Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

Privilegija je imati pristup u više jezika. Ne svojom zaslugom, i ja sam rano naučila jezike, što je u djetinjstvu lakše. Što smo više u stranim jezicima, sve ih više i lakše učimo. Djeca mogu bez traume naučiti i govoriti više jezika, jer svaki služi drukčijoj društvenoj svrsi i obraća se različitom krugu. Jezici vuku jedan drugoga i proizvode u čovjeku ljubav i radoznalost za jezike. Ja sam imala sreću da sam se opismenjavala ne u jednom jeziku i kodu i ne u jedno jedino vrijeme, već u više navrata i idioma. Opismenila sam se prvo kod kuće prije škole, kad su mi roditelji nabavili čitanke na našem jeziku na latinici i ćirilici. Ubrzo zatim su mi nabavili i dobre stripove – danas je to u Francuskoj cijenjena literatura katkada čak visokog ranga, i posebna umjetnost. Zatim sam se opismenila u francuskoj osnovnoj školi ali u Njemačkoj, pa sam francuski dobro naučila, a njemački pasivno. Moj je glavni ,,strani” jezik u odnosu na glavni, školski francuski, tada bio ,,naški”, na francuskom zvan serbocroate. Sve zavisi o tome s kojeg se mjesta (svjesnog ili nesvjesnog, našeg i/ili tuđeg) jezik čuje, imenuje i dakle percipira i raspoređuje u naš svijet. Jezik ne može o sebi samome govoriti smireno i neutralno, zbog jednog sakrivenog elementa njegove prirode, a to je njegova vezanost za područje moći pa i vlasti. To je kao okultiranost iskonske scene u psihoanalizi i u budizmu, gdje nam naše padanje u svijet zaklanja viđenje (i uviđanje) onoga što nas je tu dovelo, a to je blizak susret majke i oca kojemu nismo prisustvovali. S francuskim u tom pogledu nije bolje nego s naškim. Podrazumijevajući apsolutno prvenstvo i superiornost francuskog koje i ne treba dokazivati (što uostalom svaki jezik o sebi misli, ništa originalno dakle), moj nas je učitelj Monsieur Benoist ipak naučio nekoliko osnovnih jezičkih činjenica i postupaka dobrog pisanja, koji su mi korisni do danas u svim jezicima. U to vrijeme se još u francuskoj školi moglo naučiti pisanje i pravopis.

Moje je drugo opismenjavanje bilo na našem jeziku u osmoljeci a zatim gimnaziji u Beogradu. Jezik škole i reda tu je bio srpski ili hrvatski, uskoro nazvan srpskohrvatskim ili hrvatskosprpskim (na francuskom postoji samo prvi oblik). Prekomplicirano, i prije svega predugo. Školske smo zadaće pisali jedamput na latinici i jedamput na ćirilici, što meni nije bilo teško. Mnogo kasnije ću se čuditi tome da neki u Srbiji i neki u Hrvatskoj smatraju da im treba baš samo jedno jedino pismo, a drugo da im smeta, bez obzira na osiromašenje u jeziku koje predstavlja takav stav. Smatralo se pozitivnim naučiti engleski, a ne samo ne učiti, nego čak i ne morati čuti ni čitati mrski jezik prvih susjeda ili sugrađana. Time se pogubila historijska dubina kao i mogućnosti i bogatstvo jezika, premda se radi o procesu gdje se inače svaki normalan jezik hrani drugim jezicima, kao što se živo hrani živim. U tome se naš skučeni i sužavajući jezički horizont nije razlikovao od sličnog u francuskom jeziku. Moje naredno opismenjavanje, poslije gimnazije, obavljeno je u Zagrebu, gdje sam došla na studije. Uskoro će se opismenjavanje nastaviti kroz objavljivanje, rad sa lektorima i izdavačima. Tada sam u pisanju sa školskog ekavskog prešla na javni ijekavski. Kao što sa Francuzima govorim francuski a sa Škotima engleski, tako i dan danas mogu sa prijateljima iz Srbije govoriti ekavsku varijantu zajedničkog jezika. Ali pišem svoju, ijekavskog štokavskog.

Kad sam se nastanila u Francuskoj u svojoj 45-oj godini, već sam odavno objavljivala na našem jeziku, a znala sam francuski, uglavnom sa rječnikom svojstvenim mlađoj dobi, koji sam onda dalje usavršavala sa prijateljima, studentima, čitanjem i u svakodnevnom životu. Znanje svakog jezika se stalno nadorgađuje. Ali premda glatko pišem i govorim svoje strane jezike (među kojima je sada i naš, jer još nisam ustanovila koja je to differentia specifica između materinjeg i ne-maternjeg, budući da oba jednako fatalno udaljavaju od rođenja i iskona), ne smatram se dvojezičnom ni višejezičnom, ne mislim ni da sam u pukoj diglosiji. Više mi se čini da živim u nekoj neproblematičnoj pluri-heteroglosiji i to bez obzira na kom jeziku pišem, što je drukčija ekonomija drugosti i stranjskosti. Heteroglosija nema nužne veze s egzilom, potčinjenošću ili kolonijalnošću, mada se u pojedinim slučajevima ovi mogu ukrstiti, i mada je katkada viđena kao zloupotreba povjerenja i vjerolomstvo u odnosu na nacionalni jezik kao obavezu a za koji se pretpostavlja da je i maternji (što ne mora biti) i još da nam je prirodan. Didier Coste o tome kaže: “Ona [heteroglosija] je često osuđivana od strane nativističke kritike kao izdaja vlastite ‘prirodne’, rodne (native) kulture i ‘materinjeg jezika’, kao gajenje samo-egzotiziranja koje je u dosluhu sa otpornim imperijalističkim orijentalizmom, a represivno je interpretirana kao višestruko devijantna metaforijska seksualnost koja uključuje egzibiciju, voajerizam i prostituciju”.

Po mom se iskustvu može biti u heteroglosiji i pišući i govoreći prvim jezikom stečenim rođenjem. Ovo, opet može – ali ne mora – biti proces, a može biti i stvar tek ličnog osjećaja. Jezika kao i seksualnosti (sve u množini) ima koliko, ili više, nego ljudi na zemlji. Edouard Glissant će o tome: ,,Pristalica sam multilingvizma u pisanju; jezik kojim pišemo druži se sa svim ostalima. To znači da pišem u prisustvu svih ostalih jezika u svijetu. Kad pišem, čujem sve te jezike jednostavno po afinitetu, uključujući one koje ne razumijem. […] To je nova činjenica savremene književnosti, današnjeg senzibiliteta […]. Nije to neki galimatijas, nego duboko prisustvo, možda prikriveno, tih jezika u vašem”. U heteroglosiji sam (korišćenju tuđih jezika) o kojoj govorim, čak i kad sam unutar jednog te istog pa i ,,vlastitog” jezika, bilo da pišem/govorim francuski ili naški. Nisam više od drugih živjela u lingvističkom egzilu, bar ne više negoli što je egzil u jeziku i iz jezika, i izgon tout court svakome na više načina u životu zadat gdjegod da se nalazi, a da nije koban (mada može i to biti, i te kako). Osloboditi se zadatog jezika može spisateljici, piscu ili naprosto govorniku otvoriti neslućene (jezičke, književne i ostale) slobode, propustivši nju ili njega u nekonformističke prostore u kojima nije očekivan a i time joj dati jedinstvenu šansu. Ovo je pogotovo značajno, mada ne i novo, u današnjoj globalizaciji. U srednjevjekovnoj ograničenijoj globalizaciji, na primjer, takva je šansa čučala u latinskom jeziku koji je nadilazio vernakular i koji gotovo nikome više nije bio materinji. Na daleko širem planu, danas je tu ulogu preuzeo engleski, a u kineskom je svijetu mandarin (s originalnom formulom koja leži u pismu) u odnosu na govorne i materinje jezike oduvijek igrao takvu ulogu izlaska iz lokalnog lonca i otvaranja prema svijetu. Dekontekstualizacija pisanja teksta, u odnosu na kulturu i porijeklo autora, kao i njihova rekontekstualizacija unutar druge (makar i srodne) ovakve ili onakve kulture ili jezika, nije nešto što se može olako odbaciti, naprotiv. One, kroz prelaženje kulturnih i političkih granica koje lingvistička policija ne može obuzdati (kao što se ni migracije na sreću ne mogu zaustaviti), stvaraju nove kontekste smisla, nove podtekste kultura koji se ukrštaju takvom polinizacijom, i daju priliku da se odustane od određivanja porijekla određenog autora, kao i priliku da se njega ili njegovo navodno porijeklo provincijalizira, tako ,,da se ‘nacionalne’ književnosti tretiraju kao književni žanrovi, prinude ili načini koje današnji globalni pisci i čitaoci slobodno koriste i modificiraju kako hoće […].” Didier Coste, čiji je ovo bio citat, smatra da je potrebno prihvatiti alternativne, konkurentne i ukrštene kontekstualizacije djela.

(Nastaviće se)

Komentari

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

Materinji je jezik rizičan i često destruktivan fantazam. Ali ne jezik kao takav, već iluzija materinje ,,zaštitne” čahure koja nas radikalno odvaja od izvanjskosti i drugosti. Još više nego ,,materinji”, to čini nacionalan jezik koji upućuje na jezičnu ,,čistotu” i pretpostavlja prirodno posjedovanje jezika. Kao i materinji, i nacionalni je idiom duh u onom smislu u kojem je palanka duh u Konstantinovića i duh ili spectre ili fantazam kod Derride, tj. nešto žuđeno a nedostižno. Politički ,,teoretičari jezika” nacionalni jezik uvijek opterećuju ne samo sa purističkom naredbom, nego još i sa  ,,priznanjem iskonskog grijeha u jeziku” koje se iziskuje od ,,nelegitimnog” govornika. Ovog određuje sama jezička policija, npr. Francuske akademija, škola ili lektorska služba u svojoj božanskoj presudi. Ta ,,iskonska greška ili grijeh” međutim nije u optuženom govorniku nego se nalazi u nametnutom okrnjenom monojeziku, jednojeziku (monolangue). Tako monolingvalno ljudsko biće govori spektralnim jezikom koji mu je uskraćen i koji nema prvobitnog izdanja (za što je kuđeno), pa je bačeno preko i mimo jezika samog direktno u navodno apsolutan prevod iz tog nedostajućeg jezičkog iskona. A apsolutan je prevod naravno totalitarizam, taj totalitarizam (koji se ne zadržava tek na jezičnoj dimenziji nego može ići i dalje) koji mu je uskraćivanjem jezika bez zadatog modela nuđen i nametan.

Derrida pokazuje da se politički a normativan teoretičar jezika nalazi u nama samima, i autokritički piše o vlastitim kontradikcijama u tom pogledu kad govori o usađenosti poriva za jezičkom čistotom u njegovom kolonijalnom francuskom, ideji s kojom se sam nije slagao ali ju je pronosio, pritom je ne smatrajući etičkom, političkom ni društvenom. Takav poriv ne zadaje unaprijed formu ni formulu, rječnik ni izraz, ne nalaže ovaj ili onaj stil. Ništa se unaprijed ne može reći o čistoti jezika pa ovu niko ne može ni propisati, iz čega autor zaključuje da je jezik sav okrenut prema budućnosti a ne prema prošlosti, prema tobožnjoj autentičnosti sigurnog ,,ispravnog” jezika. Ovo govori o nasljedstvu i posljednoj volji jezika samog kojeg on, kao autor, nastoji izbaciti iz njegovih gongova, izvrnuti, ,,faire qu'elle [la langue] n'en revienne pas”. Ovo Derridino lociranje jezika i njegovog nasljeđa u budućnost obrće jezičku politiku od konzervativne ili, još gore, reakcionarne, u kreativno-progresivnu.

Knjiga Politike prevođenja sakupila je dio mojih tekstova na francuskom na temu prevoda. Pogovor koji ovdje dodajem dolazi dugo nakon što su objavljena pojedina poglavlja. Prevođenje u knjizi uzimam u širem smislu, ne samo jezičkom nego metaforijskom, a razumijem ga politički i transkulturalno. Veliki je izazov za mene da knjiga izlazi kao prevod iz jednog u drugi od mojih jezika, i to prevod koji nije iz moje ruke mada sam mu nešto pridonijela. Uskočila sam u rad na ovom prevodu na dva osnovna plana: na filozofskom, kako bih zadržala svoju misaonu koherenciju; i, također u brizi za vlastitu smisaonu i jezičnu dosljednost, na ravni prevođenja na jednu od novih varijanti našeg jezika koja mi nije bliska. U prevođenju smo dakle imale dva osnovna problema: jedan je upravo hrvatski jezik, a drugi je filozofija. Za prevoditeljicu je ovo drugo bilo lična poteškoć jer nije mogla unaprijed znati moje filozofske i političke stavove, kao pretpostavku da se tekst razumije, a za mene ono prvo. Intervenirala sam na obje razine. Pritom primjećujem da naš jezik, u kojemu je iskaz “nema problema” poslovičan, nema domaćeg termina za riječ ,,problem”, što znači da ga u principu negira i uzvodno od tog iskaza. Ja sam iz našeg jezika otišla i prestala na njemu objavljivati pred više od trideset godina. On se u međuvremenu fragmentirao na nekoliko varijanti i više ili manje tvrdih standardizacija. Ova posljednja hrvatska verzija meni zbog pauze od tri decenije zvuči usiljeno, neprirodno i neestetski, ali ne sporim da je zaživjela. Ja sam dakle ostala pri svojoj, koja je pomirljiva mid-Yugoslav varijanta na bazi hrvatskog. Premda vidim da je u Hrvatskoj standardizacija detaljno razrađena i prihvaćena u javnosti, i o njoj sam dobro informirana, jedini doslovno sprovođen kriterij koji u njoj razabirem (bez obzira na brojne precizne jezikoslovne stručne radove) jest briga da se razlikuje od srpskog. Pritom se u njoj potkradaju smiješne greške nastale iz popularne percepcije o porijeklu ili etimologiji nekog izraza, a za svaki se slučaj izmišlja kad se ne nalazi ,,hrvatski” ekvivalent.

Ovdje ću odmah ponovo navesti Radomira Konstantinovića à propos opsesije jezikom u palankama kakve su naše, kao i sve druge: ,,Nalog za znanjem svoga jezika javlja se ovde kao nalog za znanjem svog plemena, kad je ovo znanje neka vrsta muzeja (rodovskog) u kome radost pruža, otkrivanjem poznatog, neprestano samodokazivanje kroz ovo ushićenje kojim je propraćeno svako prepoznavanje onoga što se već znalo i što se, tako, utvrđuje u sebi samom kao nešto neuništivo, večno pra-roditeljsko“.

Zašto pišem na francuskom i na engleskom. Na francuskom pišem zato što sam u francuski uronjena, imala sam ili imam studente i posao na francuskom, živim francuski život. U knjizi sam objasnila razliku odnosa, unutar globalizacije, između francuskog i engleskog, na kojem također pišem, ali iz drugih razloga ili u drugim prilikama. Na engleskom pišem i služim se njime kada se obraćam ne-francuskoj publici, kada radim za izdanja na engleskom jeziku i kada predajem u zemljama gdje se francuski ne razumije, jer je on danas sveden tek na jedan lokalni mada još uvijek i kolonijalan jezik. Francuska nacionalna kultura ne podnosi globaliziranu hegemoniju engleskog, i rado bi je zamijenila davno izgubljenom svjetskom diplomatskom hegemonijom francuskog. Slično, ni mnogi kolonizirani narodi ili nacionalne kulture u otporu prema hegemoniji SAD, a naročito u latinskoj Americi, ne podnose engleski, što se može razumjeti. Oni koji bi trebali ponajmanje da ga podnose, kao što su stanovnici bivših britanskih kolonija gdje je engleski nametan kao elitan i hegemonijski jezik, i gdje obrazovane elite još pišu i govore engleski, izradili su danas sebi razloge da ga ipak usvoje bez predrasuda. Tako Indijci engleski, koji je i njima porijeklom kolonijalan jezik protiv nametanja kojeg su se u prošlosti borili, i koji je na planu međunarodne jezičke politike izvor brojnih nepravni među indijskim jezicima (među kojima je sada i on), danas nazivaju engleski naprosto internacionalnim jezikom koji im daje pristup svim drugim jezicima. On im otvara globalizaciju – dakako uključivo sa svim njenim politički zastrašujućim stranama – ali i s tom prednošću otvorenosti cijelom svijetu koja bez engleskog danas ne bi bila moguća. Što ne znači da neće sutra biti moguća na osnovu kineskog ili nekog drugog jezika.

Francuski je do početka dvadesetog stoljeća još bio svjetski jezik, govorio se na dvorovima i u diplomaciji, ali danas to više nije i u ovom ga je kao i u mnogo čemu, zamijenio hegemonijski engleski. Reakcija je francuskog jezika i francuske Akademije bila još veće lingvističko zatvaranje prema drugim jezicima, što je za njega u pogledu ciljanog širenja francuskog utjecaja i kulture bilo i ostalo pogubno, i što ga je ograničilo na državno sponzoriranu – ograničenu i administrativnu – frankofoniju. Notorna je činjenica da se u Francuskoj veoma teško uče strani jezici (a pogotovo omraženi engleski koji se vezuje za SAD i imperijalizam), što je dio kulturne zatvorenosti koju vlasti nastoje nadići putem pretpostavljenog francuskog univerzalizma. Srećom, mlađe generacije su same došle na ideju da uče i nauče strane jezike, pa i engleski, tako da je situacija danas manje provincijalna nego kad sam ja prije tridesetak godina došla kao profesor u Francusku. Već sam prvog dana na univerzitetu uočila u tom pogledu razliku između mojih zagrebačkih i mojih pariskih studenata, čak i najboljih: ovim posljednjima se nije moglo dati literatura na stranim jezicima. U amfiteatru je prvo nastao muk, a zatim žamor i smijeh kad sam im izdiktirala nekoliko naslova na stranim jezicima, uključujući engleskom. To im je bilo van domašaja. Ali s mojim zagrebačkim studentima, pa i s mojom generacijom kad smo bili studenti, bilo je drukčije: na filozofskom smo fakultetu dobivali obaveznu literaturu na našem i na stranim jezicima, i morali smo se snaći da bar ponešto pročitamo kako znamo. U Francuskoj ne postoji svijest da se jezici prožimaju, međusobno (p)održavaju i obogaćuju. Naišla sam dakle u Francuskoj na daleko veću jezičku zatvorenost nego što je kod nas, tada još u Jugoslaviji, postojala. Gdje smo također dobivali i propisivali studentima izdanja knjiga iz drugih republika (pretežno iz zajedničkog jezika), mada sigurno nedovoljno. U tome smo bili napredniji nego Francuzi sa svojim jezikom standardiziranim kontroliranim i propisivanim od konzervativne Akademije, i zatvorenim.

(Nastaviće se)

Komentari

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

Ovo je tekst razmišljanja o prevođenju jedne knjige o prevođenju, o prevedenim autorima i prevoditeljicama. Kada mi je izdavač Seid Serdarević, uz sugestiju i podršku Igora Štiksa, predložio da se ova moja knjiga prevede, ja se, naivno, nisam odmah dosjetila jadu – da će to implicirati da i ja budem prevedena i da radim na samom prevođenju, premda sam to mogla pretpostaviti. Nisam nikad htjela ni mogla sama sebe prevoditi, a i dalje to ne želim. Niti sam razmišljala o svim komplikacijama procesa i teorijskim implikacijama koje će mi se nametnuti (u ovom pogovoru) kao nešto o čemu ne mogu izbjeći da se izjasnim, i što ovdje moram produbiti, a što su kulise svakog procesa prevođenja, u smislu translation i u smislu traduction, dakle prevođenja i pre – vođenja, tj. pomjeranja, prebacivanja, pomicanja. Od prevođenja niko nije ostao – neću da kažem – živ – nego niko nije ostao isti. Ne treba ga mistificirati, ali prevođenje je metamorfoza, proces transformacije ne samo teksta, nego i autorice, tj. subjekta. Kao i prevoditeljice. A  čitateljica je i do sada iz knjige mogla zaključiti da ja pristajem ne samo da budem prevedena uprkos kulturnom riziku u njemu sadržanom (što je i njegova politička dimenzija), uprkos nekonkluzivnosti i privremenosti svakog prevoda, nego i na izvjesnu trans-subjektivaciju pa možda i desubjektivaciju. Prevod nas protjeruje kroz drugu prizmu u kojoj uvijek ima nepredviđenog. To je dobro u principu, iako opasno u konkretnome. Boris Buden kaže o tome: ,,Prevod je ponavljanje koje proizvodi razlike kako u prevedenom tako i u takozvanom originalu. ” Osim što mislim da nije puko ponavljanje, slažem se s takvim opisom.

Premda prevoditeljica dolazi ,,poslije” autora/autorice, i ona propušta tekst kroz sebe i svoj osjećaj za jezik, kao i kroz standardizaciju jezika koju je prihvatila (ili kojoj se opire, ovisno o slučaju). Tako je i ona na neki način koautor prevedenog štiva, a naročito u slučaju kao što je ovaj, gdje je silom prilika došlo do saradnje autorice i prevoditeljice. Taj prevod više nije samo prevod s francuskog originala na hrvatski, nego je i iz jedne životne dobi (autorice) u drugu, kao i iz jednog historijskog i političkog vremena u drugo. K tome se u procesu prevođenja javlja jedna neuračunata ali neizbježna vremenska ,,difrakcija”, kao ona iz kaleidoskopa u kojem se jedna slika fragmentira i razuđuje u niz drugih, nekontroliranih.

Ovu je knjigu prevela Milena Ostojić najbolje što je mogla s francuskog originala na hrvatski kako je danas standardiziran, a koji nije moj lični jezik već i zato što, mimo standardizacije koja me ne obavezuje, svaki tekst pronosi i individualnost pisca, njegovu jezičku historiju i njegovo ili njeno lično normiranje idioma. I zato što već dugo ne živim i ne pišem na našem jeziku u bilo kojoj varijanti. Bilo mi je zanimljivo i obogaćujuće da sa Milenom radim na svom tekstu koji je postao i njen. Vjerojatno smo uzajamno nešto naučile. U naš rad i poteškoće koje su se Mileni nametnule umiješao se ne samo moj pomaknut odnos prema našem jeziku, nego i prema francuskom. Radile smo dugo i beskrajno sporo zbog kompleksnosti i pluralnosti naših jezičkih konteksta, težine štiva i mnoštva referenci. Pošto sam i sama u životu dosta prevodila s više jezika, a i pisala na drugim jezicima nego što je naš, glatko priznajem da je najteža situacija onih prevodilaca koji moraju svoj uradak dati na verifikaciju autoru koji poznaje ne samo svoje djelo i navode, već i jezik na koji se prevodi, i u koji intervenira. To je Milena izdržala herojski. Sa mnom, ona je imala posla s autoricom koja živi i radi u heteroglosiji, i više gotovo ne piše (osim ličnih javki) na najrasprostranjenijem zajedničkom jeziku historijski postjugoslavenskog prostora.

Svaki je prevod neka vrsta kompromisa, ili bi tako trebalo biti, zbog toga što su konotacije, konteksti i političke implikacije različitih jezikâ i individualnih svjetonazora i same različite. Primjedbe koje ovdje slijede, ne odnose se na jezik Milene Ostojić u ovoj knjizi, nego na problematiku jezika i prevođenja u širem smislu, i u odnosu na naš mali jezik. Inače odmah se izjašnjavam pristalicom zajedničkog jezika uz puno poštovanje svih njegovih varijanti. Nasilne i prebrze državne standardizacije jezika a bez dugotrajne procesualne standardizacije kroz pisanje, govor, razmjenu i uzajamno čitanje, njihovo neprirodno razdvajanje, povratak u monolingvizam, smatram povijesnim nazadovanjem i katastrofom jednog jezika. Ona se može izbjeći ili nadići. Standardizacija jezika od strane države i njenih institucija nasilan je proces koji služi programu izgradnje države i nacije (nation-building), i koji se onda nameće cijelom narodu.

Vrlo brzo nakon mog doseljenja u Francusku ustanovila sam da prema standardnom francuskom, propisanom od Akademije, imam sličan odnos otpora kao što sam ga imala i imam i prema našem jeziku kako u Jugoslaviji, tako i sada u zemljama nevoljkim nasljednicama. I rekonstruirala sam unazad, otkako sam se opismenila, da sam taj otpor uvijek imala upravo zato što sam živjela u nekoliko jezika i jezičnih varijanti jednog od njih uz sve ostale, uvijek odstupajući od norme. Srodni jezici kakvi su naši uvijek su se uzajamno dopunjavali – čak i najviše baš kad su htjeli da se razlikuju, i čak su se određivali jedan u odnosu na drugoga. Jezici nisu nepromočive jedinice, unités étanches. Ponašaju se više kao tekućine i prožimaju se. Ta je relacija među različitim idiomima u jugoslavenskom prostoru nekad bila inkluzivna, a ne ekskluzivna kao danas, što je jeziku davalo supstancije za upotpunjavanje i dograđivanje, tj. za kreativnost. Čak i daleki jezici mogu nam se dopunjavati. Ne treba se lišavati dobrodošlih ponuda iz drugih konteksta i čak drugih jezika.

Sve je uvijek ,,neprevodivo” zbog konteksta koji su nesumjerljivi, i konotacija pojmova i kulturnih konteksta koji divergiraju, ali ipak se mora prevoditi i prevodi se stalno. Nužnost i čak neizbježnost prevođenja (koja nije potrebna unutar ,,zajedničkih jezika” kada jedni druge čitamo i s njima općimo), međutim, ne garantira kvalitetu prevoda, kao što ni autorsko pisanje nije garancija dobre literature.

Jezik nije ničije vlasništvo, mada je ustrajno svojatan, bilo od vlasti ili vladajuće ideologije (standardni jezik), bilo od opozicionih jezičkih politika, ili čak od pojedinaca s osobnim osjećajem za njega. Svi se rađamo u neki jezik, i ovaj predstavlja zadati red koji nam prethodi i određuje položaj, a daje oblik i stanoviti stupanj prisile društvu. Zapravo, prije nego u sam jezik, mada i u njega, rađamo se u sposobnost jezika i govora. A to  povlači i sve ostalo: prevođenje koje s jezikom dobivamo kao njegovu mogućnost ili aspekt, mišljenje, poredak itd. U različitoj mjeri se možemo oduprijeti tim njegovim vidovima: društvenom poretku teže, lingističkom redu možda lakše (mada…), svojevoljnosti prevoda u standardiziran jezik ovisno o režimu. Mišljenju zadatom jezikom i pravopisom možemo bez daljnjega pružati otpor, ali to ne činimo uvijek.

Jezik je šansa, da, ali ne materinji jezik, nego jezik kao takav, bilo koji i svaki jezik. A u nekvalificiranom jeziku leži njegova srž – prevođenje, kao njegova najbolja vjerojatnost. Derrida piše: ,,Imam samo jedan jezik, a ni taj nije moj”. U tom jeziku koji nije njegov zato što je kolonijalan, on je međutim ostvario svoje djelo prevođeno na sve druge jezike. Na kraju krajeva, nijedan jezik nije naš, ne samo zato što su neki jezici kolonijalni i represivni, već i zato što nam i jezik koji smatramo svojim (ili, još gore, svojim pravom), pa zato ,,dobrim”, izmiče, što ni u jednom, čak ni ,,materinjem”, ne možemo reći sve. Zašto? Zato što je i jezik dio tog ,,svega”. Naš prvi jezik je materinji samo za druge jezike koje možemo naučiti zahvaljujući njemu, zato što ih materinski gostoljubivo u sebe prima i prenosi, dijeli s drugima i prevodi. Pred nama se pak taj ,,prvi jezik” povlači kao fantazam. On je pogrešno nazvan materinjim – i često je državni ili nacionalan, a još češće očinski i doživljen kao unitaran, unificirajući i nametan. U svakom je slučaju – nedovoljan, kao i svaki jezik. Tako da u jeziku, makar i ,,svom”, ostajemo strankinje i stranci, i to je dobro, to je ono što mu daje izražajnu i pokatkad literarnu snagu mada bez garancije. Što mu daje snagu otpora. Staviti se u položaj stranjskosti (étrangeté), začudnosti čak i u prvom jeziku, jedina je pouzdana metoda jezičke i političke autonomije, slobode i nezavisnosti. Ta nam stranjskost ili pomaknutost omogućava da izbjegnemo sakaćenja nametanog, izluđenog i unakaženog jezika.

(Nastaviće se)

Komentari