Čovječanstvo je danas u akutnoj fazi opsjednutosti fatamorganom ravnopravnosti. Hoće li ono ikada ugledati pravu oazu ravnopravnosti umjesto groteskne fatamorgane na koju se srozao san o ostvarenju ovog uzvišenog ideala

Fatamorgna je dobro poznat fenomen.  Nastaje kao kombinacija našeg fiziološkog i mentalnog kapaciteta, u stanju ekstremno urgentne vitalne ugroženosti. Klasični opis fatamorgane predstavlja slika čovjeka,  tri dana izgubljenog u pustinji bez kapi vode, koji trenutak nakon što se pomirio da će umrijeti od žeđi, jasno ugleda oazu sa palmama, zelenom travom i jezercetom u koje se uliva mlaz bistre izvrorske vode! Posljednjom snagom, žedni čovjek pohrli do spasonosne oaze, kad tamo, oaza nestala, gola pustinja ostala,  on sam, nad njim prži jarko sunce žuto i caruje svijetom, ujedajući ljuto!

Jednostavno rečeno, fatamorgana je rezultat saradnje uma i čula vida koji, nekim čudom proizvode uvjerljiivu iluziju onoga što je čovjeku u tom stanju  najpotrebnije: prizor oaze  sa izvorom vode. Osim što probudi u zalutalom putniku posljednje rezerve snage i želje za životom, ova iluzija mu omogući i da fatamorganu razlikuje, od realne oaze.

Čovječanstvo je danas u akutnoj fazi opsjednutosti fatamorganom ravnopravnosti, za kojom, kao za oazom spasa, traga kroz cijelu svoju historoju.   Ljudskom rodu se duže vremena priviđa fatamorgana ravnopravnosti, svaki čas upire prstom i detaljno je opisuje kao da svojim očima vidi neku stvarnu,  realno postojeću, gotovo opipljivu ravnopravnost. Omamljeni tom fatamorganom, ljudi traže i nalaze, žele da vide i priviđa im se ravnopravnost vlasti i naroda, bogatih i siromašnih, jačih i slabijih, odraslih i djece, ravnopravnost polova, vjerska ravnopravnost, rasna ravnopravnost, ravnopravnost oficira i vojnika, gazde i zaposlenika, čak i ravnopravnost svih država, članica UN.  Kao kolektivna fatamorgana ravnopravnost je već 78 puta (od 1948. godine), bila svečano proslavljena širom svijeta manifestacijom koja svake godine počinje 10. decembra i traje punih pet dana,  Dan ljudskih prava (HRD – Human Rights Day), je i 10. decembra 2025 godine širom svijeta proslavljen hologramski uvjerljivom fatamorganom ravnopravnosti.

Kada su SAD, 03. januara 2026. godine u vojnoj operaciji u kojoj je ubijeno oko 100 ljudi, napale Karakas, glavni grad Venecuele, kidnapovale i izvele pred svoj sud predsjednika Nikolasa Madura i njegovu suprugu Siliu Flores, međunarodna zajednica je ostala više nego uzdržana. I kada je predsjednik Tramp objavio da će u narednom periodu SAD upravljati Venecuelom preko svog opunomoćenika (kao što su kolonijalne države upravljale kolonijama), te da će eksploataciju venecuelanske nafte preuzeti kompanije iz SAD, nije se čuo ni jedan glas protesta čak ni iz EU, notorno poznate po promociji “Evropskih vrijednosti, ravnopravnosti i slobode.“    Nije se čuo ni tokom dvije godine najstrašnijeg i najbesramnijeg genocida koji je cionistička vlada Izraela, na čelu sa Netanjahuom, svakodnevno vršila nad Palestincima u Gazi. I ne samo da se  ćutale, nego su neke od najuticajnijih država EU osujetile svaki pokušaj svojih građana da makar samo verbalno ali javno osude Izrael i Netanjahua. Lista otvorenog suspendovanja bilo kakve podrške državama žrtvama brutalne i neprovocirane agresije i vojne okupacije od strane najmoćnije svjetske sile,  i ćutanja EU pred najtežim oblicima kršenja ljudskih prava, duga je i svima poznata, ali se političarima i građanima ovog političkog saveza i dalje priviđa fatamorgana ravnopravnosti.

Da je riječ o  fatamorgani ravnopravnosti, i vrlo realnoj sebičnosti EU, jasno je i sada kada je predsjednik Tramp ozbiljno aktuelizirao svoj zahtjev da izvrši aneksiju Grenlanda, a države EU i članice NATO-a skočile  zdušno u odbranu prava Danske, u čijem sastavu je Grenland kao polu-autonomna jedinica, odnosno, u odbranu prava i ravnopravnosti Inuita, autohtonih stanovnika Grenlanda.

Hoće li čovječanstvo ikada ugledati pravu oazu ravnopravnosti umjesto groteskne fatamorgane na koju se srozao san o ostvarenju ovog uzvišenog ideala!?

Ferid MUHIĆ

Društva sa zakonskim propisima koji regulišu sve sfere socijalnog života,  u principu su neslobodnija od onih sa kratkim spiskom zakonskih propisa

Kad sam bio mali, najviše me je nervirala doskočica:“Ko gubi, ima pravo da se ljuti.“ Ako bih pobijedio u bilo kom nadmetanju, nikada nisam tu glupavu i arogantnu doskočicu uputio poraženom. Ako bih izgubio, nikada nisam dozvolio drskost pobjedniku da je kaže  meni, a ako bi se to desilo, nije ostalo  nekažnjeno. Da neko nekome može dati (ili ne dati) pravo da se ljuti – izgledalo mi je kao oholost! Ljutnja uopšte nije i ne može biti predmet prava! Čovjek se ne ljuti zato što mu je dato pravo da se ljuti, niti može da potisne gnjev zato što nema pravo da se ljuti!

U toku studija, na seminarima iz etike i sociologije, iz cipela su me mogle izvaditi diskusije o epohalnom doprinosu  Univerzalne deklaracije  o ljudskim pravima (Universal Declaration of Human Rights – UDHR)  ljudskoj slobodi kao civilizacijskoj i humanističkoj vrijednosti. Čak i nakon što sam sebi obećao da  niko i ništa neće stati  između mene i mog osmjeha, dešavalo se da me rasprave o ljudskim pravima izvade ne samo iz cipela nego i iz čarapa.

Od tada sam se zavadio sa legalistima. Kad god se neko pohvali da je legalista, pred očima mi se pojavi desetogodišnji  tupavko koji poslije utakmice, likujući davi  vršnjake iz poraženog tima: “Ko gubi, ima pravo da se ljuti!“

Nervira me njihova uvjerenost da zakoni donose slobodu i da zakone treba  i bezuslovno poštovati!  Samo po sebi postojanje zakona ne garantuje ni slobodu, ni pravednost u društvu. Naprotiv, društva sa razrađenim pravnim sistemom, zakonima i zakonskim propisima koji regulišu sve sfere socijalnog života,  u principu su neslobodnija od onih sa kratkim spiskom zakonskih propisa. Slabost zakona je njihova inherentna logička nekonsistentnost, preciznije rečeno, disparatnost. Sadržinski, svaki zakon je asertorični iskaz: konstatacija da je nešto zakonski zabranjeno ili dozvoljeno, koja ne implicira ni da je to pravedno, ni nepravedno. Međutim, uključen u pravni sistem, svaki zakon postaje apodiktički iskaz. Njegovo važenje je bezuslovno, a svako nepoštovanje zakona se sankcioniše! Ova disparatnost se reflektuira u činjenici da je svaki zakon podložan promjeni, odnosno da se može derogirati, poništiti, izbrisati ili zamijeniti novim zakonom, što znači da je svaki zakon samo surogat pravde, u najboljem slučaju, njena aproksimacija.

Svaki oblik vladavine je utemeljen na vladavini zakona, dakle –  zakonski. Legalisti zaboravljaju da i je nepravedan zakon  – zakon.  Treba podsjetiti da je i  institucija robovlasništva bila pravno regulisana zakonska kategorija. I da je to ostala do 1865. godine u SAD, oficijalno posljednoj robovlasničkoj državi svijeta. Ukidanje robovlasništva – abolicija! – dodatno znači da robovlasništvo nije osporeno pravnim razlozima, nego je ovaj zakon derogiran, poništen vanpravnim razlozima. Dok je postojalo, robovlasništvo je bilo zakonski precizno regulisano, što znači da je, dok god je ovaj zakon važio, borba  protiv robovlasništva bila protivzakonita! Ukidanjem robovlasništva, dojučerašnji robovi Crnci, nisu pred zakonom postali pravno jednaki sa Bijelcima. U SAD je, od 1870, do 1960, na snazi bio zakon “Džim Krou“ (“Jim Crow“), koji je legalizirao rasnu diskriminaciju u svim  sferama života, što znači da Crnci i druge rasne grupe, nisu imali ni pravo glasa. U sporu Dred Skot protiv Sanforda 1857., Vrhovni SAD je  presudio da „… Crnci nisu i nikada neće biti građani SAD te da se US Ustav i građanska prava ove države ne primjenjuju na njih“. SAD predsjednici, Abraham Linkoln i Tomas Džeferson bili su robovlasnici, a USA Deklaracija o nezavisnosti iz 1776. godine, iako počinje uvjerenjem  da su svi ljudi jednaki, završava asteriksom koji precizira:“Osim Crnaca, Imdijanaca, pripadnika žute rase i mestika (mješanaca)“. De jure segregacija je stavljena van zakona sa tri povezana pravna akta tek 1964., 1965. i  1968. godine.

Da nepravda i tiranija upravo u zakonu nalaze najbolji zaklon zapazio je   Hans Kelsen, naglasivši: „Besmislena je tvrdnja da u despotiji ne postoji nikakav pravni poredak … Poricati joj karakter prava samo je jedna prirodno-pravna naivnost … Ono što se tumači kao samovolja samo je pravna mogućnost autokrate da donese pravnu odluku po svojoj volji … i da, u svako doba svoje norme, opće ili posebne, ukine ili izmijeni.“

Legalisti ne smiju zaboraviti da je pravni sistem regulativna,  a ne konstitutivna, virtuelna a ne stvarna, asertorična a ne apodiktična  aproksimacija pravde  ali ne i – sama pravda. Pravda je stvarnija i jača od svih zakona zajedno  ukoliko protivrječe pravdi. Na sili zakona može se zasnovati prinuda ali ne i humanost i vrlina.

Ferid MUHIĆ

Ahmed al Ahmed, Arap, iz Sirije, bio je  svjestan da je Izraelska armija, uz dvije godine genocida u Gazi,  ubila ljude u Siriji, Libanu,  Kataru, Iranu, kad je goloruk jurnuo na naoružane napadače na Jevreje koji su slavili Hanuka praznik. Da je  bilo ko drugi, samo ne Arap i ne musliman, učinio  to isto, zasluživalo bi pohvalu i divljenje, ali to ne bi bio  čisto moralni čin,  savršen primjer moralnog kategoričkog imperativa. Kant se najzad umirio u grobu

Ahmed al Ahmed, poznatiji kao  “Bondi heroj”, u bolnici u kojoj se oporavlja od prostrijelnih rana,  primio je ček na A $2.5miliona. kao gest zahvalnosti građana Australije. Rane je zadobio kada je i goloruk skočio na jednog od napadača na Jevreje koji su na poznatoj Bondi plaži u Sidneju slavili Hanuka praznik i oteo mu oružje. Tom prilikom ranjen je sa više metaka i postoji opasnost da ostane bez jedne ruke ali je, nakon više hirurških intervencija, izvan životne opasnosti. Brojka od 15 ubijenih bila bi mnogo veća da se u ovaj napad nije umiješao “Bondi heroj“.

Australijski Premijer Antoni Albaneze, posjetio je 43-godišnjeg Ahmeda (oca dvoje djece) u bolnici i nazvao ga „najboljim u našoj zemlji“. U sirijskom selu Al Najrab, Ahmedovom rodnom mjestu, svi sa ponosom govore o svom nekadašnjem sugrađaninu. Bezrezervne pohvale su sasvim opravdane, ali su mahom ostale bez obrazloženja. kao da su samorazumljive. Međutim, njegov postupak je složeniji nego što izgleda i zaslužuje ozbiljnu filozofsku i etičku analizu. Iz razloga koji se mogu naslutiti ali  ne i opravdati, takva analiza je nažalost potpuno izostala. Čovjek je proglašen je za heroja. Da li je heroj za sve ljude? Ili je za jedne heroj a za druge anti-heroj, čak i izdajnik!?

Riječ je o filozofski i etički izuzetno komplikovanoj situaciji. Bez presedana, kako u teoriji i knijiževnosti, tako i  u historiji. Nema ga ni kod Homera, ni u mitologiji,  nema ga ni kod Šekspira. Ahmedovo obazloženje – poruka, upućena donatorima i svim ljudima svijeta je jednostavna: Branio sam živote ljudi iz uvjerenja i zato pozivam sve ljude svijeta da se ujedine u odbrani života. Ali u svijetu u kom živimo, kada vojnik pokuša spriječiti, ili samo odbije naređenje da strijelja civile, strijeljaju ga. Kao izdajnika. Da je ko-pilot bombardera “Enola Gej“ spriječio pilota da  baci A bombu na Hirošimu, spasio bi stotine hiljada ljudskih života. Da li bi ga njegovi smatrali herojem Hirošime? Ne bi, nego bi ga strijeljalii po povratku sa zadatka. Da Jevrej civil po cijenu sopstvenog života onesposobi barem jedan izraelski avion da istrese bombe i ubije desetine djece u Gazi, da li bi bio heroj u očima svojih sugrađana? Ni u snu.

Možda mislite da to nije isto!? U ravni čina, jeste isto i svodi se na ubijanje civila.  U ravni aktera, nije isto. Kada to čini vojnik, to je  kukavički čin izvršen pod okriljem države, iz  udobne bezbjednosti aviona. Kada to čine pojedinci progonjeni od države, svjesni neposredne izvjesnosti sopstvene smrti, to je čin ultimne hrabrosti. Moralna poenta cijelog događaja jeste činjenica da je glavni akter Ahmed al Ahmed, Arap, iz Sirije, svjestan da je Izraelska armija, uz dvije  godine genocida u Gazi,  ubila ljude u Siriji, Libanu,  Kataru, Iranu. Da je  bilo ko drugi, samo ne Arap i ne musliman, učinio  to isto, zasluživalo bi pohvalu i divljenje, ali to ne bi bio čisto moralni čin! Bio bi to zov pripadnosti,  odbrana “svojih”, ko god i šta god se pod tim podrazumijeva, ali ne bi bio zov moralne dužnosti. Ne bi bio ono što jeste: savršen primjer moralnog kategoričkog imperativa. Kant se najzad umirio u svom grobu! Dugo je ćekao. I dugo će čekati da se desi nova praktična potvrda njegove teorije o kategoričkom imperativu kao načelu morala.

Ahmed al Ahmed više je nego moralni junak 2025.  godine. Više nego junak stoljeća. Čak više nego junak milenija. Njegov podvig je moralni čin koji ostavlja bez riječi i daha, koji se uzdigao iznad svih ličnih i društvenih  interesa i u ravni morala dostigao sam rub ljudske sposobnosti da svoje postupke bezuslovno uskladi sa kategoričkim imperativom.

Etimološki, “Ahmed” znači “pohvaljeni”, “visoko hvaljeni”. U svjetlu ovog njegovog postupka, sasvim je sigurno da Ahmed al Ahmed zaslužuje pohvalu više nego bilo ko  od 8 i kusur milijardi nas, njegovih savremenika.

  Ferid MUHIĆ