Pobjeda Studentske liste na izborima tek je prvi korak u formiranju nove vlasti, Srbijom i dalje upravlja mafijaška garnitura, u tehničkom mandatu. Uspostavljanje novog sistema je zahtjevan proces. Ništa ne može da profunkcioniše istoga dana kada se završe izbori. Demokratska i građanska Srbija mora da poštuje procedure, demokratska pravila igre i ne smije biti prečica

Prošlo je, evo, desetak dana od kako se u Srbiji desila neka vrsta prevratničkog čuda, u kome su građani na izborima izvojevali pobedu nad režimom Aleksandra Vučića i njegove bande. Srbija se formalno oslobodila mafijaške hobotice, koja je skoro 15 godina zemlju držala u ropstvu, ali, sve dok predstavnici Studentske liste (SL) ne budu konstituisali Skupštinu i Vladu, odlazeća garnitura vrši vlast u tehničkom mandatu. Trenutak u kome se nalazimo, sliči Gramšijevom opisu: „Stari svet umire, a novi se muči da se rodi”. Trezveno sagledavanje trenutka u kome se nalazimo neophodno je da bismo optimalno trošili energiju, emocije i planirali buduće korake. Ovo su, smatram, neke od premisa koje moramo imati na umu:

– Vlast oličena u liku i delu Aleksandra Vučića je opaka hobotnica koja se neće lako povući, samo zato što su  kolosalno izgubili izbore. Bili smo na dlaku od građanskog rata, a po mom mišljenju, spasle su nas intervencije iz međunarodne zajednice. Prisiljen da se povuče, Vučić se minut pritajio i već sledećeg dana krenuo da smišlja kako da izazove nemire i razdore u društvu. Dok hodamo tankim ledom mučno je čitati na društvenim mrežama zahteve koje Studentskoj listi  isporučuju oni koji su svaku priliku koristili za omalovažavanje Studenstkog pokreta i svake njihove odluke. U neumerenoj kritici u odnosu na SL, prednjačio je jedan broj ljudi koji odavno ne žive u Srbiji i koji suštinski ne znaju šta se ovde dešava. Nerealna očekivanja dela dijaspore su utoliko neprijatnija jer dolaze od ljudi koji ni jednim gestom nisu doprineli da se stanje u Srbiji promeni. Naravno, ogromna većina ljudi iz dijaspere su podržali SL, što se videlo na dan izbora, a nije tajna da su finansijski, donacijama pomagali studente.

Bila sam kritična prema mnogim potezima i stavovima Studentskog pokreta.   Sada je potreban konsenzus da zemlju pročistimo od kancera koji nas je razarao godinama, zato apelujem na spoj realizma i alternativnosti.

– Sve dok RIK ne da završnu reč, nećemo imati novi saziv Skupštine i Vladu. Sada jedino nesmetano može da radi pravosuđe (kao nezavisna grana vlasti). Tužilaštvo pre svega. Idealno bi bilo da se pokrenu sindikati i da unutar institucija i kolektiva podstaknu procese lustracije i detektovanja ključnih lojalista SNS režima, koji su ih pljačkali i uništavali. Sindikalni aktivisti i bilo koji uposlenik može da postane zvizdač koji uzbunjuje javnost prilikom svake aktivnosti koja ukazuje da se uklanjaju dokazi (što se već dešava).

Ovo je idealno vreme da se pokrenu građani. Neki su već  gestovima dobre volje pokazali želju da državu oslobode nasleđa odlazeće vlasti. Uspostavljanje novog sistema je zahtevan proces. Ništa ne može da profunkcioniše istoga dana kada se završe izbori. Demokratska i građanska Srbija mora da poštuje procedure, demokratska pravila igre i ne sme biti prečica.

– Situacija u medijima je i dalje alarmantna. U najvećem broju slučajeva oni su i dalje zarobljeni, a, ostavke date ovih dana nisu podnesene Upravnim odborima medija. Oni i ne postoje. Ne funkcionišu godinama ni nezavisne institucije, poput Ombudsmana ili Poverenika za zaštitu jednakosti. Zapravo, ne funkcioniše praktično ništa, Srbija nema funkcionalne institucije. Može se slobodno reći da mi već duže nemamo državu i da nas tek čeka proces izgradnje prerogativa uređene države.

– Prilično me iznenađuje verovanje da su sve ovo što nam se dešavalo, a krunisano je pobedom SL, realizovali samo studenti. Hiljade ljudi je na razne načine bilo i jeste uključeno u procese poslednjih meseci. Obučeno je na stotine kontrolora, mobilnih timova i terenaca, a obučavale su ih desetine fenomenalnih ljudi i stručnjaka za izborne procese. Stotine ljudi je radilo na terenu, u kampanji od vrata do vrata, desetine su radili u call centrima i na svaki drugi način, pre svega kroz ulične akcije i „dor to dor” aktivnosti. Građanski zborovi su, do jednoga, bili na nogama, a mnogo manjih stranaka i pokreta je sve svoje resurse stavilo na raspolaganje u ovoj borbi. Da ne govorim o stručnjacima i znalcima iz različitih oblasti, koji svoja znanja i veštine nesebično dele sa studentima i svima koji su uključeni u procese edukacija. Kad se podvuče crta, u ovom procesu je direktno učestvovalo više destina hiljada ljudi, tako da su diletantska „smatranja” da „deca nemaju pojma šta rade i da nemaju plan za budućnost”. Ništa pogrešnije od toga omalovažavajućeg stava. On jedino puno kazuje o onima koji ga promovišu.

Kada govorim o učešću ogromnog broja ljudi u procesima smene ovog toksičnog režima, imam potrebu da ukažem da borba ne traje samo poslednje dve godine. Ova mladost stoji na ramenima svih onih koji su se pobunili protiv ratova 90-ih, na ramenima hrabrih ljudi koji nisu pristajali da ćute o razaranjima i ratnim zločinima,  ljudi koji su svesno prihvatili da budu na marginama i da budu mete režima Slobodana Miloševića i radikala. Ovo što danas vidimo i percipiramo kao mirnu, studentsku revoluciju, tokom ratnih razaranja i raspada Jugoslavije započeli su brojni, izuzetni ljudi koji su pregoreli u svojim nastojanjima da Srbija bude normala država. Netačno je i nečasno da se njihova uloga zanemari i zaboravi.

– Suština svega što smo doživeli i što nas tek čeka, nije tek puko ispunjavanje želja i infantilnih očekivanja „da živimo bolje”, već da kroz izuzetno zahtevne i na momente razarajuće procese, svi učimo i iz sebe izvlačimo snagu za koju nismo ni sanjali da imamo. Suština svega ovoga je da smo kao društvo koje je godinama bilo zapušteno, apatično i razvaljeno, uspeli da slomimo unutrašnje barijere.  Da svoje živote uzmemo u svoje ruke. Mnogima, pa i najblagonaklonijima, ponekad promiče ključni uvid – u poslednje dve godine se desio kumulativni efekat  u kome su se posložila višedecenijska nastojanja da od Srbije načinimo „zemlju za sve naše ljude”. Taj efekat se manifistovao u ove dve godine u kojima smo toliko napredovali, toliko naučili i toliko evoluirali da nam se desio, bukvalno, kvantni skok u nesvesnim matricama. Naše kolektivno nesvesno je napravilo, u nestvarno kratkom vremenu, evolutivni iskorak posle koga ništa u ovoj zemlji neće biti isto.

– Ovo što su mnogi građani Srbije, predvođeni studentima, uradili, ova mirna evolucija/revolucija, to insistiranje na, može se reći, gandijevskim metodama (dok u EU vidimo sasvim drugačije slike) je nešto što nikada ranije nije viđeno na ovim prostorima. Jednoga dana, čak vrlo skoro, ovakav model će se proučavati širom sveta na fakultetima. Imamo razloga da budemo ponosni na našu sjajnu omladinu, i na sve nas koji smo razumeli zahtev vremena. Srbija ovih dana svetu drži čas iz hrabrosti, časti, ali i iz razumevanja demokratskih procesa, kao i ličnog i kolektivnog uzdizanja. Ponoviću: Nikada se nisam osećala ovako ponosnom na Srbiju i sve njene građane i građanke kao ove poslednje dve godine, a ovim poslednjim danima da i ne govorim.

Ne idealizujem ni SL (gde imam bliskih ljudi i sjajnih prijatelja, ali i neke s kojima ni kafu ne bih popila), ni Studentski pokret, ni stanje stvari u  Srbiji, a ni globalno. Glavu iznad vode svih ovih godina držala mi je svest da napredujemo, da se menjamo kao kolektivitet, svest da imamo blistave pojedince koji mogu biti novi lideri, ali i da svako od nas može postati lider u sopstvenom životu ili mikro okruženju. Još nas mnogo teških trenutaka čeka, avet ni blizu nismo onesposobili da nanosi zlo. Mnogi od nas neće biti zadovoljni kadrovskim rešenjima, načinima i metodama kojima će se društveni problemi rešavati, mnogima od nas se neće svideti koketiranje s nacionalističkim nasleđem i demonima prošlosti. Levičarima se neće svideti desničarski kadrovi, a desničari će u nesvest padati od pominjanja nezavisnosti Kosova, genocida u Srebrenici, ratova 90-ih i naše odgovornosti za njih…

Važno mi je i da apelujem na okruženje, posebno na građane Bosne i Hercegovine, kao i Kosova, da ih zamolim za strpljenje i razumevanje procesa oslobađanja Srbije od demona nacionalizma i neofašizma. Srbija se nije kvarila za deset dana, neće se u kratkom roku ni oporaviti. Sve nas čeka bolan proces suočavnja s prošlošću, a za to su potrebne institucije, slobodni mediji i korenite promenene u obrazovnom sistemu. Mladi u Srbiji zaista ne znaju ništa o ratovima 90-ih, ni o ratnim zločinima čiji je vinovnik dražava u kojoj živimo. Nisu imali gde i od koga da nauče. Poslednjih 15 godina, na delu smo imali podmuklu fašizaciju javnog prostora, razaranje medija i obrazovnog sistema, devastaciju kulturnih institucija. Volela bih da komšije vide i bolju stranu onoga što nam se dešava. Desetine mladih na ulicama gradova Srbije kreče grafite mržnje i murale i stensile sa likom Ratka Mladića. Nekome ko je izgubio članove porodice to nije mnogo utešno, ali od nečega mora da se počne. Sigurna sam da će se izlečenje Srbije pozitivno preliti na region. Svima nam je neophodno da konačno počnemo da živimo u boljem okruženju.

Nestrpljivima i bezobalno kritički nastrojenima predlažem da se sete ko i šta nam je bilo preko puta. I šta nas je tako dugo držalo u svojim kandžama. Volela bih da vidim malo više entuzijazma u maštanju i stvaranju bolje Srbije. Reče onomad drug Mahatma – budite upravo vi svet kakvog biste želeli da vidite oko sebe. Priroda, ergo i ljudska društva kao deo prirodnih ustrojstava, ima svoja pravila, svoje procese i vreme potrebno sa zrenje. Prigrlimo svest o tome da smo deo promena, jer univerzum je otvoren samo za one koji smelo koračaju ka budućnosti.

Vreme je za delanje u sebi, na sebi i najbliskijem okruženju. Tako što ćemo upaliti svoja unutrašnja svetla. Tek tada, dugo očekivani dan, tu zoru za novu i bolju Srbiju, nećemo dočekati spolja, jer, svetlo i tama su uvek u nama. A, kada se mnogo svetla upali u nama, onda će i Srbija zasvetleti.

Aida ĆOROVIĆ

Zašto brojevi ne znače ništa ako se ne upravlja psihologijom tržišta i ne jačaju institucije

Crna Gora se nalazi na pragu najambicioznijeg ekonomskog eksperimenta u svojoj modernoj istoriji. Najava Euro modela za 2027. godinu, koji predviđa istorijski skok minimalnih zarada, pokrenula je talas legitimnih pitanja u stručnoj i laičkoj javnosti: da li naša ekonomija može iznijeti ovaj teret bez inflatornog urušavanja? Odgovor na ovo pitanje ne leži u pukim matematičkim formulama, već u oblasti koju proučava savremena ekonomska nauka – u upravljanju očekivanjima i snazi društvenih institucija.

Ovogodišnji dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju Robert E. Hall i Michael Woodford, nagrađeni su upravo za dokaz da ekonomiju ne pokreću samo trenutni brojevi, već očekivanja koja ljudi i preduzeća imaju o budućnosti. Ako preduzeća očekuju haos, preventivno će podići cijene; ako građani strahuju od održivosti reforme, novac će čuvati umjesto da podstiču potrošnju. Ključ uspjeha svake velike reforme je, dakle, u slanju poruke stabilnosti i predvidljivosti kroz inkluzivan dijalog i institucionalno povjerenje.

Ako Vladin predlog posmatramo kroz aparat Nove institucionalne ekonomije (NIE) i teorijske postulate nobelovaca (2024) Darona Acemoğlua, Simona Johnsona i Jamesa A. Robinsona, pred nama se otvara prostor za ozbiljnu i optimističnu hipotezu. Šta ako je Euro model upravo onaj spoljni, egzogeni šok, naša ekonomska „kritična raskrsnica“ (critical juncture), koja nam je neophodna da izađemo iz višedecenijskog sistema koji je služio privilegovanoj, ekskluzivnoj, uskoj grupi ljudi i zakoračimo u sistem inkluzivnih institucija koji pruža jednake šanse svima, u čemu, kako ovi autori objašnjavaju, i jeste razlika između nacija koje propadaju i nacija koje uspijevaju.

Pregovarački sto kao ekonomska kotva: Prostor za usklađivanje očekivanja Vlade i privrede:  Upravo na tom tragu, aktuelna dinamika između Unije poslodavaca i Privredne komore, sa jedne strane, i Vlade Crne Gore, sa druge, važan je prostor za usklađivanje očekivanja. Glavni mehanizam kompenzacije koji Vlada nudi poslodavcima u okviru „Euro modela“ jeste potpuno ukidanje preostalih doprinosa na zarade, odnosno svođenje poreskog opterećenja na rad na nulu. Iako Vlada nudi nultu stopu doprinosa kao olakšicu, Unija poslodavaca upozorava da ta kompenzacija nije dovoljna da pokrije ogroman skok neto minimalaca i, umjesto predložena tri, predlaže dva, niža, nivoa minimalnih plata.

Ostavljanje prostora da se kroz dalji dijalog ovi stavovi približe donosi Euro modelu realnu šansu iz više razloga:

Zajedničko amortizovanje cjenovnog šoka: Ako konačni dogovor bude inkluzivan i fazan, preduzeća će dobiti neophodno vrijeme da prilagode svoje biznis planove. Umjesto paničnog i naglog podizanja cijena (što Woodfordov mehanizam predviđa u slučaju jednostranih šokova), privreda i država mogu zajednički trasirati put blagog i kontrolisanog prilagođavanja, čime se direktno suzbija spekulativna inflacija.

Institucionalno povjerenje i legitimitet inspekcija: Iz ugla Nove institucionalne ekonomije (NIE), društveni dogovor je najvažnija neformalna institucija. Kada se rješenje postigne konsenzusom, transakcioni troškovi sprovođenja zakona drastično padaju. Država tada dobija puni legitimitet da kroz inspekcijske organe oštro i targetirano kažnjava isključivo one koji krše zajednički dogovor, štiteći tako fer tržišnu utakmicu.

Nedovršena slika konsenzusa: Strah penzionera naspram Vladinih obećanja:  Međutim, istinski društveni pakt nije moguć ako se u obzir ne uzme jedna od najranjivijih, a demografski najmasovnijih grupa – crnogorski penzioneri. Unutar ove populacije tinja nezadovoljstvo i strah da će najavljeno ukidanje ili smanjenje dijela preostalih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje (PIO) dugoročno ugroziti stabilnost i redovnost isplata, čineći ih zavisnim od tekućih budžetskih prihoda.

Penzioneri otvoreno signaliziraju spremnost na politički otpor i oponiranje na narednim izborima. Svjesna ovog zapaljivog terena, Vlada i premijer Milojko Spajić su u javnost izašli sa jasnim porukama i setom kompenzacionih mjera sa ciljem da uvjere penzionere u suprotno. Drugim riječima, stabilnost ovog modela Vlada argumentuje jedinstvenim državnim trezorom, prelaskom sa doprinosa na poreze, aktivnim poreskim mjerama i suzbijanjem sive ekonomije, kao i makroekonomskom stabilnošću.

Što se obračuna samih penzija tiče, njegova suštinska logika se ne mijenja, samo se način obračuna bodova prilagođava novom sistemu: zadržava se sistem bodova, garantovana je formula za konverziju iz starog modela na novi, nastavlja se sa godišnjim usklađivanjima sa kretanjem potrošačkih cijena i prosječnih zarada. Dakle, suštinska promjena je u izvoru podataka za formulu – umjesto poreske prijave o uplaćenim doprinosima, koristiće se zvanični podaci o isplaćenim neto platama.

Ekonomska nauka nas uči da verbalna obećanja teško pobjeđuju duboko ukorijenjeni strah od sistemskih promjena. Da bi se politički rizik neutralisao, a Euro model dobio puni legitimitet, Vlada mora pretočiti ove najave u čvrste zakonske garancije i kroz inkluzivan dijalog sa udruženjima penzionera dokazati da stabilnost isplate penzija ostaje neprikosnovena, kroz stabilne izvore finansiranja (oporezivanje dobiti i PDV), čime bi se dugoročno preduprijedili demografski pritisci na penzioni sistem.

Uspjeh reforme direktno zavisi od sposobnosti države da uvjeri najstariju populaciju da nisu žrtvovani zarad statističkog rasta plata zaposlenih.

Podrška Brisela kao operativni vjetar u leđa: Nezavisno od Euro modela, Evropska unija godinama finansira i operativno vodi duboke strukturne reforme u Crnoj Gori koje direktno jačaju kapacitete države da sprovede i kontroliše ovako radikalne ekonomske rezove.

Bez ovih fundamentalnih evropskih projekata, sprovođenje Euro modela u praksi (naročito kontrola tržišta i punjenje budžeta bez doprinosa) bilo bi neizvodivo. Brisel kroz pretpristupnu pomoć (IPA fondovi) i pregovaračka poglavlja najviše radi na četiri ključne oblasti:

• modernizacija Poreske uprave (digitalizacija sistema i e-fakture),
• reforma inspekcijskih organa (borba protiv rada na crno i sive ekonomije),
• unapređenje zvanične statistike (usklađivanje Monstata sa Eurostat standardima),
• jačanje Uprave carina (kontrola akcizne robe i suzbijanje šverca).

Sve ove oblasti paralelno i sistemski podižu kapacitet države da kontroliše tokove novca, što posredno omogućava stabilnije funkcionisanje i punjenje budžeta u okviru novog ekonomskog modela.

Putokaz za održivu transformaciju: Euro model ne smije biti polje političke polarizacije, već tačka društvenog ujedinjenja, u susret Programu ekonomskih reformi za naredni srednjoročni period. Da bi transformacija bila uspješna, ona mora proći kroz iglene uši pregovora sa poslodavcima, ali i kroz vrata pune finansijske sigurnosti za penzionere, kao i kroz zaokruživanje institucionalnih kapaciteta. Kombinacija otvorenog domaćeg dijaloga i snažne podrške Evropske unije pruža Crnoj Gori istorijsku priliku, pod uslovom da u tom procesu niko ne bude ostavljen iza kolone.

Mirjana KULJAK

Nakon ulaska u Crnu Goru, Zinčuk je na  svom kanalu  crnogorsku graničnu policiju nazivao nesposobnom jer ga nije zaustavila, iako se nalazi pod sankcijama EU. On je morao znati da će njegove medijske aktivnosti biti pod lupom crnogorskih organa. Očigledno je želio javno doživjeti neuspjeh. To nije jedini Zinčukov neuspjeh. Krajem septembra, zaposleni Zinčukovog kanala deportovani su iz Češke. Može se pretpostaviti: želio je pokazati da se njegova mreža u Evropi prati i ne može koristiti za tajne operacije

Devetog oktobra, ruski propagandista Mihail Zinčuk, njegova supruga i troje zaposlenika deportovani su iz Crne Gore, u koju su stigli samo dva dana ranije. Zinčuk vodi nekoliko medijskih projekata, uključujući svoj glavni Telegram kanal Rybar sa gotovo 1,4 miliona pretplatnika (Telegram kanali nisu široko rasprostranjeni u Crnoj Gori, ali su izuzetno popularni u Rusiji). Uprkos svom ukrajinskom prezimenu, Zinčuk je jedan od najuticajnijih profesionalnih huškača na rat, koji poziva na vođenje rata sve do uništenja nezavisne ukrajinske države. Smatra se da je on zadužen za širenje poruka koje odražavaju stvarne stavove „jastrebova“  iz najužeg kruga ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Jedno pitanje ostaje bez odgovora: Zašto je Zinčuk odlučio da dođe u Crnu Goru? Objasnio je da je namjeravao snimiti dokumentarni film o ekonomskim i društvenim poteškoćama s kojima bi se, prema njegovom mišljenju, Crna Gora mogla suočiti nakon pristupanja EU. To objašnjenje je u suprotnosti s njegovim ponašanjem. Ubrzo nakon ulaska u Crnu Goru, na svom kanalu je objavio post u kojem je vrijeđao crnogorsku graničnu policiju, nazivajući je nesposobnom jer ga nije zaustavila, iako se on nalazi pod sankcijama EU. Takva izjava djeluje krajnje glupo, jer je Zinčuk morao znati da će njegove medijske aktivnosti biti pod lupom crnogorskih organa za provođenje zakona. Umjesto da se što duže pretvara da je običan turista, on je počeo ismijavati državnu instituciju od koje zavisi njegov boravak u zemlji.

Očigledno Zinčuk je želio javno doživjeti neuspjeh. To nije bio jedini Zinčukov neuspjeh posljednjih sedmica. Krajem septembra, zaposlenici Zinčukovog kanala deportovani su iz Češke nakon što su previše otvoreno razgovarali s lokalnim novinarom. Ono što je djelovalo kao naivna greška, sada se može sagledati u drugačijem svjetlu.

Može se pretpostaviti: Zinčuk je želio pokazati da se njegova mreža u Evropi pomno prati i da se ne može koristiti za tajne operacije. Njega i njegove saradnike lako je identifikovati i razotkriti. Izvještava se da je, nakon izbornog poraza bivšeg mađarskog premijera Viktora Orbána, došlo do radikalne promjene u pristupu ciljevima i sredstvima tajnih aktivnosti u Evropi. Podrška proruskim političkim snagama ocijenjena je neefikasnom. Odlučeno je da se značajniji uticaj na javno mnjenje može postići društvenom destabilizacijom putem akcija političkih radikala i sabotaža. Zinčuk je možda želio izbjeći učešće članova svoje mreže za dezinformisanje u Evropi u realizaciji takvih planova. A izgledi za njihovo provođenje postali su izraženiji posljednjih sedmica, jer  Putin očigledno vjeruje da je blizu postizanja dogovora sa SAD-om koji bi mu dao odriješene ruke za podrivanje EU. U jednom od svojih nedavnih govora otkrio je da očekuje raspad EU u bliskoj budućnosti, ali je uvjeravao da neće učiniti ništa kako bi ubrzao taj proces. Na osnovu iskustva s dugotrajnom Putinovom vladavinom, može se sa sigurnošću pretpostaviti da, ako on javno tvrdi da neće djelovati, zapravo je već odlučio pojačati svoje aktivnosti.

Vladimir Putin pravi istu grešku u svojoj percepciji američkog predsjednika Donalda Trumpa kakvu je napravio i u odnosu na njegove prethodnike, Baracka Obamu i Joea Bidena. Smatrao je da Obamina mlaka reakcija na aneksiju Krima i izazivanje vojnog sukoba u Donbasu dokazuju da SAD nemaju  namjeru ni resurse da ometaju Rusiju. Ispostavilo se da je Obamina administracija zapravo željela da se Kremlj zaglavi u sukobu u Ukrajini kako bi se narušila ekonomska saradnja između Rusije i Njemačke (te EU u cjelini). Putin je vjerovao da Bidenova administracija neće uvesti ozbiljne sankcije Rusiji niti pružiti značajnu vojnu pomoć Ukrajini. I ponovo je pogriješio. Sada Kremlj želi ukidanje američkih sankcija. Putin očekuje da će to učiniti Trump, jer ga smatra potencijalnim saveznikom u sukobu s EU.

Odnosi između Evropske komisije i aktuelne američke administracije nisu nimalo srdačni. Ipak, američki predsjednik ne želi uništiti EU. On je želi kontrolisati i od nje iznuditi ekonomske ustupke. Putin, kao i mnogi koji su odrasli u SSSR-u, ne vjeruje da se politički sistemi zapadnih zemalja temelje na utvrđenim procedurama i formalnim pravilima. Za razliku od Rusije, njihovim vladama nije potrebna vanjska ekspanzija da bi osigurale legitimitet vlasti; one ga već imaju. Stoga su ciljevi njihove ekspanzije – čak i kada djeluju nedostižno, kao u slučaju trenutne američke administracije – utemeljeni na racionalnim razlozima.

Trump pokušava nagovoriti Putina na dogovor i osigurati američkim korporacijama udio u ruskom izvozu nafte i plina. Američki predsjednik nema ništa protiv vršenja pritiska na Ukrajinu kako bi olakšao pregovore s Kremljem. Ipak, ne može dopustiti Putinu da destabilizira EU, jer je američkom predsjedniku u interesu da evropska potrošnja nafte i plina ostane visoka. To podrazumijeva da evropska ekonomija mora nastaviti stabilno funkcionisati.

Američka administracija već je počela stvarati temelje za opravdavanje predstojeće saradnje s Rusijom. To je ujedno i jedini mogući cilj takozvanog „sporazuma o dizelu” između Washingtona i Moskve, najavljenog 9. oktobra. Količina dizela koju bi Rusija trebala isporučiti SAD-u prema ovom sporazumu zanemariva je. Navedeno je da će Rusija isporučiti 300 hiljada tona u oktobru, 500 hiljada tona u novembru, milion tona nakon toga, te dodatnih 3 miliona tona. Dnevna potrošnja dizela u SAD-u iznosi 500–520 hiljada tona. Stoga ruski izvoz ne može napraviti značajnu razliku.  SAD dnevno izvoze približno 180 hiljada tona dizela. Dakle, privremena zabrana izvoza povećala bi količinu dizela na američkom tržištu mnogo više nego ruski uvoz.

Trumpu nije potreban dizel; potreban mu je primjer spremnosti Rusije da pomogne Americi kad zatreba. Već se zahvalio Rusiji na spremnosti da snabdijeva SAD dizelom, a ukorio je Ukrajinu zbog ignorisanja američkog zahtjeva da obustavi napade na ruske rafinerije. Treba napomenuti da bi ti napadi mogli biti okončani ako bi SAD prestale pružati ukrajinskim snagama obavještajne podatke iz svemira. Čini se da Trumpa ne brinu previše ruske rafinerije. Uspio je pokazati da ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ne obraća pažnju na američke zahtjeve. Stoga nema razloga za žrtvovanje američkih interesa odustajanjem od profitabilne saradnje s Vladimirom Putinom, koji se pokazao kao američki prijatelj.

A ako se uspostavi saradnja između Moskve i Washingtona, to će donijeti ogromne rezultate. Prvi put je u septembru objavljeno, a 8. oktobra gotovo i zvanično potvrđeno, da Kremlj i američka administracija razgovaraju o prenosu sistema gasovoda Sjeverni tok na američke korporacije.

Prošle godine, govoreći na Generalnoj skupštini UN-a, Trump je pozvao Evropu da odustane od ruskog gasa. Američka administracija sada planira profitirati od njegovog povratka, ali će on  biti u vlasništvu američkih korporacija, a Trump protiv toga neće imati ništa.

Njemačka je s vremenom postala zavisna od ruskog gasa i uvukla veliki dio Evrope u tu zamku. Sada, nakon što je EU uložila bolne napore da prevaziđe tu zavisnost, Donald Trump je uspostavio kontrolu nad energetskim tržištem EU. Prema podacima, 92 posto njemačkog i 59 posto ukupnog uvoza LNG-a u EU dolazi iz SAD-a. Ako se postigne sporazum s Rusijom (a čini se da je to prilično vjerovatno), američke korporacije će Evropu snabdijevati i gasom iz cjevovoda. Ruski LNG će zasigurno biti uključen u taj aranžman, jer bi njegovo snabdijevanje Evrope moglo biti prekinuto u svakom trenutku ako Trump odluči primijeniti zakon koji mu omogućava uvođenje sankcija zemljama koje uvoze rusku naftu i gas.

Američke korporacije mogle bi učestvovati u eksploataciji ruske nafte i njenom izvozu u Evropu, budući da Rusija ne može povećati eksploataciju svojih naftnih polja na Arktiku sve dok se ne ukinu američke sankcije na opremu za naftnu industriju.

Predstava koju je Trump priredio kako bi opravdao saradnju s Putinom mogla bi se pokazati veoma profitabilnom. Američka administracija će dodatno učvrstiti svoju kontrolu nad evropskom ekonomijom. Istovremeno, sigurnost Evropske unije bit će ugrožena sve većom ruskom aktivnošću, razaranje ukrajinskih gradova će se nastaviti, a aktuelna američka administracija ponovo će odbaciti moralne norme.

Dmitri GALKIN