Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Ponavljači u parlamentu

Objavljeno prije

na

Sve je izvjesnije da će 10. april donijeti samo novi nastavak beskrajne priče o propasti Kombinata aluminijuma u Podgorici. Činjenica da je prijedlog SNP–a o očuvanju proizvodnje u Kombinatu i Rudnicima boksita, glasovima DPS-a dobio većinsku podršku Odbora za ekonomiju ne znači mnogo. Makar ne još.

Vladajuća koalicija nije uspjela da dođe do zajedničkog rješenja za ogromne probleme tog preduzeće, čije bi saniranje iz državnog budžeta moglo odnijeti od 100 pa sve do 300 miliona eura. DPS, ne objašnjavajući zašto, insistira da se od Olega Deripaske i njegovog CEAC-a otkupi pravo vraćanja dugova Kombinata, iako su oni danas višestruko veći od poznatih a neizmirenih obaveza iz vremena privatizacije. SDP želi da KAP prođe kroz postupak programiranog stečaja uvjereni da je to najbrži i najjeftiniji način da se otarase i povjerilaca i nepoželjnih partnera iz Moskve. Ipak, Ranko Krivokapić i njegovi saradnici žele ovu priču završiti bez odgovora na suštinsko pitanje – da li je sudbinu KAP-a odredilo neznanje ili pohlepa političkih struktura koje njim i državom upravljaju četvrt vijeka? Računajući tu i Krivokapićeve partijske saborce koji su direktno odgovorni za to što privatizacioni ugovor sa Deripaskom nije raskinut 2009. godine, iako su se za to bili stekli svi uslovi. SDP, istovremeno, svima stavlja do znanje – nema tog Kombinata aluminijuma zbog koga bi oni, nakon 15 godina, napustili vlast.

Ni premijer Milo Đukanović ne pokazuje namjeru da podnese ostavku ukoliko Vladin prijedlog nacionalizacije KAP-a ne prođe u Skupštini. ,,Izvolite i kao parlament podržite taj predlog i mi ćemo preuzeti odgovornost za realizaciju”, poručio je poslanicima tokom premijerskog sata, ,,Ukoliko imate drugi koncept, nema problema. Preuzmite odgovornost i Vlada se neće gurati da nosi i taj dio odgovornosti, jer ima dovoljno svoje.” Premijer, očito je, još nije utvrdio prirodu odnosa između predstavnika zakonodavne i izvršne vlasti. Zato on Skupštini umjesto ostavke, nudi mogućnost formiranja nekih paralelnih institucija sa funkcijama izvršne vlasti!? Bilo bi smiješno da nije činjenice – kad god Đukanović ,,preuzme odgovornost za realizaciju”, mi platimo koju desetinu ili stotinu miliona, po pravilu, problematičnih dugova. To se ponavljalo kad je KAP, slijedeći instrukcije vlade, ulazio u aranžmane sa Vektrom, Glenkorom, En plus grupom, CEAC-om… Desiće se, sva je prilika, i sada.

Skupštinski Odbor za ekonomiju, finansije i budžet početkom nedjelje nije prihvatio Vladine zaključke o načinu rješavanja problema u Kombinatu. Suštinski, to i nije bilo Vladino rješenje, već su pred poslanike stigli prepakovani detalji ponuda iz CEAC-a, o finansijskim uslovima pod kojim bi oni ustupili svoje akcije i otišli iz KAP-a bez podizanja prašine i preispitivanja minulih grijeha svih učesnika ovog posla. Taj je uslov, izgleda, neobično važan svim crnogorskim učesnicima pregovora sa Deripaskom i njegovima – od Đukanovića i Milana Roćena, do Branimira Gvozdenovića i Vujice Lazovića.

Ministar ekonomije Vladimir Kavarić nije uspio da za vladin prijedlog pridobije većinu članova Odbora. To ne čudi, ako se ima u vidu da je lično Kavarić, prije 14 mjeseci, praktično na istom mjestu predstavio paket zaključaka vladajuće (DPSDP) koalicije. Parlament je tada prihvatio Vladinu odluku o preuzimanju duga KAP-a prema Dojče banci od 22 miliona eura. Istovremeno je zadužio kabinet tadašnjeg premijera Igora Lukšića da raskine ugovor sa CEAC-om, preuzme kontrolu u Kombinatu potom obezbijedi potpunu i nezavisnu reviziju poslovanja KAP-a od dana preuzimanja od ruskog partnera. ,,Novi menadžment je dužan da obezbijedi izradu nezavisne studije održivosti aluminijumske proizvodnje u Crnoj Gori po svim segmentima”, predočio je Kavarić poslanicima. Od tada od njega slušamo samo izgovore.

Skupština u februaru prošle godine nije prihvatila prijedlog Pokreta za promjene koji je tražio da tužilac preispita privatizaciju KAP-a, kao i da država krene u proceduru osporavanja navodnih dugova Kombinata, koje su prikazivali zvaničnici CEAC-a. Sličan prijedlog Pozitivne CG odbijen je i na ovonedjeljnoj sjednici Odbora za ekonomiju.

Uz zahtjev za preispitivanje poslovanja, dugova, načina na koji su utrošeni krediti čije je vraćanje garantovala država, Pozitivna je imala još jedan, iz perspektive vladajuće koalicije, krajnje problematičan zahtjev: tražili su da se utvrde precizni rokovi u kojima će Vlada obaviti sve povjerene poslove.

To nije ono što žele Đukanović i njegovi saradnici. Njima treba novi dokument kako bi tom odlukom stavili van snage zaključke Parlamenta od prošle godine.

Đukanović je parlamentu već predstavio nove ideje o Kombinatu. Nije tačno, kaže, da će država preuzeti KAP sa 300 miliona eura duga. Pa objašnjava: ,,KAP će se preuzeti bez dugova. Jedini dug, prema scenariju Vlade, biće ovaj koji bi KAP platio dosadašnjem vlasniku da izađe. KAP je dužan 80 miliona i oni predlažu da im se umjesto 80 miliona otplati 40 miliona za četiri i po godine”, objasnio je Đukanović kome, naivnom, na pamet ne pada da provjeri vjerodostojnost tog duga. Umjesto toga on, onako usput, pominje kako taj naum ,,podrazumijeva” da Vlada izmiri KAP-ove obaveze od 103 miliona koje je već garantovala kreditorima. Poreski obveznici bi ,,u svakoj varijanti” platili i struju koju je tokom prošle i ove godine potrošio KAP (to je ceh od nekih 60 miliona). Premijer nam, potom, predočava kako je od sadašnjih 1.200 zapošljenih višak njih 700, pa bi otpremnine ,,prekobrojnih” odnijele najmanje još 15 miliona. Konačno Đukanović je predočio računicu po kojoj je ,,jedina formula održivosti” ta da se sa dodatnih sedam miliona eura godišnje iz državnog budžeta, makar u narednih šest godina, potpomogne saradnja KAP-a i Elektroprivrede.

Vrijedi li KAP Crnoj Gori toliko mnogo? I, pod uslovom da vrijedi, može li Crna Gora platiti tu potrebu a da ne ugrozi finansijsku održivost države? Da su Vlade Igora Lukšić i Mila Đukanovića radile svoj posao, danas bismo imali odgovor na neko od ovih pitanja. Umjesto toga, KAP troši struju, bez ugovora, kao ilegalni potrošač. Platićemo je mi. Jedino to nije sporno u ovoj priči.

U potrazi za istinom

Pitali smo predstavnike opozicije u parlamentarnom Odboru za ekonomiju (I) Da li je namjera Parlamenta da odlučuje o poslovanju jednog akcionarskog društva u skladu sa Ustavom i važećim zakonima u CG; (II) Jesu li članovi Odbora, prije izjašnjavanja o sudbini KAP-a, imali na raspolaganju sve potrebne informacije i podatke?

,,Smatram da se Skupština može i mora baviti krupnim ekonomskim problemima što svakako jeste sudbina KAP-a i Rudnika boksita, makar u mjeri u kojoj se britanski parlament bavi privatnim bankarskim sektorom”, kaže Aleksandar Damjanović (SNP CG):

,,Odgovor na drugo pitanje sadržan je u zaključcima koje je na predlog SNP usvojio Odbor za ekonomiju, finansije i budžet i koji će biti dostavljeni Skupštini koja 10. aprila, na moj predlog, treba da raspravlja o situaciji u KAP-u. Tim zaključcima smo upravo tražili da se u kratkom vremenskom roku dostave ključne i vjerodostojne informacije o finansijskoj situaciji u KAP-u, a naročito o stanju dugova. Za potrebe Skupštine to treba da uradi Državna revizorska institucija. Tek po dobijanju tih informacija možemo relevantno donositi krupne i teške odluke o budućnosti KAP-a, Rudnika boksita, a time i cjelokupnog energetsko – metalurškog repro lanca.

I Mladen Bojanić (Pozitivna Crna Gora) drži da rasprava o KAP-u nije nezakonita, ,,iako to može biti u nekom najširem tumačenju shvaćeno kao ugrožavanje slobode preduzetništva”. On, pri tom, podsjeća da je Vlada, u nekoliko navrata, ,,veoma direktno” ugrožavala jednakost aktera na tržištu. Sjetimo se čuvene ,,kontribucije” akcionarima Telekoma ili pomoći pojedinim bankama i kompanijama”, kaže Bojanić precizirajući: ,,Odluke o budućnosti KAP-a mogu imati velike posljedice na cijeli ekonomski sistem Crne Gore, i u tome će se vjerovatno naći opravdanje zašto je potrebno da se uključi i Skupština. Naravno, pravi razlog je pokušaj Vlade da izbjegne vlastitu odgovornost za neuspješno vođenje KAP-a dok je bio u državnom vlasništvu, problematičan proces privatizacije i niz loših poteza nakon nje.”

,,Jasno je da Skupština i njen Odbor za ekonomiju imaju samo dio informacija, a i to malo što imaju je servirano od Vlade. A Vlada ima drskosti da kaže da je pitanje KAP-a skinuto sa njenog dnevnog reda i da je sada sve u rukama Skupštine. To je providna igra na koju, nažalost, dio poslanika pristaje”, zaključuje Bojanić. ,,Što se tiče Pozitivne Crne Gore, mi smo spremni da prihvatimo svu odgovornost za donošenje odluke o daljoj sudbini KAP-a, ali uz uslov da dobijemo i ovlašćenja koja bi nam omogućila da zajedno sa ostalim poslaničkim klubovima koji ne pristaju na Vladine zaključke, angažujemo nezavisne revizore i uradimo analizu dosadašnjeg poslovanja, kontrolu nastalih dugova i izdatih garancija, ali i da uradimo realan poslovni plan za naredni period.”

,,Odbor za budžet i ekonomiju ima ustavne kapacitete da kao nadležno stalno radno tijelo Skupštine CG vrši nadzor ekonomske politike Vlade u oblasti privatizacije, subvencija, državne pomoći, poreske politike… Pošto je KAP trenutno ključno pitanje održivosti javnih finansija države i imajući u vidu da se ovdje radi o enormno velikom državnom paketu pomoći za jednu privatnu kompaniju (riječ je o 8-9 odsto BDP), Skupština bi morala da ima permanentni nadzor nad dešavanjim u ovoj kompaniji. O korupcionaškim, kriminalnim i bezbjednosnim aspketima ove transkacije morali bi raspravljati i neki drugi Odbori”, naglašava Nebojša Medojević (DF). On tvrdi kako ,,Vlada poslanicima nije dostavila nikakav materijal o finansijskom stanju KAP”.

– Mi iz PzP odavno pratimo pljačku Crne Gore preko KAP-a, a lično sam istraživao i korporativnu korupcijsku praksu Rusala u Rusiji sredinom 90-ih. Nama iz DF je veoma poznata šema pljačke, ali za tako važne odluke potrebni su nam detaljni i objektivni izvještaji koje nam Vlada nije dostavila, zaključuje Medojević.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo