Leonardo ponovo dohvati lulu; sada već treći put. Spusti je na radni stol, gleda je dugo, oči ne može odvojiti od te lule. Pa opet uzme lulu u ruke, pažljivo je smjesti na dlan lijeve ruke, kao na uzglavlje, nježno je obavije prstima: u toj postelji od dlana, pod toplim prekrivačem njegovih prstiju, lula liči na usnulo dijete.

Već mu se dešavalo, iako vrlo rijetko, da po neku svoju sliku, crtež, skulpturu, predmet koji je sam napravio, teška srca preda onome kome su bile i namijenjene. Koliko god bilo rijetko, to oklijevanje ga je uvijek za trenutak dovodilo u nedoumicu: on je bio profesionalac, radio je po narudžbini; nije se vezivao za svoja djela, jer su, u neku ruku već pripadala naručiocu, još prije nego što pristupi poslu. Zašto mu je ipak teško da se odvoji od nekih!? Da li je to nešto njegovo, što je on unijeo u djelo kao neku svoju tajnu? Neka misao, sjećanje na neku davnu ljubav koje ga je opsjedalo dok je radio to djelo, pa mu se ne da otkinuti taj dio svoje duše, to meso svog mesa!? Ili se desi da se nađe nešto u samom djelu, nešto u osobinama materijala, u obliku, nešto više, drugačije od onoga što je bilo naručeno, nešto što je on, nehotice, intuitivno, napravio baš kao za sebe!?

Leonardo zamišljeno gleda ovu lulu, koju je napravio po narudžbini kralja Francuske Luja XII. Zanijet u misli, ljuljuška tu lulu, to svoje usnulo dijete, blago je naslanja na jastučić palca, pokriva je svojim snažnim prstima. On, jedini čovjek u Firenci, a možda i u cijeloj Italiji, koji stiskom ruke može slomiti dvije potkovice, miluje ovu lulu namijenjenu kralju, za koju je već i dobio kraljevski honorar! On, kom je novac uvijek bio važan i zapravo jedini oslonac u životu, jer je i sam njegov život zavisio od kaprica i hirovitosti bogatih mecena, pape, kraljeva, kardinala, nadvojvoda, trgovaca, bio je spreman da vrati i tu kraljevsku nagradu, samo da zadrži ovu lulu!? Ali u pitanju je bila njegova reputacija; brzo bi se pročulo da Leonardo da Vinci, genije koji sve zna, može i umije bolje od svih drugih, nije znao napraviti lulu koja se ne pregrijava! Osim toga, vratiti novac kralju Francuske, bilo bi pogubno za njegov posao, ne samo kao uvreda jednom kralju, nego i zato što se mnogi ne bi usudili ništa više naručiti od njega.

Kada je kralj Luj XII naručio od njega takvu lulu, Leonardov inženjerski genije brzo je našao rješenje: oblikovao je lijepu lulu od terakote sa duplim zidovima, tako da je dio lule koji se puni duhanom, bio izolovan od spoljnjeg dijela koji leži u ruci pušača. Oba dijela povezao je na gornjem dijelu lule srebrnim prstenom ukrašenim rubinima, rasutim između sitnih otvora za vazduh. Jeste, Leonardo je bio zadovoljan svojim djelom: lula je bila zaista prekrasna, gotovo savršena – De divina proportione! – svi saodnosi na njoj bili su u skladu sa ,,zlatnim presjekom”, vrhovnim formalnim principom estetike, kao što mogu samo najbolji umjetnici u djelima koja posjeduju samo kraljevi!

Leonardo zna da će još danas ovu lulu predati francuskom ambasadoru u Firenci. I da je više nikada neće ni držati u ruci, a vjerovatno ni vidjeti. Svjestan je i da drugu takvu lulu neće – da ne smije! – napraviti! Ljut je i na kralja Luja XI; sama njegova ideja da puši lulu koja se neće pregrijavati, izgleda mu uvrnuta, perverzna! Sve na ovom svijetu ima svoju cijenu, svaki dobitak plaća se nekim gubitkom, Ko ne podnosi miris ribe, neka ne jede ribu! Svaka lula žari, zato je svaka lula vrela. Dolazi mu da vikne, ovako sam u svojoj radnionici: “Ko ne podnosi vrelinu u rukama, neka ne puši lulu!” Ništa ne pomaže; koliko god se trudio da toj svojoj luli ne pridaje nikakvu vrijednost, Leonardo zna da je nikada neće moći prežaliti!

Eto, tako nekako je bilo kada se Leonardo razdijelio od svoje lule. Prve i jedine koju je napravio u životu.

P.S. Na dokumentu od četiri stranice iz 1510 godine, sa bilješkama i skicama lule rađene po narudžbini Luja XII, koji je 1982 godine pronašao profesor Enriko Fabri, detektirane su i dvije oveće mrlje, po hemijskom sastavu identične sa ljudskim suzama (lacrimae humani), datirane u isto vrijeme kao i dokument.

Ferid MUHIĆ