Povežite se sa nama

SVIJET

Podzemlje u politici

Objavljeno prije

na

boris-borisov

Na ulicama Sofije vidljiv je novi trend u automobilskoj modi. Novopečeni bogataši postepeno zamjenjuju svoje ogromne crne džipove, sušti simbol mafije, podjednako pozamašnim modelima, ali u svijetloj boji. Jedan bugarski pješak daje prihvatljivo objašnjenje: ,,Oni pokazuju da su oprali svoj prljavi novac”. REKET ZA OBEZBJEĐENJE: Vlasti u Sofiji žele da Evropskoj uniji pruže ako ne neukaljanu, ono barem ugodniju sliku o Bugarskoj. Stanovništvo, pak, sanja da konačno završi s postkomunističkom tranzicijom, s teškim godinama obilježenim korupcijom i ubistvima. Otuda su u kampanji uoči parlamentarnih izbora, koji su održani 5. jula, sve stranke obećale da će goniti one koji pustoše državne kase ili pronevjeruju novčane fondove EU. To je naročito bila omiljena tema Građana za evropski razvoj Bugarske (GERB), desničarske stranke koja je s podrškom preko 39 odsto ubjedljivo pobijedila. U protekle četiri godine vladajuća Socijalistička partija (BSP) premijera Igora Staniševa – poistovjećena s korumpiranom političkom klasom – žestoko je potučena.

Čelnik mlade stranke GERB je gradonačelnik Sofije Boris Borisov, bivši trener bugarske karate reprezentacije i nosilac ,,crnog pojasa”. Svoje nekadašnje veze u Ministarstvu unutrašnjih poslova, u kome mu je otac bio funkcioner, kao i u karate sportu, koristio je prilikom osnivanja privatne firme za obezbjeđenje. Jedan od njegovih klijenata bio je smijenjeni višedecenijski bugarski socijalistički vođa Todor Živkov. Pružao je zaštitu i bivšem bugarskom caru Simeonu Sakskoburgotskom kada se 2001. vratio u domovinu iz 55. godišnjeg egzila.

Borisovljeva Firma IPON-1 bila specijalizovana za prikupljanje dugova, vraćanje ukradenih oklopljenih automobila i obezbjeđivanje bogatih. Ovih dana se u Bugarskoj piše da je IPON-1 bila jedna u moru „kompanija za obezbjeđivanje” koje su tih godina bile aktivne u zastrašivanju tek nastajućeg privatnog sektora u zemlji. Svaki biznismen je morao da plaća „za bezbjednost” jednoj ili drugoj takvoj firmi ili bi uslijedile nevolje.

Borisov je između 1990. i 2000. povezivan s problematičnim ljudima iz podzemlja, koji kontrolišu promet narkotika i prostituciju.

Kada je 2001. Simeon izabran za premijera, Borisov je postao generalni sekretar Ministarstva unutrašnjih poslova sa činom generala. Na toj funkciji postao je heroj bugarskih medija zbog borbe protiv kriminala koju je vodio toliko javno da je često lično zvao novinare na mjesto zločina. Novinari bi stigli prije policije, a protivnici Borisova tvrde da je time namjerno želio da predstavnici medija oštete dokaze u slučajevima za koje nije želio da se razotkriju.

NERASVIJETLJENA UBISTVA: Zli jezici govore i kako je u Bugarskoj, u vrijeme dok je Borisov bio na čelu policije, bilo najviše nerasvijetljenih ubistava. No, široke narodne mase prihvatile su stav Borisova da on ne priča strane jezike, ali zato, za razliku od drugih političara, poznaje „jezik ulice”.

Borisov je napustio funkciju 2005. i iste godine pobijedio na izborima za gradonačelnika Sofije. Godinu dana kasnije osnovao je GERB i krenuo u osvajanje državne vlasti, pohod koji je okončao pobjedom na palamentarnim izborima.

Pariski Mond je ovih dana pisao kako ni na posljednjem izjašnjavanju birača, Bugarska nije definitivno raskrstila s lošim navikama. Na izborima za Evropski parlament, koji su održani početkom juna i na kojima je GERB takođe ubjedljivo pobijedio, na djelu je uhvaćeno više ljudi koji su kupovali glasove ispred glasačkih mjesta. Na tim izborima je 16 odsto Bugara glasalo u zamjenu za novac, tvrdi Transparensi internešenel, nevladina organizacija iz Berlina koja se bavi otkrivanjem korupcije u svijetu.

Bugarski mediji su objavili da su grupe koje su kupovale glasove na izborima za EP zahtijevale da im budu pokazane slike snimljene mobilnim telefonom na kojima se vidi šta je zaokruženo, prije isplate sume koja se kretala od 15 do 25 eura.

Na izborima za EP, kao i na potonjim parlamentarnim, kandidati su postali i ljudi iz podzemlja, osumnjičeni za iznude i pronevjere, za ubistva i nasilništvo, koji su tako pronašli način da ne leže u zatvoru. Naime, prema bugarskim zakonima, poslanici, kao i oni koji se samo nađu na izbornim listama, zaštićeni su od krivičnog gonjenja. Ovakav zakon su iskoristili bugarski „žestoki momci”, a neki od njih su čak pušteni iz zatvora da bi učestvovali u kampanji.

IMUNITET ZA KRIMINALCE: Neki imaju velike šanse da kao samostalni kandidati osvoje poslanička mjesta. Plamen Galeb pušten je iz zatvora na slobodu na tri nedjelje kako bi vodio kampanju. Iako važi za šefa bande, ulaskom u skupštinu osigurao bi slobodu u naredne četiri godine, koliko traje mandat imunitetom zaštićenih poslanika.

U namjeri da spase ugled nacionalnog parlamenta, predsjednik Bugarske Georgi Prvanov pozvao je građane da ne glasaju ni za jedno od ozloglašenih imena.

Takvo je i ime Ivana Ivanova, optuženog da je učestvovao u pronevjeri 7,5 miliona eura koje je EU poslala bugarskim poljoprivrednicima. Ivanov se suočava s doživotnom robijom zbog, kako tvrdi tužilaštvo, ubistva petorice kriminalca. Ivanov je pomagao jednom kandidatu krajnjeg centra, a pušten je iz zatvora jer se po zakonu imunitet pruža čak i pomoćnicima ljudi s izbornih lista.

Bugarima se na izborima ponudio i Aleksandar Tomov, bivši zamjenik predsjednika Bugarske i nekadašnji predsjednik fudbalskog kluba CSKA Sofija, koji čeka na suđenje za pronevjeru više miliona eura. Na izbornoj listi je bio i Ivajlo Dražev, bivši predsjednik FK Černomorec, optužen za novčane malverzacije. Njemu se sudi i što je vozeći pijan usmrtio dvije osobe.

Konačno, ni jedan od pomenutih nije izabran ni u parlament u Strazburu ni u onaj u Sofiji.

Mond smatra da u Bugarskoj postoji još nešto što ne sluti na dobro kad je riječ o političkom preporodu – sveprisutnost bivših komunističkih kadrova. Tako su 142 kandidata na parlamentarnim izborima nekadašnji pripadnici tajnih službi. Po bugarskom zakonu oni su bili dužni da to objelodane ako žele da se kandiduju za poslanike.

Najpoznatiji je Ahmed Dogan, čelnik stranke turske manjine. Bivših agenata političke policije takođe ima mnogo. Aparatčici su se rasporedili unutar BSP, ali su se raspršili i po drugim strankama. Oni su se preobratili u političare ili u privrednike.

Sve to, po Mondu doprinosi da u Bugarskoj sve više raste gađenje prema političkoj klasi. Na tome sve više prosperiraju ultranacionalisti. Od izbora do izbora, u Sofiji se množe kukasti krstovi po zidovima. Ataka, stranka ekstremne desnice, antiromski, antiturski i antievropski orijentisana, četvrta je po jačini u Nacionalnom sobranju, a ušla je i u EP.

Veze

Borisov ima veze i s problematičnim ljudima s prostora bivše Jugoslavije.
Njegovo ime je pominjano prilikom hapšenja Nenada Milenkovića, jednog od ljudi iz okruženja Sretena Jocića, Joce Amsterdama, ,,balkanskog kralja kokaina.” Milenković je uhapšen u Varni jula 2003.
Prema navodima bugarske i srpske štampe, Borisov je blizak i sa srpskom folk pjevačicom Svetlanom Ražnatović kojoj je, kao gradonačelnik Sofije, 2006. dodijelio zlatnu medalju.
Jocić je, prema navodima medija, čak nekoliko puta dovođen u vezu s Borisovim.

Savršen konglomerat

Borisov je pred izbore dao intervju najvećem njemačkom političkom magazinu Špigl u kome je rekao da vjeruje da Bugarsku vode bivši pripadnici tajne službe iz komunističkog perioda.
„Naravno, naša bivša tajna služba radi ruku pod ruku sa srpskim bezbjednjacima i oni čine savršen konglomerat. Oni imaju i podršku medija”, naveo je Borisov.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TAIP ERDOGAN – ZAŠTO AJA SOFIJA I ZAŠTO SADA: Fitilj za domaću upotrebu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak kao na efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom. U strahu od gubitka povjerenja građana, Erdogan je procijenio da bazi trebaju novi stimulansi

 

Txt Kada je prije nekoliko godina u obraćanju skupu pristalica neko upitao Taipa Erdogana kad će od Aja Sofije da napravi džamiju, on je odgovorio: „Zar stvarno misliš da sam toliko glup”. U petak, 10. jula Erdogan je ispunio želju anonimnom glasu iz mase.

Što stoji iza ovog poteza za koji je Erdogan znao da će ga hrišćanski Istok i Zapadu doživljeti kao provokaciju?

Potencijalnih razloga ima prilično, ali je izvjesno da ova odluka nije donesena slučajno. Slagali se ili ne sa Erdoganovom politikom, mora se priznati da je on vješt politički operator, koji pritiska određene tipke da bi ostvario željene rezultate. Bilo da se radi o raspirivanju strasti masa na domaćem terenu, ili o manevrisanju u oblasti međunarodnih savezništava.

Odluku o otvaranju vrata Aja Sofije za molitve vjernika je donio Državni savjet, najviši upravni sud u drzavi. On je proglasio nelegalnom Kemala Ataturka, osnivača moderne Turske, iz 30-ih godina prošlog vijeka, o njenom pretvaranju u muzej. Tačnije, kazali su da je njegov potpis krivotvoren.

Erdoganovi kritičari odluku shvataju kao jedan od mnogih dokaza Erdoganovog uzurpiranja nekada nezavisnih državnih institucija, uključujući i sudstvo, koje je postigao promjenama zakona sa ciljem koncentracije moći u rukama predsjednika.

Predsjednik Erdogan je lično potpisao sudsku odluku i samo sat vremena poslije, saopštio  javnosti: „Donesena je odluka da se Aja Sofija otvori za molitve i da pređe u nadležnost Uprave za Vjerske poslove.”

Ova 1.500 godina stara građevina, sveta i hrišćanima i muslimanima, je jedan od najpoznatijih svjetskih spomenika. Smatra se najsjajnijom arhitektonskom kreacijom Vizantijskog doba. Odluka definitivno nije Tursku učinila miljenicom među mnogim važnim akterima svjetske politike, čije je zahtjeve za delikatnijim pristupom Erdogan ignorisao.

Reakcije na pretvaranje Aja Sofije u džamiju su, očekivano, burne. Pravoslavne hrišćanske vjerske zajednice su nazivale odluku „opasnošću po hrišćansku civilizaciju”. Pravoslavni Patrijarh sa sjedištem u Istanbulu je rekao da će ona izazvati razdor između Zapada i Istoka. Papa se oglasio iz Vatikana, blagim, ali ubojitim stilom, izjavom da je rastužen, upućujući indirektnu kritiku Erdoganovom režimu, kada je napomenuo da saosjeća sa stanovnicima Istanbula.

Erdoganovoj političkoj igri dodat je značajan detalj analizom teksta izjave za različite auditorijume. Dok engleska verzija govori o zajedničkoj svjetskoj zaostavštini i o tome da ce vrata Aja Sofije biti otvorena ljudima svih vjera, ona na Arapskom kaze da je ‘oživljavanje Aja Sofije korak prema oslobođenju al-Aksa džamije’, koja se nalazi u okupiranom Jerusalimu i jedno od najsvetijih mjesta Islama.

UNESCO, koji je Aja Sofiju uvrstio u svoju listu svjetske baštine, je izrazio žaljenje zbog nedostatka dijaloga i pozvao Turske vlasti da ga otpočnu.

Po kometarima dražava se može vidjeti njihov odnos prema Erdoganovoj Truskoj. Oni odražavaju i činjenicu da je, što god da misle pojedinačne zemlje, Turska kao članica NATO-a, gotovo nedodirljiva. Bez njenih vojnih baza i aerodroma mnogobrojni pohodi NATO-a bi bili nemogući.

Glasna podrška je stigla iz zemalja na čijem su čelu islamisti. Oni ovaj potez vide kao rijetki trijumf u vjekovnom ratu „civilizacija”, koji, po njihovom mišljenju, savremeni krstaši i hrišćanski Zapad vode protiv islamskog svijeta.

Grčka je nazvala odluku provokacijom civilizovanom svijetu. EU je izrazila „žaljenje”. Njena slabašna reakcija je izraz zebnje da bi agresivnija pozicija mogla da isprovocira Tursku da otvori granice i preplavi EU sa više od tri miliona izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja kojima je Turska obezbijedila smještaj, a koji bi radije bili u Evropi.

SAD su „razočarane”, ali ne previše. Erdogan ih je na vrijeme upozorio da je Turska suverena zemlja. Izjava Stejt dipartmenta više zvuči kao pohvala da Turska planira da omogući široki pristup u Aja Sofiju, nego demarš. Tramp i Erdogan imaju specijalno prijateljske odnose koji preživljavaju i veće izazove od Aja Sofije, kao što je Erdoganova bliska saradnju sa Rusijom i čak Iranom  oko diplomatskih inicijativa u Siriji, Libiji…

Erdogan je sklon iznenadnim i dramatičnim potezima, koji su postali amblem njegovog vladanja i način demonstriranja moći. Jedan od tih poteza je i Erdoganova nedavna odluka da donese zakon o vraćanju smrtne kazne, koji je izazivao burne reakcije opozicije i civilnog sektora. Erdogan je, srećom, iznenada odustao od nauma. To odsustajanje je vjerovatno jedan od indikatora o novoj neizvjesnijoj političkoj klimi. Znak da Erdoganovoj bazi trebaju drugačiji stimulusi.

Istaživanja javnog mnjenja ne ostavljanju ni najmanje sumnje o padu Erdoganove poluparnosti koja je u velikoj mjeri bila utemeljena na tome što je stabilizovao ekonomiju. S njenim rastom od 4,5 posto, pretvorio je Tursku u zavidnu ekonomsku silu.

Kovid je djelovao paralizujuće i na Tursku ekonomiju čiji je rast u posljednje vrijeme i inače uspren, uz egzodus stranog kapitala. Inflacija od 20 posto, slaba lira i nezaposlenost od 15 posto, nijesu plodno tlo za optimizam o ishodu ambicioznih populističkih aspiracija i ostvarenje nacionalističkih grandioznih snova.

Na posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima u junu 2018. godine  Erdogan je ponovo izabran za predsjednika, ali je njegova Partija pravde i razvitka (AKP) morala da uđe u koaliciju da bi imala kontrolu nad parlamentom.

Izbori su održani tokom vanrednog stanja koje je Erdogan uveo poslije pokušaja državnog udara u ljeto 2016. Karakterisala ih je atmsofera progona opozicije, medija i predstavnika Kurdske majine. Masovno su hapšeni svi koje je režim doveo u vezu sa državnim udarom, često bez ikakvih dokaza.

Godinu poslije neuspjelog državnog udara, 2017. održan je referendum koji je veliki broj ovlašćenja parlamenta prebacio na predsjednika. Dao mu je kontrolu nad institucijama kao što je sudstvo, bez presedana u modernim demokratijama, a bez dovoljno kontrolnih mehanizama koji bi spriječili eventualne zloupotrebe.

Referendum je prošao, za dlaku. Pobjeda sa samo 51 posto je bila jasna indikacija da postoji znatan segment stanovništva u Turskoj, i među pristalicama Erdoganove političke opcije, koji ima ozbiljne rezerve prema njegovoj viziji društva. Koja ne samo guši vec i kažnjava pluralizam i vladavinu prava.

Tokom dvogodišnjeg vanrednog stanja stotine hiljada državnih službenika, novinara i akademika su izbačeni sa poslova. Destine hiljada su završili po zatvorima. Ova praksa je nastavljena i po ukidanju vanrednog stanja usvajanjem zakona protiv terorizma. Izvještaji UN-a, Hjuman Rajts Voč-a, Evrpskog suda za ljudska prava i sličnih institucija su puni primjera šokantnih kršenja ljudskih i političkih prava, uključujući i torturu.

Erdoganova politika čvrste ruke u kombinaciji sa ekonomskom stagnacijom izrodila je mobilizacijom opozicionih snaga iz centra i sa lijeva, ali i iz kruga Erdoganovih političkih istomišljenika.

Erdogan više nije figura bez konkurencije na Turskoj političkoj sceni. Njegov bivši premijer Ahmet Davutoglu je osnovao novu političku partiju, a isto je uradio i bivši bliski saradnik Ali Babadzan. Obje partije su u otvorenom rivalstu za Erdoganovim AKP-om  i ukazuju na važnost poštovanja demoktarije, ljudsihih prava i vladavine zakona.

Opoziciona Narodna republikanska partija je prošle godine uzdrmala imidž o Erdoganovoj nepobjedivosti osvojanjem tri najveća Turska grada – Istanbula, prijestonice Ankare i Izmira. Gubitak Istanbula je bio posebno emotivan za Edrgana koji mu je bio gradonačelnik ’90-ih.

Turska koja vrjednuje demokratiju, ljudska prava i sekularizam je reagovala na Erdoganov presing, mobilizacijom za očuvanje političkog pluralizma i sekularizma. Ovo uključuje, pogotovu u gradovima, i ljevičarske partije koje su političko obrazovanje stekle u borbi za demokratiju i jednakost protiv brojnih vojnih pučeva i po njihovim zatvorima.

Erdoganova pozicija na vlasti trenutno nije ugrožena, ali ovaj uporni i vlastoljubljivi političar ne leži na lovorikama. On shvata da trenutna erozija podrške može u određenoj ekonomskoj klimi da eskalira i dobije poguban kumulativni efekat po njega. Stvari ne prepušta slućaju i odlučan je da od krize napravi novu odskočnu dasku.

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak jer ga je procijenio kao  efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom.

 

Aja Sofija dragulj svjetske bastine

  • Vizantijski Imperator Justinijan je 537. godine naše ere izgradio velelepnu katedralu Aja Sofiju u luci Zlatni rog na ulazu u Bosfor.
  • Ova još uvijek najveća crkva na svijetu je 1453. g. pala u ruke Otomana, kada je Sultan Mehmed II, Osvajač, pokorio Konstantinopolj, današnji Istanbul.
  • Mehmed II je svoj trijumf obelježio molitvom u Aja Sofiji, koja je pretvorena u džamiju. Vremenom su Otomani Aja Sofiji dodali minarete, a hrišćanske ikone i raskošni mozaici su prekriveni tradicionalnim islamskim kaligrafskim dekoracijama.
  • Poslije gotovo pet vjekova postojanja kao muslimaskog svetilišta u srcu Otomaske imperije, Aja Sofija je 1934. g. pretvorena u muzej od strane Kemala Ataturka, oca moderne svjetovne Turske.
  • Aja Sofije je uvrštena na UNESCO listu spomenika svjetske baštine. Njena ljepota, a pogotovo njena ogromna centralna kupola, koja je arhitektonsko čudo svoga vremena, privlače milione posjetilaca iz svih krajeva svijeta.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

Reportaza sa berbe maslina 2019. na Zapadnoj obali u Palestini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radmila  Stojanović Daniell, je novinar Monitora i volonterka sa Međunarodnom ženskom mirovnom organizacijom (International Women’s Peace Service – IWPS) na Zapadnoj obali u Palestini, više od decenije.

Svoja iskustva sa berbe masina na Zapadnoj obali prošle, 2019. godine prezentovala je u formi ilustrovane reportaže, koju možete vidjeti ovdje:

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAT RIJEČIMA IZMEĐU SAD I KINE: Bez kočnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja

 

Najnoviji polarni talas na svjetskoj političkoj sceni krenuo je iz Amerike prema Kini zahvaljujući američkoj odlučnosti da ostane jedina svjetska ekonomska i vojna sila. Bez ozbiljnih rivala.

Predsjednički izbori, koji će se održati za manje od 100 dana, bili su neposredni uzrok. Predsjednik Donald Tramp je procijenio da može izazvati kolektivnu amneziju oko katastrofalnog rukovođenja KOVID 19 situacijom, okititi se aurom lidera koga treba ponovo izabrati, ako prvo kreira pa onda porazi opasnog neprijatelja.

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao i u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja. Tramp svoju „polarnu” diplomatiju predstavlja kao utakmicu na život i smrt od koje zavisi budućnost svijeta, kao borbu između slobodnog zapada i totalitarnog istoka, čiji je ishod prihvatanje snaga demokratije ili potpadanje pod jednopartijski teror i neslobodu.

Tramp je samo donekle sam „izabrao” Kinu za metu. Kina je počela da biva ekonomski trn u oku SAD-u i prije Trampa. A i prije dolaska na vlast 2013. godine sadašnjeg Predsjednika Kine Si Đinping-a, kome se pripisuje zasluga za do sada neviđeni ekonomski napredak jedne zemlje.

Kina je ekonomija sa enormnim bruto domaćim proizvodom, još od daleke 1978. Vitalnost njene ekonomije vidi se i po tome što je uprkos žestokom udaru epidemije virusa KOVID19 početkom godine, ekonomski rast već u drugom kvartalu dostigao 3,2 posto! Amerika danas ima 40 miliona nezaposlenih,  pendemiju koja ne jenjava. Većina ostalih razvijenih zemlja Zapada se suočavaju sa ekonomskim potresima neviđenih razmjera, koji prijete da  promijene način života i prirodu ovih društava. Ovo potvrđuje MMF, koji predskazuje da je ozbiljna recesija pred svima, ali da će zešće pogoditi SAD nego Kinu.

Ekonomija je Kinu učinila „prirodnim” rivalom Amerike, čija ekonomija sve teže uspijeva da održi kompetitivnost na globalnom tržištu u utakmici sa zahuktalom Kinom i Indijom.

Radmila STOJANOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo