Povežite se sa nama

HORIZONTI

UKRAJINSKO-RUSKI SPORAZUM O DEBLOKADI IZVOZA ŽITARICA: Žito kao oružje u ratu – već viđeno

Objavljeno prije

na

Sporazum će biti na snazi 120 dana uz mogućnost obnavljanja i njime su djelimično ublaženi strahovi od globalne krize na tržištu hrane. Mnoge siromašne afričke i azijske zemlje su kritično zavisne o žitaricama iz Ukrajine i Rusije, čije nestašice povlače opasne političke i bezbjednosne rizike. Ukrajini će izvoz žitarica, ukoliko zaživi, donijeti preko potrebne devize za budžet i ogromne izdatke za odbranu zemlje

 

Kijev i Moskva potpisali su 22. jula u Istanbulu sporazum poznat kao Crnomorska inicijativa koji treba da osigura izvoz ukrajinskog žita preko crnomoskih luka Odese, Čornomorska i Južnjija. Sporazum je, nakon dugih i neizvjesnih pregovora, potpisan uz posredovanje Turske i Ujedinjenih nacija (UN) i postaće operativan u narednih nekoliko sedmica. Ukrajina ima 25 miliona tona žitarica čiji izvoz je spriječen usljed ruske agresije i pomorske blokade crnomorske obale. Sporazum će biti na snazi 120 dana uz mogućnost obnavljanja i njime su djelimično ublaženi strahovi od globalne krize na tržištu hrane usljed nedostatka i visokih cijena. Mnoge siromašne afričke i azijske zemlje su kritično zavisne o žitaricama iz Ukrajine i Rusije, čije nestašice povlače opasne političke i bezbjednosne rizike u tim državama.

Ukrajini će izvoz žitarica, ukoliko zaživi, donijeti preko potrebne devize za budžet i ogromne izdatke za odbranu zemlje. Mjesečni deficit iznosi oko 5 milijardi dolara koji sada velikim dijelom pokriva Narodna banka Ukrajine (NBU) štampanjem novca (neodrživim na duže staze). NBU je do sada štampala hrivne u vrijednosti od gotovo 7.7 milijardi dolara. Međunarodne banke i zapadne zemlje su obećale 29 milijardi dolara pomoći, mimo vojne opreme i naoružanju. Zbog raznih birokratskih prepreka i otezanja Ukrajina je do sada primila svega 12.7 milijardi dolara. NBU je 2. juna podigla kamatne stope na opasnih 25 odsto kako bi kontrolisala inflaciju ali time istovremeno pojačavši gušenje ekonomije. Onda je 21. jula Centralna banka devaluirala nacionalnu valutu za 25 odsto. Predsjednik Volodimir Zelenski je počeo sa velikim čistkama u službama bezbjednosti ali i ekonomiji u cilju obuzdavanja ogromne korupcije od koje pate skoro sve zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza i Balkana koje slijede ruski mafijaški model tranzicije. Kao znak da kreditori mogu računati na borbu protiv korupcije, Zelenski je oduzeo državljanstvo Ihoru Kolomojskom i još dvojici oligarha. Nije nemoguće da Amerika zatraži izručenje Kolomojskog u sklopu postojeće istrage Federalnog istražnog biroa (FBI) o masovnom pranju novca.

Potpisani sporazum će donijeti koristi i Rusiji, jer je u Istanbulu potpisano i „uklanjanje raznih ograničenja na izvoz ruskih poljoprivrednih proizvoda i đubriva“. Zahvaljujući izvozu žitarica i oružja (uz raniju komunističko-boljševičku ideologiju) Rusija ima značajan uticaj na nekoliko velikih zemalja Afrike i do sada nijedna afrička zemlja se nije pridružila sankcijama Kremlju.

Sami sporazum je tehnički interesantan. Savjetnik ukrajinskog predsjednika Mihailo Podoljak je objasnio da su Ukrajina i Rusija potpisale odvojene sporazume jer po riječima Podoljaka „Ukrajina ne potpisuje nikakve dokumente s Rusijom“. Kijev je potpisao sporazum sa Turskom i UN-om, dok je Rusija potpisala isto kao odvojeni dokument. Ubrzo slijedi organizacija „Kontrolnog centra u Istanbulu“ od zvaničnika UN-a, Turske, Rusije i Ukrajine. Podoljak je naglasio da nijedan ruski zvaničnik neće biti stacioniran u naznačenim lukama. Brodovi sa žitom ne treba da imaju rusku pratnju. Ukrajina je postavila mine u priobalnom području kako bi se zaštitila od ruskih napada tako da se očekuje da će ukrajinski navigatori provući brodove kroz teritorijalne vode.

Generalni sekretar UN-a Antonio Gutereš je pozdravio potpisivanje uz nadu da će to „dovesti do stabilizacije globalnih cijena hrane i olakšanje zemljama u razvoju koje su na ivici bankrota i ljudima na ivici gladi“.

Ukrajina se do sada oslanjala se na željezničke, drumske i riječne rute. Ipak izvoz žita je pao za 44 odsto u odnosu na isti period 2021. Jedan od najvećih problema alternativnih ruta je željeznica koja je različitog kolosijeka od evropskog. Žito mora biti prebačeno u evropske vozove na granici sa Poljskom, što odugovlači proces izvoza. U Rumuniju se ukrajinski poljoprivredni proizvodi izvoze željeznicom u rumunske riječne luke na Dunavu i onda se ukrcavaju na barže kojima se prevoze do glavne rumunske luke Konstanca, koja je sada ključno izvozno čvorište za ukrajinsko žito.

Dan nakon potpisivanja sporazuma Rusija je ispalila četiri krstareće rakete Kalibr na luku Odesa gađajući terminal i skladište žita pod izgovorom napada na „vojne mete“. Osim upozorenja da se Rusija i dalje pita u svemu, analitičari na Zapadu smatraju da je napad izveden i radi održavanja visoke cijene žitarica koje će sada donositi dodatne prihode Rusiji. Napad podrazumijeva i neizvjesnosti ukrajinskog izvoza morskim putem uprkos potpisima.

Čini se da je to obrazac koji će Kremlj slijediti i sa drugim robama koje izvozi, prvenstveno sa gasom čiji protok je ove sedmice opet smanjen na svega 20 odsto. Time otpadaju evropski planovi da tankovi sa gasom budu napunjeni 80 odsto do kraja oktobra pred početak grijanja. EU je natjerana na restrikcije potrošnje (15 odsto za sada) i traži skupe alternative. Strategija ruskog vladara Vladimira Putina u manipulaciji isporuka strateških roba je do sada odlično djelovala. On ima diplomatski uticaj koji koristi u održavanju visokih cijena datih roba čime nadoknađuje gubitke usred smanjenih isporuka. Zapad je natjeran da pravi izuzetke u sopstvenom režimu sankcija dopustivši ruski izvoz žitarica, što je bio i ključni ruski zahtjev u pregovorima.

Valja se podsjetiti da je ukrajinsko žito bilo instrument genocida koji je Moskva počinila nad ukrajinskim narodom 1932. i 1933. godine. Kremaljska vrhuška, na čijem čelu je bio Josif Visarionovič Staljin, je u cilju slamanja ukrajinskog nacionalnog identiteta prvo sprovela masovnu kolektivizaciju poljoprivredne zemlje radi uništenja privatnog vlasništva, „kulaka i kontrarevolucionara“. Kolektivizacija je bila praćena masovnim likvidacijama i slanjima u sibirske logore svih onih koji su se usudili i prigovoriti. Računa da je samo proces „kolektivizacije“ odnio oko 1,5 miliona ukrajinskih života. Osnovana su velika državna poljoprivredna gazdinstva – tzv. kolhozi,  kojima su upravljali nesposobni boljševički partijski i policijski kadrovi. Proizvodnja žita je doživjela slom za koji su optuženi strani agenti i ukrajinski seljaci. Moskovske vlasti su nametnule ogromne kvote žita koje seljaci nisu ni teorijski mogli isporučiti. Nakon toga bi u naselja dolazile jedinice zloglasnog NKVD-a i Crvene armije koje bi konfiskovale svo žito i hranu uključujući i ono za sopstvene potrebe stanovništva i opasavale mjesta bodljikavom žicom i stražama kako niko ne bi mogao izaći. Time je izazvana vještačka glad ili Holodomor (usmrćivanje glađu) od koje je, prema procjenama, samo u Ukrajini umrlo oko 4 miliona  Ukrajinaca. Moskovske vlasti se nisu zadovoljile genocidom u Ukrajini već su organizovale izgladnjivanje do smrti i na teritorijama južne Rusije gdje su živjeli etnički Ukrajinci (Kuban i dolina Volge). Meta su postali i etnički Kazahstanci koji se isto nisu uklapali u koncept anacionalne rusificirane mase proletera.

Kremlj je tada odbio ponude Lige naroda (preteče UN-a) i Crvenog krsta da dostavi pomoć u hrani tvrdeći da nema gladi i da se radi o neprijateljskoj propagandi. Na kongresu Komunističke partije u januaru 1934. Staljinov namještenik za Ukrajinu Pavel Postišev se pohvalio „drugovima i drugaricama“ da su mladi komunisti iz drugih republika rado odazvali pozivu za „uništenje ukrajinskih nacionalista, kontrarevolucionara i ološi da ih dotuku bez straha“.

U oblastima Donbasa, juga u sjeveroistoka Ukrajine koje su posebno pogođene Holodomorom, organizovano je naseljavanje ruskog i bjeloruskog proletarijata kako bi se izmijenila etnička struktura stanovništva.

Etnička struktura u korist Rusa će biti izmijenjena i na Krimu kada su u proljeće 1944. godine, pod izgovorom „kontrarevolucije i saradnje sa njemačkim okupatorom“ protjerani autohtoni Krimski Tatari. NKVD je, po naređenju Staljina, protjerao 190.000 Tatara (uključujući i članove komunističke partije i pripadnike Crvene armije) i prebacio ih u željezničkim vagonima za stoku najvećim dijelom u logore u centralnoazijskom Uzbekistanu. Tokom deportacija je umrlo i/ili bilo ubijeno oko 8.000 Tatara dok ih je kasnije još nekoliko desetina hiljada stradalo u jezivim uslovima u logorima. Iako je Staljinov nasljednik Nikita Hruščov priznao zločine etničkih deportacija, ostala je na snazi uredba kojom se zabranjivao povratak Tatara na Krim sve do raspada SSSR-a.

Rusija kao pravna nasljednica nikada nije obeštetila Tatare ili im vratila oduzetu zemlju. Odgovorni za deportacije i smrti nikada nisu procesuirani. Hruščov je postao poznat jer je Krim izdvojio iz sastava Ruske Federacije i pripojio ga Ukrajini u januaru 1954. godine, dijelom iz ekonomskih razloga, jer se Krim naslanjao na Ukrajinu i njenu ekonomiju, a dijelom da bi se povećao procenat ruskog stanovništva u Ukrajini jer su Ukrajinci uvijek bili sumnjičeni za separatizam i nacionalnu posebnost. Nakon protjerivanja Tatara, vlasti na Krimu su forsirale naseljavanje Rusa i rusifikaciju oblasti. Po raspadu SSSR-a, Rusija je Budimpeštanskim memorandumom iz decembra 1994. godine priznala i garantovala ukrajinski teritorijalni integritet nad Krimom koji je dobio autonomiju, dok je ruska Crnomorska flota zadržala svoje baze na Krimu. Zauzvrat, Ukrajina se odrekla sovjetskog nuklearnog arsenala na svojoj teritoriji u korist Rusije (oko 5.000 bojevih glava uz najmodernije interkontinentalne rakete toga doba). Posljednja raketa je isporučena Rusiji u maju 1996. godine. Danas mnogi Ukrajinci žale što se njihova zemlja odrekla nuklearnog oružja (zajedno sa Kazahstanom) jer se Rusija u suprotnom sigurno ne bi usudila napasti.

Mrziteljska retorika prema Ukrajincima ovih dana opet dobija na snazi. Ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je nedavno izjavio da je cilj agresije i promjena vlasti u Kijevu uz instaliranje marionetskog režima kakav je postojao za vrijeme svrgnutog kleptokratskog predsjednika Viktora Janukoviča. Zamjenik Savjeta sa bezbjednost Ruske Federacije i bivši predsjednik Dmitrij Medvedev je na Telegramu objavio mapu Ukrajine koja je svedena na oblast oko Kijeva dok bi Rusija anektirala kompletnu crnomorsku obalu sve do Rumunije i Moldavije i istok zemlje. Medvedev je velikodušno ponudio da Mađarska i Poljska takođe anektiraju zapadne djelove Ukrajine. On je ranije izjavio da „mrzi Ukrajince jer su degenerici i gadovi“ i da će „sve učiniti da nestanu“.

Sovjetski Savez je avgusta 1939. godine potpisao pakt sa nacističkom Njemačkom, kojim je dogovorena zajednička agresija i komadanje Poljske, kao i okupacija baltičkih zemalja, Rumunije i Finske. Putin je nekoliko puta branio pakt sa Hitlerom dok su bliski Putinovi saradnici tokom agresije na Ukrajinu forsirali govor mržnje i protiv Jevreja. Nakon što je moskovski glavni rabin morao napustiti zemlju zbog pritisaka da podrži rat, nedavno je Ministarstvo pravde Rusije zatražilo od moskovskog suda zatvaranje Jevrejske agencije (koja pomaže u procedurama ruskim Jevrejima koji žele imigrirati u Izrael) zbog navodnih „pravnih neregularnosti“. Ročište je zakazano za 28. jul.

 Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

EUROPOL I KODIRANE TELEFONSKE APLIKACIJE: Najveći zemljotres na kriminalnom balkanskom tlu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neformalno će se svi u EK složiti da najveće zasluge za napretke zapadnobalkanskih zemalja u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije pripadaju Evropskoj policijskog službi ili skraćeno Europol. Pojedinačno, najzaslužniji su Francuzi i Holanđani čije policije su uradile gro posla na razbijanju šifri sa kripto telefona koje su koristili kriminalci i zvaničnici balkanskih država i sigurnosnih agencija u službi organizovanog kriminala

 

Kada je početkom novembra Evropska komisija (EK) objavila izvještaje o napretku pojedinačno za svih 6 zemalja koje, deklarativno, teže članstvu u Evropskoj Uniji (EU) navedene su razne pohvale i kritike državnim vladama. Međutim, neformalno će se svi u EK složiti da najveće zasluge za sadašnje napretke zapadnobalkanskih zemalja u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije pripadaju Evropskoj policijskog službi (European Police Office) ili skraćeno Europol. Pojedinačno, najzaslužniji su Francuzi i Holanđani čije policije su uradile gro posla na razbijanju šifri sa kripto telefona koje su koristili kriminalci i zvaničnici balkanskih država i sigurnosnih agencija u službi organizovanog kriminala. Podaci do kojih je došao Europol će jasno profilirati miloističku Crnu Goru i vučićevsku Srbiju kao zarobljene mafijaške države u kojima je došlo do visokog stapanja i sinergije državnih institucija sa kriminalnim kartelima. U Crnoj Gori je najznačajniji pad bivših vodećih osoba pravosuđa i policije i ogoljavanje sistema koji je bio dizajniran da štiti privatne interese vladajuće porodice Đukanović i njenih satrapa. U Srbiji su „državni vojnici“ Veljko Belivuk i Darko Šarić morali biti uhapšeni i pored nevoljnosti srbijanskih vlasti. Šarić je  i u zatvoru i pod 24-satnom kamerom i obezbjeđenjem nastavio sa „vođenjim poslova“ preko četiri kripto -telefona što je, kada je otkriveno od Europola, izazvalo dodatnu blamažu vrha srpske vlasti kao direktnih pokrovitelja organizovanog kriminala. Osim „dva oka u glavi“ podaci Europola su izazvali i ozbiljne potrese u ostale 4 zemlje Zapadnog Balkana sa hapšenjem ili pokretanjem istraga protiv kriminalaca i njihovih pomogača u policiji, tajnoj službi i pravosuđu. U Albaniji je bivši zamjenik premijera i bivši ministar finansija u bjekstvu, dok je protiv bivšeg premijera pokrenuta istraga i zabranjeno mu je napuštanje zemlje. U Bosni, Makedoniji i Kosovu došlo je do hapšenja niza policajaca zbog učešća u trgovini drogom, reketiranju i organizovanju prostitucije.

Tehnološki napredak i želja kriminalaca da nesmetano komuniciraju u novim okruženjima u kojima se brzo živi i još brže donose odluke odavno je prevazišla model komunikacije dona sicilijanske mafije Bernarda Provenćana. Provenćano je rukovodio svojom „korporacijom“ putem poruka napisanim na sitnom komadu papira u vidu tzv. Cezarove šifre u kojem se svako slovo pomjeralo za tri mjesta u abecedi.

Početkom 90-tih lansiran je u Americi tzv. Crni telefon (Blackphone) koji je nudio enkripciju (kodiranje) poziva i poruka i vrlo brzo postao popularan među kriminalcima i zvaničnicima represivnih režima. Od tada su takvi uređaji samo dobijali na sofistikaciji tehnologije i zaštite ili su jednostavno obični telefoni „impregnirani“. Impregnacijom bi se uklanjale sve aplikacije koji nisu neophodne za rad uređaja i koje mogu biti infilitrirane špijunskim programima. Tako da se na impregniranim telefonima nisu mogle igrati igrice, ćaskati na društvenim mrežama ili, još gore, objavljivati fotografije. Uglavnom bi komunikacija bila „fiksirana“ na zatvoreni krug ljudi i poruke bi se nakon čitanja same brisale. U razgovoru za Monitor jedan, kako tvrdi, bivši pripadnik kriminalnog klana iz Crne Gore se sjeća svog prvog posla u „karijeri“ prije 12 godina dok je radio na trgovačkom brodu na relaciji Latinska Amerika – Španija. „Ukrcao“ je na brod 400kg kokaina uz koje je dobio GPS lokator, nepromočive naduvavajuće vreće i crni BlackBerry objašnjavajuće da je „bolje ponijeti što više droge na brod jer će te teško neko otkucati kao mamac kad nosiš toliko vrijedan tovar“. Oni sa tovarom od 30-40 kg su riskirali puno više. „Rečeno mi je da je BlackBerry  bio siguran samo za jedan poziv“. Nakon javljanja obavljenog posla (spuštenja kokaina da polupotopljen pluta u moru uz uključen lokator) telefon se „odma bacao u more“.

BlackBerry je već do 2016. godine izgubio tri četvrtine tržišta zbog pojave novih digitalnih platformi, novih operativnih sistema i navodno bolje enkripcije koja se marketinški reklamirala. U Holandiji je toliko procvjetala trgovina „kriptama“ (kripto telefonima) da je maltene svaki kriminalac imao po jedan uređaj. Međutim, holandska policija je imala pravo privesti svakoga kod koga bi prilikom pretresa našla takav uređaj i zadržati ga do okončanja provjera.

Kripto aplikacije nisu samo planirali kompjuterski eksperti. MPC, ugašen prije četiri godine, bio je vlasništvo ozloglašene braće, Džejmsa i Berija Gilespija, koji su stvorili imperiju droge. Pobjegli iz Evrope u Južnu Ameriku nakon što su izdate potjernice 2019. godine i od tada im se gubi svaki trag.

Sky Global, kompanija sa sjedištem u Kanadi je javno ponudila nagradu od 5 miliona dolara svakome ko bude u stanju provaliti (krekovati) njenu SKY ECC enkripciju. Encrochat je na svojim proizvodima stavljao slike snuždenog Edvarda Snoudena jer ni on, navodno, ne bi mogao probiti njihovu enkripciju. Oba komercijalna proizvođača su tvrdili da su im serveri sa svim podacima smješteni na „offshore destinacijima, daleko od svih onih koji bi željeli narušiti vašu privatnost“.

Da li opijeni uspjehom i novcem ili zbog nečega drugog, glavni proizvođači kripta i aplikacija su slagali svoje mušterije koje su za uređaje plaćale oko 1500 eura i još hiljadu za 6-mjesečnu pretplatu za „bezbjedne kanale komunikacije“. Prvo je holandska policija 2016. otkrila da su serveri Ennetcom-a smješteni u Kanadi. Kako američki časopis Njujorker (Newyorker) u svom velikom istraživanju objavljenom polovinom aprila ove godine piše, na zamolnicu iz Amsterdama, kanadska policija je dobila nalog za pretres i kopiranja podataka. Ennetcom u vlasništvu Holanđanina Denija Manupasa je napravila spektakularnu glupost ili previđaj. Digitalni privatni ključevi koji se koriste za otvaranje i čitanje poruka su bili na istom serveru kao i poruke mreže. Otključavanjem mreže su počele padati velike ribe, uključujući i Manupasa.

Nekoliko godina kasnije, istu grešku će ponoviti i Encrochat i Sky ECC ne naučivši ništa iz primjera Ennetcom-a. Ispostavit će se da su, uprkos reklami o offshore destinacijama, njihovi serveri zapravo smješteni u indistrijskom gradu Rubeu, na sjeveroistoku Francuske. Kada su shvatili u januaru 2019. godine šta imaju u dosegu ruke, Francuzi su izdali nalog za tajno kopiranje Encrochat servera i počeli tražiti grešku u sistemu kako bi mogli ući u njega. Prema riječima jednog stručnjaka koji je pričao sa novinarom američkog časopisa, Francuzi su kopirali razvojni server i napravili virus. Virus je poslat pod maskom ažuriranja aplikacije na sve telefone koji su imali instaliran Encrochat. Operacija je počela u aprilu 2020. godine. Policiji su prvo poslate kopije svih tekstova i slika sačuvanih na uređajima. Nakon dva mjeseca, policija je mogla čitati poruke u realnom vremenu, a ne samo kopije koje su svakih 7 dana gomilane na server.

Enkročet je ugašen u julu 2020. godine. Istraga je samo u Britaniji dovela do hapšenja gotovo tri hiljade korisnika od ukupno deset hiljada pretplaćenih na Encrochat. Čak ni ovakva blamaža Encrochat-a nije natjerala Sky Global i njegovog izvešnog direktora Žan-Fransoa Eapa da izmjesti servere iz Rubea na sigurniju lokaciju. Operacija protiv Sky-ja je imala slične odlike, kako je napisao američki novinar Ed Cezar Njujorkeru. Prvo je francuska policija kopirala servere koji su bili na drugačijem sistemu od Encrochat-a koji je bio otporniji na masovni virus. Umjesto toga, kompjuterski stručnjaci su pokrenuli „protokolarni napad“ koji je prevario telefone da otkriju svoje privatne digitalne ključeve u martu 2021.god.  Eap je optužen od američkih vlasti za reketiranje i za omogućavanje „transnacionalnog uvoza i distribucije narkotika prodajom i servisiranjem šifrovanih komunikacionih uređaja“. Sky Global tvrdi da je njegova imovina nepravedno napadnuta dok advokat firme tvrdi da je samo “mali dio“ Sky klijenata bio umiješan u kriminal.

Erik Van De Sandt, član holandske policijske jedinice za sajber (cyber) kriminal je na predavanju  studentima na Univerzitetu Kembridž u Engleskoj 2020. godine rekao da je „glavna slabost kodiranih mreža to što su njihovi protokoli za šifrovanje razvijeni u tajnosti, često od strane kriptografa koji nijesu bili dovoljno vješti“. “Morate obratiti pažnju na antropologiju“, rekao je tada Van De Sandt studentima. Provajderi kriptovanih usluga fokusiraju se na „isključivo kriminalnu zajednicu… i primenjuju povjerljivost i na sopstveni procedure“. Naime, nikada nijesu mogli stvarno testirati tu bezbjednost dok nije bilo prekasno pa je na kraju navodni „bezbjedni proizvod“  postao „zaista loš proizvod jer nije bilo transparentnosti“ .  Na radost običnih pravdoljubivih građana.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

NAGRADA ZA ŽIVOTNO DJELO U VENECIJI MILU ĐUKANOVIĆU: Samočašćavanje opskurnim priznanjem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na web stranici Gran Premio Internazionale di Venezia navodi se da je Zlatni lav za životno djelo ustanovljen 2007. godine za “objavljivanje muzičkih, plesnih, komunikacijskih i drugih uspješnih produkcija kao i za domaće i međunarodne umjetnike”. Kako se Milo Đukanović našao u opisu međunarodnih umjetnika i uspješnih plesnih i muzičkih producenata nije jasno. Interesantno je i to da je njegov prijatelj i politički partner Aleksandar Vučić bio dobitnik iste nagrade prije 5 godina o čemu su tada brujali režimski mediji

 

Prošlog petka je osvanula vijest da je bivši predsjednik Crne Gore i trodecenijski vladar Milo Đukanović primio međunarodnu nagradu Zlatni lav za životno djelo, koju mu je dodijelio Komitet za Orden Zlatnog venecijanskog lava u palati regije Veneto u Veneciji.

Kancelarija bivšeg predsjednika je dostavila medijima i govor bivšeg predsjednika sa svečanosti rekavši da je Komitet “izrazio veliko poštovanje” prema njemu lično, i njegovoj zemlji. Crna Gora se posljednjih decenija našla pred krupnim političkim i istorijskim izazovima, rekao je Đukanović, i na te izazove je “uspjela da odgovori, i da preskoči vjekove”. Bivši predsjednik se pohvalio i “strateškom državnom politikom” koja je dovela do “partnerstva i savezništvo sa zemljama EU i NATO”, navodno “usvajajući vrijednosti savremenog demokratskog svijeta”. On je “imao privilegiju da bude na čelu tima koji je upravljao tim procesima”. Nakon fraza o “slavnoj crnogorskoj istoriji” Đukanović je istakao da “kad se radi o najvažnijim postignućima Crne Gore kojima sam doprinosio ništa ne bih mijenjao”. On je ponosan što je u “vrijeme krvavog raspada Jugoslavije umjesto sukoba i razaranja izabrao mir” i  “učvrstio nacionalno dostojanstvo”. Pomenuo je i referendum o nezavisnosti ali bez zahvaljivanja Putinu u stvaranju njegove “države” koja je sada “u predvorju EU, najrazvijenija ekonomija na Zapadnom Balkanu” i “uspješna evropska priča”. Osim ovakvog kabinetskog “obraćanja  pučanstvu” nije se više nigdje mogao pročitati ni govor niti naći bilo kakva informacija o našem nagrađenom ex predsjedniku slobodnim pretraživanjem Interneta.

 Jedino se mogla naći kratka informacija na talijanskom portalu Prima Pagina News od 16.decembra gdje se govorilo o dodjeli nagrada u Palacu Regio Veneta. Predsjednik Zlatnog lava Sinelo Kandelarezi je rekao da su nagrađeni kombinacija svih vrlina iz preduzetništva, sporta i kulture diljem Italije. Milo Đukanović se spominje prvi među počasnim gostima na svečanosti ali nema ni riječi o njemu kao nagrađenom. Na Facebook stranici Gran Premio Internazionale di Venezia nema ni pomena Đukanovića ni u kontekstu gosta ni nagrađivanog.

Ova nagrada inače nije isto što i nagrada Zlatnog lava filmskog festivala u Veneciji koja je osnovana 1932. u vrijeme vladavine fašističkog lidera Benita Musolinija. Tada se zvala Musolinijev kup. 

Na web stranici Gran Premio Internazionale di Venezia navodi se da je predsjednik Lava Kandelarezi “vlasnik brendova vezanih za Zlatnog lava preko 16 godina sa licencom izdatom od Ministarstva ekonomskog razvoja za korištenje imena (slavnog filmskog festivala). Onda se navodi 9 različitih nagrada dok je Zlatni lav za životno djelo ustanovljen 2007. godine za “objavljivanje muzičkih, plesnih, komunikacijskih i drugih uspješnih produkcija kao i za domaće i međunarodne umjetnike”. Kako se Đukanović našao u opisu međunarodnih umjetnika i uspješnih plesnih i muzičkih producenata nije jasno. Interesantno je i to da je njegov prijatelj i politički partner Aleksandar Vučić takođe bio dobitnik iste nagrade prije 5 godina o čemu su tada brujali režimski mediji.

Ovo nije prva nagrade ovakve vrste. Internacionalna liga humanista (ILH) iz Sarajeva dodijelila je 2007. godine nagrade Đukanoviću i njegovom tadašnjem  potpredsjedniku DPS-a Svetozaru Maroviću koji sada uživa zaštitu Aleksandra Vučića od odlaska u zatvor kao osuđeni vođa organizovane kriminalne grupe. Marović je tada dobio priznanje Prvi počasni ambasador mira za zemlje jugoistočne Evrope, a Đukanović je dobio Zlatnu povelju mira sa plaketom i zlatnom značkom. Dodjela tih nagrada je izazvala zgražavanje dijela javnosti u BiH i Crnoj Gori zbog izrazito velikosrpske i ratoborne politike dvojice političara u doba krvavog raspada Jugoslavija 90tih. Tada nije bilo ni govora da je Đukanović “umjesto sukoba i razaranja izabrao mir” kako je rekao u Veneciji nedavno. Te 2007. godine je reagovala i Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja žena žrtava rata u BiH i ranija dobitnica priznanja ILH-a. Hasečić se odrekla nagrade i napisala javno pismo gdje je  Đukanovića i Marovića opisala kao “najodanije i najvjernije saradnike Slobodana Miloševića i njegove ratne politike”. Hasečić je tada naglasila i da je crnogorski MUP pod premijerom Đukanovića  “protivno svim međunarodnim konvencijama hapsio izbjegle Bošnjake i izručivao ih Karadžiću na nož, a da do dan-danas niko nije odgovarao.”

Sarajevski univerzitetski profesor Zdravko Grebo je u znak protesta vratio svoju nagradu dok je Sonja Stiegelbauer, predsjednica ILH-a, dala ostavku dva dana prije uručivanja nagrada, rekavši da nije bila “uključena u tu prljavu rabotu”. Naplata od IHL je stigla kasnije, 2016. godine, iako je možda novac obećan puno ranije – 2007. Sarajevska ILH je tada prinudnim putem sa računa Opštine Budva skinula 82.188 eura, na ime duga iz 2007. godine kada su dotični i dobili “nagrade”.

Da se stvari mogu regulisati, pokazalo se na primjeru rukovodstva Majki Srebrenice koje je išlo kod Đukanovića da ga politički podrži uprkos ozbiljnim i do sada neispitanim sumnjama da je  logistički pomagao srpsku vojsku u srebreničkoj operaciji u kojoj je počinjen genocid nad Bošnjacima. Bivši Karadžićev ministar Momčilo Mandić je javno pohvalio dva puta Đukanovićevu presudnu pomoć Vojsci Republike Srpske (VRS) u gorivu i municiji jer da nije bilo njega srpski “tenkovi bi stali”.

Milo Đukanović je 2019. u Briselu dobio Evropsku nagradu Kralj David od predsjedavajućeg Evropske jevrejske asocijacije rabina Menahima Margolina. Tada je naš predsjednik na sastanku borda ove asocijacije govorio o crnogorskom modelu međunacionalnih i međuvjerskih odnosa.

To nije sve. Đukanović je u maju 2022. godine dobio u Prištini međunarodnu nagradu za ljudska prava internacionalnog koledža AAB zbog “prijema i smještaja izbjeglica sa Kosova tokom rata 1999. godine i datom doprinosu unapređenju građanskih prava u Crnoj Gori”. Javljeno je da je College AAB ”najveća institucija u nejavnom visokom obrazovanju u regionu i broji oko 22 hiljade studenata, među kojima ima studenata iz Crne Gore, i 1000 profesora”. Među ranijim laureatima ove nagrade su i bivši hrvatski predsednik Stjepan Mesić, bivši premijer Italije Masimo D’Alema, književnici, diplomate i čak i bivši portparol NATO-a Džejmi Šea. 

Koliko su građanska prava bila unaprijeđena su najbolje mogli osjetiti na vlastitoj koži crnogorski Albanci uhapšeni u policijskoj akciji kodnog naziva Orlov let. Prije toga su Bošnjaci na svojoj koži osjetili Operaciju Lim i Bukovicu dok je Srbima zajedno sa Vučićem spremio Državni udar i Velikog inkvizitora Milivoja Katnića. On se prije toga 90tih “proslavio” na hrvatskom ratištu i kasnijim opravosnaženim oslobađanjem Branislava Brana Mićunovića za teško ubistvo ispred Kliničkog centra.

Nesporno je da je Đukanović imao bogatu političku karijeru. Takođe, niko ne sumnja da je njegova porodična i poslovna karijera “uspješna priča” koja se možda meri stotinama miliona i kolekcijama raznih skupocjenih švajcarskih satova. Međutim, ostaje da se vidi da li će silne “stvari na koje je ponosan” ipak morati da dobiju neki drugi epilog jednog dana. Transkripti sa Sky ECC aplikacije koje zabavljaju crnogorsku javnost posljednju godinu i po za sada  su najbolja slika kakve je institucije,  posebno pravosuđe, ostavio. Uz teško breme podjela i korupcije.

Gledaćemo još.

Jovo MARTINOVIĆ

 

 

 

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

ALEKSANDAR VUČIĆ, PREDIZBORNA BORBA PROTIV IZDAJNIKA: Najave Katnićevog scenarija na izborni dan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ana Brnabić se,  na  sada režimskoj B92 televiziji, pohvalila „informacijama“ da „opozicija koju predvodi Dragan Đilas na dan izbora planira haos i rušenje ustavnog poretka “. Objasnila je, rječnikom koji neodoljivo podsjeća na rječnik našeg Milivoja Katnića i njegovih šefova, kako je plan da se od  jutra prave neredi na biračkim mjestima, zatrpava RIK ,  sudovi, i tužilaštva prijavama, kako bi uveče proglasili pobjedu i prije preliminarnih rezultata. To će sve raditi „da bi izašli na ulice i pokušali da zauzmu vlast preko ulice“ kaže premijerka

 

U Srbiji se u nedjelju, 17. decembra održavaju četvrti vanredni izbori od kako je Srpska napredna stranka (SNS) aktuelnog predsjednika države Aleksandra Vučića došla na vlast 2012.godine. Srbijanski građani će sa 18 lista izabrati poslanike državne skupštine, parlamenta Vojvodine i preko 60 opština. Prvi na listi je front Aleksandar Vučić – Srbija ne sme da stane čija okosnica je SNS. Od drugih partnera tu su socijaldemokrate Rasima  LjajićaPokret socijalista doskorašnjeg šefa Bezbednosno-informativne agencije (BIA) Aleksandra Vulina i Srpski pokret obnove Vuka Draškovića uz još neke manje stranke. Ova koalicija je predala 9 puta više potpisa od potrebnih, uz brojne optužbe za krivotvorenje i zloupotrebu privatnih podataka osoba koje nisu ni znale da su pružile podršku.

Proevropska i građanska opozicija, tradicionalno razjedinjena, je većim dijelom okupljena u koaliciju Srbija protiv nasilja – Miroslav Aleksić – Marinika Tepić. Okosnicu ove koalicije čini Stranka slobode i pravde Dragana Đilasa i Narodni pokret Srbija Miroslava Aleksića koji se odvojio od sve više desne Narodne stranke Vuka Jeremića, bivšeg ministra spoljnih poslova Srbije i izaslanika pri UN, koji sada nastupa samostalno. Osim ove koalicije imaju još dvije manje proevropske koalicije kao i nekoliko otvoreno desnih i proruskih blokova.

Kao i svaki put do sada,  i ovi izbori su „sudbinski za opstanak države“. Tako je prije dva dana rekao ministar odbrane i formalni predsjednik SNS-a Miloš Vučević. „Batler porodice Vučić“ kako ga kritičari zovu i najavljeni novi premijer Srbije je poručio da je „izbor jednostavan“ –  patriotski front je lista AV – Srbija ne sme da stane „gde su rezultati, ljudi, ideje, energija“. Sa druge strane su „lažne proevropske patriote… koje  imaju prezir prema sopstvenom narodu, neodgovornost prema sopstvenoj državi…i koji bi prvi dan uveli sankcije Rusima, priznali Kosovo, ušli u NATO alijansu“. Stoga je ministar odbrane pozvao građane da „razgovaraju sa kumovima, prijateljima, poznanicima i objasne im da (su) izbori… pitanje života Srbije njene sudbine i sudbine svih nas“. Kritičari se slažu da bi sudbina Vučevića, koji je akter velikog broja korupcionaških afera, i kumovsko -kriminalne klike oko predsjednika države bila veoma upitna ako bi došlo do oslobađanja zarobljenjih institucija, prije svega privatnog Vučićevog i SNS pravosuđa stvaranom po ugledu na DPS.

Sadašnja premijerka Ana Brnabić je povećala predizborni ulog izjavom na, sada režimskoj B92 televiziji, da „opozicija na dan izbora planira rušenje ustavnog poretka“. Pohvalila se „informacijama“ za koje je „sigurna da ih imaju i strane organizacije u Srbiji, različite misije i ambasade“ da „opozicija koju predvodi Dragan Đilas na dan izbora planira haos“.  Objasnila, rječnikom koji neodoljivo podsjeća na bivšeg glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i njegove šefove, da je plan da se od samog jutra prave neredi na biračkim mjestima, zatrpava RIK (izborna komisija), sudovi, i tužilaštva raznim prijavama, kako bi uveče, bez obzira na rezultate, proglasili pobjedu i prije preliminarnih rezultata. To će sve raditi „da bi izašli na ulice i pokušali da zauzmu vlast preko ulice“ kaže premijerka. Ocjenjujući da se radi o „direktnom stvaranju haosa, panike“ i svega što ruši Srbiju. Istakla je da za sve to postoje dokazi. Da li će slijediti reakcija Republičkog javnog tužioca Zagorke Dolovac po ugledu na Katnića u Crnoj Gori 2016., vjerovatno će zavisiti od izlaznosti i procjene rezultata u štabu SNS-a.

Dolovac, koju opozicija naziva mitskim bićem jer sumnja u njeno postojanje kao vrhovne tužiteljke, do sada nije reagovala da ispita brojne navode i objavljene snimke o zastrašivanju zaposlenih u državnim preduzećima da glasaju Vučićevu listu, kupovini glasova, ponovno vaskrsavanje mrtvih na glasačkom spisku i podjele novca zaposlenima i penzionerima. Na pomen ovih navoda premijerka Brnabić je rekla da su „to sve laži“. Brnabićku srpska javnost pamti i po izjavi da materijalni dokazi o korupciji nisu dokazi dok sud formalno ne kaže da jesu i dok ne da pravno tumačenje istih. Izjava je uslijedila nakon otkrića Pandora papira kojim je potvrđeno ranije pisanje da ministar Siniša Mali ima 24 neprijavljena apartmana u bugarskom crnomorskom ljetovalištu. Prije objave i Brnabićka i Vučić su govorili o „lažima protiv Siniše“ nepatriotskih medija. Vučić je na televiziji pitao „da li neko stvarno može da veruje u takve priče“ o kupovini glasova. Kasnije je, po prikazivanju snimka u kojem se državni službenici dogovaraju o plaćanju glasača, rekao da će on „ zamoliti policiju da ispita to“.

Posla za policiju i tužilaštvo bi bilo preko glave. Osim najveće evropske farme kanabisa u Jovanjici iza koje su stajale osobe bliske vrhu države, Srbiju potresa mnoštvo afera ljudi iz najbližeg Vučićevog okruženja. Miroslav Aleksić, nosilac Srbije protiv nasilja pozvao je prošle subote državno tužilaštvo da utvrdi vjerodostojnost procurjelog pisma Aleksandra Papića, biznismena i nekada bliskog saradnika ministra policije Nebojše Stefanovića, takođe aktera brojnih korupcionaških afera. Papić je poslao pismo Vučiću početkom godine u kojem se može pročitati mnogo detalja oko gradnje auto-puta Ruma-Šabac-Loznica kao i ugradnje na račun državnog novca od strane SNS-a i narko bosa (kako tvrde procurjeli dokumenti srpske policije i objava američkog Ministarstva finansija) Zvonka Veselinovića bliskog porodici Vučić. Aleksić je na presu rekao da su pismo, prema njegovim informacijama, dobili i ljudi iz vrha srpske policije, ali da nisu smjeli reagovati.

U pismu, uz koje idu i odštampani snimci ekrana mobilnih telefona sa prepiskama između raznih aktera, od kojih je glavni Veselinović, Papić izvještava Vučića kako je išla „ugradnja“ u put i ko je koliko trebao dobiti i koji su problemi u međuvremenu ispali između njega, Veselinovića i drugih. Dogovor je napravljen na sledeći način, kaže Papić. Četiri firme – Raketa, CLC group, Product engenering i Savičić – treba da rade zemljane radove na dionici i nasip visini od 5 miliona kubika na projektu čiji glavni nosilac je firma Azvirt iz, srpskom režimu bliskog, Azerbejdžana. „Osnovna vrednost za taj posao i količinu je 50 miliona evra. To su tržišne cene, za koje je dogovoreno da se uvećaju na 75 miliona evra. Od tih 25 miliona evra, 10 je trebalo da ide za stranku, 15 miliona za Zvonka, mene i podizvođače“. I Siniša Mali je trebao da se „ugradi“ 200 hiljada. Međutim, Papić se žali da je „počeo dobijati danonoćne pozive i poruke od raznih posrednika Zvonka Veselinovića“ u kojima je nazivan prevarantom jer im „nije odgovarala brzina i vremenski okvir po kojima su dobijali dogovorene ugovore“. Papić se dalje žali da su „pritisci  bili preveliki, postavljeni su ultimatumi, uličarskim rečnikom“, koje nije mogao ispuniti pa je prekinuo komunikaciju sa Zvonkom. Miroslav Aleksić je takođe objavio i neke ugovore podizvođača koje potvrđuju Papićevu priču u pismu rekavši da nije ni čudo što je Srbija broj 2 po korumpiranosti u Evropi dok je Transparency International rangirao zemlju na 101. mjestu od ukupno 181 države.

U reagovanju predsjednika Vučića rečeno je da nikakvo pismo nije stiglo“ i pozvao je Tužilaštvo „da proveri navode“.  Nije teško pretpostaviti kakav će biti rezultat „provere“.

Vučić je juče na otvaranju auto puta Ruma – Šabac, na koji su se njegova stranka i prijatelji ugradili 25 miliona ako sadržaj pisma bude tačan, izjavio da „ni Đilas ni Aleksić nisu izgradili ovaj auto-put, već su krali pare, jedan u Beogradu, jedan u Trsteniku“ što su uobičajene priče vlasti da je opozicija opljačkala Srbiju. Međutim, Vučićevi tužioci i policija do sada nisu dokazali a kamoli procesuirali „lopovsku i izdajničku opoziciju“.

Kosovo je odličan adut srbijanskoj vlasti da na fonu „odbrane države“ maskira sve moguće korupcionaške afere. SNS i Vučić su jedini garant da će „Kosovo i Metohija ostati u Srbiji“ iako Beograd od 1999. nema nikakvu formalnu vlast u toj zemlji. I Vuk Jeremić se takođe založio za očuvanje KiM i odustajanje od EU ako priznanje Kosova bude uslov pristupanja Srbije. Jeremić je takođe pozvao da na narednim izborima Srbi iz Crne Gore i Republike Srpske imaju svoje predstavnike u srbijanskom parlamentu.

Na ovim izborima, zabilježena  je posjeta lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića i ostrašćenog gradonačelnika Nikšića Marka Kovačevića skupu SNS-a početkom mjeseca. Na ulazu u Arenu ih je dočekao Danilo Vučić, predsjednikov sin i prijatelj poznatih lica iz podzemlja. Ovoga puta su se crnogorski političari uzdržali od javnih, grlatih  govora podrške Vučiću  srodnom režimu koji je srodan onom koji je dugo vladao Crnom Gorom i njih progonio.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo