,,Sve više i više, apsolutna samoća mi izgleda kao jedino pravo rješenje, kao suštinska formula, kao najdublja strast; samo je do nas da provociramo snagu koja će nam pomoći da postignemo to stanje, jer tek tu ćemo stvoriti svoja najljepša djela. I upravo zato treba znati kako da svojoj samoći žrtvujemo sve ostalo.”
Tako je, 31 oktobra 1880 godine, iz Torina pisao Fridrih Niče svojoj neostvarenoj, bez sumnje i najvećoj ljubavi u životu: neobičnoj, ekscentričnoj, fascinantoj (da i fascinatnoj), dominatnoj – ah, koliko tek dominantnoj! – Lu Salome! Niče piše ovo pismo dvije nedelje poslije svog 36 rođendana, u dobu pune stvaralačke snage, ali i u punoj životnoj snazi! On jasno vidi da je kucnuo čas odluke. Pravo vrijeme za suočavanje sa dilemom žrtvovanja! Jer, nešto se u tom dobu mora žrtvovati! Pisci bi rekli (a Niče je, podsjetimo, bio punokrvni, autentični pisac): ,,Biografija ili bibliografija!?” – to svakog čovjeka na pragu zrelosti pita Sfinga. Ona ista Sfinga koja je čekala Edipa na pragu u njegov rodni grad! Ili ćeš živjeti, ili ćeš raditi! Niče zna da sebi ne može dopustiti bijedni luksuz demagoške maksime da ,,živjeti, žnači – raditi!” To je utjeha starca koji nema snage da se suoči sa istinom i prizna da je učinio pogrešan izbor. Ali sada, sada se mora odlučiti, jednom za cijeli život, hoće li se presjeći uže kojim je naš brod vezan, hoće li se zaploviti prema nedoglednoj pučini, ili ćemo se odreći i broda i plovidbe!
A Lu Salome (nakon udaje koju je uslovila bizarnim zahtjevom, poznata kao Lu Andreas Salome) – ona kojoj Niče povjerava svoju dilemu života, grozničavo kao da ispovijeda svoj smrtni grijeh – ta Lu Salome ima tada tek 19 godina! Da li je već tada mogla shvatiti tragični paradoks Ničeove dileme!? Ako je suditi po njenom životu, vjerovatno jeste. Možda mu je napisala pismo koje mu, iz razloga o kojima se može samo nagađati, nikada nije poslala. A to pismo je moglo glasiti ovako nekako:
,,Ali, dragi moj, ukoliko ste već apsolutnu samoću proglasili za suštinsku formulu i najdublju strast, otkuda Vam onda pravo da se junačite nekakvim žrtvovanjem!? Zašto spominjete, vrlo oholo rekla bih, nužnost znanja (koje ste Vi, kakom sugeriše Vaše pismo, očigledno stekli), da svojoj samoći žrtvujete sve ostalo!? (A propos: treba li da pretpostavim kako ste već i mene žrtvovali!?). Zamislite nekoga koji se hvali: ,,Odlučio sam da posjedovanju novca, kao svojoj najdubljoj strasti, žrtvujem neposjedovanje novca! Zbog bogatstva, žrtvovaću siromaštvo!?”
Zar ne vidite, mili moj, da živjeti u skladu sa svojom suštinskom formulom i najdubljom strašću, dakle upravo onako kako smo sami mi izabrali, isključuje i pravo da govorimo o bilo kakvom žrtvovanju!? Ne možete živjeti kako želite, i pri tom se pozivati na nekakvu žrtvu! Ako ste odlučili da živite sa onom koju najviše volite, sa onom koja je Vaša najdublja strast, Vi nju niste žrtvovali, nego ste upravo odbili da je žrtvujete. Redoslijed žrtvovanja je savršeno jasan: žrtvovanje je čin kojim ono za Vas vrijednije, iz nekog razloga, u ime nekog etičkog principa ili zbog nekoga koga volite, žrtvujete za nešto što, opet za Vas, manje vrijedi! Da, mi se često odričemo nekih manje vrijednih stvari, užitaka, doživljaja u ime onih vrijednijih. Ali odricanje nije žrtvovanje! Vi ste se, očigledno, u ime stvaranja Vaših najljepših djela, odrekli mene kao one manje vrijedne stvari, užitka, doživljaja, i neka to ostane tako; ali Vam ne dopuštam – čak ni Vama moj dragi Fric, čak ni Vama! – da tvrdite da ste nešto žrtvovali zbog mene!”
Iako ne znamo da li je ovakvo ili slično pismo napisala, inteligentna, darovita i posesivna kakva je bila, Lu Salome ga je mogla napisati. Znamo da ga nije poslala. A da jeste, Niče bi ostao bez svojih djela, ali bi imao svoj život.
Poslednjih 11 godina, od 55 do 66 svoje godine (1889-1900), Niče je proveo lišen i biografije i bibliografije. Svo to vrijeme vegetirao je, potpuno nekontaktibilan, u stanju koje savršeno opisuje naslov jedne njegove knjige: s onu stranu dobra i zla.
Ferid MUHIĆ