Kad u priču o cetinjskim ugovorima uključimo i onaj o gradnji i kupovini dva patrolna broda vrijedan 120 miliona iz 2024, i najavu moguće kupovine francuskih helikoptera za potrebe Vojske CG ukupne vrijednosti oko 100 miliona, još ne stižemo ni blizu Spajićeve milijarde. Ništa novo. Osim činjenice  da raste francuski interes za prisustvom u Crnoj Gori

Nakon Kine i Ujedinjenih Arapskih Emirata, na redu je strateško ekonomsko partnerstvo Crne Gore i Francuske. Milojko Spajić ostaje nepopravljivi optimista, pored lošeg iskustva sa prethodnim aranžmanima koje je dogovarao sa UAE. Na drugoj strani, upravo poučena tim primjerom (slučaj Alabar/Velika plaža), kritički nastrojena javnost najavljenu saradnju dočekuje u modu pojačanog opreza.

„Danas otvaramo novo poglavlje odnosa Crne Gore i Francuske“, pohvalio se premijer tokom prošlonedjeljne ceremonije potpisivanja sporazuma o poslovnoj saradnji u oblastima zdravstva, infrastrukture, energetike i finansija na Cetinju. „Ova posjeta Crnoj Gori važna je za prijateljstvo naše dvije zemlje“, potvrdio je predsjednik Francuske Emanuel Makron, konstatujući da  sporazumi, čijem potpisivanju je prisustvovao, svjedoče o namjeri da se dogovoreno partnerstvo produbi na terenu ekonomske saradnje.

„Saradnja donosi projekte vrijedne preko milijardu eura“, vrištao je naslov saopštenja premijerovog kabineta: „Ovim dokumentom potvrđena je snažna posvećenost dvije države evropskoj budućnosti Crne Gore i daljem jačanju saradnje u promovisanju procesa proširenja EU.“ Detalje – čekamo.

Prošlonedjeljni sporazumi nijesu nastali preko noći, već predstavljaju početak realizacije Sporazuma o sprovođenju prioritetnih projekata i finansijskoj saradnji između Crne Gore i Francuske, koji su dva državna parlamenta ratifikovala prošle godine. Tim dokumentom je uspostavljen poseban, iako već prepoznatljiv, model kojim se veliki državni projekti mogu realizovati – bez međunarodnih tendera – francuskim novcem, uz angažman francuskih kompanija.

Za razliku od većine međudržavnih sporazuma koji samo definišu opšte okvire saradnje, prošlogodišnjim crnogorsko-francuskim Sporazumom već su precizirane oblasti saradnje i konkretni projekti. Među njima su: novi Univerzitetski klinički centar u Podgorici, razvoj elektroenergetske mreže, digitalna transformacija Crne Gore, projekti iz oblasti sajber bezbjednosti, dionice auto-puta i brzih cesta, gradnja budućeg administrativnog centra države.

Član 10 Sporazuma precizira  da se postupak vodi „kroz izuzetak iz Zakona o javnim nabavkama“. Pojednostavljeno: Crna Gora dostavlja kriterijume za realizaciju projekta, francuska vlada pravi listu potencijalnih (francuskih) izvođača, Crna Gora bira firmu sa te liste i sa njom se potpisuje ugovor. Ali, ne prije nego što francuska Vlada provjeri njegov sadržaj, s naglaskom na ugovorene usluge i cijenu. Dakle, Pariz ima i formalnu ulogu u potvrđivanju ugovora koji će se realizovati kroz međudržavni Sporazum (član 11).

Uglavnom, konkurencija postoji samo među firmama iz Francuske. Na papiru. U praksi ni to ne mora biti slučaj, kako je pokazalo prošlonedjeljno potpisivanje konkretnih komercijalnih i finansijskih sporazuma.

Prema dostupnim informacijama, među dogovorenim poslovima finansijski najvredniji mogao bi biti onaj o izgradnji Univerzitetskog kliničkog centra u Podgorici. Ugovor su potpisali ministarka javnih radova Majda Adžović i Christophe Petit, potpredsjednik kompanije Bouygues Bâtiment International. Ta je kompanija bila jedina zainteresovana za ponuđeni posao pa je, tako, preskočena predviđena mogućnost izbora izvođača od strane Vlade Crne Gore.

Nije riječ o rutinskom poslu. Naprotiv. Prema aktuelnim procjenama Vlade, vrijednost projekta je „najmanje“ 313 miliona eura, a završetak radova očekuje se za pet godina, 2031. „Jedna od najvažnijih investicija u istoriji crnogorskog zdravstva“ (citat M. Spajić) svoje mjesto u državnom Kapitalnom budžetu ima već par godina, iako u njegovoj realizaciji nije bilo vidljivijeg pomaka. Osim u pronalaženju kompanije koja će projektovati, izgraditi i opremiti budući univerzitetsko klinički centar (član 5 prošlogodinjeg Sporazuma).

Francuzi će obezbjediti finansiranje u vrijednosti do 85 odsto ugovorenog posla, dok je na Crnoj Gori da prikupi ili uzajmi ostatak novca. Francusko finansiranje projekta vezano je za kupovinu francuskih roba i usluga i angažovanje njihovih izvođača. Predviđeno je, doduše, da polovina ukupnog novca može biti izdvojena za plaćanje crnogorskih ili nekih drugih dobavljača i izvođača, ali samo uz saglasnost Bouygues Bâtiment Internationala.

Sa kompanijom iz iste grupacije (Bouygues) na Cetinju je potpisan  memorandum o razvoju dionice A2-2 Jadransko-jonskog autoputa (Čevo – petlja Krivošija u dužini od 16 kilometara). Prema saopštenju premijerovog kabineta, Memorandum, koji su potpisali generalni direktor Monteputa Milan Ljiljanić i direktor za razvoj Bouygues Travaux Public Benoit Lange, predviđa saradnju dvije strane na pripremi Studije izvodljivosti projekta i „daljih koraka u skladu sa Studijom“. Od premijera smo čuli da realizacija tog projekta neće zahtijevati domaći novac, pošto je predviđeno da Francuzi u taj posao ulaze po (nepreciziranom) koncesionom modelu. O njemu, baš kao ni o cijeni projekta još ni naznake.

Umjesto toga iz Vlade je prošle nedjelje poručeno kako je „dionica A2-2 autoputa, kao dio Jadransko-jonskog autoputa, jedna od ključnih komponenti Master plana strateških autoputeva Crne Gore“. Potom je, ove nedjelje, predstavljen Vladin Prijedlog master plana investicija u infrastrukturu 2026 – 2030. U njemu, na popisu dionica koje će biti završene u postavljenom vremenskom okviru, nema dionice Čevo – petlja Krivošije. Previd ili najava da je taj projekat na dugom štapu?

Među sporazumima potpisanim na Cetinju našao se i onaj o realizaciji druge tranše zajma Francuske agencije za razvoj (AFD) u iznosu od 100 miliona eura. To je nastavak saradnje uspostavljene 2024. godine, kada je između Ministarstva finansija i AFD zaključen kreditni aranžman za podršku reformama u oblasti životne sredine i klimatskih promjena, u iznosu od 50 miliona eura.

Prema Vladinim dokumentima, nije riječ o klasičnom kreditu za finansiranje projekata, već je novac odobren kao „instrument podrške reformama“. On se  isplaćuju „na osnovu realizacije konkretnih mjera u oblastima poput javnih finansija, energetike, zaštite životne sredine i upravljanja državnim resursima“. Prema pisanju portala bankar.me „za realizaciju druge tranše kredita (AFD) definisan je niz reformskih aktivnosti koje Crna Gora mora ispuniti. Među njima su unapređenje sistema upravljanja otpadom kroz uvođenje proširene odgovornosti proizvođača, osnivanje državnog preduzeća Crna Gora Šume, kao i sprovođenje politike u oblasti obnovljivih izvora energije, uključujući pokretanje prve aukcije za solarne projekte…“

Na Cetinju je ozvaničen i sporazum o partnerstvu koji su potpisali izvršni direktor CEDISA Vladimir Ivanović,  zamjenik generalnog direktora AFD Bertrand Walckenaer i generalni direktor EDF IN Sebastien Ruiz. Riječ je o programu tehničke pomoći AFD-a, a ukupna vrijednost grant podrške iznosi „do 290.000 eura, uz mogućnost dodatne podrške za pripremu budućih investicionih aktivnosti“. Partnerstvo će, kako je saopšteno, „omogućiti CEDIS-u pristup ekspertizi EDF grupe u oblasti upravljanja distributivnim sistemima, dok će realizacija projekta doprinijeti povećanju pouzdanosti i efikasnosti elektrodistributivnog sistema u korist građana i privrede Crne Gore.“

Kad u ovu priču uključimo i ugovor o gradnji i kupovini dva patrolna broda vrijedan 120 miliona iz 2024, i najavu moguće kupovine francuskih helikoptera za potrebe Vojske CG (četiri letjelice ukupne vrijednosti oko 100 miliona eura), još ne stižemo ni blizu Spajićeve milijarde. Ništa novo. Osim što je prilično jasno da raste francuski interes za prisustvom u Crnoj Gori.

Taj interes nije samo ekonomski. Verzirani cijene da je Francuska, nakon što je dugo bila rezervisana prema proširenju EU, odlučila da se pozicionira u uslovima nove geopolitičke realnosti. Pariz pokušava da poveća svoj politički uticaj i, istovremeno, pozicionira svoje kompanije prije ulaska Crne Gore u EU.

Đe je u toj priči naš interes? Iskustvo poziva na oprez, priželjkivana brzina preskakanja prepreka na EU putu pretpostavlja dozu rizika. Greške se plaćaju.

Zoran RADULOVIĆ

Slijedi li neka nova kafa na kojoj će Johan Satler apelovati na razum ovdašnjih političara, objašnjavajući koliko je EU važno da joj se pridruži Crna Gora

Lako je bilo obećati brzi dogovor, onomad, na nenajavljenom druženju u prostorijama Delegacije EU. Izmjene Ustava, prepravke postojećih zakona, usvajanje novih sa plavom zastavicom, strategije, agende, standardi, procedure. Sve se moglo na kafi kod šefa Delegacije Johana Satlera. Desetak dana kasnije, pokazalo se da je znatno komplikovanije realizovati dogovoreno.

Ispalo je da, moguće nenadoknadiv, gubitak vremena za realizaciju dogovorene Reformske agende Crne Gore koja je sa Evropskom  komisijom usaglašena još u oktobru 2024. godine, najviše brine zvaničnike EU u Podgorici.   Iz Delegacije EU, neki dan, su  ponovo upozorili da odlaganje ključnih reformi rizikuje da „ugrozi zamah“ Crne Gore na putu u EU. Podsjećajući na neophodni konsenzus vlasti i opozicije na tom zadatku. „Ohrabrujemo sve političke aktere da u dobroj vjeri rade na pronalaženju rješenja zasnovanih na konsenzusu za pitanja koja se odnose na obaveze u okviru pristupnih pregovora sa EU”, navodi se u saopštenju koje su objavile Vijesti.

Prozvani su, izgleda, imali preča posla.

Opozicija je, neformalno, predstavila svoju platformu sa uslovima/zahtijevima za deblokadu parlamenta i dostizanje neophodne dvotrećinske većine za  izmjene Ustava. Zapravo, dio opozicije, pošto u pripremi te pregovaračke platforme nijesu učestvovali GP URA Dritana Abazovića i NDP Milana Kneževića.

Uglavnom, (većinska) opozicija od vlasti traži tri „paketa“ ustupaka. Prvi podrazumijeva izmjene zimus usvojenih zakona o Agenciji za nacionalnu bezbjednost i Upravi policije. „Ova dva zakonska rješenja nijesu usaglašena sa Ustavom i nijesu ispoštovala osnovna ljudska prava i slobode i deklaracije i povelje na međunarodnom nivou“, saopštio je predsjednik DPS Danijel Živković, predstavljajući opozicione uslove kompromisa.

Sporni zakoni na tapetu su još od kako su predstavljeni javnosti. Predložena rješenja umetnuta u ta dva propisa naišla su na osudu opozicije, relevantnih predstavnika NVO sektora, i Evropske komisije. Iz Brisela je, prije usvajanja Zakona o ANB-u i UP,  saopšteno da oni nijesu usklađeni sa pravnom tekovinom EU i da su njihove nove izmjene neophodne prije završetka pristupnih pregovora. Konačno, i predsjednik države Jakov Milatović vraćao je ta dva Zakona parlamentu na ponovno izjašnjavanje obrazlažući da oni nijesu usklađeni sa zakonodavstvom Crne Gore i EU.

Uzalud. Vladajuća većina, na insistiranje Demokratske Crne Gore Alekse Bečića koja u Vladi kontroliše bezbjednosni sektor, ostala je pri spornim rješenjima koja su, prema njihovoj interpretaciji, nužna kako bi se policija i ANB očistili od kompromitovanih i kriminalizovanih kadrova. Makar i po  kranje problematičnoj proceduri. U tome su svi van vladajuće većine vidjeli prostor za zloupotrebe vlasti.

Tu se, izvjesno, neki kompromis mora napraviti ali je pitanje kada (prije ili poslije vetinga pod kontrolom Demokrata) i po koju cijenu.

Drugi segment opozicione platforme tiče se zahtjeva oko dogovora (konsenzusa) oko imenovanja u pravosuđu, medijskom javnom servisu i nezavisnim institucijama i tijelima čiji se članovi biraju u parlamentu. „Potreban je politički konsenzus oko imenovanja u pravosuđu i tu mislim na ugledne pravnike u Sudskom savjetu, Ustavnom sudu, direktora RTCG u skladu sa važećim zakonskim rješenjem, uz poštovanje pune transparentnosti i nezavisnosti procesa”, saopštio je Živković uz napomenu da se ovaj zahtijev tiče i članova Savjeta RTCG, Fiskalnog savjeta, Državne revizorske institucije i, „ako bude potrebno“ Savjeta za zaštitu ličnih podataka i Agencije za sprječavanje korupcije.

Može da zbuni da je opozicija, u medijskom predstavljanju svoje platforme, potrebu postizanja konsenzusa, koji mnogi prevode kao politička trgovina, stavila ispred poštovanja zakona koji, uglavnom jasno, definišu kako bi trebalo da izgleda izbor dvoje sudija Ustavnog suda koje predlaže predsjednik države, ili članova savjeta tzv. nezavisnih državnih tijela i institucija.

U trećem dijelu svog prijedloga opozicija traži garancije da se, bez njihove saglasnosti, neće mijenjati propisi poput zakona o izboru odbornika i poslanika, o biračkom spisku, ličnoj karti, prebivalištu i boravištu, crnogorskom državljanstvu, političkim partijama, predsjedniku države… Dijelom, riječ je o propisima iz paketa izbornog zakonodavstva, odnosno, onih koji se tiču identitetskih pitanja. Sa izmjenama prvih već se zakasnilo ukoliko se želi poštovati standard po kome se izborni zakoni ne mijenjaju kada do izbora ostane manje od godinu. Što se drugih tiče, oni se nalaze na popisu tema koje se, prema sporazumu vladajuće većine, neće otvarati tokom aktuelnog mandata. Samo što ni jedno ni drugo nije dovoljno da odagna hronični strah opozicije od nanajavljenih i neprimjerenih poteza vlasti. Ove, baš kao i prethodnih.

„Čeka nas dinamičan posao i želimo da damo doprinos kao opozicija onome što je naš nacionalni interes, a to je da postanemo prva sledeća članica EU“, obrazložio je Živković opozicionu ponudu.

Vlast je predstavljene zahtjeve ocijenila kao ultimatum. Potom su, zajedničkim saopštenjem vladajuće koalicije, otišli korak dalje. U prilično iznenađujućem pravcu. Rijedak je slučaj da vlast insistira na jedinstvu opozicije. Upravo takav zahtjev stigao je od ovdašnje većine. „Parlamentarna većina prima k znanju činjenicu da opozicione parlamentarne partije, i nakon više probijenih rokova koje su same postavile tokom razgovora u Delegaciji EU, nijesu uspjele da usaglase jedinstvenu platformu, pa samim tim ni jedinstven politički stav”, navodi se u zajedničkom saopštenju. Uz ignorisanje činjenice da dio opozicije nije ni prisustvovao tim razgovorima (DNP) dok je Abazović nakon njih poručio da URA neće učestvovati u pokušaju mirenja PES-a, DF-a i DPS-a.

Važnija od toga je činjenica da bi, uz opozicione poslanike koji stoje iza predstavljene platforme, aktuelna većina imala potreban broj glasova za izmjene Ustava i usvajanje dijela odluka i zakona iz Reformske agende za koje je potrebna i dvotrećinska većina u Skupštini Crne Gore. Milojko Spajić i Andrija Mandić i dalje kalkulišu koliko to treba da ih košta.

Premijer je dio opozicije predvođen DPS pokušao ustrašiti računicom po kojoj se do neophodne većine može doći uz podršku URA i kluba nezavisnih poslanika. Da bi im onda spočitao krivicu za izgubljeni novac iz EU fondova.

„Zato što nijeste glasali za ustavne promjene, zbog toga smo izgubili 4,6 miliona eura iz Plana rasta“, ustvrdio je premijer Spajić, računajući da više nema vremena da se taj propust (ili, po njegovom, „zla namjera“) ispravi. Na to su iz opozicije odgovorili da oni nijesu mogli (ne)glasati za odluku koja nije ni stavljena na dnevni red. Dok se predsjednik parlamenta pomiriteljski smješkao.

I tako rokovi – prođoše. Ustavne promjene se,  sve da za njih glasa svih 81poslanika, ne mogu se usvojiti na propisan način do kraja juna. Prethodno smo digli ruke i od obećane reforme izbornog zakonodavstva. Šta je sledeće?

Možda, neka nova kafa na kojoj će Johan Satler apelovati na razum ovdašnjih političara, objašnjavajući koliko je Evropskoj uniji važno da joj se pridruži Crna Gora. Ili je ono nama prioritet svih prioriteta da postanemo članica evropske porodice? Što bi rekli iz bivših vlasti, tu želju teren nije prepoznao.

Zoran RADULOVIĆ

Iako nema dokaza o nedozvoljenom uticaju predsjednice Vrhovnog suda, činjenica da je investitor njen suprug, te da je Ministarstvo prvi put odobrilo kamp i veći ugostiteljski objekat na toj lokaciji, otvara pitanje pristrasnosti. Nema podataka da je za kamp na 10.000 kvadrata sprovedena potrebna procedura, da su donijeti elaborati procjene uticaja na životnu sredinu, procjene uticaja na pejzaž, nije organizovana javna rasprava Izmjena i dopuna Programa privremenih objekata niti su građani imali uvid u rješenja koja se donose. Nije ispoštovan ni stav Opštine i njenih građana

Najveći dobitnik izmijenjenog Programa privremenih objekata u zoni morskog dobra za opštinu Budva za period 2024–2028 godine, je Predrag Pavličić i njegova kompanija Montecco Develompent iz Danilovgrada u čijem je vlasništvu parcela od 3,5 hektara na ostrvu Sv. Nikola u budvanskom zalivu.

Njemu je ministar Slaven Radunović sa saradnicima ucrtao prvi smještajni objekat na najvećem nenaseljenom ostrvu Crnogorskog primorja, smještenom pored Budve, poznatom pod nazivom Školj ili Havaji. Izmjenama i dopunama Programa privremenih objekata, koje je nedavno usvojilo Ministarstvo prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, Pavličiću je omogućeno da na dijelu svoje parcele, na površini od 10.000 kvadrata može izgraditi turistički kamp sa svim sadržajima koji takav oblik turističke ponude predviđa. Pored toga, Pavličić je dobio i privremeni ugostiteljski objekat površine 70 kvadrata sa terasom od 200 m2.

Predrag Pavličić je suprug Valentine Pavličić, predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore, što ovom slučaju daje drugačiju dimenziju i percepciju javnosti.

Pored iznenađenja koje predstavlja početak stvarne urbanizacije Školja, rješenja dopunjenog Programa privremenih objekata predstavljaju brutalan napad na slobodne prostore oko Starog grada i Luke Budva gdje su docrtani mnogobrojni privremeni objekti. Programom je dodato 100 novih objekata na oko 17.000 kvadrata čime se drastično narušava izgled Budve koja postaje jedno veliko vašarište.

Program privremenih objekata u atraktivnoj zoni morskog dobra uvijek je bio političko sredstvo za vraćanje dugova glasačima preko dodjeljivanja ugostiteljskih objekata na svakom koraku, terasa, rashladnih vitrina, sladoleda, šankova, raznih objekata ulične podaje pića i hrane, reklamnih panoa… Novim Programom, koji je stupio na snagu, blokirana je politička konkurencija u Budvi. Aktuelna vlast više nema prostora da u izbornoj godini realizuje obećanja svojim biračima i dijeli privremene lokacije od Buljarice do Jaza.

Mnoge građane porazila je činjenica da u procesu degradacije ostrva Sv.Nikola, posljednje zelene oaze budvanske rivijere, tradicionalnog izletišta Budvana, prednjače visoki funkcioneri Nove srpske demokratije, ministar Slaven Radunović i direktor JP Morsko dobro Mladen Mikijelj. Upravo oni započinju realizaciju spornog Plana obalnog područja, koji je donijela garnitura na vlasti Demokratske partije socijalista u maju 2018. godine, uz neslaganje mnogih građana ne samo iz Budve, nego i ostalih turističkih mjesta na Crnogorskom primorju. Na burnim javnim raspravama nacrta i predloga plana PPPNOB građani primorskih mjesta uložili su na hiljade prigovora, od kojih gotovo nijedan nije usvojen u konačnoj verziji plana.

Podsjećamo, u avgustu 2018. poslanici tadašnje vladajuće koalicije na čelu sa DPS-om jednoglasno su odbili amandman na predlog Plana obalnog područja koji je u ime 5.000 građana Budve podnijela SDP, onosno Ranko Krivokapić. Amandman je predstavljao apel građana i prijatelja Budve koji su u vidu peticije tražili zaštitu ostrva Sv. Nikola od planirane urbanizacije.

Ovim investitorskim planom ostrvo Sv. Nikola označeno je kao prirotetna razvojna zona namijenjena turizmu. Planirana je izgradnja objekata sa 500 ležajeva i marine sa oko 50 vezova za čamce i jahte. Međutim, cijelo ostrvo šrafirano je kao turistička zona u kojoj će se građevinska područja odrediti detaljnim planom, pa se iz raspoloživih grafičkih skica i teksta plana ne može znati na kom dijelu će se graditi i na čijim parcelama i na osnovu kojih urbanističkih parametara.

A vlasnika je mnogo, od mještana do domaćih i svjetskih tajkuna. Najpoznatiji među njima je Taksin Šinavatra, bivši premijer Tajlanda i počasni državljanin Crne Gore.

U odsustvu detaljne razrade plana za ostrvo, nije jasno na osnovu čega je ministar Radunović odredio lokaciju Pavličića na kojoj se može izgraditi velelepni kamp sa svim pristupnim putevima i neophodnom infrastrukturom. Radunović zna da realizacija ove investicije vodi ka betoniranju velikog dijela ostrva, ali su očigledno interesi kapitala odnijeli prevagu nad javnim interesom i emocijom građana prema ovom vrijednom prirodnom resursu.

Da li je u slučaju ucrtavanja kampa površine 10.000 m2 suprugu predsjednice Vrhovnog suda bilo sukoba interesa ne može se pouzdano tvrditi. Ali građani u postupku ministra Radunovića prepoznaju poznati obrazac – privatni interes povezan sa porodicom osobe na vrhu pravosuđa i odluku države koja tom interesu ide u prilog.

U dijelu javnosti ovaj slučaj izaziva poređenje sa periodom kada je na čelu Vrhovnog suda bila Vesna Medenica dok je njen sin Miloš Medenica sa svojim kumovima devastirao naselje Krašići u tivatskom zalivu.

Ponavljanje modela u kojem se članovi porodica najviših pravosudnih funkcionera pojavljuju kao korisnici odluka izvršne vlasti, koje se odnose na vrijedne prostore na crnogorskoj obali, doprinosi izazivanju sumnji među građanima. Iako nema dokaza o nedozvoljenom uticaju predsjednice Vrhovnog suda, činjenica da je investitor njen suprug, te da je Ministarstvo prvi put odobrilo kamp i veći ugostiteljski objekat na toj lokaciji otvara pitanje pristrasnosti. Nema podataka da je za kamp na 10.000 kvadrata  sprovedena potrebna procedura, da su donijeti elaborati procjene uticaja na životnu sredinu, procjene uticaja na pejzaž, nije organizovana javna rasprava Izmjena i dopuna Programa privremenih objekata niti su građani imali uvid u rješenja koja se donose. Nije ispoštovan ni stav Opštine Budva i njenih građana. Takođe, nije poznato koje su institucije dale saglasnost na izmjene Programa prije ucrtavanja kampa ni da li je pribavljeno mišljenje Agencije za zaštitu životne sredine.

Država, odnosno Ministarstvo prostornog planiranja nije pokazalo sposobnost da odluku, kojom drastično uvećava vrijednost privatne imovine supruga predsjednice Vrhovnog suda, donese na transparentan način uz jasne stručne stavove, bez ostavljanja prostora za sumnju u privilegovan tretman.

Ministarstvo tvrdi da kamp predstavlja oblik turističke valorizacije prostora u skladu sa planskom namjenom, iako se kamp nigdje ne pominje u okviru 500 smještajnih jedinica. Planirana intervencija na ostrvu nije u skladu sa preporukama i smjernicama brojnih međunarodnih konvencija koje je Crna Gora ratifikovala i dužna je da ih primjenjuje u praksi. Naročito na putu ka Evropskoj uniji.

Evropska konvencija o predjelu (Landscape Convention) ili Florentinska konvencija koju je Crna Gora ratifikovala 2009. godine, promoviše zaštitu, upravljanje i planiranje izuzetnih prirodnih predjela, očuvanje jedinstvenog pejzaža kakav je budvanski zaliv koji sa ostrvom Sv. Nikola predstavlja jedan od najprepoznatljivijih pejzaža obale Crnogorskog primorja. Evropska konvencija o predjelu ne štiti samo nacionalne parkove već i vrijedne kulturne i prirodne pejzaže koje prepoznaje kao vrijednosti od javnog interesa.

Takođe, Barselonska konvencija i njen ICZM protokol zahtijeva od država Mediterana da posebno vode računa o ostrvima i očuvanje njihovih prirodnih vrijednosti.

Arhuska konvencija ratifikovana 2009, kao međunarodni ugovor UN, osnažuje građane u zaštiti životne sredine, daje im pravo da dobiju sve informacije o planovima gradnje, da učestvuju u postupcima donošenja odluka, te da osporavaju sporne odluke o devastaciji pred sudovima.

Veliki je broj konvencija koje je Crna Gora prihvatila o zaštiti čovjekove okoline, zaštiti prirode i prirodnih rezervata, obale i mora, koje u praksi ne primjenjuje. Umjesto poštovanja međunarodnih ugovora i konvencija, ovdje odluku o gradnji objekata na jednom ostrvu donosi jedan čovjek.

Branka PLAMENAC