Povežite se sa nama

FELJTON

Pola manastiru, a pola gimnaziji

Objavljeno prije

na

ZADUŽBINA „ALEKSANDAR DUKOVIĆ”

Porodica Duković je u XIX vijeku bila ugledna i bogata. Živjela je na Toploj u Herceg Novom, Trstu i Firenci. Aleksandar Duković i njegova žena Ana, rođena Brajović, imali su dvije kćeri i sina. Njihova ćerka Elisaveta – Eliza, rođena je 26. VI 1854. godine u Kotoru. Udala se za Velimira Lombardića. Umrla je 12. maja 1921. godina na Toploj u Herceg Novom i sahranjena u istom mjestu u crkvi Sv. Spasa. Eliza Lombardić je bila nasljednik imovine svog oca Aleksandra, i 11. septembra 1909. godine u Firenci, u svom testamentu, svu svoju imovinu u Herceg Novom, Trstu i Firenci opredijelila je za osnivanje Zadužbine sa imenom njenog oca Aleksandra Dukovića. Eliza Lombradić je u svom testamentu navela: „Ostavljam svu svoju imovinu u svrhu vaspitanja i hoću da ova zadužbina nosi ime mog obožavanog oca Aleksandra Dukovića. Prihodom moje imovine imaju se školovati mladi Srbi oba spola pravoslavne vjeroispovijesti, u nauci, u književnosti, umjetnostima kao muzici, pjevanju, a prvenstveno u ovim dvjema posljednjima. Ali pod uslovom da ko god bude uživao ovu moju zadužbinu, moraće svršivši studije, nadoknaditi potrošenu svotu. Suviše hoću da ova moja imovina bude upotrebljena tek poslije pet godina, jer hoću da za prvih pet godina njen prihod bude uglavničen, a poslje ovog roka hoću da se dobivenom svotom sagradi u Hercegnovome u Boki Kotorskoj, domovini moga muža, jedna pokrivena tržnica sa stubovima na njegovu uspomenu sa ovim natpisom: VELIMIR G. LOMBARDIĆ u Hercegnovome. Ova zadužbina Aleksandra Dukovića biće obavezna da svake godine na dan 4. maja dade služiti službu Božju u crkvi na Toploj kod Hercegnovoga za upokoj duše Aleksandra Dukovića, njegove cijele porodice i porodice Lombardić, a sem toga mora podijeliti siromasima kruna 50. Mora uzdržavati stabla naranča u zemljama na Toploj, čuvati sve u potpunom redu, i po mogućnosti nastojati da se zadužbina poveća”.
Ova imovina je uknjižena kao vlasništvo Zadužbine 1924. godine. Imala je 26.622 m² zemljišta i 2 kuće u Herceg Novom, ali je nakon 1945. godine imovina eksproprisana i nacionalizovana, tako da je ostalo svega 1.062 m² i kuća od 274 m² u Risanskoj ulici broj 2 u centru grada. U Trstu Fondacija ima imovinu od 987 m² poslovnog i stambenog prostora i 140 m² tavanskog prostora. Ovi objekti se nalaze u ulici Via Madona del Mare 3, i u ulici Via Cavana 12. Veliki stan Elize Lombardić u Firenci danas nije u posjedu Fondacije. U Herceg Novom je obnovljena fondacija „Aleksandar Duković”, koja se bori za povraćaj zadužbinske imovine.

ZADUŽBINA MILA ZLOKOVIĆA I NJEGOVE SUPRUGE ANE

Milivoj-Milo Bogdanov Zloković rođen je 1865. godine u Bijeloj. U Kotoru je završio gimnaziju, a Pomorsko-trgovačku akademiju u Trstu. Nakon toga je otputovao u Južnu Ameriku, gdje je radio sa kapetanima Jovom i Milošem Vukasovićem, pomorcima iz Dražin rta kod Orahovca. Potom je radio na brodovima i u agencijama brodovlasničke porodice Mihanović, koji su u Argentini bili poznati pod imenom „kraljevi brodovlja”. Ova porodica je bila iz Dubrovnika. Milo se oženio sa njihovom sestrom Anom, i zbog zdravstvenih razloga, početkom XX vijeka se vratio u Bijelu. Kapetan Milo je sa ženom i majkom živio u palati Zlokovića. Ovu palatu su sredinom XIX vijeka od bogate porodice Bujović-Zmajević iz Perasta, kupili Bogdan i Jovo Zloković, otac i stric Milovi. Palata je podignuta u prvoj polovini XVIII vijeka i bila je jedna od najljepših kapetanskih palata u Boki Kotorskoj. U palati zvanoj „Palac” boravio je saksonski kralj Fridrih Avgust, a knjaz Nikola je sa porodicom u njoj ljetovao. Austrijska vojska je tokom Prvog svjetskog rata opljačkala „Palac”, a kapetan Milo i njegova supruga Ana su 1919. godine otišli u Veneciju, a zatim u Buenos Ajres, gdje je Milo umro iste godine.
Milo i Ana su željeli da pomognu omladini i zbog toga je nakon smrti Milivoja Zlokovića, njegova supruga Ana u dva zakladna pisma, iz 1922. i 1928. godine, palatu površine 202 m² i zemljište površine 5.993 m² zaviještala, prvo u ekonomske svrhe, u cilju unapređenja Boke Kotorske i hercegnovske rivijere, a potom i za humanitarne ciljeve.
U drugom Zakladnom pismu iz 1928. godine namjena Zadužbine je bila u „humanitarne ili za nacionalno-privredne svrhe, u cilju unapređenja Boke Kotorske, a naročito rivijere hercegnovske”. Upravu Zadužbine su činili: doživotni predsjednik Mirko Komnenović (poslanik), Andrija Lazarević (školski nadzornik), Dušan Zloković (glavar sela Bijela), Dušan Rašković (veliki župan), predsjednik hercegnovske opštine, predsjednik tutorstva srpske pravoslavne crkve u Toploj i predsjednik „Srpske kreditne zadruge” u Herceg Novom. Ana Zloković je odredila da uprava Zadužbine donese Statut, i da onaj dio prihoda zadužbine koji pretekne nakon ispunjenja osnovog cilja i održavanja zadužbinskih objekata, upotrijebi u korist poljepšanja sela Bijela. Uprava je 1927. godine imanje Zadužbine izdala podmlatku Crvenog krsta Kraljevine SHS, a 1932. godine cjelokupno imanje Zadužbine izdala je u zakup Udruženju penzionisanih oficira i vojnih činovnika Kraljevine Jugoslavije iz Beograda. Zakup je iznosio 500 dinara godišnje s obavezom da Udruženje renovira „palac” i uredi zemljište. Ugovor je potpisan na 40 godina, a 1938. godine na 99 godina. Udruženje je „Palac” pretvorilo u dobrotvorni Dom za oporavak oficira i vojnih činovnika. Od 1955. godine u palati-dobrotvornom Domu nalazi se Osnovna škola „Orjenski bataljon” u Bijeloj, čime je dijelom ispoštovana želja zadužbinara.

ZADUŽBINA PROTE LUKE JOVIĆEVIĆA

O proti Luki Jovićeviću nema previše informacija. Zna se da je rođen 1851. godine u Ceklinu, i da je dugo boravio u Nikšiću, gdje je umro 1929. godine. U testamentu, koji je nastao 1. juna 1929. godine, Jovićević je odredio da dio njegove kuće u ulici Cara Dušana broj 20 (danas Karađorđeva broj 31) pripadne crkvi Sv. Vasilija u Nikšiću i Gimnaziji u Nikšiću. O tome Jovićević u testamentu kaže:
„Drugo dvoje vrata ove kuće ostavljam sa opisanom baštom i pravom koje im pripada i to: POLA MANASTIRU HRAMA SV. VASILIJA u Nikšiću, a POLA VELIKOJ GIMNAZIJI U NIKŠIĆU za pomoć u đačkom materijalu siromašnog stana /đacima/. Ovu kuću kako manastiru tako i gimnaziji ostavljam pod ovim uslovima: Da kuću mogu držati u zajednici ili je podijeliti kako sami požele, ali da je nikad ne mogu prodati, nego da ostane u vjekove kao moja zadužbina sa natpisom na istoj i sa tom mojom željom, da uprava manastira naredi dejstvujućem svešteniku toga manastira, da mi čine pri svakoj službi a pri priskomidiji vječiti pomen meni i mojoj suprugi Mariji, a tako i uprava gimnazije dužna mi je držati godišnji pomen meni i mojoj suprugi Mariji na dan moga predstavljenja – za vječito – t.j. za sve vrijeme dok kuća bude pripadala gimnaziji. Ako bi se kojoj od ova dva obdarenika ukrivalo na ovaj moj zavještaj ispuniti, da onaj dio moga poklona Manastiru Nikšićkom bude predat preko najviše vlasti duhovne ovoga manastira – manastiru svetoga Vasilija u Ostrogu, gdje će se moj zavještaj i ispuniti; a onaj dio koji bi pripao gimnaziji, da se preda najvećoj školi koja bude u tome vremenu u Nikšiću. U slučaju, da se gimnazija u Nikšiću ukine da onaj poklon njoj dati pripane najvišoj školi u Nikšiću, pa poslije ove svagda najvišoj koja bude u vremenu kada prestane škola koja uživa ovaj moj legat, ali pod onim istim uslovima, kao što je do tada držala gimnazija.”
Testament Luke Jovićevića je samo polovično ispoštovan, jer si dio kuće nalazi u crkvenom vlasništvu, dok najviša školska institucija u Nikšiću ne posjeduje dio kuće koji je namijenio testator.

(Nastavlja se)

Komentari

FELJTON

BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XIX): Tri hrasta u Stanjevićima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

 

 

PRIČA O TRI HRASTA SVETOG PETRA CETINJSKOG U STANJEVIĆIMA (U sjećanje i uspomenu na Vlada Duletića): Pobori, Gornji i Donji zajedno s Mainama, predstavljaju neizostavni dio priča, cjelina i istorijskih dešavanja vezanih za podlovćensku Crnu Goru, ali i za katune koji su se pružali uz same padine Lovćena.

Petar I Petrović (vladika i gospodar crnogorski, mirotvorac i vojskovođa, politički mislilac i visoko moralan čovjek, vizionar i raznovrstan pisac) je, prema mišljenju većeg broja istoričara, najvažnija i najsnažnija ličnost cjelokupne crnogorske istorije. Kao što je poznato, on je izvršio trostruku integraciju Crne Gore – teritorijalnu, pravnu i moralnu. Petrovići su kroz svoje vojno, političko, crkveno i istorijsko djelovanje bili jako vezani za
prostore Pobora i Maina. Manastir Stanjevići, kao jedan od simbola crnogorske državnosti i slobode, nalazi se u podlovćenskoj Crnoj Gori (iznad Budve i sela Pobora), odnosno na južnim padinama Lovćena, tog ponosnog crnogorskog Olimpa. Kazivanje o nastanku ovog
manastirskog zdanja (nadmorska visina od 787 m) vezano je za  rodonačelnika dinastije Petrović – Danila Šćepčeva Petrovića, koji je otvorio novu eru u istoriji Crne Gore.

Prema istorijskom pamćenju i kolektivnom sjećanju Pobora i Maina, kod Manastira Stanjevići, odnosno u njegovom neposrednom okruženju, Petar Prvi je lično, svojom rukom zasadio tri hrasta (u znaku vjerovanja u Svetu Trojicu, odnosno u Sveto Trojstvo) – prvi na Peraj brijegu (oko 200 metara zapadno od manastirskog zdanja), drugi na ulazu u sami
manastirski kompleks (ovaj mikrolokalitet je poznat pod nazivom Podhrastić), a treći pored izvora Velika česma, koji se nalazi oko 1500 metara jugoistočno od Stanjevića. U vezi s tim ostalo je upamćeno da je Vladika Sveti svoje slobodno vrijeme rado provodio u šetnji na relaciji Peraj brijeg – Podhrastić – Velika česma, obilazeći i pažljivo nadgledajući kako njegove biljke rastu i napreduju. Treba reći da tri hrasta Petra Prvog, pored centralizovane hrišćanske vjerske dogme o Svetom Trojstvu, simbolizuju i tri rane koje je zadobio u bojevima na
jatagan, s Turcima (dvije rane u bici na Martinićima, a treću u borbi na Ljubotinju). Po tome je Sveti Petar Cetinjski jedinstven primjer među evropskim vladarima. Držeći u jednoj ruci krst, a u drugoj isukanu sablju, on je neposredno učestvovao i krvario u borbama s Osmanlijama. U tom „plesu“ žednih jatagana uvijek je, sa svojim Crnogorcima, izlazio kao pobjednik, dajući na taj način nemjerljiv doprinos stvaranju novovjekovne crnogorske države. S druge strane, svaki od tri istorijska i, ujedno, sveta hrasta, koje je „odnjivio“ Petar Prvi, „priča“ svoju priču o znamenitim ličnostima i događajima, kao i o neprolaznim porukama sudbinski
vezanim za ovaj podlovćenski kraj koji predstavlja Crnu Goru u najužem smislu riječi.

Tako hrast na Peraj brijegu (iznad Đurđevca – Budvanskog) istorijski simbolizuje slavnu crnogorsku dinastiju Crnojevića, odnosno njihovu glavnu matičnu oblast i kolijevku života (južne padine Lovćena), kao i mjesto rođenja najznačajnijeg među njima, Ivan-bega, kasnije utemeljitelja prijestonog grada Cetinja. Nažalost, ovaj hrast je prije jedne decenije nestao u požaru koji su nemarom izazvali lovci. To se desilo oko pet vjekova nakon što je posljednji Crnojević (Đurađ – Ivan-begov najstariji sin) bio primoran da, pred turskom najezdom 1496. godine, napusti Crnu Goru. Kao što je poznato, njegovom smrću u izgnanstvu
(početkom XVI vijeka), ugasila se vladarska kuća Crnojevića, koja je višestruko zadužila istoriju naše države. Poput Crnojevića, koji su prije pola milenijuma nestali sa političke pozornice Crne Gore, tako je i ovom hrastu bilo suđeno da u sami osvit XXI vijeka izgori u požaru i da od njega danas ostanu samo ostaci od sasušenog stabla i crni ugarci. Ali, iako smrtno „ranjen“ simbolički ukazuje da se na obližnjem brdu Đurđevcu nalaze svjetlucavi tragovi iz doba Crnojevića – razbacano kamenje od razrušenog vojnog utvrđenja, sa ostacima crkvice Sv. Đurđa (Sv. Georgija).

Za razliku od onog na Peraj brijegu, stari hrast koji je Petar Prvi zasadio nedaleko od ulaza u manastirski kompleks Stanjevići još uvijek prkosno odolijeva vremenu, munjama i gromovima, koji su Lovćenu muzika. Jedino ga je obuzeo i zarobio bršljan, koji, očigledno, isisava njegove životne sokove. Ukoliko se blagovremeno ne ukloni, navedena puzavica
može da ugrozi vitalnost ovog hrasta i doprinese sušenju pojedinih grana iz njegove krošnje. No, uprkos tome, on „kazuje“ svoju priču o Stanjevićima. Priču o njegovom osnivanju i važnim događajima koji su se ovdje desili. Stari hrast, nadalje, „pripovijeda“ kako je vladika
Danilo boravio u Stanjevićima sve do 1724. godine, kada je od novca koji je donio iz Rusije renovirao i osposobio Cetinjski manastir i tako se vratio u staru rezidenciju.

Za period od 46 godina vladavine Svetog Petra Cetinjskog, na Stanjevićima su se zbili, kako „svjedoči“ stari hrast na Podhrastiću, brojni znameniti događaji koji su obilježili njegovu epohu. Tako je Petar Prvi 1786. godine „pri ruševinama manastirske pojate i guvna […], vrativši se iz Rusije, prvi odnjivio korun (krtolu), za koji do tada nijesu znali Crnogorci ni Primorci, a od tada ne znaju za glad“.

Dvanaest godina nakon što je Petar Prvi zasadio prvi krompir u podlovćenskoj Crnoj Gori, u odajama manastira Stanjevići je, kako se „prisjeća“ stari hrast, na zemaljskom saboru održanom 1798. godine izglasan prvi zakonski akt u Crnoj Gori (Zakonik opšti crnogorski i brdski). Tim zakonskim dokumentom je, za ono vrijeme i tadašnje prilike, zaveden relevantni pravni poredak u ovoj, do tada, besudnoj zemlji. Na tom zemaljskom zasijedanju izabrano je i „Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog“ (poznato u narodu pod nazivom
„Kuluk“), kao centralni organ vlasti koji je brojao „pedeset činonačelnikov“. Time su postavljeni temelji za sazdanje moderne crnogorske pravne države, čime je trasiran put njenog
budućeg društvenog i pravnog razvoja. U mračnoj manastirskoj ćeliji Stanjevića Petar I Petrović je svojom rukom napisao tekst ovog prvog crnogorskog zakonika, koji je imao 16 članova. Njegovo donošenje je bio događaj od prvorazrednog značaja za Crnu Goru, koji je označio početak odlučne borbe protiv bezakonja, krvne osvete, pljačke i svakog drugog zla. U kvrgama i njedrima starog hrasta na Stanjevićima urezane su brojne poslanice koje je Petar Prvi ovdje sročio i odaslao ih zavađenim i zakrvljenim crnogorskim plemenima, bratstvima i pojedincima. „Ove svojevrsne poruke ili „freske na kamenu“, kako su slikovito nazvane, nalaze se gotovo u samoj ravni s najuzvišenijim moralnim normama i zakonima koje je iznjedrila cjelokupna ljudska civilizacija“.

Treći hrast Petra Prvog kod izvora Velika česma iznad Starih Viškovića je, odista, impozantnih dimenzija. Visok je oko 17 metara, dok se prečnik njegove široke i razgranate krošnje kreće, čak, i do 23 metra. Obim debla pri samom korjenovom vratu iznosi nevjerovatnih 10,80 metara. Na visini od jednog metra obim stabla je oko pet metara, a njegov
prečnik na toj visini iznosi oko 1,60 metara. Po svojim reprezentativnim dendrometrijskim vrijednostima ovaj, po mnogo čemu, fascinantni hrast je, svakako, jedan od najvećih na području budvanske opštine. Iz njegove aure isijavaju, takođe, brojne i zanimljive istorijske
priče. Jedna od tih priča „kaže“ da je Vladika Sveti, prilikom svojih šetnji, znao da se ispod ovog hrasta odmori i ugasi žeđ hladnom izvorskom vodom, usputno razmišljajući i praveći strategiju kako da odbrani slobodu otačestva, ne samo od Turaka, nego, isto tako, i od narastajuće francuske sile „kičeljivoga Napoleona, ljutoga gonitelja i neprijatelja svega roda čelovječeskoga“.

Stari hrast na Stanjevićima „podsjeća“ na brojne poruke Svetog Vladike koje su isklesane na ovom sivom i oskudnom, ali slobodarskom podlovćenskom kršu. Imajući u vidu njihovu gotovo mitsku snagu, aktuelnost i neprolaznost, vjerujem da će država zaštititi ove hrastove, a ovu lijepu priču pretočiti u dio bogate kulturne i turističke ponude opštine
Budva.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XIX): Crni ovan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

 

 

PRIČA O CRNOM OVNU S PLANINE VRŠANJ: Jednom od njeguških sela – Erakovići, pripadaju i katuni Gornji i Donji Vršanj. Ovi katuni su dobili ime po tome što se nalaze „iza vrha“. Kada je Austrougarska monarhija okupirala Crnu Goru 1916. godine, Krcun Matanov je sa svojom porodicom iz Erakovića preselio u njegušku planinu Vršanj kako bi bio dalje od austrougarskih vlasti i sukoba s njima. Sa sobom je poveo svoju stopanicu Ljubicu, sina Sveta i kćerku Mirunu. Imao je stado od 25 ovaca koje je poveo na ovaj katun. Iz straha za svoju porodicu, zbog ratnih okolnosti, gotovo da nije imao kontakta ni sa kim. Njegova slamom pokrivena kuća nalazila se u prostranom dolu zaklonjena u šumi, dok je vodu imao s dubenog ubla na prvom uzvišenju.

Januar mjesec se bližio kraju, a njemu su već od kraja decembra počele da se jagnje ovce. Austrougarska vojska je počela da radi brojne puteve i staze po Njegušima i Lovćenu kako bi izgradila strateški i vojno značajne tačke na kojima bi bila njihova utvrđenja. Jedan od tih puteva vodio je i k Vršanju. Krcun se plašio za svoju porodicu. Jedne večeri, dok su se ovce jagnjile, upali su austrougarski vojnici u štalu kod Krcuna tražeći da im se preda par ovaca za potrebe vojske koje će oni kasnije platiti. U tom momentu ovca koja se jagnjila dala je jagnje potpuno crne boje. Krcun je znao iz starih predanja i priča da to nije dobar znak. U narodu crni ovan značio je ili skoru smrt onoga ko bi ga vidio ili bi predstavljao đavola
koji odnosi duše u pakao. Vojnici su rekli da će ujutro doći da im preda dio ovaca i jagnjadi. Nemajući kud Krcun je to nevoljno prihvatio. Znajući da mladi crni ovan već s rogovima može donijeti nesreću, predao je austrijskoj vojsci dio ovaca i jagnjadi, među kojima i crno jagnje. O svemu što se desilo ispričao je svojoj stopanici Ljubici, govoreći da to nije dobar
znak, ali da je imao sreću da je mlado crno jagnje pogledalo vojnike, a ne njega. Ljubica je bila uplašena, znala je da crni ovan ne može donijeti nikome dobru sudbinu.

Austrougarska vojska je dio ovaca iskoristila za ishranu tokom gradnje puta, dok je mladog crnog ovna ostavila da vode brigu o njemu intendanti. Vrijeme je prolazilo, a izgradnja puta prema Vršanju je napredovala išavši ka krajnjim selima Ćeklića. Vojnici su bili pri kraju izgradnje ovog puta i odlučili su da za proslavu završetka radova zakolju crnog ovna i tako proslave uspješno završen inžinjerski posao. Bio je početak septembra, dan obasjan suncem i mirisom šumskog i ljekovitog bilja. Nedaleko odatle Krcun je čuvao omanji dio stada ispod same planine. Dan koji je bio toliko lijep počeo je da se oblači, jak vjetar i munje iz nebesa su parale nebo. Krcun se sa svojim stadom ubrzo sklonio u jednu od pećina. U tom trenutku, đe su boravili vojnici počeše munje i gromovi da udaraju, dan se pretvori u noć koja Krcuna obuze jezom koja se širila njegovim tijelom. To je trajalo par sati. Kada je sve stalo, Krcun se spuštio do mjesta đe su bili vojnici. Od vojnika nije bilo ni traga ni glasa. Na mjestu đe su bili gromovi i oluje, ostao je od glatkog kamena crni polukrug koji je ličio na glavu ovna s rogovima. Upravo na tom mjestu su i udarali gromovi. Austrougarska
vojska je vršila potragu za svojim vojnicima proglasivši ih dezerterima. Nikad nije otkriveno što se desilo s njima.

Krcun je duboko u sebi znao da je crni ovan lik demona koji je odveo vojnike u ad. Nedugo zatim je i Austrougarska doživjela slom. Krcun je dobro znao da im je sudbina bila ispisana već one noći kada su upali u njegovu štalu i kada ih je pogledalo crno jagnje. I dan-danas na kraju puta u planini Vršanj stoji polukrug koji podsjeća na glavu ovna s rogovima.

VILA PLANINKA I MAGIJSKE MOĆI BILJKE RASKOVNIK: Kult vila jedan je od najljepših i najviše sačuvanih na prostorima Lovćena i njegove podgorine. Brojni stanovnici podlovćenskih sela su čuvali u usmenom predanju vile. Vila Planinka je vila koja ima vijenac cvijeća upleten u kosi. Nosi dugu haljinu i ponekad drži u ruci štap koji joj služi za hodanje. Ima moć preobražavanja pa se često pretvori u           kozu kako bi lakše prolazila strmim djelovima Lovćena, Štirovnika, Babljaka, Huma, Osmogrka, Mravljanika, Tatinca, Trešteničkog vrha i brojnih drugih planinskih vrhova. O njoj se zna da zna sve tajne biljaka ovih planina i da snagom bilja liječi druge. S njom su se najviše susretali stari, bolesni i nemoćni kojima je priskakala u pomoć. Njen simbol je bijela koza kao znak čistoće i trajnosti postojanja na ljutom kršu.

U Veljim Zalazima je živio Mojaš Mrdeljin Zalaški. Njegova porodica je bila generacijama jedna od imućnijih. Vještina u trgovini između njeguških sela i bokokotorskih trgovaca donijela mu je lijep imetak, ali i ime i poštovanje među jednima i drugima. Poslije šest šćeri dobio je sina na sami dan najvećeg hrišćanskog praznika Božića. Dobio je sina kome je dao ime Božina da ga sačuva od svih božanskih i zemaljskih sila. Vrijeme je prolazilo, mali Božina je rastao. No, jednog popodneva Božina se naglo razboli i pade u postelju. Njegove sestre su brinule za brata, Mojaš je otišao kod brojnih medikusa u Kotoru, pokušao je s ljekovitim travama, ali njegovom sinu nije bilo bolje, on je jednostavno kopnio na oči. Jedna
od najstarijih mještanki Veljih Zalaza posavjetova Mojaša da bi malenog Božinu spasile samo ljekovite trave koje vila Planinka zna. Mojaš se molio da mu se vila makar u snu pojavi i da mu da neku nagovijest da mu spasi sina. Te večeri je Mojaš kasno zaspao, bila je noć punog mjeseca, mučili su ga snovi. Najmlađa ćerka, Gorde, se probudila, čula je da je neko doziva. Dok su svi spavali, ona je izašla ispred vrata njihove kuće. Nije se čuo lavež pasa, ni zavijanje vukova, bila je smrtna tišina. Gorde nije znala da li sanja ili je sve to stvarnost. Sva u bijelom pojavila se vila Planinka i pokazala je rukom da krene prema njoj. Gorde je krenula za njom. U jednom trenutku našle su se na padinama Štirovnika. Vila Planinka joj
je pokazala mjesto s kog su iščupali korijen ljekovite trave koji je ličio na figuru čovjeka. To je bila mitska trava raskovnik. Vila Planinka joj je šapatom rekla da ovu biljku mogu pronaći samo oni čistog srca, i to samo u jednoj noći kada paprati cvjetaju pod punim mjesecom.
Rekla joj je da o biljci ne govori nikome, inače će izgubiti ljekovitu moć.

Kada je Gorde donijela raskovnik u kuću, tek se počela buditi zora. Pored postelje je stojao Mojaš i u čudu je gledao. Gorde je rekla da od dijela biljke skuvaju čaj koji će dati Božini, a da drugi dio biljke drže pored uzglavlja Božine i da je više ništa ne pitaju. Prošlo je nekoliko večeri,
a u maglenim noćima vila Planinka se vila oko njihovog doma. Gorde je znala da je ona tu, ali da ne smije ni riječ reći. Kada se poslije par dana Božina oporavio i ojačao, Mojaš je molio Gordu da mu pokaže ljekovitu travu i gdje je otkrila. Gorde je rekla da tu biljku mogu pronaći samo
oni čistog srca. Legenda dalje kaže da dugo poslije toga nijesu vidjeli vilu Planinku, a da je Gorde tajnu o ljekovitoj biljci ispričala neposredno pred sami kraj života. Vila Planinka i dan-danas čuva ljekovite biljke i tajne njihovih magijskih moći na padinama Lovćena samo za one čistog srca, a mistična magija raskovnika sa Štirovnika i danas mami mnoge istraživače i avanturiste.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XVIII): Svatovska trpeza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

 

PRIČA O SVATOVSKOJ TRPEZI: Svatovska trpeza je toponim koji se nalazi u reonu sela njeguškog podvršja, Podi. Priča o nastanku ovog toponima predstavlja zanimljivu istorijsku priču protkanu narodnim običajima i vjerovanjima. Miračkim putevima i Pođanskim stranama su išli mnogobrojni trgovci, putnici, pastiri koji su putovali sa udaljenih lovćenskih katuna ka Kotoru, Tivtu, Budvi, ali i iz sela Gornjeg i Donjeg Grblja koji su putovali k Cetinju. Kako su sela i katuni njeguškog podvršja bili mjesta na kojima se živjelo, boravilo, pa ponekad čak i konačilo, sklopljena su brojna prijateljstva, kumstva i brakovi. Jedna veoma interesantna priča vezana je za Markišu Perkova. Markiša je kao mlad čovjek puno radio, stvarao, trgovao, uzimao u zakup dolove i pašnjake. Stvorio je veoma lijepi imetak i na Dolovima podigao
sebi poveću kuću i katun s čijeg se uzvišenja pogled pružao na Jadransko more. Markiša je imao u životu sve osim talije (sreće) da upozna svoju životnu saputnicu. No, kako su u tim vremenima ljudi bili mnogo humaniji, odluče da za njega isprose viđenu, vrijednu i lijepu đevojku Veliku iz bratstva Mršulja iz Grblja. Pođu na dogovor viđeniji Njeguši. Nakon lijepog gostoprimstva i razgovora saopšte njenom ocu razlog svog dolaska. Otac pozove svoju kćerku Veliku i saopšti joj razlog njihove posjete, a Njegušima reče da će odgovor dati kroz neđelju dana, uoči samog Đurđevdana. Tako je i bilo. Kada su ponovo došli, triput ih
Velikine sestre i majka počastiše vinom. Po starom običaju starješina prosaca nudi đevojci čašu vina. Kako je Velika primila čašu vina, to je značilo da je njeni „daju“ i da je spremna za udaju.

Poslije nekog vremena dođoše svatovi i mladoženja. Nakon „ženske svadbe“ svatovi i mlada na konjima krenuše prema katunu Dolovi. Poslije nekog vremena, kod jednog velikog kamena uz Pođanske strane, Markiša zamoli da svi malo odmore i predahnu i da prostru bijeli čaršav na kome će poslužiti po čašu crnog vina i po komad domaće pog za dug i srećan život mladenaca. Kada su svi sjeli da predahnu uz čašu vina i dok su držali komad pogače, Markiša se obrati Veliki:

„Dobro pogledaj svoj Grbalj, a sada dobro pogledaj vrhove Štirovnika, to ti je da znaš đe si bila i đe ideš i da nas na tom putu i u životu prati svaka sreća i da nikada ne zaboravimo da čuvamo ono što nas vezuje.“

Tako je i bilo, Velika je rodila pet sinova i dvije šćeri. Oboje su dočekali duboku starost i živjeli u sreći i blagostanju. No, mnogi Njeguši, Katunjani i Grbljani bez obzira da li su koga ženili ili udavali s ovih prostora ili čak i iz najudaljenijih sela Katunske nahije ili Grblja, a da su išli pođanskim ili miračkim putevima su stajali na ovo mjesto čuvši priču o Markiši Perkovu pa bi za sreću i napredak mladenaca na tom istom mjestu ručali i dizali zdravice. Od tada taj predio dobi ime Svatovska trpeza da svjedoči o lijepoj riječi i običajima koji su, nažalost, danas iščezli, ali i o ljudima i ljudskoj riječi koja je bila čvršća od kamena
sa Lovćena i Štirovnika.

LEGENDA O NASTANKU IZVORA SOKO: Katun Pavlov krst predstavlja jedan od starijih katuna na području NP „Lovćen“. Njegova ljepota se ogleda u mnogobrojnim stijenama i planinama koje ga okružuju i čine njegovu nestvarnu ljepotu. Malene vrtače, obrasle stablima bukove šume, bilesu vjekovima izvor života, a okolni pašnjački kamenjari davali su dobru ispašu za manja stada ovaca. Pored samog katuna vodio je i vodi stari karavanski put od Koložunja preko Majstora i Majstorice, Probioskog dola, Karana krša i Borovika prema Cetinju. Tim putem su
išli brojni trgovci, mještani, putnici. Jedina izvorska voda kojom bi se krijepili tokom dugih ljetnjih mjeseci na tom putu bila je Dobra voda na Koložunju.

Mještani katuna Pavlov krst su oskudijevali u pitkim vodama pa su svoja stada morali voditi na druge vode i ublove po dogovoru koji se morao poštovati. Legenda kaže da su vile, koje su boravile na Vilinim pločama, znale da tokom ljetnjih noći sjede na stijenama i posmatraju katun Pavlov krst, ali i nebeski svod koji je bio prošaran zvjezdanim putevima.
Da bi se tokom noći osvježile i okupale na tim stijenama su, snagom svojih moći, otvarale omanji izvor koji bi pred samu zoru zatvarale, čuvajući ga tako samo za sebe. Ako bi izvor obasjao prvi zrak jutarnjeg sunca, vile ga više ne bi mogle zatvoriti. Mjesec avgust je bio s posebno visokim temperaturama tako da su i noći bile vruće. Svakog jutra u samu zoru čulo se pištanje sokolova koji su kružili oko katuna Pavlov krst tražeći makar malo vode u obližnjim kamenicama i kamenjaru. Vode nije bilo ni za lijek. Legenda kaže da su sokolovi jedne večeri našli svoj počinak upravo na stijenama đe su vile boravile i posmatrale sami
katun. Te večeri vile su opet otvorile izvor da se u njemu okrijepe i okupaju svoje duge plave kose. Igra vila trajala je do pred samu zoru. Kada su vile stale da očešljaju svoje duge kose pred svitanje, sunce samo što nije bilo izgrijalo, jedno glasno pištanje sokolova je uznemirilo vile, okrenule su se prema sokolovima koji su bili u blizini njih. Utoliko prvi zrak sunca obasja vile i vile u trenu nestadoše. Izvor nastavi da teče, sokolovi slećeše na izvor i napiše se hladne vode. Legenda dalje kaže da su pastiri stalno gledali da na istom mjestu sokolovi slijeću oko podneva. Najstarijem pastiru s ovog katuna – Ivu sve je to bilo neobično. Kada je svoje stado u vrijeme najveće žege sklonio u obližnje plandište, odlučio je da se pažljivo popne na stijenu đe su sokolovi slijetali. Kada se uspeo, otkrio je maleni izvor. Zajedno s drugim mještanima izvor je usmjerio da teče niže prema kamenjaru. Tu su od kamena sazidali malenu kaptažu i uredili izvor davši mu naziv Soko.

Izvor je tekao punom snagom sve do razornog zemljotresa 1979. godine, a nakon njega izgubila se jaka „žica“. No, legenda kaže da su vile vjekovima čekale da ga ponovo vrate u središte zemlje jer samo njima pripada.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo