Povežite se sa nama

MONITORING

Potop i posljedice

Objavljeno prije

na

U nedjelju će ekološka država Crna Gora doživjeti punoljetstvo. Rođena na Žabljaku, 20. septembra, 1991. godine, nimalo ne liči na onu iz Deklaracije o zaštiti prirode tada usvojene na svečanoj sjednici parlamenta. Spisak zločina protiv prirode u zvanično jedinoj ekološkoj državi na svijetu – podugačak je. A mogao bi se i proširiti. Trenutno je na tapetu plan – kako potopiti Moraču. PLAN BEZ PLANA: Na nedavnoj raspravi o Detaljnom planu prostorne namjene za višenamjenske akumulacije na Morači, koja je održana u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti, ređale su se primjedbe. Domaći stručnjaci su tvrdili da Plan djeluje nedovršeno.

Monitor je imao uvid u dokument Strateška procjena uticaja na životnu sredinu za Detaljni prostorni plan za hidroelektrane na rijeci Morači (SEA), koji je izradio norveški Direktorat za vodne resurse i energetiku, urađen po narudžbi Vlade Crne Gore. Izrada ovakvih strateških procjena uticaja na životnu sredinu je zakonska obaveza.

Kao prvi i veoma značajan problem – izrađivači studije navode to što su kao zadatak dobili da procijene uticaj na životnu sredinu četiri planirane hidroelektrane na Morači – Zlatica, Milunovići, Raslovići i Andrijevo. No, nakon što su prionuli na posao – u Crnoj Gori su promijenjene granice Detaljnog prostornog plana i u njega je ubačeo još 11 drugih akumulacija i brana u gornjem slivu Morače, a za mnoge od njih su vezane još i male hidroelektrane. Zato su strani eksperti odlučili da ,,obrade” i opciju koja je naknadno ,,uskočila” u plansku dokumentaciju.

No, procjenjivanje kako će sve te hidroelektrane uticati na ljude, biljke, životinje, pejzaž ili arhitekturu – nije im išlo lako. Jer, opet nije bilo podataka o neophodnim elementima – mape iz Detaljnog prostornog plana (DPP) su neprecizne i međusobno neusklađenje, nedostaju važni podaci o biodiverzitetu, hidrologiji, materijalnoj imovini, pijaćoj vodi. A predviđanja o prihodima iz turizma i upošljavanju ljudi u toj oblasti nakon izgradnje HE su – naduvana.

Prema dostupnim podacima napravljena je procjena – izgradnja HE na Morači imala bi posebno uticaja na infrastrukturu, floru i faunu, vodu, kulturnu baštinu i pejzaž.

Jasno se u SEA navodi da Detaljni plan ,,ne naglašava dovoljno značaj zaštite Emerald lokacija (zaštićena područja po standardima EU) u koja spadaju kanjon Mrtvice i Mala Rijeka, ali ni Skadarskog jezera”.

Stranci podsjećaju odgovorne u Crnoj Gori da su potpisali Espo Konvenciju, te da su obavezni da se konsultuju sa susjedima, u ovom slučaju Albanijom, jer bi projekat izgradnja HE na Morači mogao uticati na zajednički resurs – nivo Skadarskog jezera. To bi, naravno, izazvalo promjenu kod gniježđenja ptica na jezeru, promjene u staništima za
mriješćenje riba koje nastanjuju jezero, upozoravaju stručnjaci i pozivaju da počnu konsultacije sa nadležnima u Albaniji.

KULTURA I ISTORIJA: ,,Jedan od glavnih rizika je nesumnjivo vezan za Manastir Morača. Ovo je uzrokovano velikom međunarodnom vrijednošću koja je dodijeljena objektu”, stoji u SEA. O mikroklimi nemaju podataka pa ne znaju šta bi bilo sa freskama. Jasno je – Danilov most u blizini kanjona Mrtivice i Kaluđerski most u blizini Manastira Morača bili bi izgubljeni usljed plavljenja.

Upravo zbog plavljenja značajnih površina doline Morače koja podrazumijevaju stalni gubitak flore i faune i lokacija kulturne baštine strani konsultanti preporučuju da se detaljno snimi flora i fauna u područjima plavljenja, ali i da se uradi detaljno arheološko snimanje. ,,DPP nije precizan o tome kako će biti izvršeno evidentiranje ili očuvanje ovih objekata.”

Norvežani tvrde da je teško procijeniti kakav bi bio uticaj na životnu sredinu ako se pored četiri već planirane izgradi još 11 brana koje se pominju u DPP-u i obrazlažu da je ,,veoma malo informacija dato o ovim dodatnim branama”. Stoji i da ostaje pitanje ekonomičnosti takvog plana, jer su planirane znatne brane sa potencijalno malim slivovima.

,,Čini se da bi efekti u pogledu zauzimanja zemljišta i nekretnina koje bi bile pogođene bili veći nego što je to slučaj sa sadašnjom opcijom sa četiri HE, ali nijesu dati nikakvi detalji”. Autori studije takođe upozoravaju: ,,Bilo bi više negativnih efekata po floru i faunu, vodu i hidrologiju, i pejzaž, nego kod opcije sa četiri HE. Posebno, ozbiljnom uticaju bi bile izložene Emerald lokacije u kanjonu Mrtvice i Male Rijeke”.

Strani eksperti tvrde da je u Detaljnom prostornom planu nejasno zašto se te brane, zapravo, planiraju a ,,nije dokazana ekonomska održivost ovih 11 lokacija brana”.

Izrađivači procjene pored dvije verzije koje se razlikuju po broju brana – razmatraju i ,,opciju po kojoj se ništa ne radi”. Ipak, tvrde kako postoji jasna potreba da se ,,zadovolje buduće energetske potrebe”. Uz to – napominju i da postoje ,,dobro dokumentovani dokazi da je postojeća potrošnja energije u Crnoj Gori i rasipnička i neefikasna, te da se velike količine gube u sistemu. Pored toga, se predstojećim zatvaranjem KAP-a iznenada javlja veliki potencijalni višak električne energije koji će biti raspodijeljen za podmirivanje potrošnje”. Strani eksperti dalje tvrde da ,,stoga ima smisla učiniti prioritetnom rehabilitaciju postojećih elektrana u Pivi i Perućici, i termoelektrane u Pljevljima prije nego što se krene sa novim projektima kao što je Morača”. Preporučeno je da Crna Gora ponovno ocijeni svoju energetsku strategiju u svijetlu promjena vezanih za sudbinu KAP-a.

DRUGI KONCEPTI: U dokumentu tvrde i da je Vlada Crne Gore odlučna da se opcija sa četiri HE realizuje. Uz to upozoravaju da je dato tehničko rješenje staro više od 20 godina a da se za to vrijeme promijenila tehnologija probijanja tunela i betoniranja, tako da ono što se nekada smatralo ekonomski nepovoljnim rješenjem, više ne mora biti.

,,Nakon konsultacije sa potencijalnim izvođačima koji su zainteresovani da učestvuju na tenderu za projekat Morača, čini se da bi jeftinija alternativa bili neki drugi koncepti, kao opcija sa dvije brane (Andrijevo i Zlatica) kombinovane sa nizom dovodnih organa i tunela.”

Napominje se i da bi mogla biti razmotrena kombinacija farmi vjetrenjača na brdovitim krajevima Morače sa branama. ,,Tehnologija vjetro-turbina je značajno uznapredovala zadnjih godina i farma sa 10 vjetrenjača bi mogla zamijeniti jednu od manjih brana Raslovići ili Milunovići. Takođe postoji neiskorišćeni potencijal biomase koji je na raspolaganju u šumskoj
industriji. Znatne količine biomase se trenutno ne iskorišćavaju”, stoji u Strateškoj procjeni.

U ovom dokumentu se prepoznaju i rizične oblasti. ,,Potencijalna rizična oblast se proteže nizvodno od DPP u granicama doline rijeke Morače, uključujući grad Podgoricu i njegovo polu-urbano okruženje i poplavnu ravnicu koja okružuje Skadarsko jezero, koja se intenzivno razvija, i konačno samo jezero i njegov izliv u Jadransko more preko rijeke Bojane.”

Loše tehničko rješenje brane i rizik od javljanja zemljotresa koji bi doveli do rušenja brane predstavljaju faktor o kojem većina ljudi prirodno brine. Izgradnja kaskade brana u riječnom sistemu (kao što je predloženo na Morači) može izazvati zabrinutost zbog loma jedne, na primjer najviše brane što bi dovelo do lančane reakcije i odrazilo se nizvodno”, piše u Nacrtu finalnog izvještaja. ,,To je ono što generalno gledano zabrinjava Crnogorce, naročito s obzirom na to da se glavni grad Podgorica nalazi neposredno nizvodno od posljednje brane u kaskadi na Zlatici i bio bi ozbiljno pogođen poplavama u slučaju da se tako nešto desi”.

NADUVANE CIFRE: Za ekonomske benefite od HE na Morači u DPP-u su dati ,,sladunjavi” rezultati, tvrdio je na raspravi u CANU Božo Mihajlović. A strani konsultanti u njihovom dokumentu takođe naglašavaju kako su neke procjene u toj oblasti pretenciozne.

,,Procjene sugerišu da će između 50-75 ljudi biti zaposleno u oblasti u toku eksploatacije HE… Međutim, procjena iz Detaljnog prostornog plana da će više od 4.000 ljudi biti zapošljeno u sektoru turizma je veoma ambiciozan cilj i možda je potrebno dati realističniju procjenu”, stoji u SEA.

Norvežani napominju da je 2007. godine u čitavoj Crnoj Gori broj radnih mjesta u turizmu bio 11.307, I to uglavnom na obali. ,,SEA Konsultant stoga ne vidi kako može biti realizovan navod iz DPP-a u pogledu tako velikog broja poslova vezanih za turizam.”

Prema tvrdnjama Norvežana, u DPP-u ne piše kako će biti eksploatisane ni četiri glavne brane. Predlažu da Vlada objasni i svrhu 11 dodatnih brana i malih hidroelektrana u gornjem slivu. Takođe predlažu da crnogorske vlasti jasno odgovore na pitanje – da li će one biti izgrađene istovremeno kad i četiri glavne HE, da li su uradili ekonomsku procjenu njihove funkcije, da li će se posebno raditi procjena njihovog uticaja na životnu sredinu…

Rezultati su jasni – kada se uporede ciljevi Strateške procjene uticaja na životnu sredinu i Detaljni prostorni plan očigledno je da je više negativnih nego pozitivnih uticaja. A prije nego što odgovore stranim konsultantima ljudi iz Vlade dužni su da istinu kažu onima čiju bi zemlju potopili.

Marijana BOJANIĆ

Komentari

Izdvojeno

PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun

 

Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.

Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.

Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.

Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.

Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.

U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.

Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.

Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje

 

I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.

Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.

Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.

I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.

U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”.  Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.

Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.

Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan,  glavni urednik Monitora,  podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.

Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.

Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.

Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.

,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“

Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode  borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.

Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.

„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.

Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.

Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.

Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.

Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo