Ljudi u Crnoj Gori internet najčešće koriste kako bi pristupili nekoj od društvenih mreža. O tome na šta zapravo pristaju kad kliknu na ,,I agree” i registruju se na Fejsbuku, Guglu, Instagramu i sličnim servisima – malo znaju. Po tome se, doduše ne razlikuju previše od ostatka svijeta.
U 2016. godini, prema Monstatovom istraživanju o upotrebi informaciono-komunikacionih tehnologija u Crnoj Gori, 69,8 odsto domaćinstava ima pristup internetu kod kuće. Koriste ga najčešće za pristup društvenim mrežama – 79,7 procenata, za čitanje novina 76,4, a za telefoniranje – 75,2 odsto anketiranih.
Podaci sa sajta Internet world stats nešto su drugačiji. Kažu da smo prošle godine imali oko 388 hiljada internet korisnika odnosno da je veb servise koristilo oko 60 odsto stanovnika Crne Gore. Prema istom izvoru, Fejsbuk kod nas koristi 320 hiljada ljudi.
Većina njih najvjerovatnije je bar jednom vidjela status koji korisnike poziva da se zaštite kopiranjem, otprilike, sljedećeg sadržaja: ,,Danas u 10,00 sati stupio je na snagu zakon o Facebooku. IZJAVLJUJEM da je za upotrebu mojih ličnih podataka i fotografija u svakom trenutku potreban moj lični pristanak (BERNSKA KONVENCIJA). Svako ko čita, može iskopirati ovaj tekst i objaviti ga na svojoj FB stranici. To će ga staviti pod zaštitu zakona. Obavještavam FB administraciju da je od ovog trenutka strogo zabranjeno objavljivanje, presnimavanje, distribuiranje mojih ličnih podataka ili preuzimanje bilo kakve druge akcije protiv mene, a temeljem mog FB profila ili njegovih sadržaja. Sadržaj ovog profila je pod nevidljivom oznakom ‘Privatno’ i ne smije se narušavati. (UKC 1 1-308-1-103) i Rimski statut “. Tu je i prepadanje da će se smatrati da je onaj, ko ovakvu izjavu ne objavi na svom zidu, prećutno pristao i dozvolio korištenje ličnih podataka, fotografija i ostalih elemenata profila.
Upućeni odavno objašnjavaju kako je ova stvar – glupost. Zakon o Fejsbuku ne postoji. Bernska konvencija odnosi se na autorska prava. Možda je najkrupnija besmislica pominjanje Rimskog statuta u kojem je zapravo riječ o uređenju međunarodnog krivičnog suda.
U trenutku kad ste otvorili profil na Fejsbuku prihvatili ste njihove uslove korištenja. Vaše fotografije, na primjer, i dalje su vaše, samo ste toj kompaniji dali „neisključivu, prenosivu licencu za upotrebu bilo kakvog sadržaja koji objavite na servisu Facebook ili povezanim mjestima, s pravom podlicenciranja i bez naplate tantijema, važeću širom svijeta”. Sitna stvar.
Ta licenca prestaje da važi kad izbrišete sadržaj ili svoj nalog, osim u slučaju da ste ga podijelili s drugima, a oni ga nijesu izbrisali, piše u vašem ugovoru sa Fejsbukom. Ljudi najčešće ne znaju da su na bilo kakav ugovor pristali, a jesu, čim su se registrovali na nekoj od društvenih mreža. Fejsbuk precizira da pod riječju “upotreba” podrazumijeva: upotrebu, pokretanje, kopiranje, javno izvođenje ili prikazivanje, distribuciju, izmjenu, prevod i stvaranje izvedenih radova.
U Fejsbuku smatraju da ovo nije problem: „Kad na svom zidu objavljujete stvari kao što su fotografije i statusi, one nijesu u našem vlasništvu. No, pristankom na uslove, dajete nam pravo da vaš sadržaj koristimo, distribuiramo i dijelimo”.
Miloš Novović, doktorski istraživač na Univerzitetu u Oslu, stručnjak za pravo intelektualne svojine, za Monitor kaže: „Ovo objašnjenje je apsolutno nezadovoljavajuće. Problem nije u tome ko je vlasnik sadržaja – to niko ne dovodi u pitanje – već, upravo, šta onlajn servisi mogu raditi sa tim sadržajem. Zamislite, na primjer, da vam najbolji prijatelj traži da potpišete ugovor u kojem piše da on ima pravo da živi u vašem stanu, da ga iznajmi, da ga renovira, da ga pretvori u zoološki vrt – i onda vam kaže: ‘To je i dalje tvoj stan!’ Isti princip važi kada govorimo o digitalnom sadržaju – ako svako ima pravo da umnožava, mijenja i prodaje stvari koje kačimo na Internet, mi se odričemo kontrole nad sopstvenim sadržajem”.
O ovim temama se rijetko govori. Kad stignu na red, obično u prvi plan izbije zaštita privatnosti. Poznat je slučaj američke tinejdžerke koja je bila trudna i razgledala je sajtove sa opremom za bebe. Nekoliko dana kasnije njenim roditeljima koji nijesu znali da će dobiti unuče, poštom je stigao promotivni materijal prepun stvari namijenjenih novorođenčadima. Porodični razgovor koji je uslijedio, nije bio prijatan.
U sjeni zaštite privatnosti, zasad, ostaju problemi koje korištenje društvenih mreža može donijeti kada je riječ o autorskim pravima. Da bi neko mogao da iskopira ili objavi nečiju fotografiju, mora, u principu, pribaviti saglasnost autora, Bilo da je riječ o svjetski poznatom fotografu ili nekome ko je napravio fotografiju mobilnim telefonom. Bez takve saglasnosti upotreba autorskih djela kažnjiva je po zakonu. Ali svaki korisnik Fejsbuka dao je sva svoja prava vjerovatno ne sluteći da neko na tome može zaraditi.
Iako se korisnicima na prvi pogled ne čini kako stvari koje oni kače na društvene mreže mogu lako biti komercijalizovane, Novović tvrdi da je istina daleko od toga, te da su mogućnosti za zloupotrebe široke. „Gotovo svaka fotografija koju okačite predstavlja zlatni rudnik informacija o vama: šta je to što vam se dopada, na kom mjestu je napravljena, kako ste se osjećali kada ste je kačili, koji od vaših prijatelja su je pregledali, kako su reagovali . Uz to, vaš sadržaj može biti – i sve češće jeste – iskorišten kako bi vašim prijateljima reklamirao usluge i proizvode. Zamislite da ste okačili fotografiju na kojoj pijete kafu u poznatom podgoričkom restoranu. Ko kaže da Fejsbuk neće istu fotografiju pokazati vašim prijateljima ponovo, nakon tri mjeseca, uz naslov koji tvrdi da vi preporučujete taj restoran?”.
Fejsbukova istraživanja su pokazala da je tri puta izvjesnije da će korisnici biti zainteresovani za neki proizvod ukoliko ga njihovi prijatelji preporuče. Ekonomska logika je, kaže Novović, neumoljiva – na godišnjem nivou, govorimo o desetinama milijardi dolara dodatnog profita. „Mark Zakerberg nazvao je ideju da korisnici Fejsbuka počnu reklamirati tuđu robu svojim prijateljima – Svetim gralom marketinga. Upravo zato možete sve češće vidjeti da neki od vaših prijatelja preporučuju Telenor, CKB…”
Na pitanje kako korisnici društvenih mreža mogu da se zaštite odgovor je, u ovom trenutku, pesimističan – gotovo nikako – tvrdi Novović. Kako u ugovorima piše da su za sve sporove sa ovim kompanijama nadležni isključivo američki sudovi, i samo pokretanje spora u bilo kojoj državi izložilo bi korisnike dugačkom, nepredvidivom i skupom postupku, samo kako bi se dokazalo da lokalni sudovi imaju nadležnost.
Internet servisi već su u nekim slučajevima pokazali da ih ne brine pretjerano ako se zamjere bilo kom pojedinačnom korisniku. Oni znaju da ljudi neće prestati da koriste njihove usluge preko noći ma šta se desilo nekome na drugoj strani planete. I to nadmeno koriste.
Moguće rješenje, objašnjava Novović, leži u tome da nacionalna prava preciznije regulišu šta se može raditi sa korisničkim sadržajima. Nažalost, ni to ne može dati rezultate odmah. Kad je španska vlada propisala da Gugl mora plaćati novinama dio profita od vijesti prikazanim u rezultatima njihovih pretraga – Gugl je, prosto, ukinuo mogućnost da se određene novine pojave tokom pretrage. Na kraju su novinske kuće molile vlasti da ukinu zakon koji je naravljen kako bi ih štitio. Takva praksa, očigledno, mogla bi se promijeniti ako bi slične zakone donio veliki broj zemalja. U tom smislu, status kojim navodno štitimo svoja prava na Fejsbuku možda i nije tako glup. Možda će više ljudi početi da razmišlja o čitavoj priči.
Miloš BAKIĆ
Stav2 sedmice
FOKUS4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice