Povežite se sa nama

MONITORING

Milioni, nekretnine, usluge

Objavljeno prije

na

Mitropolit crnogorsko-primorski strahuje da bi se finansijska situacija za Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC) u Crnoj Gori pogoršala ukoliko Vlada Srbije u svom resoru ne bude imala Ministarstvo vera. Amfilohije (Radović) je za TV Atlas kazao da je Ministarstvo vera Srbije novčano pomagalo izgradnju crkava, poput hramova u Podgorici i Baru, kao i rad Bogoslovije na Cetinju.

Odgovorio mu je episkop bački Irinej (Bulović). „Autor te teze i ne živi u državi o čijim institucijama iznosi krtičke primjedbe, a u državi u kojoj živi ne može ni da sanja ni o ‘vjerskoj komisiji’ iz Brozove ere”, rekao je Irinej i dodao da se ni u budućnosti „podrška Srbije neće ograničavati njenim današnjim granicama, ponajmanje će pak biti uskraćena Crkvi u Crnoj Gori, međunarodnoj priznatoj kao Montenegro, a u islamskom svijetu kao Karadag”.

Vlada Srbije je za SPC u cjelini 2012. budžetski opredjelila dinarski ekvivalent od oko 49,5 miliona eura. To je jedina tamošnjoj javnosti dostupna činjenica o crkvenim finansijama. Amfilohijeva Mitropolija crnogorsko-primorska (MCP) je jedna od 42 eparhije SPC. Ukoliko se novac koji srpska vlada isplaćuje SPC dijeli na ravne časti, što je manje vjerovatno, MCP bi ove godine po tom osnovu prihodovala oko 1,17 milion eura.

No, SPC u Crnoj Gori ima i Eparhiju budimljansko-nikšićku – eto novih približno 1,17 milion eura; plus dotacije za djelove eparhija Mileševske iz Prijepolja i Zahumsko-hercegovačke iz Trebinja, koje takođe imaju sveštenstvo, sakralne objekte i nekretnine na teritoriji Crne Gore.

Koliko, zaista, novca treba Amfilohiju, predsjedavajućem Episkopskog savjeta SPC u Crnoj Gori za finansiranje svoje vjerske zajednice? Godišnji obrt SPC u Crnoj Gori navodno se kreće od dva do dva i po miliona eura. To je, bez preciziranja porijekla novca, Amfilohije saopštio maja 2011. gostujući na TV Vijesti.

Posebno je naglasio ulogu Srbije u finansiranju Bogoslovije. Ali, čini se, za njen rad i ne trebaju astronomske svote. Ove godine je diplomiralo svega 15 redovnih i dvojica vanrednih bogoslova. Osim toga, pitomci Bogoslovije unaprijed plaćaju svoje školovanje – makar cijene možda bile i neekonomske, no žive po skromnim internatskim pravilima.

Da nije novca iz Srbije i poslovanja Manastira Ostroga, prihodi koji u svakodnevnom crkvenom životu ostavljaju parohijani SPC širom Crne Gore bili bi nedovoljni da pokriju rashode formacijski predimenzioniranog srpskog sveštenstva. Prema evidenciji MUP-a u Crnoj Gori, registrovano je najmanje 320 mirskih sveštenika, monaha ili monahinja SPC.

Koliko je poznato, SPC u Crnoj Gori nema propisan parohijal – godišnji novčani razrez koji bi njeni evidentirani vjernici izdvajali za lokalnu crkvenu opštinu. Paušalne naknade parohijskim sveštenicima SPC od krštenja, vjenčanja, opijela, parastosa, pomena, osvećenja vodice, siječenja slavskoga kolača itd. su nedovoljni za preživljavanje.

Prihodi SPC iz crnogorskog budžeta iz godine u godinu se smanjuju. Novac za pomoć vjerskim zajednicama u ukupnom iznosu 320.000 eura za 2009. i 280.000 eura za 2010. Generalni sekretarijat Vlade „na ime pomoći” dijelio je svima vjerskim zajednicama uključujući SPC, Crnogorsku pravoslavnu crkvu, Islamsku zajednicu i Rimokatoličku crkvu.

To je oštar kontrast u odnosu na primjere iz 1990-ih – kada su SPC i DPS bile strateški pertneri u najvećem broju ratnih i političkih ciljeva. Tadašnji premijer Milo Đukanović je aprila 1997, na vrhuncu tranzita ili šverca cigareta, prilikom obilaska gradilišta Sabornog hrama u Podgorici u pratnji nekoliko ministara, objavio da je Vlada samo za taj objekat u toj fazi izdvojila 2,1 milion njemačkih maraka!

Nekoliko kontroverznih osoba javno su istakli ktitorstvo ili organizacionu podršku u izgradnji ili rekonstrukciji crkava SPC-a. Preduzeće Mat company Darka i Duška Šarića, optuženih u odvojenim postupcima za organizovani kriminal i dilovanje droge, nagrađeno je Ordenom Svetog kralja Milutina za pomoć u izgradnji hrama Sv. Georgija u Pljevljima – drugog po veličini u Crnoj Gori.

Miodrag Daka Davidović, ktitor manastirskog kompleksa na Goliji, i Vojin Lazarević, najveći finansijer popravki na crkvi Sv. Nikole u Kotoru, 1990-ih su dovođeni u vezu sa švercom tzv. akciznih roba. Aleksandar Nikitović, rodom iz Bara, svojevremeno šef kabineta u Vladi Vojsilava Koštunice – osoba sa tijesnim vezama u tamošnjoj tajnoj službi i policiji – sada je član organizacionog odbora za izgradnju Sabornog hrama u Baru, itd.

Jedan od manjih, ali sada sigurnijih izvora prihoda SPC u Crnoj Gori je prodaja svijeća, koje stižu iz sremsko-karlovačke Fabrike sveća u posjedu Patrijaršije u Beogradu. Dio zarade ostvaruje se od prodaje ikona, crkvenih kalendara, krstova, brojanica, ili korvane – sitnijih priloga vjernika.

Poslovni poduhvat MCP-a koji je bio izložen tržišnoj konkurenciji je propao. MCP je početkom 2000-ih preuzela državno informativno-izdavačko preduzeće Kole u Nikšiću, no ubrzo je proglasila stečaj i na biro rada poslala dvadesetak zaposlenih. Šef Amfilohijevog kabineta, protojerej Radomir Nikčević, utužen je zbog toga što je u vrijeme dok je bio direktor navodno zloupotrijebio službeni položaj i nepravilnim obračunom zarada zaposlenima oštetio državu za oko 95.000 eura.

U novije vrijeme, brojne eparhije SPC su se okrenule proizvodnji i plasmanu vina kao manastirskih brendova, ili biznisu sa nekretninama: izdavanju zemljišta u zakup i naplaćivanju konačenja. Upravo bratstvo Manastira Ostrog, po blagoslovu Amfilohija, još od 1994. to radi. Između ostroškog Donjeg manastira i crkve Sv. Novomučenika Stanka nalazi se Konak Sv. Trojice. Otvoren je nekih osam-devet mjeseci godišnje: od početka Velikog posta (sedam neđelja prije Vaskrsa) do 4. decembra (praznika Vavedenja).

U zvaničnoj informaciji o smještaju u ostroškom konaku naglašava se obaveznost bukinga: „Zbog velikog broja gostiju i relativno malog kapaciteta objekta, poželjno je dvadesetak dana ranije pozvati i rezervisati mjesta za konačenje”.

Cijena spavanja po osobi je pet eura; uračunato je korišćenje ukupno dva kupatila, plus kafa ili čaj. U 29 soba je smješteno 210 kreveta. Konak je ove godine otvoren 26. februara i pod uslovom da do Vavedenja bude maksimalno popunjen, prihodovaće nešto manje od 300.000 eura.

Brojne turističke firme iz Srbije ili Republike Srpske organizuju obilaske hramova u Crnoj Gori, sa obaveznim konačištem u Manastiru Ostrog. Dobročinstvo, poklonička agencija SPC, prijevoz i konak na strunjačama, stolicama ili klupama, ili na otvorenom – dakle van Konaka Sv. Trojice, bez hrane, naplaćuje 34 eura po osobi. Obavještava da se razdaljina između Donjeg i Gornjeg manastira pješači, ali i da se „ta razdaljina može preći i taksijem koji košta dva eura po putniku u jednom pravcu”.

Kao posebna usluga, takođe u Manastiru Ostrog, sa troškovima koji nijesu uračunati u fiksnu cijenu aranžmana, nudi se i krštenja. Interesovanje je, prema službenim podacima, izuzetno; prihodi takođe. Svakoga dana u godini krštenja se obavljaju u 10, 12 i 14 sati. „Potrebno je samo da imate svog kuma, a sve ostalo nalazi se kod nas”, glasi reklama na sajtu Manastira Ostrog.

Ostroški iguman od 2001. do avgusta prošle godine je bio vikarni episkop dioklijski Jovan (Purić), rodom iz Valjeva, Srbija; on je sada episkop niški, naslijedio je na tamošnjoj katedri aktuelnog srpskog patrijarha Irineja (Gavrilovića).

U javnosti se kao novi iguman pominje arhimandrit Joil (Bulatović), bivši profesor hemije u danilovgradskoj gimnaziji i zvijezda snimaka na YouTubeu na kojima se obračunava sa teorijom evolucije i drugim čudima i pokorama. Na privatnom imanju svojih roditelja izgradio je Ćirilovac: ženski manastir u kojem je on nastojatelj.

Arhimandrit Joil uveo je brojne komercijalne inovacije koje ga navodno preporučuju za ostroškog igumana. Posjeta Ćirilovcu – u kojem se, kako je nezvanično razglašeno, već dešavaju svakojaka čudnovata iscjeljenja – postala je dio pokloničkih tura. Agencije naglašavaju da se transport od Kolašina do Ćirilovca naplaćuje ekstra – osam eura po osobi.

Međutim, iz MCP-a još nije saopšteno da li je imenovan novi nastojatelj Manastira Ostrog. Episkop Jovan je i dalje član odbora direktora Odigitrije, osnovane 2002. i u podgoričkom Privrednom sudu registrovane „za razvoj hodočasničkog turizma”. Osnivač preduzeća je MPC, Amfilohije je takođe član odbora direktora.

Izvršni direktor Odigitrije Slavko Krstajić, nije ujedno samo član Eparhijskog upravnog odbora MCP-a i njen koordinator Ekonomskog savjeta, već i direktor Fonda jedinstva pravoslavnih naroda za Srbiju i Crnu Goru, ovdašnje filijale Ruske pravoslavne crkve.

MCP takođe posjeduje hotel Podostrog u Budvi sa 56 soba. Cijena noćenja dostiže i 106 eura po osobi. Na teritoriji budvanske opštine iz MCP-a su najavljene i druge investicije: kod zaobilaznice dvije stambene zgrade, turističko-apartmansko naselje iznad Manastira Reževići i nekoliko zgrada na potezu Buljarica – Jaz.

Ponovljen je postupak pred Osnovnim sudom u Kotoru radi obeštećenja MCP-a od strane SO Budva zbog izuzeća oko 4.500 kvadrata zemlje kod crkve Svete Petke prilikom gradnje zaobilaznice oko grada. U prvostepenoj presudi je budvanska opština trebalo da isplati 2,6 miliona eura, dok je Vrhovni sud po žalbi utvrdio da bi visina naknade mogla iznositi 1, 2 milion eura.

U zatvorenom poslovnom krugu oko privatizacije hotela Avala u Budvi – jedne od prvih privatizacionih mućki – Budvanska rivijera je poravnanjem isplatila MCP sa 628.174 njemačkih maraka (Ugovor br. Rs. 700/00, Osnovni sud u Kotoru).

Objavljeno je da je MCP dobila građevinsku dozvolu za izgradnju poslovno-stambenog kompleksa u Podgorici. Gradiće se na pet spratova, sa prizemljem i međuspratom, dvije garaže, bruto površina 9.921 kvadrata.

Registracije

Na popisu prioritetnih aktivnosti Vlade za 2012. je i Prijedlog zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica u Crnoj Gori koji, do trećeg kvartala tekuće godine, treba da napiše Sektor za odnose sa vjerskim zajednicama Ministarstva za ljudska i manjinska prava.

Službeno obrazloženje je da, zbog „vremenske i suštinske prevaziđenosti važećeg”, postoji potreba za izradu novog zakona „kojim će se pitanja odnosa države i vjerskih zajednica urediti u skladu sa evropskim standardima”.

Zakon iz 1977, kojim se za vjerske zajednice utvrđuje status pravnih lica – na taj način regulišu odnose sa državom, vlasti decenijama voluntaristički primjenjuju. Četiri eparhije SPC-a, koje djeluju u Crnoj Gori – dvije ovdje imaju sjedište (Cetinje i Nikšić) a druge dvije u inostranstvu (Trebinje – BiH, Prijepolje – Srbija), ignorišu postupak predviđen čl. 2 sa obavezom osnivača vjerske zajednice da se prijavi kod nadležnog organa lokalne uprave na čijoj teritoriji je sjedište vjerske zajednice, njenog organa ili organizacije.

Kada je obnovljena Crnogorska pravoslavna crkva postupila 2000. godine po zakonu, podnijela prijavu i dobila uredan status pravnog lica, pokrenuta je lavina blasfemičnih optužbi da je „osnovana u policijskoj stanici”.

U Registru vjerskih zajednica koji se vodi u nadležnom Ministarstvu unutrašnjih poslova i javne uprave, osim CPC, po istom zakonu je registrovano i 13 drugih vjerskih zajednica, uključujući Mešihat islamske zajednice u Crnoj Gori, te katoličku Barsku nadbiskupiju koja je najstarija vjerska zajednica – dobila je sadašnji status još 1089. godine.

Međutim, iz MCP-a tvrde da su „osnovani 1220. godine”. Sa stanovišta crnogorskih propisa i prakse, nezavisno od „komunističkog” Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, uživaju status pravnog lica: posjeduju matični broj, šifru djelatnosti i poreski identifikacioni broj.

Kontroverzna legitimacija MCP-a da je, mimo Registra vjerskih zajednica, pravno lice, je rezultirala netransparentnim katastarskim upisima crnogorskih sakralnih objekata, zgrada, seoskih grobalja i zemljišta u ukupnoj površini od preko 12 miliona kvadratnih metara na nju ili druge entitete iz SPC-a. Najkrupnije intervencije u katastru su se odigrale u periodu kada su premijeri bili Filip Vujanović i Milo Đukanović,

Nekoliko dokumenata Vlade sa tumačenjima pravnog statusa MCP sada imaju faktički veću važnost od zakona koji se ne primjenjuje podjednako za sve. Svakako najznačajnije je tumačenje Đukanovićeve vlade iz 2010. u odgovoru na Upitnik Evropske komisije (Poglavlje 23 – Pravosuđe i osnovna prava).

Na pitanje „da li je moguće da Crna Gora prizna dvije (ili više) konfesija iste prirode, npr. dvije pravoslavne crkve?”, Đukanovićeva vlada je napisala da je „moguće da postoje dvije ili više vjerskih zajednica iste konfesije, a činom uredne registracije država priznaje njihovo postojanje”.

Vlada nije dovela u sumnju urednu registraciju SPC, jer je u istom dokumentu napisala: „U Crnoj Gori su registrovane i djeluju SPC, CPC, Islamska vjerska zajednica, Rimokatolička crkva, Hrišćanska adventistička crkva… “

Upravo pozivajući se na citirana vladina tumačenja, MCP tvrdi kako „nema obavezu da vrše radnje koje zakonom nijesu propisane” i da se to odnosi „i na druge eparhije” SPC.

MCP nije opozvala svoju registraciju u Registru crkava i vjerskih zajednica Ministarstva vjera Vlade Srbije – što je, prema tamošnjim zakonima, propisani uslov da neka srpska eparhija u inostranstvu bude finansirana.

Amfilohije je to najavio prije više od godinu dana, no potom je iz MCP objavljeno da se neće tražiti ispis. „Niko iz MCP-a nije podnio zahtjev za upis u Registar”, kazao je zimus protojerej Velibor Džomić i dodao da „nema nikakvog razloga da bilo ko iz MCP-a podnosi zahtjev za brisanje”.

No, niko i nije tvrdio da je MCP po svom zahtjevu upisana u Registar Vlade Srbije. O tome je i za MCP, kao podložnu eparhiju, odlučivao Arhijerejski sabor i Sinod SPC, odlukama AS br. 22/zap. 45 i br. 080-00-16/2006-01 iz 2006. godine.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun

 

Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.

Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.

Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.

Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.

Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.

U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.

Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.

Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.

Azemović je, inače, član Glavnog odbora Bošnjačke stranke, a u njegovoj biografiji piše da je radio kao novinar Radija Rožaje i dopisnik Dnevnih novina. Uz to, ima i političko iskustvo – bio je potpredsjednik Opštine Rožaje i savjetnik potpredsjednika Skupštine, baš kada je na toj funkciji bio Ibrahimović. Direktorat za pristup tržištu radu nastao je sredinom 2020. godine, a tadašnja direktorica Edina Dešić, takođe iz redova Bošnjačke stranke, imenovana je u junu prošle godine za državnu sekretarku u Ministarstvu rada.

Ovo su samo skoriji primjeri očiglednog partijskog zapošljavanja. Valja se prisjetiti i kako se, neskriveno, dijelio plijen između pobjednika izbora 2020. godine (koalicija Zajedno za budućnost Crne Gore, Crno na bijelo i Mir je naša nacija). Spisak podjele funkcija širio se preko društvenih mreža, a imena su se nagađala.

To je bio prvi pokazatelj da su iz afere Snimak savladane samo računice Vukice i Zorana Jelića, nekadašnje direktorice i direktora Zavoda za zapošljavanje, glavnih aktera snimka koji razotkriva čuvenu formulu: Jedan zaposleni, četiri glasa. „Kroz ove projekte nastojaćemo da zaposlimo isključivo naše ljude, članove Demokratske partije socijalista (DPS). Jedan zaposleni to su četiri glasa. Ako uspijemo da zaposlimo našeg čovjeka, smanjili smo njima jedan glas, a povećali nama”, govorio je Zoran Jelić.

Njegova supruga iznijela je drugačiji predlog. Ona je tada uzela u obzir težu socijalnu situaciju, tako da su, po njenom, partije koje su tada obećavale zaposlenje, mogle da računaju i na deset glasova.

Druge lekcije vlasti, izgleda, nijesu naučile.

„Partijsko zapošljavanje uništava ideju da je moguće da budete vrednovani po vašem zalaganju, znanju i stručnosti. Ako neko sumnja koliko je ono demotivišuće, neka pogleda koliko mladih ljudi napušta Crnu Goru. Pošto vlast očigledno taj podatak ne smatra previše bitnim, mi na osnovu projekcija već sada možemo reći da godišnje više mladih napusti državu nego što se rodi djece”, kaže za Monitor Mirza Krnić, ekonomista i kandidat za poslanika sa liste pokreta Preokret.

On ističe da je posebno obeshrabrujuće ponašanje novih vlasti koje su prisvojile praksu prethodne vlasti. „Mada su oni dio glasova sigurno dobili i na toj retorici da neće biti partijskog zapošljavanja. Sada ga oni snažno suštinski opravdavaju relativizacijom ovog problema. Ako hoćemo da liječimo društvenu bolest, a partijsko zapošljavanje to jeste, jer je naše društvo slabije što je ono raširenije – prvo treba da je prepoznamo, potom da imamo nultu tolenaciju na tu pojavu i na kraju da promovišemo zaista najbolje, a ne najpodobnije. Nema drugog puta
ozdravljenja”, smatra Krnić.

Prema nedavno objavljenom izvještaju Fridom hausaDržave u tranziciji 2023 – Crna Gora se, kao i prošle godine, nalazi u kategoriji vlada u tranziciji ili hibridnog režima. Zaključuje se da se za građane i građanke zemalja kandidatkinja za Evropsku uniju (EU) privlačnost ulaska u EU više ogleda „u individualnom napretku, pravu na putovanje, rad i studiranje u inostranstvu, drugim riječima da se napusti zemlja”.

Iz Fridom hausa su i 2022. konstatovali problem partijskog zapošljavanja. Stare prakse nadživljele su smjenu vlasti.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje

 

I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.

Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.

Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.

I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.

U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”.  Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.

Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.

Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.

Sve to zna i predsjednik Opštine Nikšić. Ipak je, negdje u ovo vrijeme prije dvije godine, dok se u parlamentu vodila rasprava o Rezoluciji o zabrani negiranja genocida u Srebrenici, tvrdio: „Nije bilo genocida u Srebrenici. To je vrh mača koji treba zariti srpskom narodu”.

Poslije usvajanje Rezolucije, Kovačević je bio još precizniji: „Sad su neki izdali. Treba da odvojimo izdajnike od onih koji to nisu. Mi smo srušili DPS misleći da rušimo i sve njihove vrijednosti, a juče smo vidjeli povampirenje tih vrijednosti, na žalost sa našim partnerima“.

Ni tu priča nije završena. „Uostalom, mislim Kartaginu treba razoriti. Uostalom, mislim nije bio genocid u Srebrenici. Mislim da sam tim sve rekao“, ustvrdio je Kovačević pred kamerama TV Kurir-a. „Utvrđeno je da je tom izjavom optuženi izričito izvršio negaciju genocida u Srebrenici”, navodi se u presudi Višeg suda u Podgorici kojom je Kovačević, nepravosnažno, oslobođen optužbi. Pošto je sud „utvrdio da tužilaštvo nije dokazalo da je način negiranja genocida bio takav da može dovesti do nasilja ili izazivanja mržnje prema grupi lica ili članu neke takve grupe”.

Da li su, možda, ove nedjelje promijenili mišljenje?

Vojvode su se pokušale opravdati. „Ovim putem demantujemo da naše skandiranje ima bilo kakve veze i sa kakvim genocidima, prozivanjem manjinskih naroda, pozivanjem i huškanjem na nešto tome slično“, poručili su preko svoje fejsbuk stranice. Ne objašnjavajući sa čime to nož, žica… mogu imati veze ako ne sa slavljenjem zločinaca iz Srebrenice? Još su nam vojvode poručile da „na njihovoj tribini nikada nije bilo i da ne smije biti politike”. Samo što veličanje/prizivanje zločina nije politika nego krivično djelo za koje je zaprijećena i višegodišnja zatvorska kazna. Ako nijeste Marko Kovačević.

Slične budalaštine već smo slušali. Koliko prošle godine, beogradska firma 011šop oglasila je prodaju dukserica sa natpisom nož, žica – u svim veličinama i bojama. Reagovalo je srpsko Ministarstvo trgovine, zabranjujući reklamiranje i prodaju proizvoda koji „nedvosmisleno poziva na izazivanje nacionalne i verske mržnje”.

Onda su se i iz 011šopa oglasili saopštenjem: „Nije nam bila namera da propagiramo bilo koji vid mržnje ili netrpeljivosti prema bilo kome. Poruka spornog artikla je imala sasvim drugi cilj od onog koji se u stranim, domaćim medijima i na društvenim mrežama predstavlja. Naime, poruka je potpuno izvučena iz konteksta”.

A šta je pravi kontekst ove poruke ako to nije blizu devet hiljada grobova od kojih su mnogi još uvijek neobilježeni. Parola nož, žica, Srebrenica nije od juče i nije se pojavila slučajno. Riječ je, piše na Vikipediji, „o srpskom šovinističkom sloganu kojim se veliča genocid u Srebrenici. Može se čuti na fudbalskim utakmicama, među pripadnicima krajnje desničarskih grupa ili na skupovima podrške Ratku Mladiću”.

Malo smo guglali i pronašli da je taj zločinački poklič zaživio na desetu godišnjicu genocida u Srebrenici. Jedni su, skupa sa porukom biće reprize, sa nož, žica, Srebrenica ispisivali beogradske bilborde na kojima je bila fotografija komemoracije u Potočarima i poruka: „Da vidiš, da znaš, da pamtiš”. Drugi su je uzvikivali dok su bacanjem dimnih bombi prekinuli skup Žena u crnom sa koga je poslata poruka: „Sećanje je naša obaveza, Srebrenica naša sramota”. Treći su velikim transparentom sa prijetećom porukom prekrili dio tribina na beogradskoj Marakani dok su igrale reprezentacije SCG i BiH.

Ni jednom niko od zvaničnika nije reagovao. U Nišu su privedeni mladići koji su iscrtavali grafite Ratka Mladića sa porukom traži se zbog ratnog zločina.

Nije trebalo mnogo da se poruka mržnje primi u Crnoj Gori. Tradicionalno, rekli bi cinični.

Predvođeni trojkom Momir Bulatović, Milo Đukanović, Svetozar Marović, DPS je gradio svoju vlast uz pjesme „Ko je drugi ja sam prvi da pijemo turske krvi”, „Druže Slobo (Slobodan Milošević – prim. Monitora) pošalji salate, biće mesa klaćemo Hrvate”. Slijedile su „Sa Lovćena vila kliče, đe si srpski Dubrovniče” i „Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva”.

Sad Đukanović poručuje da su šovinistički usklici u Podgorici „još jedna potvrda ozbiljne devastacije našeg društva, i direktna posljedica tolerisanja ili podstrekivanja nacionalističkih ispada i ekstremizma od strane različitih aktera na javnoj sceni. Naročito tokom posljednje tri godine…”. Uf.

Đukanović je otišao. I? Među rijetkima koji je prećutao ovaj sramotan događaj našao se novi predsjednik Crne Gore Jakov Milatović. Baš kao što se prošle nedjelje nije odazvao pozivu da u Herceg Novom, iako je bio blagovremeno obaviješten i zvanično pozvan, prisustvuje obilježavanju 31. godišnjice od deportacije Bosanskih izbjeglica. Milatović je prije i poslije toga prisustvovao komemoracijama u Murinama (djeci ubijenoj NATO bombama 1999) i Podgorici (ubijenom uredniku i suvlasniku Dana Dušku Jovanoviću).

Predsjednik svih građana, kako Milatović tepa sebi, već u drugoj nedjelji svog mandata ponudio je obrazac za selekciju odnosa prema zločinima.

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje. Što je suočavanje sa njom dalje, prerušena prošlost je bliža. Zri posijano.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan,  glavni urednik Monitora,  podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.

Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.

Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.

Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.

,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“

Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode  borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.

Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.

„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.

Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.

Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.

Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.

Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo