Povežite se sa nama

SVIJET

Opet rat za mir

Objavljeno prije

na

Skupština Crne Gore usvojila je odluku o upućivanju pripadnika Vojske Crne Gore u mirovne misije u Avganistanu, Liberiji i u somalijskim vodama. U Avganistan će biti upućen pješadijski vod od 40 vojnika. ,,Učestvovanje u misijama najkonkretniji je doprinos jačanju stabilnosti u svijetu, a mirovna operacija u Avganistanu je važna za Crnu Goru, naročito zbog spoljnopolitičkih razloga”, piše u odluci parlamenta. Iako u skupštinskoj odluci tako piše, i uprkos tome što zvaničnici redom pokušavaju da je takvom predstave, misija međunarodnih snaga u Avganistanu nije mirovna. ISAF (International Security Assistance Force) je međunarodna vojna misija u Islamskoj Republici Avganistan. Od kraja 2001. godine ISAF je bio operacija za podršku miru pod mandatom Ujedinjenih nacija. Misija ISAF postala je NATO vođena vojna operacija podrške miru 2003, kad su UN promijenile mandat misije, dopustivši upotrebu sile. Prema objašnjenju ministra odbrane Bora Vučinića pješadija i medicinsko osoblje u Avganistan će biti upućeni krajem januara i početkom februara naredne godine, dok će dva oficira krenuti već u septembru ili oktobru. Crnogorski vojnici pridružiće se snagama na sjeveru Avganistana pod komandom njemačke vojske. To je, kaže, ministar, ,,najmanje rizična zona u Avganistanu”. Pitanje je samo da li ,,najmanje rizična zona” u Avganistanu postoji.

Neredi u Avganistanu počeli su 1973. kad je svrgnut kralj i proglašena republika. Nakon ruske invazije 1979. u toj se zemlji smjenjuju vremena rata i krhkog mira. Rusi su se povukli 1989, nakon toga mudžahedini su srušili vlast lokalnih komunista. Građanski rat, koji je počeo 1994, završio se pobjedom talibana.
Talibanski režim srušen je poslije američke invazije 2001. Ostaci talibanskih snaga povukli su se na jug zemlje i tamo traje gerilski rat.

„To je država koja je u ratu posljednjih 30 godina razorena zemlja, zemlja uništenih ljudskih sudbina i siromaštva. Kao da je prokleta zemlja”, kaže za Monitor Slaven Lekić, pravni stručnjak koji se nedavno vratio iz Avganistana gdje je radio kao konsultant za Ministarstvo pravde i dva doma avganistanskog parlamenta.

Lekić je u Avganistanu proveo pola godine. „Stalno sam bio u kolima, ne smiješ slobodno da se krećeš. Talibanima su stalne mete međunarodne snage i domaća vojska i policija”.

Ne mali broj ljudi u Avganistanu, prema Lekićevom svjedočenju, tvrdi da je zemlja bila bezbjednija u vrijeme talibana nego sad. Međunarodne snage imaju sve i to je ogroman kontrast u odnosu na veoma siromašni avganistanski narod. Avganistancima je zabranjeno da ulaze u samoposluge i restorane za strance.

„Prvo što očekuje naše ljude koji odu tamo je kulturološki šok. Opšti je metež i haos, dezorganizacija, neviđen broj ljudi na ulicama. Rijetka su naselja u kojima stalno ima vode i struje. Avganistan je islamska republika – ne možeš zakazati sastanak između jedan i tri jer je to vrijeme ručka i molitve. Svi se mole pet puta dnevno. Ako žena obavlja neku funkciju, sa njom se ne možeš rukovati, ako razgovaraš sa činovnicom, vrata moraju biti otvorena”, objašnjava Lekić. Kulturološki šokovi, naravno, sitnica su u odnosu na ostalo što se pripradnicima vojske Crne Gore u Avganistanu može desiti.

Naš sagovornik potvrđuje da se njemačko područje u kojem su najznačajnija mjesta Kunduz i Mazar-i- Šarif, prema granici sa Tadžikistanom računa kao, poslije Kabula, najbezbjednija oblast u Avganistanu. Ovih se dana, međutim, pokazuje kako to malo znači.

U Avganistanu su za 20. avgust zakazani predsjednički izbori. Njemački radio Dojče vele javlja da je na sjeveru zemlje, kako bi se uoči izbora suzbili talibani, avganistanska armija uz pomoć 300 njemačkih vojnika prije nedjelju dana počela veliku ofanzivu. Od kako je, nedavno, Rusija odobrila SAD da koriste njenu teritoriju za snabdijevanje vojske u Avganistanu, jedan od glavnih koridora prolazi upravo kroz oblast u kojoj se nalaze Njemci. ,,Ovaj region je i ranije bio stjecište talibana. Godine 2001, kada je srušen njihov režim, stotine boraca je pobjeglo u Pakistan, a sada su se vratili, jer dobro poznaju ovaj kraj”, rekao je njemačkom radiju Mohamed Omar, guverner provincije Kunduz. Prije neki dan četiri američka vojnika poginula su u eksploziji bombe na putu u gradu Kunduz.

Osim što ginu tamo vojnici i ubijaju. Mediji su ovih dana prenijeli kako njemački Bundesver želi da plati odštetu porodici 15-godišnjeg avganistanskog dječaka. On je ubijen prošle nedjelje, kada se vozilo njegove porodice, ni poslije pucnjeva radi upozorenja, nije zaustavilo na kontrolnom punktu Bundesvera kod Kunduza. Tada je ranjeno još dvoje članova porodice.

Nakon sličnog incidenta prošle godine, u kom je poginula jedna Avganistanka, ubijeno dvoje i ranjeno četvoro djece, Njemci su isplatili 20 hiljada dolara ,,na račun odštete i pomirenja”. Opoziciona partija Zeleni prebacuje ovih dana zvaničnom Berlinu da uljepšava situaciju u Avganistanu. ,,Vojnici s kojima sam nedavno pričao u Kunduzu, govore o ratu”, rekao je ekspert za pitanje bezbjednosti iz stranke Zeleni Vinfrid Nahtvaj. On smatra da će se situacija za njemačke vojnike u Avganistanu i dalje zaoštravati.

Upravo na „bezbjednom” sjeveru Avganistana, prije nedjelju dana napadnuti su pripadnici Hrvatskih oružanih snaga. Glas Amerike ovih dana je objavio da je misija u Avganistanu, sa 60 hiljada vojnika iz 15 država, ,,možda najveći izazov NATO-a”. Tajms piše kako misija u Avganistanu prijeti da se pretvori u vojnu katastrofu, sličnu onoj u Vijetnamu prije 40 godina.

Prije desetak dana katarski TV kanal Al Džazira, objavio je video snimak prvog američkog vojnika koji je postao talac talibanskih snaga. Na pitanje šta ima da poruči svom narodu, redov Bou Bergdal, 23-godišnji vojnik iz Ajdaha, otet krajem prošlog mjeseca, prestrašeno kaže: „Poručujem svojim sunarodnicima koji imaju kraj sebe one koje vole i koji znaju kako je kad vam nedostaju, da imaju moć da natjeraju našu vladu da nas vrate kući…”

Redov, na primjer iz Ajdaha, ako ratuje u Avganistanu, godišnje zaradi oko 30 hiljada dolara. Trećinu te cifre čine razni dodaci zbog opasnosti i slično. Oficiri nižeg i srednjeg ranga zarađuju između 60 i 80 hiljada, plus oko 15 hiljada dodataka godišnje. Vojnici iz Evrope, tvrde Monitorovi izvori, bolje su plaćeni za oko 30 odsto. Naši soldati će dobijati sto eura dnevno. Zaradiće, dakle, koju paru, i, da nas želja mine, ratovati za mir u Avganistanu. S glavom u torbi i đecom na nišanu glancaće naš put u NATO.

Utisci

Presabirajući utiske iz Avganistana Slaven Lekić naglašava kako su Avganistanci ponosit narod: „Sa njima ne možeš na silu”.
On podsjeća da je ta zemlja najveći proizvođač heroina u svijetu. „Prisustvovao sam žučnoj raspravi dvojice skupštinskih radnika o tome da li je haram ili halal proizvoditi opijum.” „Na ulici nikad nijesam vidio otkrivenu ženu, uglavnom su pokrivene maramama. Burki, koje su u vrijeme talibana bile obavezne, ima mnogo manje”, priča Lekić. Avganistanska televizija, kaže, uglavnom prikazuje informativni program i puno muzike. Pjevaju samo muškarci. „To su tužne pjesme, sve je propraćeno teškom tugom”.

Kosara K. BEGOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TAIP ERDOGAN – ZAŠTO AJA SOFIJA I ZAŠTO SADA: Fitilj za domaću upotrebu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak kao na efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom. U strahu od gubitka povjerenja građana, Erdogan je procijenio da bazi trebaju novi stimulansi

 

Txt Kada je prije nekoliko godina u obraćanju skupu pristalica neko upitao Taipa Erdogana kad će od Aja Sofije da napravi džamiju, on je odgovorio: „Zar stvarno misliš da sam toliko glup”. U petak, 10. jula Erdogan je ispunio želju anonimnom glasu iz mase.

Što stoji iza ovog poteza za koji je Erdogan znao da će ga hrišćanski Istok i Zapadu doživljeti kao provokaciju?

Potencijalnih razloga ima prilično, ali je izvjesno da ova odluka nije donesena slučajno. Slagali se ili ne sa Erdoganovom politikom, mora se priznati da je on vješt politički operator, koji pritiska određene tipke da bi ostvario željene rezultate. Bilo da se radi o raspirivanju strasti masa na domaćem terenu, ili o manevrisanju u oblasti međunarodnih savezništava.

Odluku o otvaranju vrata Aja Sofije za molitve vjernika je donio Državni savjet, najviši upravni sud u drzavi. On je proglasio nelegalnom Kemala Ataturka, osnivača moderne Turske, iz 30-ih godina prošlog vijeka, o njenom pretvaranju u muzej. Tačnije, kazali su da je njegov potpis krivotvoren.

Erdoganovi kritičari odluku shvataju kao jedan od mnogih dokaza Erdoganovog uzurpiranja nekada nezavisnih državnih institucija, uključujući i sudstvo, koje je postigao promjenama zakona sa ciljem koncentracije moći u rukama predsjednika.

Predsjednik Erdogan je lično potpisao sudsku odluku i samo sat vremena poslije, saopštio  javnosti: „Donesena je odluka da se Aja Sofija otvori za molitve i da pređe u nadležnost Uprave za Vjerske poslove.”

Ova 1.500 godina stara građevina, sveta i hrišćanima i muslimanima, je jedan od najpoznatijih svjetskih spomenika. Smatra se najsjajnijom arhitektonskom kreacijom Vizantijskog doba. Odluka definitivno nije Tursku učinila miljenicom među mnogim važnim akterima svjetske politike, čije je zahtjeve za delikatnijim pristupom Erdogan ignorisao.

Reakcije na pretvaranje Aja Sofije u džamiju su, očekivano, burne. Pravoslavne hrišćanske vjerske zajednice su nazivale odluku „opasnošću po hrišćansku civilizaciju”. Pravoslavni Patrijarh sa sjedištem u Istanbulu je rekao da će ona izazvati razdor između Zapada i Istoka. Papa se oglasio iz Vatikana, blagim, ali ubojitim stilom, izjavom da je rastužen, upućujući indirektnu kritiku Erdoganovom režimu, kada je napomenuo da saosjeća sa stanovnicima Istanbula.

Erdoganovoj političkoj igri dodat je značajan detalj analizom teksta izjave za različite auditorijume. Dok engleska verzija govori o zajedničkoj svjetskoj zaostavštini i o tome da ce vrata Aja Sofije biti otvorena ljudima svih vjera, ona na Arapskom kaze da je ‘oživljavanje Aja Sofije korak prema oslobođenju al-Aksa džamije’, koja se nalazi u okupiranom Jerusalimu i jedno od najsvetijih mjesta Islama.

UNESCO, koji je Aja Sofiju uvrstio u svoju listu svjetske baštine, je izrazio žaljenje zbog nedostatka dijaloga i pozvao Turske vlasti da ga otpočnu.

Po kometarima dražava se može vidjeti njihov odnos prema Erdoganovoj Truskoj. Oni odražavaju i činjenicu da je, što god da misle pojedinačne zemlje, Turska kao članica NATO-a, gotovo nedodirljiva. Bez njenih vojnih baza i aerodroma mnogobrojni pohodi NATO-a bi bili nemogući.

Glasna podrška je stigla iz zemalja na čijem su čelu islamisti. Oni ovaj potez vide kao rijetki trijumf u vjekovnom ratu „civilizacija”, koji, po njihovom mišljenju, savremeni krstaši i hrišćanski Zapad vode protiv islamskog svijeta.

Grčka je nazvala odluku provokacijom civilizovanom svijetu. EU je izrazila „žaljenje”. Njena slabašna reakcija je izraz zebnje da bi agresivnija pozicija mogla da isprovocira Tursku da otvori granice i preplavi EU sa više od tri miliona izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja kojima je Turska obezbijedila smještaj, a koji bi radije bili u Evropi.

SAD su „razočarane”, ali ne previše. Erdogan ih je na vrijeme upozorio da je Turska suverena zemlja. Izjava Stejt dipartmenta više zvuči kao pohvala da Turska planira da omogući široki pristup u Aja Sofiju, nego demarš. Tramp i Erdogan imaju specijalno prijateljske odnose koji preživljavaju i veće izazove od Aja Sofije, kao što je Erdoganova bliska saradnju sa Rusijom i čak Iranom  oko diplomatskih inicijativa u Siriji, Libiji…

Erdogan je sklon iznenadnim i dramatičnim potezima, koji su postali amblem njegovog vladanja i način demonstriranja moći. Jedan od tih poteza je i Erdoganova nedavna odluka da donese zakon o vraćanju smrtne kazne, koji je izazivao burne reakcije opozicije i civilnog sektora. Erdogan je, srećom, iznenada odustao od nauma. To odsustajanje je vjerovatno jedan od indikatora o novoj neizvjesnijoj političkoj klimi. Znak da Erdoganovoj bazi trebaju drugačiji stimulusi.

Istaživanja javnog mnjenja ne ostavljanju ni najmanje sumnje o padu Erdoganove poluparnosti koja je u velikoj mjeri bila utemeljena na tome što je stabilizovao ekonomiju. S njenim rastom od 4,5 posto, pretvorio je Tursku u zavidnu ekonomsku silu.

Kovid je djelovao paralizujuće i na Tursku ekonomiju čiji je rast u posljednje vrijeme i inače uspren, uz egzodus stranog kapitala. Inflacija od 20 posto, slaba lira i nezaposlenost od 15 posto, nijesu plodno tlo za optimizam o ishodu ambicioznih populističkih aspiracija i ostvarenje nacionalističkih grandioznih snova.

Na posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima u junu 2018. godine  Erdogan je ponovo izabran za predsjednika, ali je njegova Partija pravde i razvitka (AKP) morala da uđe u koaliciju da bi imala kontrolu nad parlamentom.

Izbori su održani tokom vanrednog stanja koje je Erdogan uveo poslije pokušaja državnog udara u ljeto 2016. Karakterisala ih je atmsofera progona opozicije, medija i predstavnika Kurdske majine. Masovno su hapšeni svi koje je režim doveo u vezu sa državnim udarom, često bez ikakvih dokaza.

Godinu poslije neuspjelog državnog udara, 2017. održan je referendum koji je veliki broj ovlašćenja parlamenta prebacio na predsjednika. Dao mu je kontrolu nad institucijama kao što je sudstvo, bez presedana u modernim demokratijama, a bez dovoljno kontrolnih mehanizama koji bi spriječili eventualne zloupotrebe.

Referendum je prošao, za dlaku. Pobjeda sa samo 51 posto je bila jasna indikacija da postoji znatan segment stanovništva u Turskoj, i među pristalicama Erdoganove političke opcije, koji ima ozbiljne rezerve prema njegovoj viziji društva. Koja ne samo guši vec i kažnjava pluralizam i vladavinu prava.

Tokom dvogodišnjeg vanrednog stanja stotine hiljada državnih službenika, novinara i akademika su izbačeni sa poslova. Destine hiljada su završili po zatvorima. Ova praksa je nastavljena i po ukidanju vanrednog stanja usvajanjem zakona protiv terorizma. Izvještaji UN-a, Hjuman Rajts Voč-a, Evrpskog suda za ljudska prava i sličnih institucija su puni primjera šokantnih kršenja ljudskih i političkih prava, uključujući i torturu.

Erdoganova politika čvrste ruke u kombinaciji sa ekonomskom stagnacijom izrodila je mobilizacijom opozicionih snaga iz centra i sa lijeva, ali i iz kruga Erdoganovih političkih istomišljenika.

Erdogan više nije figura bez konkurencije na Turskoj političkoj sceni. Njegov bivši premijer Ahmet Davutoglu je osnovao novu političku partiju, a isto je uradio i bivši bliski saradnik Ali Babadzan. Obje partije su u otvorenom rivalstu za Erdoganovim AKP-om  i ukazuju na važnost poštovanja demoktarije, ljudsihih prava i vladavine zakona.

Opoziciona Narodna republikanska partija je prošle godine uzdrmala imidž o Erdoganovoj nepobjedivosti osvojanjem tri najveća Turska grada – Istanbula, prijestonice Ankare i Izmira. Gubitak Istanbula je bio posebno emotivan za Edrgana koji mu je bio gradonačelnik ’90-ih.

Turska koja vrjednuje demokratiju, ljudska prava i sekularizam je reagovala na Erdoganov presing, mobilizacijom za očuvanje političkog pluralizma i sekularizma. Ovo uključuje, pogotovu u gradovima, i ljevičarske partije koje su političko obrazovanje stekle u borbi za demokratiju i jednakost protiv brojnih vojnih pučeva i po njihovim zatvorima.

Erdoganova pozicija na vlasti trenutno nije ugrožena, ali ovaj uporni i vlastoljubljivi političar ne leži na lovorikama. On shvata da trenutna erozija podrške može u određenoj ekonomskoj klimi da eskalira i dobije poguban kumulativni efekat po njega. Stvari ne prepušta slućaju i odlučan je da od krize napravi novu odskočnu dasku.

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak jer ga je procijenio kao  efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom.

 

Aja Sofija dragulj svjetske bastine

  • Vizantijski Imperator Justinijan je 537. godine naše ere izgradio velelepnu katedralu Aja Sofiju u luci Zlatni rog na ulazu u Bosfor.
  • Ova još uvijek najveća crkva na svijetu je 1453. g. pala u ruke Otomana, kada je Sultan Mehmed II, Osvajač, pokorio Konstantinopolj, današnji Istanbul.
  • Mehmed II je svoj trijumf obelježio molitvom u Aja Sofiji, koja je pretvorena u džamiju. Vremenom su Otomani Aja Sofiji dodali minarete, a hrišćanske ikone i raskošni mozaici su prekriveni tradicionalnim islamskim kaligrafskim dekoracijama.
  • Poslije gotovo pet vjekova postojanja kao muslimaskog svetilišta u srcu Otomaske imperije, Aja Sofija je 1934. g. pretvorena u muzej od strane Kemala Ataturka, oca moderne svjetovne Turske.
  • Aja Sofije je uvrštena na UNESCO listu spomenika svjetske baštine. Njena ljepota, a pogotovo njena ogromna centralna kupola, koja je arhitektonsko čudo svoga vremena, privlače milione posjetilaca iz svih krajeva svijeta.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

Reportaza sa berbe maslina 2019. na Zapadnoj obali u Palestini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radmila  Stojanović Daniell, je novinar Monitora i volonterka sa Međunarodnom ženskom mirovnom organizacijom (International Women’s Peace Service – IWPS) na Zapadnoj obali u Palestini, više od decenije.

Svoja iskustva sa berbe masina na Zapadnoj obali prošle, 2019. godine prezentovala je u formi ilustrovane reportaže, koju možete vidjeti ovdje:

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAT RIJEČIMA IZMEĐU SAD I KINE: Bez kočnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja

 

Najnoviji polarni talas na svjetskoj političkoj sceni krenuo je iz Amerike prema Kini zahvaljujući američkoj odlučnosti da ostane jedina svjetska ekonomska i vojna sila. Bez ozbiljnih rivala.

Predsjednički izbori, koji će se održati za manje od 100 dana, bili su neposredni uzrok. Predsjednik Donald Tramp je procijenio da može izazvati kolektivnu amneziju oko katastrofalnog rukovođenja KOVID 19 situacijom, okititi se aurom lidera koga treba ponovo izabrati, ako prvo kreira pa onda porazi opasnog neprijatelja.

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao i u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja. Tramp svoju „polarnu” diplomatiju predstavlja kao utakmicu na život i smrt od koje zavisi budućnost svijeta, kao borbu između slobodnog zapada i totalitarnog istoka, čiji je ishod prihvatanje snaga demokratije ili potpadanje pod jednopartijski teror i neslobodu.

Tramp je samo donekle sam „izabrao” Kinu za metu. Kina je počela da biva ekonomski trn u oku SAD-u i prije Trampa. A i prije dolaska na vlast 2013. godine sadašnjeg Predsjednika Kine Si Đinping-a, kome se pripisuje zasluga za do sada neviđeni ekonomski napredak jedne zemlje.

Kina je ekonomija sa enormnim bruto domaćim proizvodom, još od daleke 1978. Vitalnost njene ekonomije vidi se i po tome što je uprkos žestokom udaru epidemije virusa KOVID19 početkom godine, ekonomski rast već u drugom kvartalu dostigao 3,2 posto! Amerika danas ima 40 miliona nezaposlenih,  pendemiju koja ne jenjava. Većina ostalih razvijenih zemlja Zapada se suočavaju sa ekonomskim potresima neviđenih razmjera, koji prijete da  promijene način života i prirodu ovih društava. Ovo potvrđuje MMF, koji predskazuje da je ozbiljna recesija pred svima, ali da će zešće pogoditi SAD nego Kinu.

Ekonomija je Kinu učinila „prirodnim” rivalom Amerike, čija ekonomija sve teže uspijeva da održi kompetitivnost na globalnom tržištu u utakmici sa zahuktalom Kinom i Indijom.

Radmila STOJANOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo