Djelovi vlasti  retuširaju  devedesete, ponovo zaogrćući zločince izločine plaštom “cijelog naroda”.  Obespravljeni radnici roštiljaju umjesto da se bore za svoja prava. Odbjegli tajkun –nekon ekstradicije – nastupa kao žrtva bivšeg režima. Društvu u kome je prošlost toliko neizvjesna, ni budućnost ne može biti bolja

Praznik rada obilježen je širom Evrope i Azije. Uglavnom tradicionalno.  U Grčkoj se štrajkovalo, turski demonstranti sukobili su se policijom, uhapšenih je bilo i u Parizu gdje su se radničkim protestima pridružili propalestinski i antiolimpijski demonstranti.

Protestne povorke prošle su i ulicama Tokija, Seula, Berlina, Sarajeva, Skoplja… U Beogradu je prvomajski skup organizovan u čast radnika koji su stradali na radnom mjestu. Tokom prošle godine njih 42 je poginulo, a više od 800 je teško povrijeđeno na poslu.

Od dva reprezentativna sindikata u Crnoj Gori jedan je 1. maj proveo – neradno. Uz prigodno saopštenje. Drugi je protestnu šetnju zamijenio manifestacijom pod sloganom Dan otpora, ne odmora. Za prvih 500 posjetilaca obezbijedili su poklon. “Glavni problemi su i dalje rad na crno, neplaćeni prekovremeni sati  kao i nesigurnost ugovora o radu”, saopštili su sindikalci najavljujući manifestaciju.

Prvomajska letargija nije dokaz kako Crnom Gorom teku med i mlijeko. Mada mlijeko umalo, izistinski, nije poteklo ulicama Podgorice. U znak protesta ovdašnjih farmera, nakon što su ih otkupljivači i prerađivači nedavno obavijestili da privremeno obustavljaju otkup mlijeka zbog prevelikih zaliha. Stvar je spasio resorni ministar, ugovarajući da se višak mlijeka izveze u BiH. Gubitak će, saopšteno je, međusobno podijeliti proizvođači, otkupljivači i država. Lakše je to, nego razmišljati o preradi i plasmanu jogurta, sira ili maslaca.

Dok hranu uvozimo, zanimacije su nam domaće.

Nakon višegodišnjeg odsustva, Duško Knežević je ponovo u Crnoj Gori. “Previđajiću” da je izručen iz Londona, kako bi mu se u Podgorici sudilo zbog više krivičnih djela, Knežević zauzima pozu žrtve bivšeg režima. Poručuje da se vratio kako bi spasio preostalu imovinu. I da će izdržati, kao što je “izdržao devedesete i tuču sa Milom”. Svije se čovjeku tuga na srcu kad se  sjeti kako se sve to Knežević “mučio” od devedesetih nadalje. Dok je od države dobijao ono što sada brani kao svoje. Kako su teške bile njegove tuče sa Đukanovićem u Podgorici, Budvi, Baru, Hercegnovom, Beogradu, Moskvi, Dubaiu, San Tropeu. I ko zna još đe. I koliko je sve to koštalo stanovnike njihove države, njegovih/njihovih preduzeća, fondova, banaka, televizija… u izgubljenoj imovini, pokradenom novcu, neisplaćenim zaradama, ugašenim radnim mjestima ili godinama neuplaćenog radnog staža.

Da ne pominjemo političku korupciju kojom je Knežević godinama kupovao obilje poslovnih mogućnosti. I nekažnjivost. Sve to je, izgleda, spreman pokušati ponovo. “Ja nemam zašta da odgovaram, nigdje nisam bio odgovorno lice ni u bankama ni u tim kompanijama”, poručio je. Obećavajući da donosi plavu torbu. Umjesto novca za namirenje dugova.

Devedesete, preciznije, retuširanje onoga što se tada dešavalo, preokupiralo je i dobar dio vlasti. U fokusu je rezolucija o genocide u Srebrenici o kojoj će se uskoro glasati u UN.  Premijer je odbacio ideju da se Crna Gora priključi kosponzorima rezolucije, ali je najavio da će za nju glasati. To je ranilo dušu predsjedniku skupštine. Glasanjem za rezoluciju, kaže Andrija Mandić, Crna Gora bi okrivila cijeli srpski narod, I oskrnavila svoje vjekovno dostojanstvo.  Pa se nada da će premijer voditi računa o dostojanstvu i vitalnim interesima zemlje i naroda koji žive u njoj. I u ime tog dostojanstva  i vitalnosti, poreći genocid o kojem je rezoluciju usvojila i Skupština, kojom sada rukovodi Mandić.

Jasno je, svakome elementarno verziranom i dobronamjernom, da ta priča nema veze sa bilo kojim cijelim narodom, već sa autorima, promoterima i izvođačima zločina – ne samo genocida u Srebrenici – te njihovim pomagačima i sljedbenicima. Njihovo ogledalo je u pitanju. Zato su spremni da se po svoj širini i dubini bore za preradu prošlosti. Obećavajući bolju budućnost.

Samo, u društvu u kome je prošlost toliko neizvjesna, ni budućnost ne može biti bolja.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Danijel Živković, novi šef DPS-a, Đukanovića je nastavio da prati u stopu. Ne samo da je stajao uz njega na sahrani Mićunovića u Nikšiću, nego ga je  propratio i u nedavnim javnim nastupima i prijetnjama nakon hapšenja Lazovića i Katnića. Kao da mu je ovaj, ne daj Bože,  još šef

Milo Đukanović na sahrani Brana Mićunovića. I nije neko iznenađenje. Vidjeli smo ih skupa na međunarodnoj optužnici za šverc cigareta, na svadbama, sahranama… Nije neko iznenađenje ni  Đukanović koji prijeti.  I to smo gledali. Decenijama. Deratizacije, progoni, hajke i napadi na kritičare.  Đukanović, na kraju, ima svoje razloge. Štiti imovinu i slobodu.  Kako nekad, tako i danas.  Novo rukovodstvo DPS-a, poređani uz bivšeg šefa na sahrani Mićunovića, decenijama povezivanog sa podzemljem,  sa kojim nijesu dijelili ni optužnice  ni poslove,  to je već pomalo iznenađenje. Pomalo je i tužno, kako ono pjeva Bijelo Dugme.

Bez obzira što nema gotovo nikog ko je povjerovao da se u DPS-u, nakon Đukanovićevog odlaska, išta suštinski mijenja, nakon ovonedjeljne slike iz Nikšića, ugašene su i one male nade da bi podmlađeni DPS to mogao jednom učiniti. Možda neko novo rukovodstvo.

Danijel Živković, novi šef DPS-a, Đukanovića je nastavio da prati u stopu. Ne samo da je stajao uz njega na sahrani u Nikšiću, nego ga je gotovo u riječ propratio i u nedavnim javnim nastupima i prijetnjama, nakon hapšenja Zorana Lazovića i Milivoja Katnića.

Živković je, protestujući zbog hapšenja bivšeg specijalnog tužioca,  pozvao “sve aktere da se vrate poštovanju vladavine prava i principu poštovanja dostojanstva svakog pojedinca”, uz ocjenu da bi sve drugo značilo “guranje države u dramu koja može imati nesagledive posljedice, jer se u Crnoj Gori uvijek znalo da glava bez obraza ne vrijedi te da se čast i ugled brane svim sredstvima”.  Ne znaš šta je gore. To što Živković Đukanovićevo doba, o kom su blagim diplomatskim jezikom govorili kao o vremenu zarobljenih institucija, vidi kao vrijeme vladavine prava. A vrijeme ratova, siromaštva, korupcije, obespravljenih, kao vrijeme poštovanja dostojanstva svakog pojedinca.  Ili to što najavljuje dramu sa nesagledivim posledicama samo zato što tužilaštvo radi svoj posao.

“Javnost pamti da je bivši glavni specijalni tužilac vodio i niz slučajeva koji su rezultirali lišavanjem slobode brojnih funkcionera DPS. Nijesmo to nikada komentarisali – već smo kroz poštovanje pretpostavke nevinosti ostavljali institucijama da rade svoj posao”,ocijenio je Živković.   Istina je, niko iz DPS-a nije nikada komentarisao kada su institucije koje je Đukanović kontrolisao, žrtvovale ili sklanjale svoje.  Pa čak ni oni koje su žrtvovani. Svetozar Marović, recimo, još ćuti. Omerta.

Ima još nešto gore. „Svjestan sam da Milivoju Katniću neće pomoći obraćanje predsjednika, ‘organizovane kriminalne grupe’ kako neki od njegovih progonitelja nazivaju Demokratsku partiju socijalista“, kaže Živković. Novi lider DPS-a ipak zna kako se definiše nasleđe koje je pristao da nosi. I ništa. Nosi ga. Iako ne strepi ni za slobodu ni za imovinu.

“Reforma Demokratske partije socijalista (DPS) ne znači samo personalne i strukturne promjene, već i novi način pristupa politici, u skladu sa novim vremenom i postavljenim političkim ciljevima”,  govorio je Živković prije nekoliko mjeseci dok je bio kandidat za predsjednika te stranke. Najavio je da će  fokus partije kad je preuzme biti – sistemska reforma obrazovanja, jednake šanse za zdravstvenu zaštitu, pažljiva socijalna politika, održiva ekonomska politika…Za sada je odbrana Đukanovića jedina politika koja je u fokusu novog rukovodstva DPS-a.

Ništa novo. Još jedna potrošena politička figura.

Milen PEROVIĆ

Komentari

Mnogo je razloga za sumnju kako  PES, bez ozbiljnih preispitivanja i unutrašnjih lomova, neće biti kadar da održi obećanje da će crnogorsko društvo povesti ka budućoj normalnosti. Do koje se, bez mogućnosti hvatanja prečica, stiže i neselektivnim sučeljavanjem sa prošlošću

Rasprave o političkom identitetu vladajućeg Pokreta Evropa sad (PES) ponovo dobijaju na intezitetu .Na vidjelo sve jasnije izlazi da oni, zapravo, nijesu profilisani po pitanju političkih, društvenih, kulturnih a, možda, ni ekonomskih vrijednosti koje zagovaraju, unaprjeđuju i brane.

Ovih dana Spajićeva vlada ignoriše otvoreno pismo i peticiju kojima ugledni domači i strani intelektualci i 60-tak renomiranih nevladinih organizacija i udruženja iz Crne Gore od njegovog kabineta traži  da “zvanično i formalno deklariše Crnu Goru kao kosponzora UN Rezolucije o 11. julu kao Danu sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici 1995. godine”. To bi, smatraju autori otvorenog pisma, “bilo i mjerilo odnosa Crne Gore prema dešavanjima tokom 90-tih, i odraz njene uloge u tim događajima”.

Odnosno, kako piše u drugom tekstu, “Crna Gora mora da pokaže kapacitet ne samo da sprovodi odluke međunarodnih sudova i poštuje svoje međunarodne obaveze, već i da u praksi pokaže da njeguje univerzalne vrijednosti na kojima počiva zajednica kojoj želi da se priključi”.

Oba teksta podsjećaju na postojanje dvije skupštinske Rezolucije, iz 2009. i 2021, kojima se većinska Crna Gora odredila prema genocidu u Srebrenici. A tu je i upozorenje “da negiranje genocida u Srebrenici nije prestalo ni nakon usvajanja te Rezolucije (druge iz 2021, primjedba Monitora)  te da, takođe, nije ustanovljen Dan sjećanja iako to Rezolucija predviđa, jasno je da nije učinjeno dovoljno da se prihvate činjenice i odgovorno obezbijedi zajednička budućnost”.

Strah od (ne)lojalnosti koalicionih partnera ili, već tradicionalna, premijerova neinformisanost i nezainteresovanost, uglavnom, Vlada predvođena PES-om izbjegava da se odredi. Među 20-tak zemalja koje su riješile da budu kosponzori predložene Rezolucije nalaze se Bosna i Hercegovina, Slovenija i Sjeverna Makedonija i, kako je najavljeno, Hrvatska.

Samo da se ne pokaže kako je to ćutanje bilo bolje od onoga što bi mogli čuti ako neki uzmu riječ.

Na nedavnoj Skupštini Savjeta Evrope na kojoj se glasalo o prijemu Kosova u tu organizaciju, evropski poslanik PES-a bio je jedan od 11 uzdržanih. Njegova koleginica iz Kneževićeve DNP i koaliciona partnerka u Skupštini Crnoj Gori (a u bliskoj budućnosti, moguće, i potpredsjednica Vlade) glasala je protiv (29 glasova). U ubjedljivoj većini evropskih parlamentaraca koja je smatrala da je Kosovu mjesto u Savjetu Evrope (131 glas, ili više od ¾ ukupno glasalih), dijelom i da bi se Priština snažnije podstakla na poštovanje ljudskih i manjinskih prava, iz Crne Gore našao se samo poslanik SD-a.

Ispalo je, tako, da samo opozicija poštuje Sporazum vladajuće većine u kome su se potpisnici obavezali „da poštuju evroatlantski kurs države i razvijaju prijateljsku saradnju sa svim državama koje je Crna Gora priznala”,

Uzdržanost poslanika PES-a u SE bila je u suštoj suprotnosti sa najavom  PES-ove  ministarke za evropske poslove Maide Gorčević, krajem marta u Prištini , da će “Crna Gora u maju na sjednici Komiteta ministara podržati članstvo Kosova u Savjetu Evrope”. Baš kao i sa porukama premijera Spajića . Od januarskog obraćanja u Briselu, kada je rekao: “U našem dubokom nacionalnom interesu je, da održimo mir na Kosovu. Isto važi i za Bosnu i Hercegovinu. Naša nepokolebljiva posvećenost teritorijalnom integritetu Bosne, je od najveće važnosti za Crnu Goru.” Pa do nedavnog  obećanja o podršci Kosovu da postane članica SE: “Pravo glasanje će se desiti u aprilu, kada ćemo imati plenarnu sednicu i kada ćemo imati ministarski savet, kada ćete moći da vidite zvaničan stav države Crne Gore.” Bi što bi.

Moglo bi se pomenuti još mnogo je razloga za sumnju kako  PES, bez ozbiljnih preispitivanja i unutrašnjih lomova, neće biti kadar da održi obećanje da će crnogorsko društvo povesti ka  budućoj normalnosti. Do koje se, za to prečice ne postoje, stiže i neselektivnim  sučeljavanjem sa prošlošću.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari