FOKUS
POZADINA SAVEZA NAJBOLJIH SLOBOVIH ĐAKA: Zajedno za mrak

Vladimir Beba Popović je više od utiska nedjelje. U istoimenoj emisiji B92, Popović je u nedjelju ogolio ono što se znalo: kako Milo Đukanović i Aleksandar Vučić kontrolišu medije, kako dva premijera tijesno sarađuju i imaju zajedničkog savjetnika Bebu. Kao da su u jednom kabinetu.
Odavno se znalo da je Beba “na vezi” sa Vučićem i Đukanovićem. Da li se spin doktoru omaklo, ili je izračunao da je bolje da označi ko su roditelji a ko bebe u hijerarhiji mraka, tek on je na pitanje Olje Bećković da li Vučić i Đukanović kontrolišu medije bio iskren – odgovorio je potvrdno. Precizirao je da je Pink M pod kontrolom premijera Đukanovića, kao i Pobjeda, a da Vlada Srbije, odnosno Vučić, kontroliše srpski TV Pink i Informer.
Pink M i Pobjeda za koje Popović priznaje da ih kontroliše crnogorski premijer i njegova Vlada, proteklih godina vodili su najprljavije kampanje protiv kritičara Đukanovićevog režima. Sada im, gle čuda, pripomaže ” Vučićev Informer”.
Istovremeno u Srbiji Vučićevu Vladu sve češće optužuju za cenzuru i gušenje kritike. Tamošnji ombudsman Saša Janković nedavno je izrazio zabrinutost zbog sve češćih saznanja da se pojedine informacije povlače iz sredstava informisanja. Vučiću su primjedbe stizale i sa međunarodnih adresa, poput OEBS-a, a Evropska komisija je u Izvještaju o napretku u Srbiji konstatovala organizovanu kampanju protiv opozicije i kritičara vlasti.
Popović je u emisiji priznao i da on “šeruje” montirane porno sadržaje protiv Vanje Ćalović, direktorice MANS-a i istaknute kritičarke Đukanovića i crnogorske vlasti. Sudeći po dokazima do kog su došli informatički stručnjaci koje je angažovao MANS, to je ipak više od šerovanja. Popović radi, kako je kazao, “od 2010. godine samo za pare a ne za ideale”. Nekako se nameće da ni ne “šeruje” o svom trošku.
Popović, bivši šef Biroa za komunikacije u Vladi Zorana Đinđića, od ranije je je poznat kao osoba za prljave kampanje protiv kritičara i neistomišljenika. To što su baš njega izabrali za neformalnog savjetnika, samo za sebe dovoljno govori i o Đukanoviću i Vučiću.
O opasnim manipulacijama Vladimira Popovića pisao je bivši američki ambasador Vilijam Montgomeri, ali su svjedočili i bivši ministri i jedan premijer srpske vlade.
“Beba Popović je bio oficir za vezu sa kriminalnim strukturama u Srbiji nakon 5.oktobra. Zloupoterbljavao je službe bezbjednosti, prilsuškivao ljude koji mu smetaju i uvodio teror nad medijima. Medijska satanizacija konkurenata i protivnika uz pomoć službi, reketiranje i zloupotreba medija postaje njegov zaštitni znak. On ima ključne zasluge zašto poslije 5. oktobra nije došlo do demontaže Miloševićevih službi bezbjednosti, i za nezvaničnu aboliciju ključnih kriminalnih struktura režima. O tome su pisali i govorili mnogi članovi Đinđićevog kabineta od Mila Isakova do Dušana Mihailovića Zbog nasrtaja na B92 i lažnog pozivanja na Đinđića kao naručioca pritisaka na taj medij, Đinđić ga je i otpustio”, kaže za Monitor Nebojša Medojević iz Demokratskog fronta. Front je nakon Popovićevog priznanja na B92, tražio od ministra policije da se Beba protjera iz Crne Gore, zbog širenja uznemiravajućih, montiranih sadržaja o Vanji Ćalović.
Popovića je bivši ministar policije Srbije Dušan Mihailović optužio da je bio na vezi sa zemunskim klanom i da su te veze u pozadini ubistva Đinđića. Pripadnici tog klana imali su službene crnogorske legitimacije. Popović je po oprobanom receptu uzvratio kontra tužbom – teretio je Mihajlovića za skrivanje političke pozadine o ubistvu Đinđića i veze sa biznismenom Miroslavom Miškovićem. Optužio je Press koji je objavio Mihajlovićeve tvrdnje da je mafijaška novina. Isti recept danas primjenjuje i prema Kuriru, koji je posljednjih sedmica otvorio front prema Bebi, ali i Đukanoviću. Informer je optužio Kurir za tajni plan sa Miškovićem i pokušaj da sruše Vučića.
Priča oko Đukanovića, Vučića i Kurira podgrijana je u momentu kada svjedočenja Darka Šarića određeni krugovi u Srbiji pokušavaju iskoristiti da bi se oslabile strukture u tamošnjem tužilaštvu i policiji. Zanimljivo, baš one djelove tih službi koji su se isticali u borbi protiv zemunskog klana, ali i u akciji Balkanski ratnik, te procesu protiv Stanka Subotića Caneta.
Kada je Vučić preuzeo vlast u Srbiji, Cane je izbrisan sa potjernice. Neke od poslovnih veza Šarića, Subotića i Đukanovića nedavno je dokumentovao OCCRP, istraživanjem koje je dokazalo intezivne zajedničke poslove Subotića i Šarića preko Prve banke braće Đukanović.
Đukanovićev ministar poljoprivrede Petar Ivanović, objavio je OCCRP, čak je dobijao zvaničnu poštu Šarićeve kompanije, dok je kompanijom narkobosa upravljao Ivanovićev pomoćnik iz Vlade. Monitor je objavio da je Ivanović, inače bliski Đukanovićev saradnik, bio na letu sa Šarićem 15. oktobra 2009. godine za Ženevu, kada je narkobos napustio Crnu Goru samo nekoliko sati pred hapšenje pripadnika njegovog klana u Srbiji. Tamo se sastao sa Subotićem.
Prema ranijim tvrdnjama Ratka Kneževića, bivšeg šefa trgovinske misije Crne Gore u Vašingtonu, savez Đukanovića i Vučića začet je tajanstvenim sastancima u ljeto 2007, u Parizu. Knežević je tvrdio da su se Nikolić i Vučić u pariskom Ricu nekoliko puta susreli sa Đukanovićem i Subotićem, kao i da je prvom tom sastanku prisustvovao i novinar Milomir Marić.
Cilj tog saveza bio je dovesti lidere narodnjaka na vlast, jer je Srbija i te kako bitna za Đukanovića i Subotića..
“Srbija je tržište za Canetove cigarete i Šarićev kokain, teritorija za pranje ilegalno stečenog novca. Đukanović i Cane su zamislili Crnu Goru kao ilegalni Makao na leđima Srbije koja igra Kinu u ovoj metafori. Osim toga, zločini koje je ovaj dvojac odobrio, finansirao i naredio na teritoriji Srbije, dolaskom vlasti koje im ne bi bile naklonjene, ugrožavale bi njihovu slobodu. Beba je u svemu tome poslužio kao ‘mali od kužine’, koji je nakon svega što je vidio i doživio u Srbiji, iz koje su ga nakon Đinđićeve smrti normalni ljudi istjerali, poželio da postane novi Jovica Stanišić ovog mafijaškog dvojca”, kaže Knežević.
Prljavu kampanju protiv Vanje Ćalović koju sprovodi Vučićev Informer, u stvari je počeo Stanko Subotić u E novinama i državnoj Pobjedi. On je prvi javno dirketoricu MANS-a optužio za navodnu seksualnu izvitoperenost. Subotić je tada javno obznanio da je glasao za Vučića, baš kao što je to učinio Popović u Utisku nedjelje. “Šta to znači i šta me interesuje da li je Vučić igrao šah sa Dušanom Spasojevićem ili skidao tablu Ulica Zorana Đinđića”, pojasnio je Popović ističući da je vodio kampanju protiv bivšeg srpskog predsjednika Borisa Tadića i da je navijao za Vučića.
Vućič i Nikolić nijesu demantovali susrete sa Subotićem i Đukanovićem u Parizu, ali nijesu ni objašnjavali njihovu prirodu. Javnosti su kazali samo da su tamo “pili kiselu vodu”.
Da li su im šta sipali u kiselu vodu u Ricu, tek po dolasku na vlast u Srbiji, Nikolić i Vučić otvoreno pomažu Đukanovića, s kojim su ranije bili na suprostavljenim političkim stranama, pa i u političkom ratu.
Posjete Crnoj Gori Nikolić koristi da prevaspita ovdašnje Srbe i njihove glasove usmjeri put Đukanovića. Đukanović uzvraća egzotičnim investitorima. Za projekat Beograd na vodi i obećane basnoslovne investicije iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, po priznanju samog Vučića, zaslužan je upravo Đukanović. Vučić je u decembru 2013. izjavio da “između Beograda i Podgorice slijedi period dobrih odnosa”, i tada istakao da je Đukanović preporučio Ujedinjenim Arapskim Emiratima da ulažu u Srbiju.
“Za nas je bilo jako važno što je Đukanović rekao UEA nekoliko lepih reči o Srbiji. On je bio vrlo korektan i preporučio je nas za njihova ulaganja u namensku industriju Srbije”, kazao je Vučić za RTCG pred dolazak Đukanovića u prvu posjetu Beogradu nakon 2003. godine.
Konačno, kada je Šarić uhapšen, Vučić je i Đukanoviću i njegovoj Vladi ustupio dio “zasluge” za hapšenje narkobosa, iako se Šarić zvanično – bezuslovno predao. Beba je sve podržao interpretacijom da je jasno da se Šarić nije skrivao u Crnoj Gori, te da je sve konstrukcija onih medija koji su po njemu krivi ama baš za sve.
Nebojša Medojević tvrdi da regionom vlada tajna organizacija, čiji je ključni element moći crnogorska vlast. „Ta organizacija je stvarana godinama kao posljedica kohabitacije vrha režima u Crnoj Gori, korumpiranih djelova službi bezbjednosti i struktura organizovanog kriminala. Početak je bio 90–ih, kada je došlo do zajedničkog angažmana djelova državne vlasti, tajkuna, kriminalaca i službi oko šverca. I poslije ukidanja sankcija, Đukanović je nastavio i dodatno usavršio i razgranao ove aktivnosti. Povezuje se sa šefom srpske DB Jovicom Stanišićem i Subotićem”, objašnjava Nebojša Medojević. Medojević ističe da ta organizacija kasnije širi politički uticaj na cijeli region, povezivanjem sa Radončićem u Bosni, Tačijem na Kosovu, Sanaderom u Hrvatskoj…
“Početkom 2000. organizacija kontroliše djelove službi, carine, ima svoje profesionalne vojnike, medijske plaćenike, međunarodne lobiste. Đukanović obezbjeđuje logističku podršku vlasti, Subotić je blagajnik organizacije zadužen za kontrolu novčanih tokova i račune vani”.
Evo petnaetsak godina nakon Miloševićevog odlaska i navodnog trijumfa građanske Srbije, regionom upravljaju združeno voždovi najbolji đaci. Borba za vlast, jedina ideologija Miloševićevih učenika, očito ne poznaje granice.
Đukanović, koji kod kuće vlast utvđuje “državotvornošću” i pričama da je nužan kako bi nas dok je živ branio od srpskog hegemonizma, istovremeno svoju poziciju jača vezama sa Vučićem i Nikolićem.
Srećna nova SCG. Na čelu sa saveznim premijerom Subotićem i Bebom – ministrom informisanja.
STIGLE NOVE OSUDE
Dunja Mijatović, predstavnica OEBS zadužena za slobodu medija je nakon sastanaka sa crnogorskim zvaničnicima i predstavnicima medija u Podgorici ocijenila da je “zgrožena” napadima Informera na Vanju Ćalović.
Mijatovićeva je to nazvala “odstrijelom određene osobe” i kazala da se nada da će se takvo novinarstvo osuditi, “ako se to može nazvati novinarstvom”. Kazala je da ne može da veruje da “tako nešto prihvata crnogorsko društvo”.
Mijatović je ocijenila da su u Crnoj Gori žene često mete napada, što daje utisak da ih je lako napadnuti u crnogorskom društvu. “Bojim se ako se nastavi na ovaj način, možemo mi osuđivati, ali neće biti dobro ni za koga”, poručila je ona.
Mijatović je naglasila da je vrijeme da se stvari zaista promijene u Crnoj Gori u pogledu unapređenja slobode medija.
U međuvremenu, Osnovni sud u Podgorici prihvatio je zahtjev Vrhovnog državnog tužilaštva da se privremeno zabrani distribucija objavljenih spornih tekstova u Informeru. Tužilaštvo je prema ocjenama mnogih reagovalo sa zakašnjenjem, a zatražilo je zabranu tek nakon pritiska civiljnog sektora. Predmet je, kako je kazao Veselin Vučković, formiran po službenoj dužnosti.
“U njemu su objedinjene i inicijative za zabranu distribucije lista koje su podnijele nevladine organizacije i direktorica Monitora, kao i pismo Akcije za ljudska prava (HRA) o nezakonitom izlaganju pornografije. Uzeli smo u obzir i stavove ombudsmana i kolegijuma Skupštine Crne Gore”
Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Komentari
FOKUS
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva

Dok ostali kandidati strepe hoće li ući u drugi krug izbora, Đukanović, kome je taj krug izvjestan, sada vodi presudnu bitku. Njegova najveća šansa je prolazak u drugi krug Andrije Mandića, pošto lider DF-a, prema analizama, ne može u tom krugu računati na onoliko širok opus glasača kao Milatović i Bečić. Partnerstvo je, očito, sklopljeno. Ako uspije, biće to izgubljena šansa za Crnu Goru
Hoće li sad već očigledno partnerstvo lidera DPS-a i aktuelnog predsjednika Mila Đukanovića i lidera DF-a, deklarisanog ljutog Đukanovićevog neprijatelja, Andrije Mandića, uspjeti ili doživjeti poraz, znaćemo u nedjelju 19. marta, kada se održava prvi krug predsjedničkih izbora. Ovo su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. godine, kada je Đukanović u drugom krugu, pobijedio Momira Bulatovića. Od tada, kandidati DPS-a pobjeđivali su u prvom krugu. Jasno je da će ovi izbori imati i drugi, neizvjestan krug. Mogu donijeti konačni pad Đukanovića, čija je partija na parlamentarnim izborima u avgustu 2020. izgubila tridesetogodišnju vlast. Njegova eventualna pobjeda značila bi puno i za DPS, i njenu borbu za povratak na vlast.
Đukanovićevo i Mandićevo savezništva postalo je vidljivo još kada je Državna izborna komisija (DIK) odlučivala o kandidaturi Milojka Spajića, lidera pokreta Evropa sad. Spajića su mnogi analitičari smatrali favoritom, pogotovu nakon poraza DPS-a na izborima u Podgorici i odličnog rezultata njegove partije. Spajićeva kandidatura je odbijena glasovima DPS-a i njihovih tradicionalnih partnera u DIK-u, ali i uz pomoć uzdržanosti predstavnika Mandićevog DF-a i Socijalističke narodne partije. Iako je Spajićevo dvojno boravište i državljanstvo zbog kojih je odbijena njegova kandidatura ozbiljna tema za MUP, a njegovo dotadašnje varanje da ih nema, tema za javnost, DIK je na ovaj način napravio presedan. Uključio je državne organe Srbije u proces (čitaj: Aleksandra Vučića) i prekršio domaće zakone. Cilj je postignut – Spajić je uklonjen. Đukanović koji do tada nije bio obznanio kandidaturu, odlučuje da se kandiduje.
Potreba za Đukanovićevim i Mandićevim partnerstvom, tu nije prestala. U ime Evrope sad, kandidaturu je podnio Jakov Milatović, koji je predvodio tu partiju na pobjedničkim izborima u Podgorici a koji, takođe, prema istraživanjima, ima ozbiljne šanse da pobijedi Đukanovića ukoliko uđe u drugi krug. To važi i za Aleksu Bečića, kandidata Demokrata. U podjeli glasova između Milatovića i Bečića, u prvom krugu, šansu vide i Đukanović i Mandić. Andrija Mandić u drugom krugu, za Đukanovića je najpoželjnija opcija, imajući u vidu da lider DF-a u drugom krugu izbora, prema analizama, ne može računati na onoliko glasača kao Milatović i Bečić. To se Đukanovićeve šanse da osvoji još jedan mandat znatno uvećava.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
FOKUS
MARATONCI TRČE POSLJEDNJI KRUG: Lekić, Abazović ili fajront

Iako se rješenja za formiranje nove vlade po URA-SNP pravilima ne naziru, a vrijeme za taj posao nepovratno curi, to ipak ne znači da će parlament biti raspušten neposredno nakon 16. marta. Mnogo kombinacija je i dalje u igri
Može li mandatar Miodrag Lekić sastaviti vladu u propisanom roku, do 16. marta, ili će vratiti mandat, da bi novi mandatar Dritan Abazović u narednih nekoliko dana uradio ono što njemu nije pošlo za rukom skoro tri mjeseca?
Jednako je (ne)realna, kažu upućeni, i opcija da se aktuelnoj Vladi produži mandat, iako je ona u tehničkom mandatu duže od pola godine. Rekonstrukcijom, za koju je teško pronaći pravno utemeljeno obrazloženje, ili prećutnom podrškom kojoj svjedočimo i pored činjenice da se DPS, Demokrate i DF zvanično predstavljaju kao opozicija u odnosu na Abazovićev kabinet. Odnosno ono što je od njega ostalo. Ali ne preduzimaju ništa kako bi se politička kriza razriješila na najprirodniji način – izborima.
Desetak dana pred prvi krug predsjedničkih izbora u fokus pažnje javnosti, (ne)očekivano, dospjela je sudbina izvršne vlasti.
Ugodilo se da rok za formiranje vlade mandatara Miodraga Lekića ističe narednog četvrtka, tri dana pred glasanje za budućeg predsjednika. Pošto su pregovori avgustovske većine o formiranju nove vlade, makar javno, paralisani još od početka januara, u cajtnotu se traže brzopotezna rješenja. Bilo kakva čini se, samo da se izbjegne mogućnost da aktuelni predsjednik Milo Đukanović rapusti parlament nakon što istekne rok od 90 dana za formiranje nove vlade. Predsjednica parlamenta Danijela Đurović potom bi bila dužna da raspiše vanredne parlamentarne izbore.
U ovom trenutku čini se kako je najmanje vjerovatno da Lekić završi povjereni posao i formira vladu. Sve je očiglednije da su, od septembra i početka te priče, GP URA i SNP imale naum da kupe vrijeme za aktuelnu tehničku vladu. Na to je, prije dvadesetak dana, podsjetio Vladimir Joković. “,,SNP neće biti smetnja ako se dogovori svaki detalj, kao što smo već zauzeli stav i dogovorili da ništa nije dogovoreno dok se sve ne dogovorimo”, saopštio je potpredsjednik Vlade, ministar poljoprivrede i predsjednik SNP-a, ne propuštajući priliku da pecne potencijalne koalicione partnere: ,,Oni koji su izlazili da je dogovoreno oko nekih stvari, to su potpuno netačno govorili”.
Kao iskusan političar, Lekić je brzo shvatio svoju poziciju, i formalne pregovore o formiranju 44. vlade okončao praktično na samom početku. Čim mu je postalo jasno da ne postoji zajednički interes potrebne većine da se ono što je dogovoreno u načelu (septembarski sporazum avgustovske većine) izgura do kraja. Nekih razgovora je bilo i nakon toga, ali bez ploda. Makar ne za sada.
Početkom prošle nedjelje mandatar je na pitanje ND Vijesti odgovorio kako će konsultacije o novoj vladi biti zavšršene u zakonom predviđenom roku. ,,Nakon toga ću javno sumirati bilans, konkretan rezultat i mogući institucionalni nastavak. Ili nemogućnost formiranja vlade, što se takođe dešava u demokratskim državama”.
Onda su do javnosti stigle priče o mogućoj rekonstrukciji postojeće tehničke Vlade. Govorilo se čak i o imenima mogućih novih ministara – etabliranih funkcionera DF-a i Demokrata, ali niko nije umio da objasni kako bi u praksi išao proces oživljavanja političkog mrtvaca. Ustav je jasan (član 110): ,,Vladi prestaje mandat… kad izgubi povjerenje (parlamenta). Vlada kojoj je prestao mandat nastavlja rad do izbora Vlade u novom sastavu”. Dakle: izbor nove vlade u novom sastavu.
Istina je, nakon pada Abazovićeve Vlade svjedočili smo kako je obnovljena parlamentarna većina na prijedlog premijera razriješila dvojicu ministara iz nepoželjnog SDP-a (Ranka Krivokapića i Raška Konjevića). Pozivajući se na činjenicu da, prema važećim propisima, za funkcionisanje i postupanje vlade u tehničkom mandatu (nakon što izgubi povjerenje parlamentarne većine) ne postoje ograničenja u odnosu na vladu u punom kapacitetu. Osim što vlada kojoj je izglasano nepovjerenje ne može donijejti odluku o raspuštanju parlamenta.
Abazovićeva ideja o rekonstrukciji njegovog kabineta bila je prevelik zalogaj čak i za dokazano kreativne tumače prava iz tri koalicije vladajuće većine. Zato se pojavio ovaj plan: Miodrag Lekić vratiti mandat neobavljena posla, parlamentarna većina, ponovo po njihovom Zakonu o predsjedniku, za novog mandatara imenuje Dritana Abazovića. Potom, možda i istog dana zbog vremenskog ograničenja u kome se treba završiti, izglasa njegovu drugu, 44. vladu Crne Gore.
Izgleda kako taj plan ima utemeljenje u važećim zakonima, makar dok se Ustavni sud ne odredi o kontraverznim izmjenama Zakona o predsjedniku kojima je parlament sebi dao za pravo da imenuje mandatara ukoliko predsjednik države to ne uradi u propisanom roku od 30 dana. Problem ne bi bili ni prekratki rokovi.
Poslovnik o radu Skupštine predviđa da se sjednice parlamenta zakazuju najmanje 15 dana unaprijed dok je on, kao sada, u redovnom zasijedanju. To se pravilo, ipak, da promijeniti ako se tako dogovori kolegijum Skupštine. A, ,,ako se o pojedinom pitanju ne postigne saglasnost, odlučuje predsjednik Skupštine”. Može, znači.
Pojavio se, međutim, novi problem. Isprva, navodno, Abazović nije želio da Nebojši Medojeviću povjeri mjesto potpredsjednika vlade koji bi koordinirao radom službi bezbjednosti. Dijelom, to je bilo i razumljivo imaju li se u vidu mnogobrojne optužbe koje je predsjednik PzP izrekao i objavio na društvenim mrežama na račun Abazovića i Pokreta URA. Prebacujući im saradnju sa kriminalcima, učešće u švercu cigareta i korupciju.
Onda je Abazović prihvatio da jednom od najglasnijih kritičara prepusti omiljeno mjesto prvog bezbjednjaka u izvršnoj vlasti. Medojević je pristao da se stavi pod direktnu komandu čovjeka za koga javno tvrdi da je kriminalac. Prevladali su viši interesi. Vlast i moć, odnosno, strah od prijevremenih parlamentarnih izbora, i dalje snažnog DPS-a te rastuće popularnosti pokreta Evropa sad.
Tu se javio novi problem. Goran Danilović i njegova Ujedinjena Crna Gora ne pristaju na novu vladu pod Abazovićevom komandom. Vlada Miodraga Lekića ili izbori, insistira Danilović. I u tome ima podršku poslanika svoje partije Vladimira Dobričanina. Bez njega nema neophodnog 41. glasa za izbor nove vlade.
Takav stav je, očekivano, naišao na nezadovoljstvo onih koji su, nakon strpljivog čekanja dužeg od dvije godine, računali da će konačno dobiti pripadajući dio izvršne vlasti zarađene na izborima 2020. Zato su Daniloviću prvo zamjerili da radi u korist DPS-a. Potom je Medojević, ponovo, otišao nekoliko koraka naprijed. ,,Izgleda da sam ja problem! Duvanska mafija ne sjedi skrštenih ruku”, objavio je na društvenim mrežama.
,,Ja prezirem podjednako duvansku i svaku drugu mafiju, od zemunske do škaljarske i izborne”, odgovorio je Danilović na prozivke, javno odbacujući mogućnost da njegova Ujedinjena podrži ,,rekonstruisanu ili novu rekonstruisanu” vladu Dritana Abazovića. ,,A ako imaju 41. poslanika neka je sa srećom”.
Još je aktuelni v.d. direktor Agencije za kontrolu i obezbjeđenje kvaliteta (imenovala ga Abazovićeva Vlada u oktobru prošle godine) saopštio da je o tom stavu obavijestio premijera (,,prihvatio je i rekao da razumije i da nije lako”) a potom i ostale predstavnike parlamentarne većine, na sastanku koji je održan početkom nedjelje, nakon 60-dnevnog zatišja. ,,Dajem vam riječ da niko nije rekao nijednu riječ prekora, izuzev konstatacije: Dobro…Nije UCG jedina, idemo da tražimo 41. poslanika“, saopštio je Danilović, insistirajući kako su se njegovi sagovornici tek nakon 24 sata sjetili da je ,,izdajnik”. Pa je, dijelom i odgovorio na prozivke.
,,Meni je bilo čudno da je Medojević glasao da bude u nekoj novoj ‘rekonstruisanoj’ Vladi na čijem je čelu Abazović, za kog je do juče govorio da je ‘uzeo 21 milion’ i da je na čelu mafije, te da bi (glavni specijalni tužilac Vladimir) Novović morao da ga uhapsi”, piše u Danilovićevom saopštenju objavljenom u srijedu. Koje je samo pritvrdilo kako avgustovsku većinu na okupu drži samo matematika vlasti. A da su i te veze sve tanje.
Četrdesetorica nijesu gubila vrijeme, pa su sa liderom Forca i poslanikom Genci Nimanbeguoma razgovarali o njegovoj spremnosti da im se priključi u parlamentu i bude taj presudni 41. glas za novu Abazovićevu vladu. Iako su Forca i URA u Ulcinju zajedno dio vladajuće većine, Nimanbegu, prema našim izvorima, nije pokazao spremnost da sličan aranžman zaključi i na držvnom niovu. Preporučio je što brži izlazak na izbore.
Takav odgovor se mogao naslutiti još prije nekoliko dana, kada je premijer Abazović poručio da nova vlada nije njegov prioritet. ,,Ko hoće da sastavi vladu, neka je sastavi, a dok se to ne desi, vlada radi u punom kapacitetu. Ako se nešto promijeni, tu smo da izvršimo primopredaju”, kazao je.
Zanimljivo ja kako Demokrate sve ovo, javno, prate sa priličnom ravnodušnošću. I bez komentara. Trenutno su zauzeti predsjedničkom kampanjom svog lidera Alekse Bečića. Ali, tvrde upućeni, ne žele ni da skroz zatvore vrata potencijalnoj saradnji sa pokretom Evora sad, kome bi formiranje nove vlade najmanje odgovoralo. Produžilo bi njihov vanparlamentarni status, i pored rejtinga koji upućuju da su oni, možda, trenutno i najjača partija anti DPS bloka.
Iako se rješenja za formiranje nove vlade po URA-SNP pravilima ne naziru, a vrijeme nepovratno curi, to ipak ne znači kako je izvjesno da će parlament biti raspušten neposredno nakon 16. marta. Djeluje da se Đukanović koleba sa tom odlukom. Možda je riječ samo o taktici uspavljivanja političkih protivnika, kako oni u predviđenom roku ne bi pronašli kakvo-takvo rješenje koje bi produžilo njihovu vlast u ovom rasporedu snaga. Ili i u DPS-u žele da sačekaju rezultate prvog kruga predsjedničkih izbora, kako bi dodatno analizirali svoje izborne šanse.
Dok se iza kulisa grozničavo pregovara, samo u jedno možemo biti sigurni: interes građana Crne Gore ostaje u drugom planu.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
FOKUS
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost

Aleksa Bećić i Jakov Milatović, za razliku od Andrije Mandića i Mila Đukanovića, ne izazivaju veliki animozitet među onima koji nijesu simpatizeri i sljedbenici njihove političke opcije. Pitanje je samo da li je ta tolerancija dovoljna za eventualnu podršku u drugom krugu glasanja. Od toga će bitno zavisiti ishod izbora
Šest predsjedničkih kandidata u tri kolone. Šest sudija u Ustavnom sudu. Crna Gora je spremna za jednu od najneizvjesnijih predsjedničkih trka u svojoj istoriji. Izvjesno je samo da pobjednika nećemo dobiti u prvom krugu glasanja 19. marta.
U grubim crtama, krajnje pojednostavljeno i ne baš tačno, startuje se sa sljedećih pozicija: srpsko-ruske interese braniće Andrija Mandić i Goran Danilović, crnogorsko-evropske Milo Đukanović i Draginja Vuksanović Stanković, a Aleksa Bečić i Jakov Milatović podršku traže od onih koji naglasak stavljaju na vlastite, prvenstveno finansijske, interese.To predstavlja svojevrstan novitet na ovdašnjoj političkoj sceni, „tradicionalno“ raspolućenoj i utaborenoj po nacionalno-vjerskim šavovima.
Zato jedni samozvanim kandidatima centra prebacuju višak/manjak srpstva, drugu višak/manjak evropejstva a treći – odsustvo političkog sluha i višak sujeta zbog kojih su odlučili da odvojenim kandidaturama podijele „zajedničko“ biračko tijelo. Umjesto da promocijom zajedničkog kandidata značajno poprave njegove šanse za konačnu pobjedu.
Dok pišemo ovaj tekst, još nemamo konačno odluku Državne izborne komisije (DIK) o kandidaturi Jovana Jodžira Radulovića, političkog anonimusa, ali, kažu, uticajnog influensera koji na društvenim mrežama ima skoro 250.000 pratilaca. Njihovu pažnju drži nastupima nalik na opskurne učesnike rijaliti programa (banalni vicevi, vulgarnosti i 18+ prostote). Uspije li Radulović da DIK-u dostavi potreban broj važećih potpisa (nešto preko 8.100), dobiće oko 25.000 eura iz budžeta na ime troškova predsjedničke kampanje. I pokazati da se tzv. virtuelna stvarnost ozbiljno prelila u stvarnost ovdašnjeg političkog života.
Okrenimo se kandidatima s ove strane mjeseca. Đukanović na predjsedničke izbore izlazi treći put (dvije pobjede 1997. i 2018), Mandić i Vuksanović Stanković drugi put (po jedan poraz 2008, odnosno, 2018) dok su Milatović, Bećić i Danilović debitanti u predsjedničkoj utrci.
Trenutno se glavna borba vodi među kandidatima koji se obraćaju glasačima tzv. pobjednika od 30. avgusta za jedno mjesto u drugom krugu izbora. Čini se kako Mandić i Milatović vode mrtvu trku dok Bećić, možda i zbog zakašnjele najave kandidature, zaostaje nekoliko procenata. Ali, kažu, kako ni on nije bez šanse.
Istraživači javnog mnjenja i analitičari cijene da je Đukanovićev ulazak u drugi krug neupitan. Njegov problem je – šta onda. Vuksanović Stanković i Danilović nemaju izgledne šanse za drugi krug, ali mogu solidnim rezultatom i ojačati rejtinge svojih partija pred očekivane vanredne parlamentarne izbore.
Najinteresantniju kampanju, za sada, vodi Andrija Mandić. On se glasačima pokušava predstaviti u novom svjetlu, kao potencijalni pomiritelj evropskih svjetonazora. Marketinški stručnjaci kažu da je riječ o „ribrendingu“, a da je Mandićeva kampanja, u dosadašnjem toku, dobro osmišljena i skupa (navodno je rade Izraelci koji su godinama dio predizbornog tima Aleksandra Vućića i njegove SNS). Malo je onih koji smatraju da bi novi Mandić mogao izgubiti podršku tradicionalnih birača DF-a zbog promjene retorike u javnim nastupima, ali su stavovi podijeljeni oko toga može li doprijeti do novih glasača, neophodnih za konačan uspjeh.
Važna je i namjera lidera DF da tokom predstojeće kampanje sebe i svoj politički savez predstavi kao prihvatljivog partnera međunarodnoj zajednici oličenoj u zvaničnicima EU i SAD. DF, sa zavidnom upornošću, izbjegava da se izjasni o aktuelnim pregovorima na relaciji Srbija – Kosovo koji bi se mogli završiti nekom vrstom prećutnog međusobnog priznanja. Dok srpski vatreni rodoljubi u Beogradu organizuju demonstracije i pišu parole i grafite kojima prijete ubistvom onome ko potpiše predloženi sporazum – svi znamo ko je jedini koji to može da uradi – iz DF-a ni riječ. Muk je toliko da više ne znamo ni da li važi obećanje Milana Kneževića da će, budu li imali većinu u izvršnoj vlasti, poništiti odluku o priznanju nezavisnosti Kosova.
U svakom slučaju, Mandić u kampanju ulazi uz otvorenu podršku zvaničnog Beograda, medijsku i finansijsku, a oponenti kažu i uz podršku ljudi za specijalne predizborne zadatke iz zvaničnog i nezvaničnog sistema bezbjednosti našeg sjevernog susjeda. Od pomoći će biti i direktorska mjesta po dubini i vlast u lokalnim samoupravama koje je DF sa koalicionim partnerima u međuvremenu preuzeo od DPS. Iskustvo uči da se sa tih adresa može uticati na izborno opredjeljenje značajnog dijela ovdašnjih birača.
Znaju to i na drugoj strani.
Milo Đukanović u kampanju kreće kao evropski državnik, naš predsjednik, uz retoričko pitanje Nego ko? Iako nije malo onih koji se pitaju zašto on? Analitičari, uglavnom, cijene kako je DPS izašao sa najjačim kandidatom, i da je ovo igra na sve ili ništa. Uspjeh bi dao vjetar u jedra pokušaju DPS-a da se vrati na vlast. Đukanovićev eventualni poraz na predsjedničkim izborima označio bi kraj njegove karijere, i krah te partije, ovakve kakvu smo je znali.
Postoje i drugačije tumačenja predstojećih izbora. Prema tom viđenju, Đukanovićev o(p)stanak na mjestu predsjednika zadržao bi fokus svih ostalih na DPS-u. Sadašnja većina, umjesto da se nosi sa rezultatima svoje vladavine i naraslim zađevicama, pred birače je ponovo izašla s poklikom samo da ode DPS. I uz zakletve da poslije izbora neće ulaziti u koalicije sa Đukanovićevom partijom. Tako bi DPS ostao u izolaciji, sa malim šansama da se vrati na vlast i pored velike podrške među biračima. Za razliku od Đukanovića koji bi sačuvao političku važnost i, što nije nebitno, imunitet.
Jakov Milatović je, najvjerovatnije, najveća nepoznanica predstojećih izbora. Iza njega je izuzetno uspješan nastup na lokalnim izborima u Podgorici. Propisana dinamika događaja vezanih za primopredaju vlasti u Glavnom gradu Milatoviću omogućava da se, nakon eventualnog nesupjeha na predsjedničkim izborima, vrati na plan A, i na gradonačelničku funkciju. Ljestvica je, međutim, u međuvremenu podignuta na veći nivo. I ambicije su narasle.
Pitanje je koliko će Milatovićevu predsjedničku kandidaturu hendikepirati problemi koje je sebi i svojoj stranci napravio Milojko Spajić neistinama oko dvojnog državljanstva. A i koliko na izborni rezultat može uticati to što javnost bivšeg ministra ekonomije vidi kao (tek) drugog u tandemu sa Spajićem. Neka istraživanja pokazuju kako prosječan birač na mjestu predsjednika želi vođu a ne državnog slubenika sa nešto većim ustavnim ovlašćenjima.
Aleksa Bečić ima harizmu koja Milatoviću, vjerovatno, nedostaje. Na njegovoj strani je političko iskustvo ali i dobro organizovana i utemeljena partijska infrastruktura. Hendikep se ogleda u percepciji znatnog dijela birača prema kojoj je Evropa sad isključivo zaslužna za rast zarada, penzija i socijalnih davanja/naknada, iako su Demokrate toj priči dale ozbiljan doprinos. Problem u završnici bi mogao biti i to što su Demokrate, i pored insisitiranja na nacionalnoj neutralnosti, u dijelu javnosti prepoznate kao sastavni dio prosrpskog bloka koji djeluje pod patronatom Srpske pravoslavne crkve. Opet, podrška SPC, ili njenog većinskog dijela u Crnoj Gori, mogla bi značajno uvećati šanse Alekse Bečića da se nađe u drugom krugu izbora.
Bećić i Milatović, za razliku od Mandića i Đukanovića, ne izazivaju veliku netrpeljivost i animozitet među onima koji nijesu simpatizeri i sljedbenici njihove političke opcije. Od odgovora na pitanje da li je ta tolerancija dovoljna za eventualnu podršku u drugom krugu glasanja, bitno će zavisiti ishod izbora.
Na kandidaturu Gorana Danilovića analitičari, uglavnom, gledaju kao na potez koji bi puno više mogao da odmogne Andriji Mandiću nego da donese predsjedniku Ujedinjene. Riječ je o starim animozitetima iz vremena njihove tijesne političke saradnje (Danilović je bio potpredsjednik Mandićeve Nove srpske demokratije). Verbalno, u ovoj kampanju Danilović bi mogao biti najveći Srbin, praveći zazubice nekadašnjim saradnicima iz DF-a. Demonstrirajući, istovremeno, da se ta nacionalna platforma može braniti umivenije nego što je to radio Mandić.
Pozicija Draginje Vuksanović Stanković jednako je zanimljiva. Iako bi SDP trebao da pokriva politički prostor koji imaju ambicije da zauzme Evropa sad, (sa pokretom URA Dritana Abazovića, ili bez njih), bivša predsjednica te partije se od 2020. nametnula kao jedna od nacionalno najisključivijih političarki/političara na ovdašnjoj sceni. Tu Đukanović djeluje kao umjereni političar. Doduše, ne treba zaboraviti kako je aktuelni predsjednik prvi mandat dobio na priči o potrebi očuvanja zajedničke države Crne Gore i Srbije, a drugi kao temelj kamen odbrane crnogorske države i nacije. Draginja Vuksanović Stanković kandidatu DPS ne može naškoditi. A da li će mu i koliko pomoći ostaje da se vidi. I zapamti. Pitanje je, uostalom, koliko su tradicionalni glasači SDP-a, oni zbog kojih je ta partija 2015. napustila koaliciju sa DPS-om, spremni da se odazovu na eventualni poziv da u drugom krugu izbora podrže Mila Đukanovića. Naravno, ukoliko na drugoj strani ne bi bio Andrija Mandić.
Partije koje čine aktuelnu tehničku vladu (URA, SNP, Bošnjačka stranka) dakle, nemaju kandidata za predsjednika. Teško je naći sličan primjer. Baš kako i vladu sa više suprotnosti. SNP je pozvao na podršku Mandiću. BS favorizuje Đukanovića, dok premijer Abazović kaže kako su Milatović i Bečić „dobri kandidati“. Dobro jutro, čaršijo.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno3 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS3 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
FOKUS3 sedmice
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
OKO NAS2 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
DRUŠTVO3 sedmice
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU3 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Veliki prelom
-
Izdvojeno3 sedmice
OPET O POZAJMICI I SUMNJIČENJU MILOJKA SPAJIĆA: Agenda za izbore i posao za tužilaštvo