu izgradnje postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda je da, kako god da završi njena botunska epizoda, Podgorica neće bankrotirati zbog toga. I gradonačelnik će, gotovo izvjesno, ostati na svojoj funkciji. To ne znači da će stanovnici Glavnog grada imati manje problema  nego do sada. Naprotiv.

Zoran RADULOVIĆ