Povežite se sa nama

DUHANKESA

Leonardova lula

Objavljeno prije

na

Leonardo ponovo dohvati lulu; sada već treći put. Spusti je na radni stol, gleda je dugo, oči ne može odvojiti od te lule. Pa opet uzme lulu u ruke, pažljivo je smjesti na dlan lijeve ruke, kao na uzglavlje, nježno je obavije prstima: u toj postelji od dlana, pod toplim prekrivačem njegovih prstiju, lula liči na usnulo dijete.

Već mu se dešavalo, iako vrlo rijetko, da po neku svoju sliku, crtež, skulpturu, predmet koji je sam napravio, teška srca preda onome kome su bile i namijenjene. Koliko god bilo rijetko, to oklijevanje ga je uvijek za trenutak dovodilo u nedoumicu: on je bio profesionalac, radio je po narudžbini; nije se vezivao za svoja djela, jer su, u neku ruku već pripadala naručiocu, još prije nego što pristupi poslu. Zašto mu je ipak teško da se odvoji od nekih!? Da li je to nešto njegovo, što je on unijeo u djelo kao neku svoju tajnu? Neka misao, sjećanje na neku davnu ljubav koje ga je opsjedalo dok je radio to djelo, pa mu se ne da otkinuti taj dio svoje duše, to meso svog mesa!? Ili se desi da se nađe nešto u samom djelu, nešto u osobinama materijala, u obliku, nešto više, drugačije od onoga što je bilo naručeno, nešto što je on, nehotice, intuitivno, napravio baš kao za sebe!?

Leonardo zamišljeno gleda ovu lulu, koju je napravio po narudžbini kralja Francuske Luja XII. Zanijet u misli, ljuljuška tu lulu, to svoje usnulo dijete, blago je naslanja na jastučić palca, pokriva je svojim snažnim prstima. On, jedini čovjek u Firenci, a možda i u cijeloj Italiji, koji stiskom ruke može slomiti dvije potkovice, miluje ovu lulu namijenjenu kralju, za koju je već i dobio kraljevski honorar! On, kom je novac uvijek bio važan i zapravo jedini oslonac u životu, jer je i sam njegov život zavisio od kaprica i hirovitosti bogatih mecena, pape, kraljeva, kardinala, nadvojvoda, trgovaca, bio je spreman da vrati i tu kraljevsku nagradu, samo da zadrži ovu lulu!? Ali u pitanju je bila njegova reputacija; brzo bi se pročulo da Leonardo da Vinci, genije koji sve zna, može i umije bolje od svih drugih, nije znao napraviti lulu koja se ne pregrijava! Osim toga, vratiti novac kralju Francuske, bilo bi pogubno za njegov posao, ne samo kao uvreda jednom kralju, nego i zato što se mnogi ne bi usudili ništa više naručiti od njega.

Kada je kralj Luj XII naručio od njega takvu lulu, Leonardov inženjerski genije brzo je našao rješenje: oblikovao je lijepu lulu od terakote sa duplim zidovima, tako da je dio lule koji se puni duhanom, bio izolovan od spoljnjeg dijela koji leži u ruci pušača. Oba dijela povezao je na gornjem dijelu lule srebrnim prstenom ukrašenim rubinima, rasutim između sitnih otvora za vazduh. Jeste, Leonardo je bio zadovoljan svojim djelom: lula je bila zaista prekrasna, gotovo savršena – De divina proportione! – svi saodnosi na njoj bili su u skladu sa ,,zlatnim presjekom”, vrhovnim formalnim principom estetike, kao što mogu samo najbolji umjetnici u djelima koja posjeduju samo kraljevi!

Leonardo zna da će još danas ovu lulu predati francuskom ambasadoru u Firenci. I da je više nikada neće ni držati u ruci, a vjerovatno ni vidjeti. Svjestan je i da drugu takvu lulu neće – da ne smije! – napraviti! Ljut je i na kralja Luja XI; sama njegova ideja da puši lulu koja se neće pregrijavati, izgleda mu uvrnuta, perverzna! Sve na ovom svijetu ima svoju cijenu, svaki dobitak plaća se nekim gubitkom, Ko ne podnosi miris ribe, neka ne jede ribu! Svaka lula žari, zato je svaka lula vrela. Dolazi mu da vikne, ovako sam u svojoj radnionici: “Ko ne podnosi vrelinu u rukama, neka ne puši lulu!” Ništa ne pomaže; koliko god se trudio da toj svojoj luli ne pridaje nikakvu vrijednost, Leonardo zna da je nikada neće moći prežaliti!

Eto, tako nekako je bilo kada se Leonardo razdijelio od svoje lule. Prve i jedine koju je napravio u životu.

P.S. Na dokumentu od četiri stranice iz 1510 godine, sa bilješkama i skicama lule rađene po narudžbini Luja XII, koji je 1982 godine pronašao profesor Enriko Fabri, detektirane su i dvije oveće mrlje, po hemijskom sastavu identične sa ljudskim suzama (lacrimae humani), datirane u isto vrijeme kao i dokument.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Program deduktivne entropije čovjeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjesto čovjeka sa integritetom i osjećanjem dostojanstva,  afirmisanog u pojmu Kjerkegorovog individuuma, planira se tehnocentrično, biće bez integriteta, bez dostojanstva i posebno – bez slobode! Koja se svakodnevno sve više ukida kao stanje i kao pojam

 

Kada je prije trideset godina, preko noći i na mala vrata,  u političku teoriju uveden pojam ,,ograničenog suvereniteta država“, protumačio sam to kao strateški plan velikih imperijalnih sila (zapravo, jedne velike imperijalne sile), da relativizujući ključno svojstvo države – suverenitet! –  obezbijedi pravni alibi za svoju dominaciju nad ostalim državama. Pretpostavio sam da će lideri najvećeg broja država poslušno progutati ovu gorku pilulu,  a da će im u tome zdušno pomoći vodeća imena sociološke i političke teorije time što će po ko zna koji put uraditi ono što im najbolje ide od ruke ono za šta su u krajnjoj liniji i plaćeni. Dakle, da će ne samo opravdati nego i pohvaliti ono što se ne može ni opravdati ni pohvaliti.

Naime, ograničavanje suvereniteta  kao differentie specifice svake države, znači ograničavanje države kao takve i relativizaciju samog pojma države. Svako ograničenje suvereniteta ukida državu  za onoliko za koliko je njen suverenitet ograničen. Totalno ukidanje sauvereniteta države, znači totalno ukidanje države.  Znajući ovo,  znali su i da apologija ovog atentata na državu oličenog u ,,teoriji o ograničenom suverenitetu“, ujedno predstavlja  izdajstvo društvenih nauka kojima se bave, ali su svakako bili svjesni da država u čijem interesu se brani ova teorija, neće ni najmanje ograničiti svoj suverenitet nego će ga i komparativno i apsolutno samo dodatno učvrstiti i naglasiti. Ta se procjena u potpunosti potvrdila. Ipak, nisam tada ni slutio da je ovim najavljen mnogo dalekosežniji i za čovječanstvo pogubniji plan! U svojoj suštini, teorija ograničenog suvereniteta, zapravo predstavlja udar na individuu. Na integritet pojedinca, na suverenitet individue.

Plan postepenog brutalnog ograničavanja mogućnosti slobodnog manifestovanja pojedinca,  do njegovog ukidanja i kao pojma i kao činjenice! Na djelu je istinski detaljno razrađen kompjuterski program deduktivne entropije čovjeka, po logici prelaska sa opšteg prema posebnom i sa posebnog prema pojedinačnom.  Plasiranje teorija o ograničenom suverenitetu država bila je prvi, ali presudni  korak, najava projekta kojim će društvo, kao zajednica ljudi – pojedinaca sa integritetom, ličnim dostojanstvom i moralnim kriterijima –  zamijeniti detaljno razrađen program u kom su ljudi svedeni na puke informacijske jedinice  specifično određenih funkcija,  sa nultom tačkom integriteta, digniteta i moralne autonomije.   I onaj prvi, i ovaj naredni korak, koji se sada, u jeku očigledno tempirane i kontrolirane pandemije, realizuje simultano koordiniranim uvođenjem farmakokratije kao radikalnog ograničavanja suvereniteta pojedinca  i ukidanjem demokratije kao dodatnog ograničavanja suvereniteta država stavljenih pod patronat SZD, planirani su u sklopu konstitusanja Novog svjetskog poretka – Novus Ordo Seclorum, kao neprobojnog programa, hermetički zatvorenog za sve spoljne uticaje, kontrolisanog od par najmoćnijih finasijskih oligarha!

Preteča filozofije egzistencijalizma, Danski Sokrat, Soren Kjerkegor, cijelu svoju filozofiju sumirao je u kratkom epitafu koji je dao da se napiše na njegovom grobu: ,,Bio je individua!“  Ovim je istakao činjenicu da se individua  ne može svesti na nikog drugog i na ništa drugo, da je jedinstven, uvijek jednak sebi i samo sebi!    Činjenica je i da je individua poslednja nerazloživa čestica u granularnoj strukturi društva dakle, ono što je glas u jeziku, atom u fizici…  empirijska pretpostavka same mogućnosti konstituisanja  i opstanka duštva. Kao što je i kolektivni identitet činjenica, a ne fantazma, sve dok ga čine konkretni pojedinci, individue! Istovremeno, treba imati u vidu da atom ne postoji sam, da nije nastao sam od sebe, ni izdvojen od cjeline fizićkog svijeta. Jednako tako ne postoji ni apsolutno sam pojedinac, nastao sam od sebe, bez predaka koji su mu omogućili ne samo prelazak iz nepostojanja u postojanje, nego i koji su na njega prenijeli svoje fiziološke, intelektualne, emotivne i karakterne predispozicije.

Umjesto čovjeka sa integritetom i osjećanjem dostojanstva,  afirmisanog u pojmu Kjerkegorovog individuuma, planira se tehnocentrično,  bespolno, dvopolno, polno neobavezno biće bez integriteta, bez dostojanstva i posebno – bez slobode! Koje se svakodnevno sve više ukida kao stanje i kao pojam.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Pouka o zahvalnosti i dužnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako sam prilazio stadima divokoza i čak prolazio kroz cijelo krdo a da se one ne  razbježe

 

U to vrijeme, čobani centralnog masiva Šar-planine znali su me kao ,,Čovjeka koji pase divokoze“. Koliko god mi je godio, ovaj nadimak, moram to reći, nije bio nezaslužen. Suprotno svim pravilima, od početka svoje planinarske karijere, stvorio sam naviku da u planinarske pohode idem sam. Suprotno svim pravilima, ne samo što sam išao sam, nego nisam nosio ni hranu, ni vodu, čak ni čuturicu za vodu; ni šibice, ni vatreno oružje, ni džepni nož. Uz mene je uvijek bio samo drenov štap: usjekao sam ga u zimu a da se ne bi drvo raspucalo,  ostavio sam ga sa korom da se suši do proljeća.

Ovo je bilo potrebno ispričati da biste shvatili kako sam ja mogao prilaziti stadima divokoza i čak prolaziti kroz cijelo krdo a da se divokoze ne razbježe.  Toliko često sam zalazio u najviše predjele ovog masiva Šar-planine, da su se divokoze navikle na moje prisustvo i prepoznavale me izdaleka. Nisam donosio miris baruta iz cijevi vatrenog oružja,  ni miris hrane, vonj čelika oštrice noža da bi ih njihov ultra osjetljivi njuh alarmirao. Gledajući me izdaleka okruženog divokozama koje ne bježe, čobanima sam izgledao kao čovjek koji pase  divokoze, pa je tako nastao i moj čuveni nadimak.

Tog dana krenuo sam uz Čaušicu, strminom na lijevoj strani Tearečke Bistrice, sa namjerom da iziđem na istoimeni vrh (2663 mnv.)  i produžim grebenom do mjesta Ostre Karpe (Oštre stijene), odakle sam planirao da se jednim alpinističkim smjerom spustim do cvjetnih livada blizu izvora Tearečke Bistrice odakle se put spušta do planinarskog doma Tri vode.  Zahtjevna tura od oko 8 sati dobrog hoda, ali vrijedna truda.

Stotinjak metara ispod vrha, popeo sam se na veliku stijenu, zaravnjenu na gornjoj strani. Tu stijena, koja štrči iz beskrajnog pašnjaka kao pramac osamljenog velikog broda dok siječe jarkozelenu pučinu, bila je moja omiljena Metafizička osmatračnica. Tek što sam zauzeo poziciju, do mene su doprli daleki glasovi ljudi. Jak ljetnji vjetar donosio je njihovo vikanje pa sam odmah razabrao riječi:,,Divokoza! Divokoza!“ Bili su to čobani sa velikim stadom ovaca, oko dvije stotina metara niže od stijene na kojoj sam stajao. Nagnuo sam se preko ruba stijene, gdje su mahanjem ruku pokazivali da pogledam. Na metar ispod mene ugledao sam divokozu. Snažni vjetar iz doline odnosio je moj miris tako da me nije osjetila. Pomislio sam za trenutak da je udarim svojim teškim štapom među rogove. Smjesta bih je usmrtio. Pomisao da bih mogao steći slavu i kao ,,Čovjek koji lovi divokoze štapom“ prekinu pojava vuka koji se skriven iza jedne izbočine na stijeni  prikradao divokozi. Viknuo sam i udario štapom o stijenu. U hipu, divokoza skoči na stijenu i pokraj mene jurnu uzbrdicom prema vrhu. Vuk se spusti u travu i zaobišavši stijenu svom brzinom pojuri za divokozom. Ali prednost je već bila prevelika i poslije stotinak metara, vuk se zaustavi. Učini mi se da me je baš kivno pogledao prije nego što se kasom izgubio iza dubodoline.

Dok sam prilazio do mjesta Ostre Karpe, zapazio sam izazovan pravac za spuštanje.  Strma, uska uvala u sjenci stijena bila je jedina prepreka na putu do tog pravca. Jedina, ali vrlo opasna prepreka. Trebalo je  horizontalno preći petnaestak metara zaleđenog snijega koji se na ovoj osojnoj strani zadržao. Ako bih se okliznuo, a bio sam u patikama, tim zaleđenim ,,dimnjakom“ sletio bih ravno do ruba, poslije kog je slijedila provalija duboka 50-ak metara. Ipak, kada sam stigao tamo, nisam mogao odoliti izazovu. Znam da sam krenuo vrlo oprezno ali ne znam kada sam strelovito poletio zaleđenom strminom! Držao sam noge ispred sebe da bih izbjegao udar glavom kad izletim sa ove bob staze i padnem na dno pedeset metara duboke provalije. Iznebuha, s moje desne strane uletila je u mene   velika divokoza i u posljednji trenutak me  silovitim udarcem iz žlijeba bacila u travu. Kotrljao sam se desetak metara i bezbjedno se zaustavio. Dok sam se pridizao, divokoza je  stajala  nekoliko metara iznad mene i posmatrala me. Oglasila se kratkim meketanjem i hitro krenula strmom uzbrdicom.

Šta sam uradio poslije ovog nevjerovatnog događaja?

Već sutradan sam otišao do moje Metafizičke osmatračnice. Na mjestu na kom je stajala divokoza prije nego što je pobjegla vuku, ostavio sam tri kilograma čiste krtine. To mi se činilo najpravednijim.

Divokozi sam spasio život. Zauzvrat, divokoza je spasila meni život.  Ali vuka sam ostavio bez ručka. Ako već vuk ne može mene ostaviti bez ručka, dužan sam mu nadoknaditi obrok bez kog sam ga ostavio.

Izvukao sam pouku:

Ne zaboravi uslugu koju ti je neko učinio, makar to bila i divokoza. Ali ne zaboravi ni štetu koju si ti nekome učinio, makar to bio i vuk.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Put i predah

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na putu čovjek ima saputnike ali se s njima sretne samo u trenucima odmora, u predahu! Putuje se sam, predahne se u društvu. Da bi predah bio predah, treba ga zaslužiti. Samo putnik koji se umorio od duga puta, zna šta je predah, samo on može istinski – predahnuti

 

Ko je proveo cijeli život okružen prijateljima i neprijateljima, uvijek u društvu sa drugima, ko god oni bili i šta god oni bili za njega a on za njih, taj je proćerdao sav svoj život.  Niti se umorio, niti se odmorio – njemu život nije bio čak ni predah. Na putu čovjek ima saputnike ali se s njima sretne samo u trenucima  odmora, u predahu! Putuje se sam, predahne se u društvu. Da bi predah bio predah, treba ga zaslužiti. Samo putnik koji se umorio od duga puta, zna šta je predah, samo on može istinski – predahnuti! Onaj ko sve svoje vrijeme provodi sa drugima, ne ostavlja za sebe ni trenutka. Na kraju, toliko se otuđi od sebe, da zaboravi čiji život živi. A onaj ko je zaboravio čiji život živi, taj kao da i ne živi.

Kod Kamija sam naišao na slijedeću misao: „Ne koračaj za mnom: ja nisam vodič. Ne hodaj ispred mene: ja nisam sljedbenik. Krenimo jedan uz drugog i budimo prijatelji.“

Nije to tek uzgredna misao – to je kompletna filozofska koncepcija. To je temeljna kritika arogancije autoriteta, osuda mentaliteta podaništva, afirmacija individualnog integriteta i prijateljstva. Pretenciozni paternalizam vodiča i s njim cijeli koncept „vođe“, Kami je u dva poteza srušio sa prijestolja na koji su zasjeli zahvaljujući svom lukavstvu i našoj lakovjernosti; na to isto prijestolje, jednim potezom je ustoličio prijateljstvo dva slobodna ljudska bića. Koliko god me impresionirala britka oštrica Kamijevog stila (odnosno mača, jer riječ stil svoj etimološki korijen ima u stiletu, izuzetno oštrom maču!), još više me je raznježila naivnost ovog cijelog iskaza! Slažem se: ne samo da ovaj  Kamijev pasaž zvuči uzvišeno, nego je u svojoj litotičkoj skudnosti uistinu uzvišen! Ali koliko mu, u cijeloj toj uzvišenosti, nedostaje razumijevanje samog ljudskog života, onaj njegov  neophodni začin – metafizički uvid! – bez kog se raskošna i neuporediva gozba  koju nudi život, svodi na hamburger uzet kroz prozor automobila iz kioska za brzu hranu!

Iz ove perspektive, postaje jasno da je u ovom Kamijevom aforizmu, zapravo  riječ o sentimentalnoj zabludi.  Cijela ta priča o revoltu protiv nametljivog autoriteta vodiča i odbojnosti prema pasivnom prepuštanju svoje sudbine u ruke nekom drugom, sve  je  to  samo jedna vrsta zablude, privida, samozavaravanja! Ne idemo mi nigdje i nikada uistinu zajedno, ne putujemo istovremeno jedan s drugim istim putem! Čak i ljudi koji sjede u istom kupeu voza, ne putuju zajedno, nego svako putuje svojim putem. Kako bi kupe voza mogao spojiti puteve starca i dječaka, ili bilo koja dva čovjeka, kada smo već kod toga!?  Iluzorno je vjerovati da je  „kretati se zajedno“ isto što i „zajedno putovati“! Zato i nema vodiča. Postoje ljudi koji idu ispred nas. Nema ni sljedbenika.  Postoje ljudi koji idu za nama. Niko ne ide s nama čak i kada koračamo uporedo. Svako ide svojim putem.

Jer svaki čovjek svoj životni put proživi u sebi, iznutra, sam. Kao što odboluje bolest: u sebi, iznutra, sam. Kad se bolje razmisli, čovjek može biti sam a da ne putuje! Kada je prazan, čemeran, ni u sebi, ni izvan sebe, iako je sam, čovjek nije ni na putu, ni u predahu. Čovjek istinski putuje samo u trenucima u kojima je svjestan da je uz njega onaj „Ja koji nije ja“, onaj o kom govori antologijska Himenezova pjesma „Ja nisam ja“ (Juan Ramos Jimenez, Yo no so yo).

Ja nisam ja

Onaj sam

Koji ide sa mnom a ne vidim ga,

S kojim se ponekad družim,

Kog ponekad zaboravim,

Koji smireno ćuti dok ja govorim.

Koji nježno prašta dok ja mrzim,

Koji je tamo gdje mene nema,

Koji će ostati uspravan i kada umrem

Za predah su prijatelji. Na putu čovjek je sam. U ovim vremenima Covida, kada smo odvojeni od svih i od sebe, a i put i predah su nam gotovo onemogućeni, moramo i produžiti svojim putem i predahnuti! Produži odlučno svojim putem a za predah  nađi prijatelja – neka on bude tvoje vidljivo drugo „Ja“, a ti budi njegovo vidljivo drugo „Ja“. I cijelim putem drži uz sebe onog „Ja koji nisam ja“, koji ide s tobom i kad ga ne vidiš, i ne zaboravljaj ga. Pa produži tako zajedno s njim i kada ovaj „Ja koji jesam ja“ zastane da konačno predahne.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo